Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima
Početkom „običnog" liturgijskog razdoblja mnogi su blagdani konačno završili. Ljudi su na neki način zasićeni svim i svačim: bogoslužjima, misama, propovijedima, priredbama, običajima, pa i jelom. Trijeznost se opet vraća, iako su, još uvijek, u mnogim crkvama ostale jaslice i okićene jelke i borovi. Ovu „nedjeljnu običajnost" ne možemo optuživati. Sasvim suprotno. To je šansa da povežemo tešku svagdašnjicu sa duhovnim životom. Ovu važnu zadaću možemo danas razviti pod idejom „poziva" (usp. prvo čitanje i evanđelje) i to ugraditi u liturgiju i propovijed. Drugo čitanje nam daje prigodu da progovorimo o spolu i spolnosti pod vidom vjere i katoličke nauke. Rijetko se o toj problematici dobro propovijeda.
Između političke nesigurnosti i socijalne potištenosti Crkva moli za mir (dnevna molitva). Poput mladog Samuela i kršćanin je otvoren za primanje Božjeg poziva i zahvalan za životnu mudrost i mudrost vjere kod starih te je spreman kritički se na to osvrnuti i ispraviti prema Božjim mjerilima (1. čitanje).
Naša ugrožena sloboda treba takvu budnost. Zloupotrebe nas vezuju na sklonost prema zlu i nesređenostima. Naše tijelo prožeto jakom spolnom snagom može se promatrati samo u velikom kontekstu kojega nam nudi Pavao (2. čitanje).
Poziv prvih učenika, prema Iv 1,35, je postavljen između izjave Ivana Krstitelja i njegovog priznanja Mesije i prvog čuda (znaka) kojega je učinio pred učenicima u Kani. „Dođite i vidite! - i ostali su kod njega cijeli ostatak dana." (evanđelje).
Djelo otkupljenja Janjeta nastavlja se u Crkvi i po Crkvi. Zato tajni oltara pripada strahopoštovanje, to znači poštovanje i prihvaćajuća blizina i to na razini osobnog susreta. (molitva nad darovima).
Prvo čitanje: 1 Sam (3,3,b-10,19)
Obje Samuelove knjige pripovijedaju o vremenu kada se Izrael prvi put osjećao narodom i
izgradio svoju državnu egzistenciju. Opis povijesti koji je bio obvezan kod sastavljanja Samuelovih knjiga, ne smije se shvaćati u modernom povijesno kritičnom smislu. Ona se služila oblikom predaje koja je trebala poslužiti tumačenju stvarnih povijesnih događaja. Obje knjige nam predstavljaju Samuela kao vrlo važnu figuru prije pojave kraljeva.
U 1Sam 1-3 povezane su čudne povijesti. Pripovijest o rođenju Samuela je spletena različitim pripovijedanjima koje pogađaju rod svećenika Elija. Upleten je, u međutekstu, jedan psalam (1,1-10). Cijelo pripovijedanje je napravljeno da nam ukaže na konačni Deuteronomijski koncept.
U poglavlju 3 dolaze oba prednja poglavlja do svog vrhunca, cilja. Odlučujući događaj je Objava Božja koja se javlja u noći (3,3b). Događa se u obliku audicije (događaj slušanja). Dva puta je mladi Samuel loše shvatio Božji poziv. Tek uz pomoć svećenika Eli Samuel ulazi u pravi smisao. Samuel odmah sluša. U hebrejskom tekstu: „On je spreman slušati" . Spremnost na slušanje je preduvjet da se Bog može objaviti. samo onaj koji želi slušati može prihvatiti Boga.
U tekstu je prepoznatljiva povezanost između svećeničke i proročke službe. Pripovjedač računa na jednu službu koja će ujediniti svećeničku i proročku funkciju (ulogu). Ako se izostavi najava nesreće Eliju, današnji slušatelji će biti pošteđeni nekih dojmova.
Drugo čitanje: 1 Kor (6,13c-15a17-20)
U 1.Kor 6,13c-15a Pavao govori o raznim zloupotrebama morala u zajednici u Korintu. Činjenice
o kojima govori su različite, počevši od ekstremnog slučaja bludnosti (pogl 5), prihvaćanja poganskih sudova ( 6, 1-11) i široko shvaćanje nečistoće (6,12-20). Kod rješavanja ovih slučajeva Pavao se ne ograničava samo na potrebne upute i mjere, nego pokušava razjasniti kršćansku antropologiju kao temelj morala.
