Gospodin, ljubljeni Sin Očev kojega je Duh potvrdio, neka bude sa svima vama.

Velika većina nas je uzela blagoslovljenu vodu kad smo ušli u crkvu. Koliki, pri tome, misle da bi nas ta voda trebala podsjetiti na naše krštenje?  Po krštenju smo uzeti u smrt i uskrsnuće Isusovo - i to sada slavimo.  Po krštenju imamo i udioništvo na Kristovom svećeništvu, zato nismo statisti i gledatelji na ovoj euharistiji, nego smo pozvani da, kao zajednica,  sa svećenikom, prinosimo dar na oltar u Kristovoj Crkvi.  Danas, na blagdan Isusova krštenja, želimo se na to pripraviti tako što ćemo razmisliti kako smo se odnosili prema našem vlastitom krštenju i svemu onomu što iz njega proizlazi. Bilo je mnogo pogrešnoga u tome i zato se pokajmo priznajući svoju grješnost pred Bogom i pred zajednicom.

Bože, ti znadeš što mi trebamo za život i što nam nedostaje. Molimo te:

Bože, tvoja ljubav nas je pozvala u život, ti nas pozivaš da sve više i više živimo ovu ljubav i da je drugima darujemo da bi bila osjetljiva, vidljiva i djelotvorna u ovome svijetu. Potakni nas na to, po tvome Duhu, sada i u vijeke vjekova.

Godinama sam bio nervozan (neurotičan)

Bio sam plašljiv, depresivan i ohol.

I svatko mi je govorio: Ti se moraš promijeniti.

I svatko bi mi rekao kako sam neurotičan.

Bili su mi već dosadni,

i ja sam im obećavao

i mislio sam se promijeniti,

ali nikad nisam uspio

pa koliko god sam se trudio.

To što me je najviše bolilo, bilo je

da mi je najbolji prijatelj uvijek govorio

kako sam neurotičan.

I on je uvijek ponavljao,

da se moram promijeniti.

I njemu sam obećavao,

pa opet nije od toga bilo ništa,

to nikad nisam uspijevao.

Tako sam se osjećao bespomoćan i zarobljen.

Jednog mi dana on reče:

"Ne mijenjaj se! Ostani kakav jesi!"

I nije važno da li ćeš se ti promijeniti ili ne!

Volim te, onakvog kakav jesi,

tako neka bude"

Te riječi su zvučale poput muzike u mojim ušima,

"Ne mijenja se, ne mijenja se, volim te....."

I ja sam se opustio

i postao sam življi,

i gle čuda nad čudom

ja sam se promijenio.

A sada znam

da se nisam uistinu mogao promijeniti,

dokle nisam našao nekoga tko me ustinu volio,

bez obzira da li ću se promijeniti ili ne.

Bože, voliš li me ti na ovaj način?

Upoznati i prihvatiti vlastiti poziv

Razumjeti «znakove vremena»

Pred kratko vrijeme pitao me jedan mladić: „Kako mogu upoznati na što me Bog pozvao?" Kod poziva mnogi misle na nekakav neobičan znak na nebu kojega većina ljudi uzalud, u životu, traži. Događaji, kao što se pripovijeda o apostolu Pavlu ili nekom drugom proroku, ostaju samo iznimka. Pokušao sam mladiću razjasniti da nam Bog, u većini slučajeva, govori kroz događaje svakodnevnice. A u većini slučajeva vrijedi Isusova opomena: U svim mogućim malim događajima možemo gledati znakove Božje koje nam on daje kao «znakove vremena», ali ih mi nismo razumjeli. Ako na Istoku dolaze oblaci, svatko zna što to znači.  Ali govor Božji ne bismo razumjeli.

