Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Mal 1,14b-2,2b.8-10)

Knjigom proroka Malahije u 6.st. pr. Kr. završava kršćanski redoslijed Starog  zavjeta. Šest diskusijskih govora tvore jezgru cijele knjige, a današnje čitanje je uzeto iz govora o prijetnjama svećeništvu. Nakon što više nema kralja kao vodeće ličnosti, svećenstvo je preuzelo važnu ulogu voditelja. Ali visoki položaj, vlast i utjecaj mogu, u svako vrijeme, dovesti do zloupotreba i korištenja vlastite snage. Ovdje dolazi proročka kritika, jer se jasno govori: Bog je kralj svih naroda i svakog čovjeka.  On je stvoritelj i otac svih ljudi. Ako svećenik više ne sluša Boga, onda će njegova služba biti prazna, a propovijedanje neplodno. Sve ovo djeluje i na socijalno područje. Vrata nepravdi i bezakonju su širom otvorena.

Ovaj tekst vrijedi za sva vremena, kao opomena za sve duhovne i svjetovne vlasti. Kako se ljudi služe vlašću nasuprot podanika?   Smatraju li oni sebe više onima koji trebaju slušati ili onima koji zapovijedaju? Osjećaju li oni na položajima miris zemlje i ljudi s njihovim nevoljama i potrebama? Pogledom na Boga kao oca svih ljudi svatko se otvara za pogled na ljude s puno odgovornosti za jedan ispunjeni život. Ja ne mogu sebe ostvariti, samo tražiti svoje ugodnosti i privilegije na račun drugih - odgovoran sam za sve ljude, za stvaranje i za  to da se na zemlji ne zaboravi Boga stvoritelja.

Drugo čitanje (1 Sol 2, 7b-9,13)

Najstarije apostolovo pismo još relativno mladoj zajednici u Grčkoj  je napisano oko 50/51.g. poslije Krista. U poglavljima 1-3 radi se, u prvom redu, o odnosu Pavla i njegovih suradnika prema zajednici. Naviještanje Isusovog evanđelja i njegovo prihvaćanje sa strane Solunjana tvore, ovdje, naglasak koji se očituje i u današnjem čitanju, osobnim slikama. Današnji Pavlov opis zvuči kao suprotnost nesretnom svećeništvu iz prvoga čitanja. Pavao se majčinski brine za svoju zajednicu i dopušta da sudjeluju na njegovu životu. Ne traži privilegije, naprotiv vlastitim radom se uzdržava, jer nije htio biti nikome na teret. Na takav način su ljudi opazili da se kod Pavla slažu riječi i djela, u njegovu naviještanju dolazi do izražaja Božja istina. Prijateljstvo, briga, dobrohotnost s ljudima, sa svim njihovim dobrim i lošim stranama,  težnja za jasnoćom vlastitog života su i danas važni temelji čovjeka i naviještanja Božje blizine.  Istodobno, ne smijemo mi ovoj Božjoj riječi povjeriti samo nešto, nego sve jer želi i danas biti djelotvorna.  Gdje se kršćanski život može usporediti sa životom zdrave i dobre obitelji, gdje se svatko osjeća ljubljen i prihvaćen može Božja riječ, u ljudima, mnogo toga stvoriti i omogućiti život u ljepoti i smislu vjere.

Evanđelje (Mt 23,1-12)

Misno slavlje

Propovijedi

a)

Isus mjerilo svih stvari i ljudi

Mjere su u životu važne

U Parizu se čuva takozvani „prametar".  Prema njemu se orijentiraju sve mjere za dužinu na svijetu. Tek u 19.  stoljeću su se, postupno, ujedinile sve različite mjere. Danas se svatko može orijentirati prema tom mjerilu.  Prametar je ovdje temeljno mjerilo. Što bismo mi danas učinili kad bi postojale različite mjere u pojedinim krajevima i državama?  Mnoge stvari bi bile pravi kaos.