U Korintu je Pavlovo učenje o slobodi našlo posebno plodno tlo. Ondašnjom parolom: „Sve mi je dozvoljeno!" pokušali su kršćani u zajednici omalovažiti spolnost i razdvojiti čovjeka na tijelo i dušu, tijelo i osobu, tijelo i čovjeka, tijelo i ljubav da bi mogli spolnost živjeti po poganskom primjeru (hramske prostitucije). Da ne bi trebali odbaciti stare (poganske) navike, pokušalo su izdvojiti spolno područje (bilo bagatelizirajući ili istodobno spiritualizirajući) iz otkupiteljskog djela. Time što kršćani ne žele potpuno pripadati Kristu, dakle ne dijeliti s njim svoju pripadnost, padaju pod vid slobode, koja uvijek u sebi nosi samozavaravanje, koje uvijek donosi sobom samoopravdanje. Tako shvaćena sloboda koja misli da može sama raspolagati sa svim stvarima zapravo vodi u ropstvo grijeha.
Pavao, kod svog dokazivanja, ukazuje na to da je tijelo, u kršćanskom smislu, izraz osobnosti čovjeka i zato nije isključeno iz cjelokupnog Kristovog djela spasenja. Kršćansko spasenje je i tjelesno spasenje, kršćanska vjera je i tjelesna vjera. Time što u svoje dokazivanje uvlači i trojstvenog Boga (rr 13c.15a.17.99-20) Pavao opominje kršćane da uređuju svoju spolnost prema vjeri u evanđelje. Poziv koji je aktualniji nego ikad.
Evanđelje Iv 1,35-42
Evanđelje današnje nedjelje ima u sebi dva odlomka Ivanova evanđelja koja se mogu nazvati „Isusovo samo objavljivanje pred narodom! (poglavlje 1-12). U počecima Isusovog samo objavljivanja (1,19-4,54) se nalazi svjedočanstvo Ivana Krstitelja i okupljanje prvih učenika (1,19-51). Tekst se oslanja na predaju (usp Mk 1,16-20) kojega, na poseban način, uređuje četvrti evanđelist. Tako samo iz Ivanova evanđelja doznajemo npr. da su prvi učenici došli iz škole Ivana Krstitelja.
U 1,35-42 evanđelist opisuje postupak koji je, za Isusa, bio odlučujući na početku njegovog javnog nastupa. Isus okuplja (poziva) prve učenike. Odlomak je jasno izgrađen. Dijelovi su određeni imenima učenika (rr 35-39 i 40 -42) pripovijedanje navodi, vrlo jasno, vremenske okolnosti „bilo je oko desete ure (4 sata poslije podne)" U redcima 35-37 čitamo jednu znakovitu rečenicu za Isusovo spasiteljsko djelovanje. Redci 38-42 su kratki, vrlo dojmljiv razgovor koji završava u „slijediti" (što doslovno znači vjerovati) i konačno završava jasnim priznanjem vjere u Krista. (r 41). Semitski naziv za Isusa kao Mesiju u Novom zavjetu dolazi samo na ovom mjestu (r 41) i u 4,25. Inače se uvijek navodi grčka riječ Krist.
Živo pripovijedanje scene se vrlo lako može upotrijebiti u povezivanju sa životom slušatelja.
Misno slavlje
Pozdrav: Gospodin naš, Isus Krist, koji sve nas želi pozvati da ga nasljedujemo, neka bude sa svima
vama.
Uvod:
Svakodnevnica je ponovo pobijedila. Blagdansko raspoloženje i praznici su za nama. Opet nastupaju dnevne brige i raspoloženja. U takvim raspoloženjima i brigama nije baš lako prepoznati i raspoznati važno od nevažnoga, bitno od nebitnoga. A ipak, neprestano očekujemo od Boga znakove za naš život. Uz buku i vrevu svagdašnjice došli smo, danas, na ovo bogoslužje da doživimo Božju blizinu i pomoć. Skrušimo se pred Bogom i molimo ga za oproštenje.
Molitva vjernika:
Bože, naš Oče, u svom Sinu govoriš jezikom kojega mogu razumjeti svi ljudi. U povjerenju u njega, tvoju živu Riječ, usuđujemo ti se govoriti:
- Za sve koji sudjeluju kod naviještanja tvoje riječi: daruj im odvažnosti i snagu svjedočenja, molimo te.
- Za mlade ljude koji u mnoštvu glasova ne mogu čuti tvoj glas, daruj im ljude koji će im, u ljubavi i povjerenju, pokazati tvoje putove, molimo te
- Za stare i bolesne, one koji gube nadu u tebe, daj da ponovno nađu nadu i utjehu, molimo te
- Za sve one koje si ti pozvao s ovog svijeta k sebi, primi ih u svoju milosrdnu ljubav, molimo te
Meditacija:
Gospodine, buka glasova,
znoj i žamor ljudi,
brige dana
čine me gluhim za tebe.
A samo si ti glas istine,
utješna riječ,
ton tišine.
Govori, Gospodine,
sluga tvoj sluša.
Propovijed:
a)
Prijedlog za homiliju
Uvod
Kod Bertolta Brechta u „Povijesti Gospodina Keunera" nalazimo ovo: Upitali su gospodina K: „Što činite kad ljubite nekog čovjeka?" - „Napravim predodžbu o njemu", reče gospodin K. i „brinem se da ona bude njemu slična." „Tko, predodžba?" - „Ne", reče gospodin K. „čovjek:"
1. „Dođite i vidite!"
a) Bilo je poslije podne. Tišina na obali Jordana nakon jedne dojmljive propovijedi Ivana
Krstitelja. Možda stidljivo, ali s puno očekivanja, su dvojica njegovih učenika slijedila onoga koga je označio kao „Jaganjac Božji."
Možda je on odgovor na pitanja mog života? Je li on orijentir za vjerski i politički život, za socijalnu pravdu našeg naroda? Možda je to prorok? Mesija? Moramo stupiti s njim u razgovor, trebamo ga upoznati? Hoće li nas slušati? Ima li za nas smisla i hoće li nas uopće opaziti? Tko smo, uopće, mi?
I onaj koji ide ispred okreće se i obraća im se : Što tražite? - Rabbi, gdje stanuješ? - Dođite i vidite!
Piscu ovog evanđelja susret nikada više nije izašao od sjećanja, još se sjeća i vremena kada se to zbilo. Prvi dojam mora biti onaj koji privlači, oduševljavajući. Drugi ga upoznaje još istog dana sa svojim bratom, Petrom. Filip i Natanael su došli sutra dan.
b) Isusova riječ i biće su pozivajući: Dođite i vidite! Tu nema nikakvog prijemnog ispita, ne traže se nikakvi preduvjeti. Isus ne upotrebljava nikakvog nasilja. Njegova moć ima sasvim druge korijene i sasvim drukčije djelovanje nego kod nas. U drugom druženju s njim će ti ljudi, kao i brojni drugi, doživjeti dubinu njegove osobnosti. On će, i nježno i pažljivo, voditi da uče gledati ljude Božjim očima punim ljubavi. Sami uvijek iznova doživljavaju na sebi: on me ljubi, jer on meni govori da. On želi da moj život uspije.
Isus nije imao, tu na obali Jordana, nikakvu kuću, nikakav vrt, čak nije imao nikakav šator u kojega bio mogao pozvati one koji ga traže. „Lisice imaju svoje jazbine, ptice svoja gnijezda, Sin čovječji nema mjesta gdje bi naslonio glavu." (Mt 8,20) Sigurnost koju Isus nudi, je sasvim drukčija . On govori da onome koji ga slijedi. daje mu da doživi: Bog računa na tebe, on ti se povjerava da se odlučiš zajedno s njim djelovati na posvećenju i spasenju njegovog stvorenja." Tko vas sluša, mene sluša" (Lk 10,16)
c) To vrijedi i u našem privatnom području: Nisu ni stanovi, ni pokućstvo znak naše domovine: mi smo kod kuće ondje gdje možemo biti ljubljeni i ljubiti. Sada je već vidljivo polje gdje ih šalje: „Idite svim narodima." i „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta (usp Mt 28,19 sl). Muškarac i žena, dijete i starac - svi koje Isus zove, stavlja u svoje srce i šalje ih.
2. „I oni pođoše za njim..."
a) Oba učenika iz našeg evanđelja uzeli su malo odmora od svoje svagdašnjice da bi napravili
jedno „dodatno školovanje." Oni su željeli, kao ribari na jezeru, djelovati na „mesijanskoj promjeni." Bili su odlučni i spremni prihvatiti se posla. Oni, iskusni ljudi, nisu se sramili iz početka započeti nešto novo. Tako se čistio njihov pogled i čistilo njihovo srce. I tako postaju sposobni prihvatiti tajnu Božju i po njoj živjeti. I ovdje mogu upoznati svoj vlastiti ja i razviti ga u službi drugih.
b) Isus im je ostavio njihove osobnosti, ono što im je davalo ton iz njihove životne povijesti i
njihove sposobnosti. On je rekao svoj da njima. Nije pravio nikakve slike niti predodžbe u koje je on natjeravao svoje učenike. On ih privlači, ne na silu, spreman je dopustiti im da sudjeluju, potpuno, na njegovu životu, drukčije nego gospodin K. koji se brinuo da se čovjek prilagodi slici i to je nazivao ljubavlju.
c) Isusova domovina je Otac. Isusov put vodi k nama. njegova ljubav dopušta da dijelimo i
njegovu sudbinu. No, on nije samo pratilac na našem putu, nego želi da mi postanemo njemu slični - da budemo suputnici i oslonac drugima, da dajemo dalje ono što je on nama darovao.
3. Završetak
Onda ćemo i mi moći, na putu našeg života i na njegovim postajama, drugim ljudima reći da, darovati im dom i tako ih ojačavati. To je smisao svake gostoljubivosti na zemlji - da mi jedan drugome damo krov na putu prema vječnom biti kod kuće. (Romano Guardini).
1.
Tijelo je svjedok života
Kor 6, 13-15; 17 -20
Tekst današnje poslanice se ne može tako, na brzinu, pročitati, niti razumjeti. Doživljavamo Pavla kao nekakvog tumača strujanja svoga vremena. On se s njima sukobljava i zauzima svoje gledište. To ne čini čisto teoretski, nego gleda na konkretnu zajednicu i ljude u njoj.
Postoje brojna pitanja za mladu zajednicu u Korintu. A jedno od pitanja glasi: „Kakvu vrijednost ima ljudsko tijelo?" U to vrijeme je, u Korintu, vladalo nadaleko rašireno mišljenje da ljudsko tijelo ima vrlo malu vrijednost i da bi ga trebalo prezirati. Za mnoge je to samo materija, za druge je tijelo tamnica duše, prema tome se duša treba osloboditi tijela da bi našla pravi život. Ostaviti tijelo zauvijek, to bi bilo pravo uskrsnuće.
Preziranje tijela je plod takvog duhovnog ozračja. Zato je nevažno sve što se s tijelom događa. A jer tijelo, prema takvom mišljenju nije ništa dobro, ne može ništa biti zlo protiv tijela. I grijeh protiv tijela tu, također, ne postoji.
Cjelokupni Pavlov pogled
Pavao gleda čovjeka dušom i tijelom. Tako je čovjek jedinstvo, takvoga ga je Bog htio i takvoga ga ljubi. Povijest stvaranja izražava taj Božji pogled ovako: „Stvori, dakle, Bog čovjeka na svoju sliku, na sliku svoju stvori ga. Muško i žensko stvori ih. I vidje Bog što je stvorio, i vidje da je dobro. (Post 1,27.,31a) Jednim cjelovitim pogledom Bog gleda čovjeka. Bog se raduje svemu što je stvorio i ništa ne dijeli na nešto visoko i manje vrijedno.
Vjerujem u uskrsnuće mrtvih
Naše vjerovanje naglašava ovo cjelovito. S cijelim stvorenjem, Bog je pozvao čovjeka na život. Život koji pozna smrt, ali smrt ne uništava taj život, nego ga vodi konačnom ispunjenju. Zato se čovjek ne oslobađa tijela, nego će i tijelo biti sudionik otkupljenja i spasenja, i dušom i tijelom. U smrti se duša ne pretvara u prah u pravom smislu riječi, nego su i duša i tijelo uzeti u tajnu Boga, u Božje otajstvo, koje se zove vječni život.
Tako tijelo nije nego odijelo koje ćemo odložiti i koji će postati bezvrijedno, što je starije, tim gore. Jedno takvo gledanje je tijelu neprijateljsko. Danas često nalazimo ljude koji vjeruju u reinkarnaciju. Mi kršćani to ne prihvaćamo, jer smo ljudi od duše i tijela i ovo ima svoj posljednji temelj u Isusovu uskrsnuću. On je uskrsnuo svojim tijelom i to tijelom koje nosi znakove života i umiranja. Jer onima koje je sreo nakon uskrsnuća, pokazao je svoje rane, koje su mogli i dodirivati.
Poput Krista, i naše je tijelo svjedok našeg života. Ono nosi tragove našeg života, njih se može vidjeti, bilo na licu ili na rukama. Crte i bore na rukama i licu govore o životnoj povijesti toga tijela. Ali one pokazuju i jednu nadu koja je dana nama, kršćanima, a to je poziv u vječni život.
„Vaša tijela su udovi Kristovi"
Kao pojedinci smo ugrađeni u veliko tijelo, Tijelo Kristovo. Ovo tijelo je vidljivo ovdje na zemlji, u zajednici vjernika u Crkvi. Crkva je početak ovog otajstvenog tijela čije potpuno jedinstvo će se ostvariti u ispunjenju. Svatko je jedan ud na ovom velikom tijelu, koji se, na otajstven način, ostvaruje i na različite načine djeluje i održava u jedinstvu cijelo tijelo.
Ako Pavao ovo tijelo opisuje kao ideal, on gleda onda samo grudi, on gleda zajednicu u Korintu onakvu kakva je. A ona nije svima ideal. Ona je puna napetosti, a zbog toga je i živa. Tu kršćani doživljavaju raznovrsnost darova, koji nisu darovani da se stave pod klupu, nego da pridonesu cijelom tijelu.
Takvo tijelo je uvijek u opasnosti da se poruši njegovo jedinstvo ako se pojedini kršćani počnu uspoređivati, ako jedne počinju precjenjivati, druge omalovažavati. Tada oni svoje darove upotrebljavaju na štetu, ne na korist. To je ono rušilačko.
Kao zajednica, priznajemo da svi skupa nosimo naše ideale i naša nadanja, ali nismo idealni i stojimo uvijek pod kritikom Evanđelja. A Evanđelje nas ne želi sramotiti, nego nas potiče, ne ostavlja nas na miru, nego nas pita kako smo upotrijebili naše darove, kako smo ih koristili za druge, što nama znači naš dar Božji za druge? Mi smo na putu nastajanja da, dušom i tijelom, postanemo živi udovi na tijelu Kristovu.
2.
Koliko vi svjesno slavite Euharistiju, toliko će vam ona biti interesantna ili dosadna, ovisi u velikoj mjeri od toga kakve će te nakane i molitve donijeti u ovo bogoslužje: slavljenje i zahvaljivanje, molitvu i utjecanje, svoje vlastite potrebe ili brige drugih ljudi. Sve to ima svoj vrhunac i svoj smisao u svetoj Misi.
Ako želite stupiti u razgovor s drugom osobom, onda sami trebate preuzeti inicijativu. Čvrsta odluka biti pažljiv malo koristi za razgovor ako ne reknete ni jednu riječ. I optužba da vam razgovor nije ništa donio je prihvatljiva samo ako ste vi otvorili usta.
Tako se, odmah na početku službe Božje, stvara vrlo aktivni dio. Želimo sebi blizinu Boga, pristajemo na susret s Bogom, molimo Boga i druge kršćane za oproštenje, radujemo se zbog veličine i ljepote Božje i zato ga slavimo, donosimo naše molitve, naše potrebe i to već u prvih 7 minuta. Kao u jednom svagdašnjem razgovoru. Onda dolazi vrijeme da sjednemo i jedan drugoga slušamo.
Jer nismo samo mi nešto donijeli sobom, Bog nama želi nešto reći. To da Bog govori ljudima nije nikakva novost. To je on uvijek činio, sve do današnjeg dana, zašto bi kod vas trebao učiniti iznimku?
A Boga slušati je vrlo jednostavno. On čak prepušta nama da izaberemo oblik i način kako ćemo ga slušati.
Možda imate neko određeno pitanje, neki problem gdje želite čuti neki odgovor. Slušajte dobro koji vam odgovor daje Bog. Možda u tekstovima koje čitamo ili u pjesmama koje pjevamo, možda u propovijedi.
U prvom redu trebali biste pažljivo slušati čitanja i evanđelje. Tu je Bog jednom već ljudima govorio, možda je već tada na nas mislio u onome što je govorio i činio.
Možda vam padne u oko neka rečenica, neka osoba, neki interesantan sadržaj, onda pustite da vas taj mali dio obuzme.
Pokušajte predstaviti situaciju o kojoj govori čitanje: kako je izgledao taj kraj? Kakvi su bili ljudi koji se tu spominju? Pustite da vaša mašta igra i nemojte se iznenaditi ako Bog iznenada, od nekuda, izroni.
Ili čekate propovijed? Ne očekujte sada nešto što će vas, na neki način, zabaviti. Očekujte neku misao koja će vama dalje pomoći. Nemojte biti preuski: ponekad odgovori koje Bog daje pristaju kao šaka u oko. Ali glavno je da nam odgovaraju. Nemojte uvijek računati na milovanje i glađenje.
I ne očekujte nikakvu duhovnu munju, kao što je to doživio mali Samuel u prvom čitanju. Riječ Božja može djelovati tako jednostavno i banalno da čak i ne mislimo da je to Bog koji nam progovara.
Sve u svemu slušati je nešto aktivno. Povlačiti se i samo čekati na uvjete nije baš puno obećavajuće. Ipak se može dogoditi da budete uvučeni u nekakav nutarnji razgovor koji vam otima bilježnicu iz ruke. Na to trebate računati.
Da li je Bog vama nekada nešto rekao ili govorio nije upitno, braćo i sestre. On pokušava neprestano doprijeti do vas, pa iako je, u većini slučajeva, zauzeto, on ne posustaje.
Izaći ćete Bogu uvelike u susret ako mu „signalizirate" spremnost na razgovor.
I ne očekujte velike stvari, jer i u svakodnevnom životu treba i te kako vježbati dobru spremnost na slušanje i pažljivost. Amen
*****
Mnogi ljudi tako žive kao da Boga nema. Ni kršćani nisu izuzeti od toga. Kako možemo spoznati Boga? Gdje ga naći? Njega se ipak ne može čuti, osjetiti,opipati! Ovakvo je poimanje mnogih suvremenika, no priznaju da su neki ljudi Boga doživjeli, u njega vjeruju i o njemu pripovijedaju. Cijelo Sveto pismo je svjedočanstvo muževa i žena, svjedočanstvo židovskog naroda, svjedočanstvo mlade Crkve da postoji Bog i da je on ušao u živu povijest s ljudima. Postoji Božji poziv, bilo pojedincima ili zajednicama. Ti, vi, ja sam ovdje i imam s tobom, ili s vama nešto. Imati iskustvo da Bog postoji znači odmah i postaviti pitanje: Što je to što ti očekuješ od mene? Vjera u Boga je događanje poziva. Vjerovati u Boga znači svoju volju vezati uz njegovu volju. Povijest o Samuelu pokazuje da trebamo jednostavno biti pozorni, spremni slušati i poslušati. Onda ćemo primiti Boga u svoj život,
Treba pretpostaviti da mnogi ne vjeruju baš zato, jer Božja stvarnost ima posljedice za njihov život. Jer Božja prisutnost potpuno preokreće moj život, onda ću radije zanijekati njegovo postojanje, nego da bih se morao promijeniti. A to se može dogoditi ako Boga apsolutno niječem. I to se događa tako da dijelove svoga života isključujem iz vjere. Moglo bi se govoriti o nekakvom „parcijalnom" (djelomičnom) ateizmu. Paradni primjer za takav parcijalni ateizam među kršćanima je uređenje njihove spolnosti. Zbog tog višestoljetnog negativnog odnosa prema spolnosti i Crkva ima svoj dio krivice, tako da mnogi vjernici više ne mogu naći nikakvu vezu između njihove vjere i spolnosti. Pri tome se zaboravlja na kršćansko vjerovanje da se spasenje ostvaruje i u tijelu i po tijelu. Uređenje spolnosti nije izvan reda spasenja, nego je bitni dio kršćanske antropologije i kršćanskog morala. Dijeljenje vjere i spolnosti (tjelesnosti) vodi k kršćanskoj šizofreniji - opasnost protiv koje se Pavao borio već u korintskoj općini (drugo čitanje). Crkva mora naći zdrav pristup i prijazan pogled na ljudsku tjelesnost i spolnost i pronaći oslobađajuću poruku za ovo područje da ne bi mnogi kršćani, u ovom važnom području, trebali biti parcijalni ateisti. (H. Windisch, Sexualität un Glaube, Regensburg 1990).
Božji poziv ljudima teži uvijek za ispunjenjem. Mogli bismo se, najprije zaplašeni, braniti, ali Bog želi da, u svim okolnostima života, budemo pravi ljudi. Ili drugačije rečeno: Bog želi naš život u punini (usp. Iv 10,10). Božja volja je da se uputimo i oslonimo na ovo obećanje. U Isusu Kristu nam je poziv Božji došao bliže. Slijedimo ono što su učinili apostoli na Isusov poziv: Dođite i vidite.