Homiletska razmišljanja nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Izl 22, 20-26)

Nakon što je Bog dao Mojsiju deset zapovijedi, u sljedećim su nam poglavljima predani propisi koji su sastavni dio »Knjige saveza« i sadrže upute za pravnu praksu.  Piše se u kazuističkoj formi: »ako-tada« kako se u određenom slučaju treba postupati.

Redci koji su posvećeni zaštiti slabih i starih u Izraelu su predmet današnjih čitanja. Posebna zaštita slabih, koju knjiga slavi, spominje se pod raznim vidovima:  stranci, udovice, sirote, dužnici.  Stranac (r.20)  u smislu teksta je svaki tko živi izvan svog plemena i roda. Zato taj nema puno građansko pravo i, u najmanju ruku, živi u građanskoj ovisnosti.  U spomen na vlastitu povijest u Egiptu, ne smije se iskorištavati ovo stanje stranaca - npr. tako da kao jeftina radna snaga mora raditi teške poslove.  Zbog iskorištavanja udovica i sirota koji, također, žive u  ekonomskoj ovisnosti vrijedi Božja zabrana - ovdje je pojačana prijetnjama  koje će sam Bog izvesti (rr 21-23). Područje novog Izraelovog naseljavanja, kao i posuđivanje novaca se uređuje propisima.  Suprotno od prakse velikih kamata, u starini, u Izraelu se ne smiju uzimati nikakve kamate. Zadržavanje zaloga je vrlo ograničeno, tako da se osiguraju temeljni uvjeti za život čovjeka.  Tako, ovdje spomenuti ogrtač je dugi laneni dio odjeće, koji je služio i kao plahta za spavanje.

Jer se u ovim recima radi o nečemu što se ne može tužiti  sudu stvarnost često izgleda drukčija i zato se ove odredbe trebaju uvijek poštovati.

Poslanica Solunjanima je najstariji Pavlov spis, sastavljen  oko 50. god poslije Krista. Zajednica u Solunu je nastala  propovijedanjem i djelovanjem Pavla i Sile. Budući da Pavao nije ponovo mogao posjetiti zajednicu, primio je Timotejev izvještaj, a onda na to odgovorio.

Pavao najprije zahvaljuje za početak i očuvanje vjere, ljubavi i nade u zajednici u Solunu i moli se za to.  Sjećanje na njegovu posjetu počima današnje čitanje (r 5c),  pohvalom zajednici koja je, usprkos »velikim  naporima« (r 6), izdržala u vjeri. Pavao govori o pobunama koje su nastale kod njegovog propovijedanja i o progonu koji je uslijedio kako obraćenih židova, tako i pogana koji su postali kršćani.  U svojoj postojanosti Solunjani postaju uzorom u izdržljivosti za zajednicu u Filipima i Bereji (Makedoniji), Ateni i Korintu (Ahaja) ( rr 7-8). Ovdje se Duh Sveti navodi kao glavni uz riječi naviještenja.

O obraćenju  Solunjana »k živom i pravom Bogu« čuje se i u drugim zajednicama. I zato zadnje rečenice čitanja predstavljaju sažetak kršćanskog postojanja: odvraćanje od starih bogova, obraćenje k pravom Bogu, život u službi Boga i nada da će uskrsli Isus Krist spasiti od suda.

Evanđelje (Mt 22, 34-40)

U poglavljima 22 i 23 koji predhode Isusovoj muci i smrti, evanđelist Matej opisuje brojne sukobe  u Jeruzalemu. Nakon prispodoba, današnje evanđelje stoji u kontekstu brojnih pitanja koja su Isusu postavljali pismoznanci. Nakon saduceja sada postavlja pitanje i farizej. Ovaj ga je htio »iskušati« pitanjem poznavanja zakona i Isusove vjernosti. U vrijeme sastavljanja evanđelja  (nakon 70. godine) našla se kršćanska zajednica  u sukobu sa farizejima, što je dovelo  konačnog rascjepa sa židovima.

Židovski pismoznanci su izbrojili preko 600 zapovijedi i propisa u Svetom pismu.Na pitanje  o najvećoj zapovijedi Isus odgovara citatom  citatom iz knjige Ponovljenog zakona (usp Pnz 26,5) završetak drugog dijela gdje se u Pentataeuhu nalazi  10 zapovijedi.  To je Rečenica iz središnjeg dijela vjerovanja »Schm'a Jisrael« (Pnz 6,4) koja se molila u jutro i na večer. Ovu zapovijed ljubavi prema Bogu Isus imenuje najvećom (r 31), ali u sljedećoj rečenici  je povezuje s ljubavlju prema bližnjemu iz Levitske  knjige. Matej izričito objašnjava da  je ova zapovijed ljubavi prema bližnjemu iste razine kao ljubav prema Bogu. Ipak, ostaju dvije ljubavi gdje prva ne briše, niti isključuje drugu, nego predstavljaju neraskidivo jedinstvo.

Ozbiljno shvaćanje i prihvaćanje Božje ljubavi može se, prema Isusovoj logici, ostvariti samo u prakticiranju ljubavi prema svim ljudima i prema samome sebi.

U Isusovu naviještanju Bog je Bog za sve ljude i tako ljubav prema njemu, dosljedno,  znači i ljubav prema svim ljudima koja se ne zaustavlja na granicama Izraela.

Misno slavlje

Pozdrav:

Bog slave i darovatelj svake  milosti neka bude sa svima vama.

Uvod

I.:

II:

Sakupili smo se kao Gospodnja zajednica da zajedno slavimo žrtvu hvale. Zahvaljujemo Bogu za ljubav koju nam on pokazuje. Zahvaljujemo za ljubav koja nas osposobljuje, da na tu ljubav uzvraćamo i da je pokazujemo drugim ljudima. Pozvani smo da sudjelujemo na ljubavi Božjoj i da u njoj rastemo.

Kyrie:

• Daj da te svi ljudi ljube svim srcem i vjeruju tvojoj riječi, darovateljici života: molimo te
• Daj svim kršćanima dobru riječ, ruku pomoćnicu i otvoreno srce, da mogu biti jedan uz drugoga, molimo te
• Učvrsti sve župe u savezu tvoje ljubavi i daj da svi mi u njoj rastemo, molimo te:
• Podaj da mladi ljudi, poticani vjerom, krenu u život i radost u zajednici vjernika, molimo te:
• Jačaj sve bolesne i nemoćne i daj njihovoj rodbini da, iz ljubavi, budu uz njih, molimo te:

• Molimo za sve ljude ovog svijeta:

• Molimo i za one koji snose političku odgovornost:

• Molimo i za one koji postaju kriminalci da bi mogli preživjeti: da pronađu redovno zaposlenje i nađu uredni život.

• Molimo i za sve kršćane i kršćanke ovog svijeta, da im podaš snage da ostvaruju pravo bratstvo.

Propovijedi

1.

1. Ljubiti

Svim srcem, tim najnutarnjijim organom odakle dobiva krv svaki djelić moga tijela. Svom dušom, tim božanskim dahom, po kojemu mogu disati i svim mislima koje me zaokupljaju i što me prožima jučer, danas, sutra. Svim tim snagama ljubiti nije malo. Ljubiti Boga svim tim silama je velika zapovijed.

Možemo je usporediti s obećanjem da ćemo neku osobu ljubiti, poštovati do smrti. I druga zapovijed ljubavi i  obećanje ljubavi partneru imaju nešto zajedničko. Ovo što je zajedničko samo je temelj da je ženidba sakramenat. Ove paralele nam daju  pretpostaviti da odnos prema Bogu i odnos prema jednoj osobi i savezu partnerstva pokazuju ista iskustva (doživljaje). Jasno je koliko može savez u braku dobiti na vrijednosti ako uronimo u dubinu saveza u kojeg nas Bog zove. I ondje, i ovdje život teče rijekama i ovdje, i ondje se nalaze tipične situacije.

Tu je neki par koji je živio u svađi, možda više nisu ni živjeli zajedno, par koji je naučio da svađa počima sitnicama, a ipak se treba  voljeti u svagdanjem životu, a to im  rijetko prođe za rukom.

Tu je par koji svaki dan doživljava kao dar, jer su jedno drugom blizu,  par koji međusobno zna biti nježan, što pomaže da se prevlada svagdašnjica.

Tu je par kojemu je zajednički život samo navika. Opažaju kako su jedan drugome postali strani, ali se ne uspijevaju tome usprotiviti. To je život ponora jedan za drugoga.

2. Ispit

Koliko smo različiti, toliko su i različite faze našeg života, tako su različiti i naši odnosi s Bogom. Napeti odnos, zaljubljeni odnos, potpuno udaljeni odnos, odnos u povjerljivoj šutnji ili odnos gdje se više nema što reći. U takvim različitostima, a opet zajedno.

Nije uvijek lako prihvatiti ove različitosti. Ljudima koji imaju osjećaj da su pogriješili svojim sklapanjem životnog saveza može biti teško radovati se zbog sreće drugih.

Velika je napetost cinizma. Nasuprot njega su vjera i ljubav bez obrane, nemoćni. Protiv svjetske mudrosti obescjenjivanja u razgovoru, protiv podvaljivanja i nasuprot pojašnjenja bračna vjernost je bez obrane. Tko voli iz sveg srca i duše bez obrane je nasuprot svih protivnika. Može činiti samo jedno: Ne osvrtati se na napasnika, nego činiti ono što sam želi i graditi ono što je doživio.

Ljubav ne podnosi nikakvo naknadno provjeravanje. Eksperimentirati s ljubavlju znači dijeliti srce i dušu. Ljubav nije količina znanja o drugome, nego divljenje o tajni drugoga. Pa i čovjek kojega poznam cijeloga života, čovjek koji mi je predan u svoj svojoj golotinji, bit će uvijek mnogo više u mojim očima , nego da sam mu vjeran u mojim životnim odlukama.

Otkriti

Tako je i Bog. Gol visi pred nama na križu. Svoju riječ nam je dao u ruke, riječ u kojoj Bog sam sebe izgovara, sam sebe je oslobodio svoga božanstva. I nije samo napast teologa da Boga učine predmetom svoga znanja i istraživanja. Boga se može samo ljubiti svim srcem i dušom, iako mi on ostaje tajna koju, u valovima života, trebam ponovo otkriti.

I ovdje odnos prema Bogu ima nešto zajedničkog sa odnosom prema partneru.

-         Par koji ima milost živjeti u sretnom odnosu, može rasti iz ove darovane sreće. Može se otkriti da  jedna takva  ljubav nadilazi sve i ponovo raste.

-         Par koji više živi jedan pokraj drugog, nego jedan s drugim, gdje je zajednički život postao samo običaj, taj par može iznova otkriti, s bolju iz doživljenog odstojanja, da nije sve poznato i da se sve ne sastoji od međusobnog predbacivanja, nego da treba na drugome ponovo otkriti ono što je njegovo.

-         Tako možda čovjek koji je rane razočarane ljubavi prekrio cinizmom, može upravo tu početi: kod vlastite čežnje za spasonosnom ljubavlju. Treba pokušati izbrisati prividno svjetlo i sam, u svojoj tam,i svim srcem i dušom iznova prionuti uz ljubljenu osobu.

Kako mi živimo naše odnose i prevladavamo krize, tako svatko sa svoje strane pokušava doprinijeti na izgradnji zajednice i Crkve Božje. Ako zapovijed ljubavi prema Bogu nije teorija, nego zahvaća cijelog čovjeka, naše srce, našu dušu, naše misli, onda će se sigurno mijenjati i naši odnosi prema drugim ljudima. Pomozimo jedan drugome otkriti ovu čudesnu preobrazbu.

2.

1. Bog govori DA svakom čovjeku. Bog je pozvao čovjeka u život, okružuje ga svojom ljubavlju, nudi čovjeku život u punini. U Božjoj povijesti s ljudima,  čovjeku je nudio savez života i ljubavi da bi čovječji život bio sretniji. K ovoj ponudi spadaju i životvorne zapovijedi kao Božja ponuda ljudima.

2.   Gdje zakoni i formalizmi uzimaju maha, tamo je sve manje ljubavi. Ljubav je mjerilo ophođenja sa zapovijedima. Ljubav prema Bogu, prema ljudima i prema samome sebi. Iz Božjih ponuda su, tijekom vremena nastali zakoni, opterećenja, a ne životna pomoć za ljude. (Subota je zbog čovjeka, a ne čovjek zbog subote.) Tamo gdje se hladi ljubav, neće se ni Božji zakon ljubavi potpuno shvatiti. Zakon bi trebao poticati na ljubav, a ne ograničavati je.

3.    S ovog stajališta trebamo se i mi, kao Isusova zajednica, pitati koliko nam uspijeva živjeti kao životno poticajnu veselu vijest i koliko je svjedočimo. Ne bi nas se smjelo prepoznavati kao Isusovu zajednicu po savršenim Crkvenim zakonima, nego po tome koliko nas ti zakoni osposobljavaju da mognemo uzeti ljubav kao temelj našeg življenja. Kršćanska oznaka jedne zajednice je međusobni odnos članova, odnos prema slabima i siromasima, odnos prema odbačenima i onima koji stoje na rubu društva. Crkva ne smije težiti da postane društvo gdje vladaju savršeni zakoni, nego zajednica u kojoj se može svaki pojedinac razviti, jer ljubav djeluje oslobađajuće, jer Duh zajedništva ne djeluje razarajuće i sužavajuće. Zajednica, kao primjer i poticaj u svjedočenju Evanđelja, za druge zajednice.

4. Boga ljubiti svim srcem, svom dušom i svim mislima, ne isključuje ljubav prema ljudima, nego je uključuje. Ljubav prema Bogu i prema ljudima su nedjeljivo povezane. Sretni i oslobađajući život ljudi je najveća želja Božja. Bogu na srcu leži čovjek i njegovo dobro. I to dobro svakog stvorenog čovjeka. Božje pouke su životne pouke i imaju za cilj sretan ljudski život.

5. Ljubiti bližnjega kao samoga sebe.  Mjera za odnose među ljudima je težnja za vlastitom srećom i zadovoljstvom. Ljubiti kao sebe samoga znači, prije svega, moći reći da samome sebi, sebe promatrati kao stvorenje u ljubavi, sa svim dobrim i zlim stranama, sa svim sposobnostima i talentima, ali i sa slabostima i nesavršenostima koji postoje u vlastitoj osobnosti.

Tko može reći da samome sebi, samog sebe ljubiti, taj je sposoban reći da i drugome i ljubiti ga.

3.

Ljubav prema Bogu očituje se u ophođenju s ljudima

Poplava zakona

Znade li Bog koliko ima zakona i propisa na zemlji? Samo zadržati pregled nad novim zakonima i propisima je preveliki zahtjev za svakog specijalistu pravnika. K tome izgleda sve sasvim suvišno ako se znade da je švicarski narod pozvan da odluči o nekom novom zakonu ili promjeni zakona. Zakoni - to je stvar stručnjaka, kako danas, tako i u prošlosti.Tu pjesmicu znade svaki student prava napamet.

Stručnjaci su potrebni

Današnja dva čitanja imala su za temu zakonodavstvo u Izraelu. Čitanje iz Starog saveza u kojem se govori o kratkom tumačenju zapovijedi i Evanđelje u kojemu Isus pokušava sve preokrenuti i drugačije osmisliti u dvostrukoj zapovijedi: Ljubi Gospodina Boga svoga svom snagom svojom, svom dušom svojom, a bližnjega svoga kao sebe samoga. U samoj naravi čovjeka je da se te dvije stvari povežu. I to treba ljude koji su sposobni sagledati ono bitnije. Ali, sve u svoje vrijeme.

Stranac kao šansa

Tumačenja zakona u prvom čitanju su bila potrebna ako bacimo pogled na ondašnje društveno stanje. Tada je bilo stranaca na čije je informacije čovjek bio usmjeren. Tada nije bilo ni novina, ni interneta. Tada su stranci bili medij preko kojega se dalje prenosilo. K sebi pozvati stranca kao gosta značilo je: imati prednost u znanju da bi se moglo iskočiti iz kotača svakodnevnice i nešto od drugog svijeta naučiti i upoznati. U strancu vidjeti nešto dobra pa i s obzirom na spomen vlastite prošlosti, je  pozadina rečenih riječi. Među drugima leži i vlastiti interes, posebno u onome što se tiče udovica i siromaha koji su izričito spomenuti. Vrijedno je spomenuti: »Sjeti se, čovječe, onoga što si sam nekoć bio i što bi sam nekada mogao biti."

Zaštita slabih

Po ovoj rečenici raste jedno u odgovornosti prema bližnjemu i slabima. Obogatiti se na račun najsiromašnijih, u starom Izraelu, nije prolazilo. Božja zapovijed je bila za to garancija. Ako bismo htjeli da te riječi zazvuče u današnjoj situaciji, tada bi formulirane zapovijedi bole oči i parale uši u društvu gdje je svatko sam sebi bližnji i svatko izvlači korist na račun drugoga i onih najsiromašnijih, ne uvijek da bi osigurao vlastito preživljavanje, nego sve više zbog trke za novcem i kvalitetom življenja. To su sve paušalne osude, ali nas tjeraju misliti.

Služenje životu

Zapovijedi služe životu. Njihovo naviještanje znači štititi život, njegovati ga i podupirati. Danas, na misijsku nedjelju, ne mislimo samo na naviještanje Evanđelja u krajevima gdje Evanđelje nije poznato, nego i u onim krajevima svijeta gdje se više ne poštuju Božje zapovijedi, gdje se ugrožava život pa je naša dužnost, kao kršćana, pokazivati na zapovijed čuvanja života. Pomoći tražiti život i njega nalaziti. Ljubav prema Bogu ne ide mimo bližnjega. Tko ljubi Boga, taj će ga otkriti i u bratu čovjeku. Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom, a bližnjega svoga kao samoga sebe.

Ljubav prema Bogu,

prema sebi i prema drugome su međusobno povezane. Što tebi Bog u svojoj ljubavi daruje, mora povući za sobom i one oko tebe i svijet. I djelima kršćanske ljubavi želi Bog i danas biti vidljiv i uočljiv iznad svih granica svijeta i zemalja, iznad svih zakona i zakonodavaca. Ljubiti drugoga, jer znadem da mene Bog ljubi. To nam daje da živimo i proživljavamo. Ne stanimo samo na slovu riječi, nego se prihvatimo bitnoga. Na to nas poziva Evanđelje ne samo danas, nego i sutra i uvijek. Amen

4.

Naš znak prepoznavanja - ljubav prema bližnjemu

Znak prepoznavanja kršćana

Kakav logo, kakav znak prepoznavanja imamo mi kršćani?  Možda ćete pomisliti, jasno, »križ«. U našim crkvama, kršćanskim kućama stoji kao ukras na zidu, ili ga se nosi na lančiću oko vrata. Svuda su križevi, pa se po tome i kršćani mogu prepoznati. - Ili?

Ipak  ne bismo smjeli biti tako sigurni. Isus je imao jedan drugi znak pred očima i na pameti, rekao je: „Ljubite jedan drugoga, kao što sam ja vas ljubio. Po tome će ljudi spoznati da ste moji učenici."

Znak prepoznavanja i zapovijed

Nas kršćane bi trebalo prepoznavati po ljubavi, dakle ne po znaku poput križa, niti po nekoj formuli vjerovanja, nego temeljnim držanjem osjećaja kao što je to ljubav.

Ako se podsjećamo na tek poslušano evanđelje, onda je tu unutra još više od običnog držanja (ponašanja) prema životu i kao znak prepoznavanja - ljubav je zapovijed Božja.  Jedan farizej pita Isusa o najvažnijoj zapovijedi. Sigurno ga je time htio i kušati kako stoji ovaj propovjednik i novi buntovnik iz Nazareta prema Bogu i vjernosti njegovu zakonu. I Isus mu  odgovara Božjom zapovijedi ljubavi i k tome nadodaje ljubav prema bližnjemu: „kao sebe samoga." Ljubav je za njega najvažnija Božja zapovijed - ljubav prema Bogu, bližnjima i samome sebi.

Ljubiti Boga

Ali kako mi trebamo „ljubiti" Boga? Kako se može ljubiti nekoga koga se jednostavno ne vidi, niti može shvatiti? Treba li se samo iz daleka veličati Boga... velikoga, svemogućega?  Ili sam u svojim molitvama i odnosima prema Bogu uvijek na jednoj strani?

Ne, sigurno ne. Samo, nekad je vrlo teško sjetiti se lijepih Božjih riječi punih ljubavi, njegovog hodanja s nama u teškim trenucima, njegove prisutnosti u Bogoslužju, u molitvi i u mnogim  malim i velikim znakovima njegove blizine. Ako bismo bili svjesni Božje prisutnosti pune ljubavi, onda bismo ga mogli ljubiti i osjećati se u njegovu krilu.

Ljubiti bližnjega

Ljubav prema bližnjemu je drugi dio ljubavi koju spominje Isus.  Sasvim jednostavno - ili ipak strahovito teško? Kako to ide „ljubiti bližnjega."? To će biti konkretno ako mi u međusobnom ophođenju mislimo na to, u našim obiteljima, na radnim mjestima, u župama. Kako možemo ovdje živjeti naš „znak prepoznavanja", ljubav?  S ljudima za koje mislimo da su dobri i  nema problema - ali s drugima?  S onima koji nam „pile živce", sa „živčanima", tu se ljubav prema bližnjemu vrlo brzo stavlja na kušnju.  I kako to uopće  izgleda „jedan drugoga ljubiti"? I kako se to mora izvana vidjeti?  Tu je, uz ovu zapovijed, mnogo više pitanja nego odgovora.

Ljubav prema samome sebi se ne može tako jednostavno protumačiti. Ovu ljubav prema sebi izreći drugim riječima, možda bi se još i dalo: to je povezano s „dostojanstvom" „samopoštovanjem, onda poštivati vlastite granice, sebi činiti dobro, paziti na nutarnje poticaje. I sve ono što mi sebi želimo u odnosu s drugima trebamo biti spremni i samima sebi darovati.  Za mnoge ljude je to problem (oni su drukčije odgajani). To bi moglo zvučati da se misli egoistički - sebično.  Drugi su prije! - a to ponekad ide do potpunog iscrpljenja i predanja samoga sebe.

Ima ljudi koji su zaljubljeni u sebe - koji sakrivaju svoje vlastite mane i pogreške i sebe postavljaju u središte. Tu, za druge ljude i za Boga, ne ostaje mnogo prostora. No, postoji jedna zdrava i pravilna ljubav prema sebi. Sebi oprostiti, sebe ozbiljno shvaćati, sebe voljeti  - a to me čini sposobnim ljubiti druge ljude.

Kao što sam  ja vas ljubio

Kad je Isusu postavljeno pitanje kako ta ljubav praktično treba izgledati, onda je jednostavno rekao: „kao što sam i ja vas ljubio." Sigurno da se to može gledati kao najviši zahtjev - konačno njegova ga je ljubav odnijela u smrt.  - Ali vjerujem da  se ovdje o tome ne radi, na prvom mjestu. Slušam ove riječi kao obećanje, kao dar, kao tumačenje ljubavi: Jer sam ja vas tako ljubio, onda je takva ljubav i moguća.  Jer ste udomaćeni u vjeri, koja je duboko uvjerena da Bog  ljubi ljude, onda možemo i mi biti sposobni za ovakvu  „ludu" ljubav.

Sve ovisi o našoj kreativnosti i strpljivosti, našoj radosti i našim „proljetnim osjećajima" (iako je evo duboka jesen!) da mi možemo ovu ljubav prenositi i učiniti vidljivom - ali najprije kao naš znak prepoznavanja  -Ljubav - dar nama! Bog nas ljubi!