Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Iz 45, 1.4-6)

Današnji odlomak prvog čitanja uzet je iz velikog odlomka o Kiru (Iz 44,24 -4513) kod Drugog Izaije (Deuteroizaija) (40-55). Tekst nam nudi brojne tematske impulse koji idu od političkih i religioznih do osobnih - egzistencijalnih područja.  Teolozi, ali ne samo oni  pokušavaju opravdati povezanost i izmjeničnost između politike, religije ili vjere.  Svugdje se opaža da je potrebna, i za život vrlo važna,  odgovorna i dobro promišljena politička etika.  U teološko -religioznom području je misao i  o izabranju, koje naš tekst naglašava. Izjava kao „Pozvao sam te po imenu" prenosi se  iz  političkog konteksta u Iz 45,4  do u najintimnije individualnu - osobnu egzistenciju i služi  osobnom osvješćivanju i jačanju vlastite osobnosti.

U vremenu jake globalizacije usmjeruje se pažnja na vlastito, čak isključivo na ego (individualno i kolektivno) što djeluje  oslobađajuće i blagotvorno ako se  razmišlja o biblijskoj slici Boga.  Bog, koji prelazi granice, koji se ne da zatvoriti u šablone i okvire.  Ovaj Bog je  je poganina Kira - tako Deuteroizaija, veliki prorok u babilonskom progonstvu -  izabrao kao instrument za oslobođenje izraelskog naroda.  Božje oslobađajuće djelovanje se ne da okovati nikakvim okovima.  Svagdje gdje se događa oslobođenje iz nevolja, poniženja, nepravednog postupanja ili depresija - tu ON djeluje. Možda su proroci poput Deuteroizaije su doživljavali ovo Božje oslobađanje iz nevolja.

Pavao komunicira sa svojom zajednicom iz daljine, pismom kojega je vlastoručno napisao. Već početak pisma daje naslućivati kako je bila jaka povezanost sa zajednicom.  Ovdje ni jedna riječ nije suvišna ili  nedorečena. I, kao što je to kod Pavla uvijek slučaj, njegove riječi su teološki osmišljene. Zajednica je osnovana na  samom Bogu i  Gospodinu Isusu Kristu. Zato se kroz trojstvo: vjeru, ljubav i ufanje ( tako je redoslijed na ovom mjestu) očituje Božje izabranje zajednice i to je razlog za zahvaljivanje.

Evanđelje ( Mt 22, 15-21)

Raspravu o rimskom porezu  (glavarini) Matej nam prikazuje  kao dio Isusovih rasprava  u Jeruzalemu.  ( Mt 22 - 23) Ako uzmemo u obzir ovaj veliki kontekst, tekst možemo shvatiti i kao pitanje o ponašanju zajednice /kršćanske/.  Ne nalazimo ni kod Isusa, ni kod  ni jednog biblijskog autora neku (kršćansku) teoriju o državi - a niti neku određenu političku etiku. Kontekst nam pokazuje - prema Mateju  - da se ovdje radi o pitanju - zamci. Pitanje glavarine je za Isusove suvremenike bilo vrlo škakljivo. Zeloti - protivnici rimske stane vlasti  - su odbijali taj rimski nametnuti porez. Odbijanje tog poreza bi dovelo Isusa na stranu zelota, pa bi njega i njegove učenike  Rimljani sumnjičavo promatrali. Prihvaćanje poreza?  To bi Isusa učinilo suradnikom Rimljana i omrazilo ga kod velikog dijela ljudi. Isusovi protivnici su ga htjeli vidjeti u takvoj opasnoj situaciji. On je izbjegao situaciju na jednostavan način. Zatražio je  da mu pokažu denar kojega su imali kod sebe njegovi sugovornici. Slika i natpis pokazuju da su to strani vladari i porez ne dolazi u pitanje. I tako je Isus uklonio od sebe revolucionarnu nakanu protivnika. I odmah nadodaje da strana vlast Rimljana ima svoje granice, a posebno onda ako se Bog umiješa u igru ili je dovede u pitanje.  Isus pokazuje, vrlo jasno, da je Bog onaj kome sve pripada, jer  je on prije svega darovatelj pa i onda kad car stavi svoj lik na kovanicu da tako pokaže svoju moć.

Pozdrav: Milost i mir od Boga Oca  i Gospodina našega Isusa Krista, neka bude sa svima vama.

Uvod: Liturgijski pozdrav kojim sam vas danas pozdravio ima svoj korijen u liturgijskim čitanjima. U posljednjim nedjeljama Crkvene godine uzimamo drugo čitanje iz prve  poslanice svetoga Pavla Solunjanima. To je najstariji spis Novoga zavjeta koji je nam se sačuvao. Odmah, na početku svog pisma, Pavao nas podsjeća na ono što imamo od Svetog pisma: radosnu vijest (vijest koja nas čini radosnima) koja će nam se navijestiti sa  snagom, punom sviješću Duha Svetoga (završna rečenica 2. čitanja). Za ovaj dar Božji prihvatiti trebamo imati otvorene uši i ispravno srce. (usp. Zbornu molitvu)

Molitva vjernika I

Jörg  Zink, neka bude blagoslovljen svaki dan

Propovijedi:

a)

Više od pitanja poreza

Glavarina

Nitko rado ne plaća porez. Kako se mogu drukčije protumačiti crni fondovi ili ogroman novac koji se slijeva u banke u inozemstvu?  I stanovnici Judeje, nakon protjerivanja Herodovog sina Arhelaja  u Galileju (6. nakon Krista), su došli pod direktnu vlast Rima, morali su toj vlasti plaćati glavarinu. U toj situaciji je Juda Galilejac, Isusov sugrađanin,  podgrijavao nacionalni osjećaj i borio se protiv popisa stanovništva zbog poreza.  Rimljani su krvavo ugušili taj ustanak, ali je uvijek iznova  „iskrilo".

Denar

Isus i njegov pokret se nisu dali uvući u tjesnac pa da ih se obilježi kao pripadnike Zelota ili da ih se označi kao suradnike Rimljana. Preko teškog pitanja o porezu, Isusovi su protivnici potvrdili, šutke, da priznaju vlast kad su imali denar kod sebe. Međutim Isus okreće pitanje na temeljno pitanje Boga: dajte Bogu što je Božje. I na to pitanje pozitivno odgovaraju pobožni  među ljudima. I ako je to pitanje riješeno, onda je lako riješiti i pitanje poreza: caru dajte carevo.

Društveni red i Bog

Ovaj dvostruki Isusov odgovor ne želi uvesti nikakvu teoriju o državi.  Mi živimo u ovom vremenu svijeta gdje oblici država dolaze i prolaze. Za suživot građana potreban je red. Ali taj red mora poznavati i priznavati svoje granice. Ima nešto većega od države, a to je Bog. On je početak i darovatelj svakog života. O njemu ovisi svaki pojedinačni život i svaki oblik društvenog života.  Ondje gdje se ljudi,  bilo pojedinačno ili kolektivno, uzdižu protiv Boga i iznad pravila koja podržavaju i usmjeruju život, i sami postavljaju mjerila, izgubit će svoj smisao života i orijentaciju. Uništit će temelj osobnog  i društvenog života.

Pitanje Boga

Pitanje Boga je i danas aktualno. Pogledajmo Europu koliko se diskutira da li treba Boga spominjati u ustavu. Pogledajte diskusije  - kod nas kako je naša domovina sekularna država, to jest država gdje Bog nema nikakvog  utjecaja. Ispod tog, čisto formalnog, pitanja krije se duboko osobno egzistencijalno pitanje na koje svatko mora dati odgovor: želim li živjeti u jednom od Boga udaljenom  ili slobodnom prostoru, bez dubokog smisla, čisto površno gdje će me vući amo tamo materijalna božanstva ili se odlučujem  za život u zajedništvu s Bogom, koji me vodi i kroz radost i žalost?

Isusov doživljaj Boga

Isusov doživljaj Boga  ga je vodio kroz najteže trenutke njegova života, razapinjanje i umiranje na križu, kao i u trenucima napuštenosti. Vapio je k Bogu i bio čvrsto uz njega u umiranju. Ovaj doživljaj Boga prožima i nas, od Velikog petka do uskrsnog jutra i temelj je našeg vjerničkog postojanja, a posebno za zajednicu Isusa Krista.

Doživljaj Boga u političkom prostoru

Iskustvo Boga imaju i ljudi angažirani u politici: Dag Hammarskjöld, švedski političar, diplomat, generalni sekretar UN-a 1962. tragično je poginuo i ostavio nam je skice svoga duhovnog života u dnevniku koji je tiskan  kasnije. Tu on piše: „ Bog ne umire onoga dana  kad mi prestanemo vjerovati u njegovo božanstvo, ali mi umiremo onog dana u kojemu nas više ne obasjava ono darovano svjetlo i odsjaj, od izvora svjetla, daleko s onu stranu razuma."

1.

Naša poruka u punoj svijesti 1 Sol, 1-5

Današnja poslanica je početak poslanice svetoga Pavla apostola općini u Solunu, u Grčkoj. Pavao je ovu općinu osnovao već na svom prvom misijskom putovanju. Sada, u 50.-toj godini po Kristu, piše ovo ohrabrujuće i poticajno pismo.

Zahvala za postojanje  - župe - općine

Vrijedno je zapaziti kako Pavao brani općinu koju je osnovao. Bitan je odnos između njega i njegove općine. To je i kritičko pitanje danas za nas, o zajednice  i onih koji je vode, iako i svećenici i svi koji rade u župi znaju da oni nisu sudjelovali u osnivanju župe.

Zato se i praktični život župe može shvatiti kao čisto ljudska stvar, kao društvena djelatnost, kao nekakva zajednička prigoda za druženje i zabavu, kao čista sociološka tvorevina sa, više ili manje, religioznim sadržajima. Župa kao biljka Božja, kao tajna Božje ljubavi se skoro nikako ne uzima u razmatranje.

S druge strane se pokazuje da se od župa zahtijeva sve više posla, više građevinskih pothvata gdje se traži  sve više sakupljanja novca, a kao moralno etički ispravljač, više vjernosti učiteljstvu i više rada na društvima i udrugama. Sve to pa i razne kritike i nezadovoljstva mogu dovesti do toga da se zaboravi pravi temelj župe, njezinog ukorijenjenja u Bogu, Ocu, pa tako gubi iz vida svoj cilj zbog sterilnog aktivizma i slijepog pogona uređenja.

Sveti tekst nas pita da li mi, kao Pavao, zahvaljujemo Bogu za postojanje naše župe, da li mi zahvaljujemo za sve dobro što u župi i po župi  nastaje? Po ovoj poslanici još jednom se pozivamo oživjeti zahvalu Bogu kao temeljni akord budne župne svijesti.

I drugi motiv je, za Pavla, vrlo bitan - njegovo sjećanje na svoju općine u molitvi. Različiti oblici  i načini povezanosti određuju način života naših župa, počevši od  oduševljenja, povjerenja, preko konkurencije, zavisti među pojedincima ili grupama, udruženjima ili pojedinačnim osobama, pa sve do razornog relativizma, laži i ogovaranja i klevetanja. Za Pavla je temeljni oblik djelovanja i života u župi molitva jedan s drugim i jedan za drugoga. Apostol, u svakom slučaju, „zahvaljuje za njihove molitve", prije nego počne govoriti o drugim stvarima.

Zahvala za djelo vjere

Čestu upotreba ovih tri riječi: vjera ufanje i ljubav, Pavao malo mijenja drugim riječima. On govori o „djelu vjere".  Lutherova reformacija govori da vjera ne poznaje opravdanje djelima.  A Pavao smatra da je vjera bez djela mrtva.  Tako i ljubav, koja nije samo romantična, ispunjujuća, dragocjena nego, će „napor u ljubavi" izrasti do spremnosti na žrtvu, odricanje, predanje.  Pa ni nada ne živi sama po sebi, nego joj je potrebna izdržljivost, pozitivno uređenje života, čvrstoća i optimizam zbog uskrsnuća, konačno, čvrsto oslanjanje na Boga kao temelj života.

U punoj svijesti

Na kraju ove dvostruke zahvale Pavao govori o naviještanju Evanđelja koje izlazi iz pune svijesti i uvjerenja.  Ne prazno govorenje o vjeri, niti prazno kritiziranje Crkve, niti govorenje o Bogu samo radi govora. Propovijed i razgovori u vjeri se moraju događati u snazi Duha Svetoga. Ovdje Pavao postavlja temelj govora utjehe i opomene (paraklese i parenese). Sve to treba biti u punoj svijesti, ne sve relativizirati i omalovažavati, nego učvršćivati, jačati i međusobno se pomagati.

Pastoralne metode velikog apostola naroda nam mogu, i danas, pomoći da damo životu u našim župama i našem radu nove orijentacije. I ova nas poslanica, danas, u prvom redu, upućuje na zahvaljivanje, molitvu jedan za drugoga i punu svijest našeg svjedočanstva.

2.

Kakvog Boga biraš?

Dajte caru carevo.