Mjerila za zajednički život ljudi

No, ne trebamo samo takva mjerila za praktični rad, nego trebamo takva mjerila i za međusobni ljudski život. Nikakvo udruženje, nikakva firma, nikakva obitelj ne bi mogla postojati bez određenih pravila. Svaka sloboda treba svoja pravila i svoje granice. Takve granice, u prvom redu, nisu nikakva mrtva slova, nego živi ljudi: roditelji, odgojitelji, učitelji, prijatelji, kolege na radnom mjestu. Svi su oni ljudska mjerila, od krvi i mesa. Zato je netko, s pravom, rekao:  Ono stvarno održivo je ljudsko. Ljudi nam prenose i daju vrijednosti, ljudi prožimaju naš život u brojnim područjima za sretno postojanje.

Moje mjerilo za život je Isus

A  koje je moje životno mjerilo?  Ili bolje da se upitan: Tko je moje životno mjerilo? Mislim da mi je, kao kršćaninu ili kršćanki, lako. Imam mjerilo, prametar i to je utjelovljeni Sin Božji. Isus Krist je živo mjerilo po kojemu se mogu orijentirati. On je ljudski i pritom konkretan i direktan, toliko direktan da dolazi sasvim blizu. Današnje evanđelje je primjer za to.

Isus ukazuje, danas, na tri primjera manjka mjerila i odmah nudi tri mogućnosti izlječenja. Prva opasnost se nalazi na samom početku kad govori: „Činite sve što vam književnici i farizeji reknu, ali ne ravnajte se po njihovim djelima." Iza toga stoji jedno staro iskustvo: riječ je lako izgovoriti, ali djela se jedva ponekad vide. I danas se mnogo govori, ali sadržaja ima vrlo malo. Dobre i loše riječi su tako često  isprepletene,  kao onemoćale ruke i noge. A mogućnost i način ozdravljenja nudi se na kraju: Krist je vaš jedini učitelj. Kod njega savršeno odgovaraju riječi i djela. To nije nikakav pobožni govor niti slatki preljev. Isus nas stvarno može naučiti životu.  To je danas vrlo važno u politici, Crkvi; ozbiljnost u zanimanju, ozbiljnost sa samim sobom.

Druga opasnost od nepostojanja mjere  su teški tereti koje ljudi natovaruju sebi ili drugima. To mogu biti nedostižni ciljevi ili ideali. To može biti teret nezadovoljstva ili nepovjerenja, teret slomljene veze, ili neispunjenih očekivanja. Kao odgovor Isus ovdje kaže: „Samo je jedan vaš Otac na nebesima." On je onaj koji nas ne preopterećuje, koji pozna naš život i naše terete i on nam ih želi odnijeti od nas amo ako mu mi to dopustimo, kao što je Isus rekao na drugom mjestu u Matejevu evanđelju: „Dođite k meni svi izmoreni i opterećeni. I ja ću vas odmoriti."

I o još jednom manjku mjerila govori Isus: o opasnosti  čiste vanjštine. Vrlo često ne odgovaraju mjerila odnosa vanjštine i nutrine. Ima mnogo fasade, mnogo površinskoga, vanjštine, a vrlo često malo nutarnjeg mira i razmišljanja.  Čovjek svagdanje dotjerava svoju vanjštinu, danas se mnogo daje na tjelesnu vanjštinu i ljepotu. Ali i nutrina, duša treba svoju njegu, inače čovjek okošta i bude odijeljen od svojih korijena.  Ovdje Isus kao treće sredstvo ozdravljenja kaže: „Samo je jedan vaš učitelj." Mi smijemo biti Isusovi učenici i to moramo ostati cijeloga života. On ne krši nikada svoju mjeru, svoj metar, on nas ne napušta nikada. U učenju želi biti majstor našega života, učitelj i kao Sin vječnoga Oca želi nam služiti i biti naše mjerilo.