Osobno vjerujem da nam Bog, na najjednostavniji i osobni način, pokazuje što želi od nas; sposobnosti, sklonosti, ali i odbijanja mogu biti prigoda da uđemo u razgovor s Bogom i pođemo za pitanjem što mi Bog time želi reći. Isplati se razmišljati o tome što bi mogao biti razlog ako nekoga neko zvanje nutarnje ne ispunja. Odgovori nisu, u većini slučajeva, jedinstveni: možda vlastita neprikladnost, ili možda Bog hoće nekoga odvesti na drugu zadaću. Kod mnogih svetaca, spomenut ću ovdje Alfonsa Liguorija i Klemens Maria Hofbauera, možemo opaziti kako su dugo, dugo tražili Boga.

Životna se zadaća može otkriti kroz prihvaćanje brojnih zahtjeva. Na početku brojnih redovničkih zajednica stoji mnogo puta grupa ljudi koja je dopustila da im govori bijeda ljudi i tražili su putove kako im izići u susret.

U knjizi o klericima, naglašava Eugen Drewermann, da upravo velike duševne rane, kao npr. doživljaj vlastite ranjivosti, može postati zahtjev, izazov da se otkrije životna zadaća. Gdje se to događa u vjeri, možemo govoriti o pozivu i vodstvu Božjem.

Ovo će postati zvanje u religioznom smislu ako se ti doživljaji promatraju u vjeri, ako ove zahtjeve čovjek prihvaća i shvaća kao Božje vodstvo.

U evanđelju danas slušamo o krštenju Isusovu. Ivan se u početku susteže Isusa krstiti kao sve druge. Teološki gledano, nema nikakvog smisla da se Isus podlaže vodi krštenja za oproštenje grijeha. Ali gledano u punini krštenja, onda se ovo krštenje proširuje: duh Božji vidljivo dolazi na Isusa i stavlja ga u svoj posjed. Glas s neba govori: Ovo je moj ljubljeni sin, u kome mi sva milina. Za Isusa krštenje postaje prihvaćanje njegovog poziva.

Čudim se, ponekad, kako su se ljudi, koji su u životu tražili mnogo više, zaustavljali na Ivanu Krstitelju. Neki su se kasnije pridružili Isusu kao učenici. U duhovskom događaju će i na njih doći Duh Sveti i oni će tada prihvatiti svoj poziv.

Austrijska Biskupska konferencija je 2002. proglasila godinom zvanja. Biskupi pozivaju katolike da razmisle o svom pozivu. Mislim da će i nama činiti dobro ako se ne zaustavimo samona pitanju kako dobiti više svećenika, koji bi preuzeli uobičajene svećeničke  dužnosti.

Krštenje je početak poziva da budemo djeca Božja i prihvaćanje ovog poziva sa strane ljudi. Svakom kršteniku Bog obećava, da će biti njegov/a ljubljeni/a sin/kći. U času krštenja velikoj većini ljudi, u našim okolnostima, još nije jasno kakve ih životne zadaće čekaju. I upravo zato nam traženje smisla i životnog zahtjeva treba posebno biti na srcu. Blagdan krštenja Isusova, svako slavljenje krštenja ili obnova krsnog saveza bi nas trebala na to poticati.

Često slušano pitanje: Zašto se Isus morao krstiti, podvrći se obredu obraćenja? Je li to bilo potrebno? Da li je to učinio iz solidarnosti s grješnicima? Možda ste i ivi postavljali ova pitanja. Današnje evanđelje nam daje odgovor nad kojim se treba zamisliti.

I Ivan Krstitelj kojega je Isus proglasio najvećim, nije htio i Isusa krstiti krštenjem obraćenja dok nije razumio Isusov zahtjev.

«Pusti, jer samo tako možemo ispuniti pravednost, koju Bog od nas traži.» Ovaj odgovor daje  izvještaju o događaju Isusova krštenja, jednu dublju teološku dimenziju. Ovdje je već uključena zaključna tema propovjedi na gori. Tako će Isus i Ivan Krstitelj postati uzori ove veće pravednosti za sve krštenike.

A što se krije ispod ovog pojma pravednosti koja je trebala nadoći nad književnicima i farizejima?

Ovdje se radi, kako to ja shvaćam, o cjelini, o potpunoj volji Božjoj, to znači pravi odgovor na ponudu ljubavi Oca, koji nam daruje svoga sina, a kojega je zbog nas dao u smrt. Drugim riječima: radi se o biti našega poslanja kao kršćana: uključuje našu spremnost tražiti i izvršiti, pod svim okolnostima, ljubav prema neprijateljima, spremnost darovati život za druge.

«Ovo je moj ljubljeni sin»

Uronjavanje u Jordan je bilo, za Isusa, na neki način, uranjanje u smrt, znak za ono što će kasnije doći. I on se morao za to boriti prije smrti:»Ne moja, nego tvoja volja neka bude.»

Isus je prihvatio, po krštenju u Jordanu, volju Božju- A Otac je potvrdio svoga sina Isusa kao Krista, Mesiju.

Krštenjem počima naše biti kršćanin. Mi smo pozvani urasti u ono što je Isus htio, onu veću pravednost.... A  kako je sa sviješću našega krštenja?

Novozavjetni spisi Pisma (poslanice) označuju kršćane kao «prosvijetljene» (Hebr 10,32). Krštenje vodom i Duhom Svetim dariva ovo novo rođenje.

Tko nije rođen iz vode i Duha ne može ući u kraljevstvo Božje (usp. Iv.3,5)

Osjećamo se kao prosvijetljeni? Kako bi moglo to utjecati na našu svakodnevnicu?

Zar ne bismo trebali tražiti ispunjenje ove veće pravednosti svom dušom i srcem? Zar ne bi svijet drugačije izgledao kad bi više nas živjelo poziv krštenika? Zbilja bi djelovalo i bilo bi uočljivo.

Naša djeca se krste dok su još bebe, znači da su rijetke one nutarnje promjene koje su na vani vidljive. Jesmo li, kao krsni kumovi, svjesni ove zadaće?

«Nebo se otvara nad svima", glasi jedna pjesma. Kamo sreće kad bi svi doprinijeli tome da se nebo otvori nad svim krštenima. Amen

«Pošto Isus bijaše kršten i izašao iz vode, otvori se nebo,  a on vidje Duha Božjega gdje, poput golubice ,silazi nad njim. I začu se glas s neba: Ovo je moj ljubljeni sin, u kome mi sva milina.» (Mt 3,16-17)

Opazio sam jednom natpis na zidu «Je t' aime - ich liebe dich» - volim te. U toj izjavi ljubavi su iznesene dvije riječi koje pokazuju tko koga tu ljubi. I zato sam se malo zamislio nad onim što je u meni, raštrkano, ležalo.

Pomislio sam na onu staricu koja mi reče: «Mene ne treba nitko, nikome ne značim ništa, nitko se za mene ne interesira, zasigurno sam suvišna na ovome svijetu. Što mene zanima, ne zanima druge, ama baš ništa.» I tada se prisjetih riječi C.G, Junga koji je pisao: „Osamljenost se ne sastoji u tome da čovjek nema ljude oko sebe, nego čovjek nema nikoga s kime bi podijelio ono što mu se čini vrlo važnim.» Drugim riječima: možeš stajati u nekom redu sa stotinama ljudi, ali opet biti usamljen.

« Je t' aime- ich liebe dich- volim te.» Kad sam vidio te riječi, sjetio sam se onog mladog čovjeka koji je pisao svojoj prijateljici: «Ne znam koliku ti hvalu dugujem. Kada sam te upoznao, počeo sam sebe bolje upoznavati. Do tada sam bio usamljen. Živio sam kao u snu. Otkad si ti ušla u moj život, dobio sam nutarnje svjetlo."