Isusu su, nimalo prijateljski, strogo orijentirani pobožni  židovi, pokušali  postaviti zamku. Trik je bio jednostavan, ali ipak providan. Pitanje o porezu je bilo vrlo škakljivo. S jedne strane, kupovali su stanovnici nekad zauzete rimske provincije svoj mir i sigurnost, a s druge strane, ovo je bilo približavanje svemu rimskom i poganskom bio trn u oku pobožnim židovima, jer se i kroz porez podržavalo i plaćalo poganstvo. Ako bi se Isus, na postavljeno pitanje, opredijelio za porez, izdao bi svoju religiju, a ako se postavi protiv poreza, postaje revolucionar. Neugodno u svakom pogledu i moglo bi Isusa, pri bilo kojem izboru, odvesti pod mač. Ali on nije, ni ovaj put, upao u zamku koju su mu njegovi neprijatelji već više puta postavili. On ih tuče vlastitim oružjem. On im pokazuje da su već davno ušli u  rukovanje sa Rimljanima, jer svoje poslove plaćaju carskim novcem i njegovim likom. Trenutačna opasnost za Isusa je uklonjena.

A Bogu Božje

A što je to ostaje otvoreno? Nije nam jasno što je Isus njima time htio reći. Kakva je razlika između onoga što pripada caru i onoga što pripada Bogu? Denar kojega su pružili Isusu nosio je sliku Tiberija, koji se proglasio sinom božanskog cesara Augusta. Taj novčić, vjerojatno sredstvo svagdanjeg plaćanja - postat će žrtveni dar nekom poganskom božanstvu. Pitanje ovih zajedljivih pobožnjaka je, s više strana, zaoštreno.

Kakvog Boga ti biraš?

Aureolu svetosti s ovog pitanja skinuo je Isus na zadivljujući način. On ne izabire, jer je njegov izbor davno izvršen. Još  više on otkriva bogohulu onih koji su mu htjeli podmetnuti. U tome što su Isusu pružili izbor, on je svojim izborom mogao pokazati da drži do božanskog carevog podrijetla. Zbog toga im on pokazuje: ne trebate ništa birati između Boga i cara, jer ta dvojica imaju sasvim drugačije uloge u našem životu. Isus ostaje vjeran svome poslanju i protivi se  svojim neprijateljima čvrstim pristajanjem i vjernošću poslanju. Mene fascinira ova Isusova naivnost kojom on dolazi do cilja. Ona ne treba nikakvog dokazivanja, nikakve diskusije - jer, konačno, ispravnost i jasnoća dolaze do cilja.

Od drveća se ne vidi šuma

Iako mi nemamo nikakvog cara, niti bogova i za nas se postavlja pitanje, tako mislim.  Što mi biramo u našem životu? Mi smo konačno naučeni birati. Poneki put nam to pada vrlo teško, a mnogo puta ne bismo htjeli ništa birati, nego bismo htjeli sve imati. Ili se želimo izvući iz važnih životnih odabira, jer  želimo to učiniti samo za neko vrijeme. Doživljavamo previše stvari kao neobavezne i previše se držimo sa strane. To vrijedi i za vjeru i  za životne smjerove. A upravo ovdje, često puta, ne uočavamo da svi putovi ne vode k onome što nam je za spasenje najkorisnije, da prividne ponude spasa nude samo propast i nesreću.

Izbor otpada

Ali izabrati Boga, tako  Isus govori, je nepotrebno i suvišno. Jer on je izabrao, on je nas izabrao. Taj odabir je od nas uklonjen i možemo se osloniti samo na to da je on vjeran i stoji uz nas. Jednom je on vodio narod iz pustinje, proroke slao u gradove i konačno, kao vrhunac izbora, poslao svoga Sina. Mi smo izabrani preko krštenja, Bog nas je učinio svojim sinovima i kćerima i pozvao nas našim imenom. Tako najavljuje apostol Pavao svojoj općini u Solunu. I tako će biti naši čini prema ljudima ujedno i čini prema Bogu, tako nema razlike između sretnog čovječanstva i kraljevstva Božjeg. . Martin Stewen

3.

»Dajte Bogu Božje«

Kako razumjeti Isusov odgovor? Što je Božje? Može li se život dijeliti? Istovremeno slušamo Isusove riječi iz govora na gori: »Ne možete služiti Bogu i bogatstvu." (Mt 6,24) Gdje je odluka? Znamo iz života ako u našim grudima dvije duše u isto vrijeme stoje, da je plod jedno polovično rješenje koje ostavlja gorak okus.

Kao kršćani mi pripadamo Bogu,  on nas je stvorio. Isus je objavitelj posljednje volje Božje. To su priznavali i Isusovi protivnici: da on uči istinu i pokazuje konačni put k nebeskom Ocu.

Koje zaključke iz toga povući?

Tko daje Bogu što je Božje, svoje uši i srce, taj će naći i za sebe ključ koji mu daje odgovor, ponekad, i na žestoka politička pitanja. Bog se nije držao izvan svijeta. I upravo nam čitanja pokazuju da je Bog imao interesa za političke i povijesne događaje svijeta:

(prvo čitanje) Bog je izabrao Kira, perzijskog kralja, da bi uveo Izrael u zdravu budućnost spasenja.

Isus je uvijek naviještao spasenje ljudi, a nije proglasio zakon tiraninom ljudi. Potrebna »Tora« je tu zbog ljudi, a nisu ljudi zbog zakona (u pitanju subote). Nikad nije dopušteno raspravljati o Bogu na račun ljudi.

Mi kršćani, Isusovi nasljednici, ne smijemo se držati po strani od političkih pitanja naših dana. Bogu dati Božje, konačno znači dati i ljudima što je Božje: nedodirljivo dostojanstvo, slobodu, mir koji izrastaju iz pravednosti. Gdje se radi o Božjim putovima, nikoga ne trebamo pitati za dozvolu.

Pitanje »što je dozvoljeno« moram odgovoriti po svojoj vjeri, savjesti i znanju. Ono«da« i »ne« mora u nama  izrasti i sazrijevati. Tako nas ova služba Božja koju danas slavimo mora jačati i u našoj političkoj službi ljudima. Jer samo iz zajedništva s Kristom možemo dobiti snage da možemo ići i neugodnim putovima, na kojima možemo djelovati ovdje na zemlji za jednu pravedniju politiku i ljudskiji izgled zemlje, upravo zato jer smo Bogu dali Božje, to jest stavili svoj život u njegovu službu.

Iz revije : Gottes Volk

4.

Sigurno na ledu

Mržnja farizeja na Isusa morala je biti duboka. Za udarac Isusu uzeli su sa sobom ne baš prijateljsku partiju (herodijevce). Tako je udarac trebao uspjeti. S pitanjem o dopuštenosti plaćanja poreza, oni su mu htjeli postaviti zamku koju Isus ne bi mogao izbjeći. Ako kaže ne, bit će predan Rimljanima. Ako kaže da, izgubit će simpatije u narodu, barem onih koji će tada biti tu i sve promatrati. Ali Isus nije na ledu posrnuo,nego je učinio

led kao ogledalo

kojega im je stavio pred lice. «Pokažite mi novčić s kojim plaćate porez. Tada mu pružiše denar.« Vi imate rimski novac na kome je lik cara. Dakle, vi plaćate, niste ozbiljni (farizeji). Vi ne tražite pravi put, vi me želite maknuti s puta. Iako me pitate, vi već odgovor znadete: «Caru carevo, a Bogu Božje.« Tako sigurno na ledu može stajati neki jaki, koji nema straha, koji je slobodan. Straha nema, jer radikalno živi, jer znade

što je Božje, to daje Bogu.

On razumije sebe i živi kao Sin. On znade da je sve što ima i jest dobio na poklon od Oca. On pripada njemu. Osjeća da ga on nosi. U toj sigurnosti može ići svojim putem na kraju kojeg stoji križ, čiji kraj je darovanje života u ljubavi i iz poslušnosti. Bogu dati što je Božje. Treba mi iznova postati jasno da sve što imam i jesam pripada Bogu. Djelomično sam to i sam izgradio, ali najdublji dio sam dobio kao dar od Boga. Sve što imam dobrog, plemenitog:  sposobnosti, zdravlje, život, sve je to dar Božji. Ako ne mislim da sam ja sve to sam zaslužio i tako se ponašam, nego priznam da sam sve to od Boga dobio, da je on za mene veliki darovatelj, koji  sve više i dalje dariva, onda i ne pitam tko je darovatelj. Bogu dati što mu pripada, radikalno započeti u svom vlastitom srcu, Bogu dati što mu pripada u mom vlastitom biću znači:

slobodu

koja mi daje da u najzamršenijim i najtežim situacijama života nađem put, koji vodi u život. Ja pripadam Bogu, on me nosi, kod njega sam siguran. Isus ne daje u brojevima što pripada caru. Ako živim kao onaj koji pripada Bogu, onda imam polaznu točku iz koje sve gledam i prosuđujem i slobodu koja je sve potrebnija za prosuditi što je carevo. Jer ja, kao kršćanin, moram nositi odgovornost pred Bogom i svijetom.

Biti u Bogu, znači uvijek rasti na putu. U Euharistiji nas povezuje Krist koji pripada potpuno Bogu, sa svojim životom, a naš život s njegovim. On me vodi za ruku k »pripadati Bogu".                                                                       Barnabas Flammer