Isus mjerilo za ispunjeni život

Svatko od nas ima posla  u životu s raznim mjerama, bilo u zanimanju, bilo u privatnom životu. Trebamo mjere i mjerila, inače sve bi u životu išlo naopako.  Ono što vrijedi za svagdašnji život, vrijedi i za nutarnji život. Trebamo mjerila, vrijednosti inače se sve skupa pretvara u neku mješavinu. Zato preporučam najtoplije, kao osnovnu mjeru - prametar -  živoga Isusa . Želim svakome od vas da ga nađe. On je idealan pratilac u životu, učitelj, majstor, mjerilo za sve okolnosti i potrebe.

1.

Naš život na ispitu Evanđelja

Isus se okrene prema narodu i učenicima te im reče: «Književnici i farizeji sjedoše na Mojsijevu stolicu. Činite i slijedite sve što vam reknu, ali ne ravnajte se prema onom što čine, jer samo govore, a ne izvršavaju ono što govore.» (Mt 23. 1-3)

Godine 1972.  umro je, u 52. godini, političar  Freiherr zu Guttenberg. Bio je jedan od važnijih poslanika u njemačkom parlamentu. Gdjegod se javio za riječ, tamo je ostalo nešto za njim. Dok su mnogi njegovi suvremenici slijedili korist, njega su vodile moralne smjernice. Tako je on čuvao svoj identitet.  U svojoj zadnjoj knjizi koja se zove «Bilješke», čitamo zabilježbe slične dnevniku koje bi mogle biti misli vodilje njegova života. Tako stoji: « Na kraju se broji da li je netko ono što je želio biti.»

A da li su istovjetnost riječi i djela  vrijednosti svakog čovjeka? Zaista da, onda kad je on istinit, a to je kad se slažu njegova nutrina i vanjština. I kad je to tako, onda je za nas taj čovjek vjerodostojan i ozbiljan.  Vjerodostojnost i ozbiljnost se danas veoma cijene. Oni su ocjena dobrote  i pravi predznak  za povjerljivost nekog čovjeka.

Isus donosi, u svom navještaju, uvijek i ponovo, takve ljude pred oči. Na njima se vidi kako bi se trebalo živjeti da bismo bili vjerodostojni svjedoci. Oni svjedoče, jer je njihov život slobodan od farizejštine i vanjskog okvira. Pravilni i jednostavni, oni  su spremni biti ovdje za drugoga, drugome služiti i drugoga podnositi.

S ove pozicije razumijemo Isusovu kritiku farizeja i književnika. Po izričaju i sadržaju riječi to je najoštrije što se može čuti iz Isusovih usta. Ono na što Isus pokazuje jest nutarnji nesklad između onoga što čine i govore, između riječi i djela, između onoga što jesu i onoga što se čini da jesu. Ova neispravnost je, za Isusa, nepodnošljiva. Njihova pobožnost se sastoji samo u vanjštini. Zato ona u Isusovim očima  nije ništa drugo nego  jedna velika gluma. Ono što oni čine, čine za to da bi ih ljudi hvalili, da ih ljudi vide i da ih poštuju.  K tome dolazi potreba za važnošću, da nešto vrijede i njihova oholost. Zato im je vrlo važno da ih se u javnosti opazi i da zauzmu prva mjesta. Isus pokazuje na sve ovo ne da ih osudi, nego da ih pozove na obraćenje.

I zato ne čudi kako je lako danas povući paralele, jer književnika i farizeja ima u svakom vremenu i u svakom pozivu. Ima ih i u životu kršćana, u životu Crkve i životu Crkvenih službenika. I zato je potrebno da mi, uvijek i iznova, ispitujemo naš kršćanski i Crkveni život, jer se vrlo brzo mogu uvući defekti, zaboravi, propusti i pogrešna vladanja.

Prema Evanđelju svaki dobar kršćanin treba posjedovati  četiri vlastitosti:

-          da u životu kršćana riječi i djela čine jedno. Iz toga izlazi vjerodostojnost i moć svjedočenja.

-          U zajednici vjere u kojoj nema nekog gore, a nekog dole - treba u bratstvu vjere jednostavno za svakog biti ovdje. Jer svi kršteni stoje na istoj stepenici. Nitko nije određen za vladanje nad drugim.