«Je t' aime-ich liebe dich- volim te". Svaki čovjek se rađa s pračežnjom za ljubavlju kojoj nikada ne može uzmaknuti. Zato, u svim riječima koje su nam upućene, u biti, uvijek tražimo samo onu jednu. Ako smo je našli, tada naš život bukti. U nama će se probuditi nove nade, nove čežnje.

No, znamo iz iskustva da u našoj duši postoje dubine, koje ne može ispuniti, niti premostiti ni bezgranično nesebična ljubav. Grčki filozof Heraklit je formulirao: «Duša ima granice koje ne smiješ pokušati prekoračiti, jer ona ima duboke ponore. Tako smo time rekli: i najljubljeniji čovjek je u svojoj dubini duše sam i osamljen.» S ovom tvrdnjom da je čovjek u biti sam, slaže se i ono što je pjesnik Hermann Hesse, u svojoj pjesmi, napisao:

«I preko zemlje vode putovi mnogi

svi oni imaju jedan te isti cilj.

Možeš jahati i voziti se

u dvoje u troje

ali zadnji korak

moraš učiniti sam

I zato ne vrijedi

ni znati ni htjeti

jer sve što činim

moram činiti sam.

Što nam žele reći ovi tekstovi? Možda bi se moglo i ovako reći: koliko god naša ljubav bila duboka, ona ipak ne može doseći one zadnje granice koje ima ljudska duša. Kad znamo ovo o konačnom biti sam, onda nas ovo znanje može očuvati od razočaranja i krivih očekivanja.

Ovdje sada gledamo one neizmjerne dubine duše u koje je Bog, jednom izgovorio, na nepovratan način, svoju riječ: «Je t' aime- ich liebe dich - ja te volim» To isto možemo reći biblijskim jezikom:» Ti si moje dijete koje mi se sviđa» (usp.Mt.3,17) Ovo očitovanje ljubavi bi, za nas, trebala biti prva rečenica, glavna rečenica. Bez ove rečenice sva naša vjera bila bi samo uzaludno samoodricanje. Ona zahvaća naše najdublje dubine, da ih rasvijetli i ozdravi.

Netko bi mogao reći: Ipak, ta riječ kod evanđeliste Mateja glasi drugačije: Ovo je moj ljubljeni sin koji mi je omilio» (Mt3,17) Tako se može reći da se ova rečenica odnosi samo na Isusa. Tako je u stvari.

Ali tko bi želio malo produbiti ovu scenu o Isusovu krštenju i malo bolje ovo čitati kod Marka i Luke, taj će se začuditi da obje izjave o ljubljenom sinu vrijede za Isusa (Mk 1,11; Lk 3,22). Nasuprot Marku i Luki, Matej se okreće narodnim masama (to će reći kršćanskim zajednicama) i pokazuje tko je u Isus među njima prisutan -od Boga ljubljeni i poslani Sin.

I sada se postavlja pitanje: tko nam daje da mi ovu rečenicu primjenjujemo na nas? To je tajna našega krštenja, jer se kod svakog krštenja otvorilo nebo i Bog je rekao svakom čovjeku: «Ti si moj ljubljeni sin, u tebi sam se nasladio, pa i ako si star i sijede kose imaš, pa i ako se baš ne brineš za mene i mnoge pogreške činiš i još ćeš činiti, pa i ako misliš da nisi vrijedan biti ljubljen pa i samog sebe ne ljubiš» (Hans Höntges). To je temelj naše vjere, jer je, s vodom krštenja, ušla u nas Ljubav Božja. Još više, mi smo uronjeni u samu Ljubav Božju, poput Isusa.

Ta Božja ljubav podiže naš - biti sam. Ona nas ispunja mirom i osposobljava nas za puninu ljubavi koja ne dolazi od nas, nego od Boga i na njega upućuje.

Želio bih, na kraju, sve ono što sam do sada govorio potvrditi ispovjeđu (priznanjem) jednog mlađeg čovjeka: U mojim mladim danima nisam vjerovao u ništa, jer nigdje nisam nalazio smisla,  nisam više želio živjeti. Tada sretoh svećenika. Nešto me na njemu privlačilo. Njegova ljudska ljubav je bila takvih dimenzija da je mogao sve njemu povjerene ljude u radosti i patnji nositi. Takvog nečeg nisam do sada u životu susreo. Doma su me ljubili, ali to mi se činilo normalnim. Ali takvu ljubav nisam bio otkrio. A jer tada nisam znao otkuda ta ljubav dolazi, držao sam toga čovjeka vrlo jedinstvenim, ali dostojnim ljubavi. I tek kada sam, nekoliko godina kasnije, otkrio evanđelje, spoznao sam da ta ljubav ne proizlazi iz njega samoga.

"Volim te", "rado te prihvaćam onakvog kakav jesi." Kad se nekome kaže nešto takvo, onda njemu ili njoj čini neobično dobro. Biti voljen bez preduvjeta i pretpostavki omogućuje život pun smisla.

Bog govori Isusu, od samog početka njegovog javnog nastupanja. Njegova poruka nije neka zapovijed ili uvjeti koje treba ispuniti, nego je obećanje njegove ljubavi: "Ti si mi ljubljeni sin u kojemu mi je sva milina."

To je temelj za cijelo Isusovo djelovanje i naviještanje. Ako se netko osjeća voljen i ljubljen, onda može velikodušno darovati svoj život, može se zauzimati za ljude, a da uopće ne gleda što mu to donosi.

U čitanju iz proroka Izaije sluga Božji je čovjek koga je Bog izabrao i koga ljubi i koji djeluje u duhu Božjemu. Ljubav ne čini nikakvu galamu, ona djeluje tiho, ondje gdje je potrebno, nježno i bez prisile, onako kako se dobra majka brine za svoje dijete.

Tako će djelovanje ovoga čovjeka biti uzor za djelovanje Isusa Krista. Ljubav otvara oči, oslobađa i oživljuje.

Ondje gdje se širi iskustvo biti ljubljen, tu se nešto pokreće, tu se događa spasenje, tu pravda nije nikakva zapovijed, nego jednostavna stvar sama po sebi. Tu nema više nikakve razlike između "izabranih" i " neizabranih", židova i pogana, dostojnih i nedostojnih.

Time se ne želi reći da je ovo obećanje ljubavi Božje kao da je ušao jedan harmonijski mir, jedan slatki "Hura, osjećaj da te Isus ljubi". Upravo tu gdje je ljubav bez ikakvih uvjeta i gdje je ona božanska, ona se spotiče o naše ljudske granice.

Ondje gdje ta ljubav  mora doticati rane da ih ozdravi, rađa se strah pred javnošću i ozbiljnošću koja je s time povezana.

Koliko god Sluga božji, koji će kasnije biti označen i kao "trpeći", u kojemu prepoznajemo Isusa, osjeća na vlastitom tijelu, koliko je teško ništa ne htjeti, a darovati naklonost, radost, prijateljstvo i ozdravljenje, spas.

Malo tko ima hrabrosti, poput Ivana Krstitelja, kazati:" Ja nisam vrijedan odriještiti ni remenje na obući njegovoj." Nisam dovoljno dostojan da poklonim svoju nemogućnost i stid da se ne osjećam dovoljno vrijedan, nego od većine čujemo: "Odlazi, ne trebam te." Tako doživljavaju odbacivanje ljudi koji se tako ranjivo i bez zaštite daruju do kraja.

Isus je mogao prihvatiti ovo obećanje Božje i uzima ga ozbiljno i postaje vjesnikom ljubavi zbog koje je i na križ pribijen. Drugi se daju krstiti u ovoj ljubavi. Mi, kao krštenici, smo pozvani da dopustimo da nas nosi ovo obećanje ljubavi Božje i da sami postanemo voljeni pa da možemo druge podizati kroz obećanje: volim te i prihvaćam te onakvog kakav si.