-          On pomaže nositi križ života. Najprije se radi o vjerničkom prihvaćanju vlastitog križa. Ovo prihvaćanje je preduvjet za nošenje i razumijevanje i potrebe drugih.

-          On se odriče gledanja na vlastitu osobu, jer mu je slava Gospodnja više nego vlastita osoba.

Samo onaj tko se stalno ispituje po ova četiri pravila može upoznati gdje on, kao kršćanin, stoji. Pri tom može biti vrlo plodonosno povjeriti se nekom duhovnom vođi. U otvorenom razgovoru s nekim kršćaninom ili u pastoralnom razgovoru sa dušobrižnikom mogu naučiti gledati svoj život novim očima. Pri tome mi može postati jasno gdje su moji nedostaci. Ozbiljan razgovor sa svećenikom može mi otkriti razloge navezanosti  i postići nove promjene. A u obliku sakramentalnog pomirenja mogu osjetiti Božje oproštenje i mir s kojima je povezan i novi početak.

Svima nam je poznato kako i koliko zaostajemo za Evanđeljem u našem životu i našim djelima i koliko zbog toga trpi  naša vjerodostojnost. «Trebamo ljude po srcu Božjem», tim je riječima kardinal Höffer, kratko pred svoju smrt, gledao u budućnost. »...jer Crkva treba ljude koji pravilno misle po srcu Božjem i iz otvorenog srca govore, koji izgrađuju svoju nutrinu da bi tome odgovarala i vanjština i koji ispravno mole i tako čistim mislima i čistim srcem  slave  sveto bogoslužje, koji će propovijedati i reći samo ono što i sami mogu živjeti.!»

2.

Dobar osjećaj biti bolji*

Kada sam studirao u Münchenu - već je prošlo nekoliko godina - pričali su se tamo, s pristranošću,

vicevi o Austrijancima. Bili su to isti oni koji su se pričali u Austriji o Pruskoj, u Beču o Gradišću ili u Štajerskoj o Koruškoj. Ovi vicevi davali su dobar osjećaj (ljudima) da su pametniji od drugih. U većini slučajeva nisu bili zlonamjerni. Ponekad su bili tako ljubazno pričani da se vidjelo namigivanje pripovjedača koji je poznavao i slabosti vlastite nacije.

Smrtno ozbiljno

Metoda je jednostavna:  slabosti jednog čovjeka, također i vlastite, pripisuju se drugomu. Nažalost, to se ne događa samo na šaljiv način. Pri tome se može biti smrtno ozbiljan. S posebnom sklonošću manjine se proglašavaju odgovornima, osobito u kriznim vremenima i za one probleme pri kojima  se većina osjeća nemoćnom: besposlenost, društveni i moralni prijelomi, privredna nejednakost, korupcija itd. Kako bi se pribrojali boljoj naciji, rasi,  društvenoj klasi ili također religiji, za taj dobar osjećaj poneki ljudi zaboravljaju svaki moral.

Prije nego li počnemo prstom pokazivati na druge, trebamo si posvijestiti kako pobožnost i religioznost ne štiti od toga. U evanđelju smo čuli tekst iz početaka kršćanstva. Tada su farizeji stavljali kršćane kao metu za sva moguća negodovanja. Između židova i novo-nastalog pokreta kršćana postojale su mnoge zategnutosti. Konačno, i sam Isus je imao teškoće i mnoge rasprave s farizejima. Tada se moglo lako njih učiniti odgovornima za ono što je bilo teško u suživotu židova i kršćana. Oni su bili strogi, bili su pobožni i usmjereni na točno držanje zakona. Vjerojatno su, poneki od njih, gledali s visine na kršćane ili jednostavan narod. Kršćani su njegovali jednu drugu vrstu pobožnosti. Po Isusovom primjeru okrenuli su se siromašnima. Zakonsko kritički Isusov odnos im je dao mogućnost da odbace poneki mrski teret zakona te su živjeli po novim pravilima igre. Vjerojatno su neki i od njih gledali s visine na farizeje...

Da li su zaista farizeji i židovi bili zli, kako hoće vjerovati poneki odlomci Svetog pisma? A kršćani dobri kojima se ništa zlo nije moglo prigovoriti? Kada čitamo do kraja odlomak evanđelja ove nedjelje, gubi se idealistička slika kršćana. Vjerojatno su postojali, i među njima, ljudi koji su mislili na svoj položaj, koji su se nazivali, kao i farizeji, rabi ili učitelji, ali nisu živjeli tako kako su propovijedali. Zašto bi se inače njima moralo, Isusovim autoritetom, prigovoriti da se uzdižu iznad drugih? Postoje dobri razlozi za uvjerenje da je, na daljnje pripovijedanje epizode koja se odigrala između Isusa i farizeja, utjecala i projekcija vlastitog nezadovoljstva prema farizejima i židovima.

Danas nije drugačije

Današnje zategnutosti su sagrađene po sličnoj mustri. Često sam iznenađen koliko mi se, ponekad, pruža agresije i mržnje ako se krećem u krugovima neprijaznima prema Crkvi. Doživljavam, pri tome, da sam, kao predstavnik Crkve, izložen poput mete i da neki ljudi na meni pokazuju svoje nezadovoljstvo prema Crkvi; pa ponekad i oni koji rado naglašavaju: «Mi svi smo Crkva». Često mi ne uspijeva da svedem razgovor na stvarnu ravninu.

Teški teret

Što se češće izložim ovoj činjenici, tim više slutim kako često iza toga stoje duboke osobne povrede. Oficijelni ili samoprozvani zastupnici Crkve, natovarili su njima (često već u djetinjstvu) terete koje nisu bili u stanju nositi. Jedna djelomično pervertirana Crkvena praksa kajanja, dovela je mnoge ljude do dvojbe i osjećaja krivnje, umjesto do pomirenja s Bogom. Ne malo njih doživjeli su ovo kao teret savjesti koji je bio snošljiv jedino kroz mudrost i ljudskost ponekog ispovjednika. Zato se nećemo začuditi ako su se ljudi udaljili od Crkve te svoje konflikte savjesti sami sređuju s Bogom.

Obrnuto sam doživio, uvijek ponovno, pokušaje da se predstavnicima Crkve navaljuju tereti koje mnogi ljudi inače ne žele nositi. Od njih očekuju poštivanje strožeg morala, nego od sebe samih. Eugen Drewemann piše, u svojoj knjizi, «Klerikalac» da su oni učinjeni «jarcima kreposti». Oni trebaju ostvariti one ideale koje sami ne mogu postići. Često se ovdje mjeri dvostrukim mjerilom. Ako jedan klerik nešto skrivi, to postaje skandal za cijelu javnost. Čitatelji i gledatelji osjećaju duboko zadovoljstvo, jer su oduvijek znali da su oni takovi. Opet se vraća onaj dobar osjećaj, biti bolji.

Korijen ovog optuživanja, prezahtjevnosti i ocrnjivanja stoji, po mom mišljenju, u onom  «htjeti biti bolji od drugih». Samim time da je drugi smanjen, ja izgledam veći. Time kad se uzdignem iznad drugih, uzimam ih u svoju službu za moje  «htjeti biti velik». Ako se netko - bilo pojedinac, narod ili religija - uzdigne iznad drugih, on/ona ih ponižava, ozljeđuje i  šikanira. Ali bilo kad, to će im oni natrag vratiti.

Ovaj krug možemo izbjeći ako se ne trudimo biti bolji nego drugi, već počnemo htjeti biti bolji nego što smo u ovom trenutku. Cilj i zadatak svakog čovjeka je rasti, razvijati se, ljudski, duhovno, duševno i moralno postati boljim. Mjerilo pri tome  nije onaj drugi, već ja sam. Cilj i savršenost Boga: budite milosrdni kao što je vaš Otac na nebesima milosrdan. Primjer je Isus.

*P. Hans Hütter prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen