Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Ez 18,25-28)

Tekst današnjeg čitanje je pogodan za zaoštravanje pitanja koje razvija evanđelje. Govor o sudu proroka Ezekijela odgovara vremenu babilonskog sužanjstva, ali je bit poruke da će svatko dati obračun za svoje djelo i djelovanje i to u času kad će svatko mortav biti izložen  Božjem ispitujućem pogledu. Poglavlje Ez  18,2 je započelo poslovicom : „Očevi jedoše kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi."Ovisnost između čina i posljedice je bila tumačenje za propast vlastitog kraljevstva, a ipak sada, usred progonstva, se pojedini  koji su doživjeli to kao krivnju za učinjeno pitaju kako sami mogu voditi uspješan život.

 

Njima prorok govori da se sada radi o vlastitom životu i preuzimanju vlastite odgovornosti za njega. Stara poslovica se ne treba baš doslovno shvatiti - nastupilo je novo vrijeme. Lanac prenošenja krivnje je prekinut i to Izrael treba naučiti.  No, u isto vrijeme vrijedi i ne vrijedi prenošenje pravde i pravednosti s predaka na nasljednike . Obećanje ide dalje kroz generacije, ali osobna sudbina je vezana za ponašanje svakog pojedinca.  Izrael predbacuje svom Bogu da se ne ponaša ispravno. Možda bi prijevod retka 25 bio bolji ovako: „Ponašanje Svevišnjeg je neizračunljivo."  Ljudi su se  ulovili u svoje strukture koje su prožete zlim ponašanjima u svijetu. Oboje: ljudi i Bog su izdignuti iznad ovih struktura, nisu izračunljivi.  Bog i ljudi uređuju svoje ponašanje u slobodi, jedan kao Stvoritelj, a drugi kao slobodno izabrani stvor, koji pozna svoju odgovornost prema Stvoritelju, ali i prema svom načinu života. Ljudi se trebaju vladati „prema pravu i pravici" (Ez 18,27). Ez 32, se na žalost ne sluša u čitanju, a tu je temeeljna izjava: „Nemam nikakve koristi od toga što umire onaj koji mora umrijeti - govori Gospodin. Obratite se da biste živjeli."

Drugo čitanje (Fil 2, 1-11)

Sva tri čitanja se mogu povezati sa himnom Kristu i zahtjevom koji je oblikovan u r.5 „Budite jedne misli u Kristu Isusu." Isus usmjerava svoj život, sve do smrti, prema volji Očevoj.  Ne stoji  gola poslušnost u središtu pažnje, nego ono za što je on tu: orijentacija na životne Božje zapovijedi. U Isusu iz Nazareta oni koji traže će naći model ponašanja, taj model je opjevan u himnu Kristu. Manje se radi o trijumfu da će se pred njim pokloniti svako koljeno - himan pjeva upravo o odricanju od svega božanskog i izbor Božji da krene putem čovjeka: urediti ovaj svijet da bude „jedne misli", „u ljubavi",  „nikakvo suparništvo, ni umišljenost", prema Božjim zapovijedima.  Pravda nije plod i posljedica točnob vršenja propisa i pravila. To pokazuje Isusov primjer. Pravda je samo obvezivanje da se  milost i milosrđe pokazuje u životu i da one upravljaju životom u ovom svijetu punom poteškoća.

Evanđelje (Mt 21,28-32)

Ulaskom Isusovim u Jeruzalem započima četvrti dio Matejeva evanđelja (Mt 21,1-25,46). I ide, kroz sukobe s autoritetima u Jeruzalemu, prema muci koja se ukazuje kao odbacivanje Isusove poruke i osobe Isusa iz Nazareta. Velike svećenike i književnike, kroz njihove institucije Hrama, provocira riječima i djelom: čišćenje Hrama se usmjeruje protiv „špilje razbojničke" u koju su oni pretvorili kuću molitve i tu, na tom mjestu, Isus ozdravlja „slijepe i hrome" (Mt 21,12-17). Dovodi se u pitanje njegovo pravo da naučava kao učitelj  (Mt 21,23), on dovodi svoje protivnike u škripac - i tako  može izbjeći odgovor na postavljeno pitanje (Mt b21,24-27). On sam donosi klasični slučaj za diskusiju.

Dva sina trebaju izvršiti očevu volju. Jedan odbija učiniti, ali ipak učini što je otac tražio. Drugi sin prihvaća - ali ne izvršava.  Samo evanđelje ukazuje na značenje rečenog: s prvim sinom su identificirani oni koji po uobičajenoj logici, kao posljednji, imaju šansu izvršiti volju Očevu i tako ući u njegovo kraljevstvo: carinici i javne grješnice, prezrene grupe na rubu društva koji nisu ni po zvanju u mogućnosti činiti volju Očevu.  Njihovu novu šansu nakon početnog „ne" pokazuje njihova reakcija na  Ivana Krstitelja  kome su oni „vjerovali" (Mt 21,32.) Oni su odbacili prvi poziv ostvarivanja volje Očeve u svom životu. Razmišljanjem o svom životu njihovo ponašanje se pretvara u jedno vjerničko držanje prema riječi Božjoj koja ih je, u Ivanu Krstitelju, srela kao put pravednosti.  Iz ovog pozitivnog ocrtavanja onih koji su u drugom dijelu pronašli put Božje pravednosti i vršenja Božje volje proizlazi negativno ocrtavanje onih koji potvrđuju volju Očevu, koji nazivaju Oca „Gospodinom", ali ne izvršavaju njegovu volju.  Ova tamna skica će biti još oštrija kad se o ovima drugima ništa ne govori, da se nisu predomišljali o svom ponašanju, jer je to isto tako krivo kao ono početno prvoga sina. Suprotstavljanje autoritetima u Jeruzalemu ovdje postiže retorički vrhunac: već na reakciju na Ivana Krstitelja i njegovu propovijed, na njegovo ukazivanje, na ponovno usmjeravanje prema volji Božjoj može se prepoznati što znači vršiti volju Božju : tko ga je odbacio, taj neće prepoznati ni Isusa iz Nazareta u njegovom govoru o Bogu. Književnici i farizeji su došli k Ivanovu krštenju -ali se nisu podložili, dakle nisu prihvatili njegovu propovijed o obraćenju.

Misno slavlje

Pozdrav: Snaga, riječi Božje, koja jača našu vjeru neka bude s vama.

Uvod:

I kršćani mogu zaći sa Isusovog puta ili mu potpuno okrenuti leđa. To pak, nisu neki drugi. I ja, često puta želim ono što sam od Krista naučio, a s druge strane privlače me putovi koji me odvode od njega. Krist se ne predaje, on nastoji zadržati čovjeka, sve dotle dok se čovjek sjeća Krista. Svakome daje šanse da se vrati sa stranputica. Želimo sada, iznova, za nas osigurati tu šansu ako zajednički priznamo da smo i mi lutali i da još sada lutamo.

Molitva vjernih:

Ljudi doživljavaju svoju dobru volju i svoje loše strane. Po tome i razdvojenost i želju da ih Bog prihvati. Zato želimo i danas moliti:

• Ispuni sve vjesnike vjere tvojim Duhom, da riječ Božja koju navješćuju ne bude bez snage i obaveze, molimo te
• Vodi našu Crkvu u snazi tvoga Duha, da svi slušaju tvoju riječ i svi skupa se ispituju što je tvoja volja, molimo te
• Udijeli svima koji nose javnu odgovornost snage da busd vjerodostojni i istiniti i vodi ih otvorenom i istinskom razgovoru s ljudima, molimo te
• Daj nam duha istine i jednoznačnosti da nikoga ne razočaramo i prevarimo, molimo te
• Oprosti svima nama koji smo pred tobom i drugima postali dužnici i podari nam jakost spremnosti za oprostiti i jedan drugoga prihvatiti, molimo te
• Naše pokojne uvedi u nebesku slavu, molimo te

Zahvaljujemo ti za tvoju brigu i tvoju opraštajuću ljubav, po Kristu kojega uvijek prihvaćaš, a s njim zajedno i nas.                     Amen.

Propovijedi:

a)

Ljudi su sposobni za obraćenje

Razdori

Ima trenutaka u kojima ja kao otac stojim pred mojom djecom i, šutke, sam sebi govorim: „Udahni-izdahni- ostani sasvim miran!".  Na izgled jednostavno pitanje, molba za pomoć, ili potporu u svagdanjem poslu može postati razlogom svađe, jer tu je netko tko je svojim mislima sasvim drugdje, jedva prisluškuje mrmljajući „da, da", a onda nastavlja ono što on smatra važnijim.

Čišćenje snijega zimi

Pred očima mi je scena od prošle zime. Vani padaju s neba mase snijega, pločnik još jednom treba očistiti. U meni su nutarnje lagane suprotnosti. Trebam li još i to činiti? Pitam kćerku želi li ona pomoći. Odmah obeća, jer za dijete osnovne škole je to radost da može sa snijegom još štogod učiniti. Ali ona mora još nešto učiniti: „Idi, a ja ću doći za tobom!"

Dakle, počeo sam sam. Iz početka je bilo i zabavno, ali ubrzo nestane zabave, jer kćerka ne dolazi i ne dolazi. Ona je trebala odmah reći da nema volje. Nikad se ne možeš na nju osloniti. Uvijek isto. Na kraju je snijeg bio očišćen, ali je narastao bijes - onda dolazi kćerka.  Radosno raspoložena, željna ocu pomoći - a on je završio - makar sa snijegom.  I sada jedna nova zadaća - ostaviti bijes, dijete pomilovati i pokazati na njezine nedosljednosti.  Ocu je bilo bolje - a dijete je čulo ono što je trebalo čuti. I tu se dogodi malo čudo. Radost djeteta da dolazi ocu pomoći je dovoljno velika i dolazi s pitanjem: „A što trebam još činiti?" I nalazim odgovor: „No, dobro, očisti stepenice - drugo je gotovo." Nikakva junačka priča za sebe hvaliti, ali trenutak koji mi je jasno ukazao kako je teško živjeti s time da su ljudi sposobni na obraćenje.

Ljudi su nepredvidljivi

Postoje trenuci koji mi jasno ukazuju da, nakon svih iskustva koje imam s ljudima, nisam u stanju proračunati kako će se ljudi ponašati. Uza svo moje iskustvo s ljudima, ta nepredvidljivost ljudi je velika.  Samo malo se mijenja, nastupaju novi odnosi, nastupaju novi ljudi ili čovjek, htijući ili ne htijući, otkriva nešto u sebi da je njemu i nama novo.  Ljudi nisu predvidljivi, dokle god ostaju slobodni i drže se ove slobode.  Mogu sebe i drugoga uvijek iznenaditi - a to vrijedi i za mene. Mogu svakog dana nešto novoga otkriti na sebi i u sebi, što nije svjesno prije bilo u meni, a što može promijeniti pravac mog života. Neugodno je pri tome samo to da mi ova promjena ne daje nikakvu garanciju da će me usmjeriti i dovesti do ispunjenog života.

I nakon duge povijesti koja se oslanja na Božju riječ, nema garancije da će ostatak života uspjeti. Današnje evanđelje s tim računa i opominje da promjena u svijetu nepravde ima svoje posljedice. Čitanje  iz proroka Izaije upozorava na isti način. Naravno da se ufamo da će pravednost koja je tako prožimala život onemogućiti okretanje života prema zlu.  Ali Biblija navodi odgovarajuće opise, spominje nam na početku stvaranja Kaina, koji iz prividno vedrog neba i  nerazumljivog događaja  postaje ubojicom (dim išao k zemlji!).  Život i književnost obiluju životnim putovima ljudi koji su iznenada upali u tamu. Opomena se čini samo kao opravdanje.

Bog je nepredvidljiv

Biblijski tekstovi nas žele uvesti u suprotno: budite otvoreni za iznenađenja da je uvijek moguće obraćenje na dobro: za zločeste, za nepristojne, za neodlučne, za zločestu djecu, za polaganu djecu, za javne grješnice i ubojice, za drogeraše, za ovisnike - za svakoga od nas s njegovim pogreškama s kojima živi.

Postoje trenuci u kojima ja stojim kao dijete pred ocem i ne mogu shvatiti koliko u meni ima sivila, tamnoga i prljavštine i on me grli, prihvaća i daje mi da dišem: „udahnuti - izdahnuti - živjeti pravedno - biti milosrdan!"

1.

Težite međusobno za onim za čim treba da težite u Kristu Isusu Uz  Fil,2,1-11

Ima li još sada istomišljenosti?

Mnoge političke partije koje su sada, zbog izbora, na sceni prije su se nazivali »istomišljenici.« Danas se taj naziv i oznaka ne čuju, ili se čuju vrlo rijetko. To ima svog dobrog razloga. Starijim biračima to jedinstvo mišljenja je bio razlog za biranje. Danas su mlađi birači već preko 50%,  a njima partijski programi i statuti ne govore ništa, niti ih prihvaćaju, bez obzira da li oni stajali uz tu partiju ili ne, njima ti kriteriji ništa ne znače. Biraju se oni ljudi koji najbolje i najvještije zainteresiraju ljude da im dadu svoj glas. Praktično, to je dobra propaganda i kupovina glasova. Po mom mišljenju, to nije nikakav dobar znak, ni razvitak. Demokracija treba, da bi mogla funkcionirati, grupe i zajednice koje su osvjedočene i visoko drže svoje ideale, koji žele ljudske životne uvjete i koji su vjerni idealima, pa i ako je trend u društvu protivan.Tako šteti demokraciji ako se oni koji su na položaju zadovolje svojim posjedovanjem, misle samo na svoju korist, kao i populizam koji samo proizvodi mnoštvo glasova, a da to postigne ne libi se ničega, pa ni stvaranja nezadovoljstva, mržnje među ljudima, nepovjerenja. Sve je to šteta za demokraciju.

Da li je Crkva, da li su kršćani uvijek bili tako jednodušni kao Krist?

A kako stoji s nama kao kršćanima i s Crkvom? Kako izgleda ta jednodušnost s Kristom čije ime kao kršćani nosimo i čiji nas program i misao obavezuje? Ako gledam u povijest Crkve, onda vidim, s velikim zadovoljstvom i zahvalnošću, koliko su dobra kršćani učinili u Kristovu duhu i snagom njegova Duha. Ali sa stidom i razočaranošću vidim kako često su se, ne samo pojedini kršćani, nego i cijela Crkva podložili duhu vremena. Nakon 4. stoljeća, poslije takozvane Konstantinove slobode, Crkva je preuzela svjetovne strukture i red kojega je bilo i jest vrlo teško uskladiti s nazorima i postavkama Evanđelja. Tako gledano, stavlja naš život u tešku situaciju, ali isto tako i u jednu epohu s ogromnim šansama, a to su da opet postanemo Crkva, jednodušni s mislima Isusa Krista. Pozicija vlasti koju je Crkva imala, hvala Bogu, izgubljena je. Tako opet možemo lakše slijediti riječ Apostola: Budite jednodušni u Kristu Isusu.

Mi smo Isusova zajednica, samo ako njegova misao prožima naš život

Ovdje nam nešto mora biti jasno. Promjena struktura vrlo malo koristi. Život uvijek raste odozdo. U obiteljima, u grupama, u zajednici, u župi treba započeti s obnovom. Tu gdje su odrasli, s velikom mukom, naučili jedan s drugim bratski postupati, gdje se mladima daje šansa da otkriju svoje biti kršćanin i to živjeti, tamo gdje se djeca razvijaju u takvom duhu i u takvoj župi rastu, samo tu živi »jednodušnost s Isusom«, tu će različita slavlja biti samo izraz da smo svi  jednodušni u Isusu Kristu, da smo živa Isusova zajednica.

»Jednodušni s Isusom«  su otvoreni za novo i strance

Mi ne poznamo problem  stranih radnika kod nas, ali već se i tu nešto može naslutiti. U svijetu se danas slavi «nedjelja stranaca«. Pa je to prigoda da se i mi zapitamo kako se odnosimo prema strancima. Zar ne gledamo na one druge s visoka? A puno puta će se otkriti da su oni drugi mnogo bolji ljudi nego mi, domaći. Vrijeme je da mi i o toj stvari razmislimo. I još  nešto, zar mi »furešte«, turiste, ne gledamo samo kroz novac? Na žalost, tu je potpuno zakazala Crkva na Braču. Mi kao zajednica,  mi kao odgovorni. Ništa, nego kako im izvući što više novca, a nikad nismo promislili da su to ljudi sa svojim problemima i životnim križevima kao i mi.

Isus se ponizio, zato ga je Bog uzvisio!

Isus nam je u svom životu i djelima jasno pokazao svoju misao. Himan iz poslanice Filipljanima jasno govori: On, koji je bio jednak Bogu, postao je  nama ljudima jednak da nas spasi. On je među nama kao »Uzdignuti«. On nam daje svoga Duha. Ako budemo u njegovom duhu prihvaćali jedan drugoga (pa i strance), tada ćemo i mi živjeti: » po njemu, s njim, i u njemu, i za njega.«

Karl Gravogel

2.

Izazovna vjera Uz  Fil,2,1-11

Oproštaj od vjere?!

Živimo u vremenu koje se ne nalazi baš u nekakvoj fazi Crkvene euforije. Uočljivo je da mnogi okreću leđa Crkvi, iako ne odbacuju vjeru u Boga, jedno takozvano »više biće.« I to se okretanje leđa Crkvi pokazuje, s neprikrivenom agresijom, na razne strane i načine.  To se pokazuje i posebno protiv određenih Crkvenih osoba. Za to postoji mnogo razloga, a mnoge bi trebalo i samokritički ispitati. U takvoj fazi je temeljno pitanje: što to znači vjera i vjerovanje, o čemu se tu radi, što je to Crkva i o čemu se tu radi? Crkva, to jest vjernici, se moraju braniti u razumskom dijalogu sa svijetom.  Sigurno da ima pitanja koja se Crkvi trebaju postaviti izvana, dakle društveno važna pitanja. Izvana gledano pred vjernike je stavljen izazov okolinu suočiti sa pitanjem o Bogu. Ona stoji pred zadaćom da svijetu ne dopusti nikakvu mogućnost da izbjegne pitanje o Bogu.

Situacija kod Filipljana

I mlada zajednica Filipljana je bila u izazovima svoga vremena. Imali su protivnike koji su ih željeli nadvladati. Zbog vjere je ta zajednica bila u opasnosti, zbog svog provocirajućeg navještaja i prakse, dijelili su sudbinu Pavla koji se vratio iz Makedonije gdje je osnovao zajednicu. Taj Pavao ih poziva, u ovoj situaciji, na jedinstvo i neumornost, odricanje od osobnog prestiža koji je dovodio do granica sukoba. Pozitivno se izjašnjava u svojoj opomeni na poniznost u međusobnom ophođenju i na suosjećanje s ljudima i napominje da tako odražavamo ponašanje Kristovo. U teškim i opasnim situacijama povijesti treba se držati zajedno. No, kršćanski gledano, to nije ono temeljno. I za Pavla je, u zajednici u Filipima, bilo previše jednostavno. Zajednica se, upravo u tako teškoj situaciji, mora okrenuti prema temeljnim pitanjima koja su (grčkom) helenističkom bila svijetu strana: kao »poniznost« pa »socijalna svijest«.  Upravo su to temeljna mjerila Isusova programa.  Konačno, zajednica ne smije biti bez profila, nego svojim ponašanjem mora kritizirati duh vremena. Etiku ne daje ona sama, nego je etika utemeljena na Isusu Kristu. I zato on ovdje dodaje himan Kristu kojeg je naučio dok je bio u Antiohiji.

Jedna stara Kristovska pjesma

Ova pjesma govori o Kristovu putu u poniženje i orobljavanje i tako postaje središte svakog života koji ide prema smrti. Upravo u tom onemoćalom životu susreće Boga koji raspetog i poniženog Isusa uzvisuje. To je odgovor Božji na svijet koji ne podnosi Boga i sebe samog čini bogom. Ovdje govori zajednica vjere, ovdje ona određuje svoje ponašanje prema svijetu. Ona je svjesna Božje moći, iako se čini da da je trenutno u izgubljenoj poziciji. No, zajednica je svjesna Boga koji ne govori o svojoj vlasti, a da prije ne govori o poniženju i slabosti. Pavao ne želi i neće govoriti o Božjem gospodstvu, a da ujedno ne govori o Raspetom.

Zajednica treba znati odakle prima svoje postojanje. Ona nije sama od sebe, niti prima postojanje od Pavlovih opomena. On je onaj koji daje pravac. Temelj zajednice je sam Krist koji je svoje zemaljsko postojanje povezao sa svakim čovjekom.

Postupati po vjeri

Zajednica treba znati, tako hoće Pavao, da nije ništa izgubila ako sve svoje stavlja na Isusa Krista, a ne na bilo što drugo. U povjerenju u njegovu blizinu može susresti sve suprotnosti. U njemu će spoznati da u svjetskoj povijesti postoje samo prividni dobitnici. Put kršćanske vjere nije  put vanjskog sjaja, ni triumfalizma. To je put posrtanja i često beznadnog traženja. Ali vjera zna da će nemoćni sluga doći do pravoga života, a onaj koji je bio sramotno pogažen da će ga Bog slavno uzdići.  Sigurno da sam povijesni suprotni vjetar kojem je danas Crkva izložena nije dokaz da se nalazimo na pravom putu.To ne smijemo tako lako shvaćati, jer nas odvodi u geto - slijepu ulicu. Pavao je poticao zajednicu u Filipima da  nađe svoj vlastiti put kroz povijest i da svoju životnu praksu učini alternativom za vladajuću praksu u svijetu.  To je pozitivno gledanje da nas osobno iskustvo bolno ne osuđuje, nego da nas potiče i osvjedočuje. To zahtijeva mnogo snage i odvažnosti da konsekventno govorimo o Bogu i Kristu pred svijetom, ali da tako i živimo.  Svi drugi pokušaji izaći na kraj s duhom vremena završavaju u zabludi.  Toga je Pavao bio svjestan i taj program obvezuje i nas.

3.

Radarska kontrola - Vozači među nama je dobro poznaju: to je potrebno ograničenje brzine koje, na neki način, opterećuje. Vozači se boje radarske kontrole koja bdije nad poštivanjem brzine. I ona je, za mnoge, opterećujuća. Opterećujuća zato, jer ne dopušta osobno  ponašanje na cesti, dapače ga sprječava. Mnogi se oslanjaju na svoju sreću ako sami određuju brzinu auta. A što se tada dogodi, znademo. Jedno pismo  nam pojasni koliko smo prešli dopuštenu brzinu, koliko se zbog toga mora platiti ako smo pustili da naša sloboda čini što hoće da bismo zaštedili minutu, dvije.  Znademo li što smo sve time učinili, kolikima smo stavili zdravlje pa čak i život u pitanje? Kazna dolazi poštom i mi je možemo učiniti nevidljivom ako to uplatimo. Da li je taj novčani iznos izmijenio naša buduća ponašanja? Rupa na našem računu će nas naučiti da treba poštovati svakog  sudionika u prometu.

Nema samo ograničavanja brzine na cestama, ima ih svuda u životu pa i životu onih koji se priznaju kršćanima i Kristovima. Takva ograničenja su zapovijedi koje nam je Bog dao da bismo mogli poštovati slobodu koja podržava, brani i hrani život. Slobode, u prvom redu, drugih koje se britko režu i uništavaju ako gledamo na ograničenja naše slobode i naših prava. Zapovijedi Božje su neka vrsta ograničenja brzine za naš život koje nam žele pomoći da ne upadnemo u štetu koja bi mogla nastati zbog bezobzirnog života,  »bez veze«.

Jesmo li mi ljudi koji bez, ali i ako, riječ Božju slušamo, i njegovu volju prepoznajemo kao ograničenje brzine osobnog života, i toj volji prilagođavamo naš život? Tko je iskren samom sebi, taj će priznati da je ipak previše puta dodavao gas kad se radi o osobnom životu i njegovom probitku. Ipak, uz pomoć Božju, možemo promatrati brzinu našega života i po potrebi prikočiti da ne prouzročimo nikakvu nesreću, ni štetu, sebi ili drugima. Isusova poruka je za nas kao radarska kontrola koja nam pomaže da svoj život podložimo kritičkom promatranju. Ta radarska kontrola se ne sastoji u opasnim pismima i crnim točkama. Ona nam daje snage i hrabrosti iznova početi i natankati da bismo mogli, u punoj slobodi, drugima u ljubavi omogućiti da nas pretječu i da ne ostavimo nikoga samog u zastoju samoće i bezizglednosti. Radarska kontrola Isusove poruke donosi slobodan život slobodnih kršćana. A da li mi njima zbilja pripadamo?

4.

Svatko je kovač svoje sreće

Svatko od nas je besplatno dobio nešto od čega može nešto napraviti - od svog života, svojih sposobnosti, svoje situacije, od onoga što upravo u nama leži. Koliko samo novca treba baciti da bi netko nešto postao ili da bi, kad mu ustreba, imao izgled, slavu  ili novac. Jednima je to bačeno u krilo, drugi se za to moraju pošteno znojiti. Nije jednostavno i lako biti kovač svoje sreće.

Ima ljudi koji su uvijek na drugoj strani sreće, oni koji su od društva označeni ili isključeni, koji uvijek imaju peh. Izgubljeni koji su propali kroz rupe mreže našega društva. Oni koji nisu imali nikakve šanse u životu, niti će je ikada imati da bi sebi skovali samo djelićak sreće.

I u ovoj našoj, sadašnjoj društvenoj stvarnosti Crkva nam stavlja pred oči dva odlomka iz Svetoga pisma: Čitanje iz Staroga zavjeta - iz knjige proroka Ezekijela i iz evanđelja po Mateju.

Druge vrijednosti: Ovdje ne postoje sretni i nesretni kovači. Ovdje vrijede sasvim druge vrijednosti, nego u našem društvu i sat ide sasvim drugačije, nego u našoj poslovici. Ovdje se radi o vrhunskoj Božjoj pravednosti i kako se čovjek postavlja prema njoj - po tome je li on sam pravedan, ili upada u nepravdu pa, prema tome, i grijeh.

Ljudska sreća je u Božjim rukama: Sreća biblijskih ljudi i ljudi današnjice ako želimo živjeti po Bibliji leži, ne u našim, nego u Božjim rukama. Sretan je onaj čovjek koji svoj život usmjeruje prema riječi Božjoj, on će na sudu izbjeći nesreću. Spas ili sreća ljudi leži i u ljudskim rukama, u toliko, u koliko nam je sam Bog dao mogućnost i sposobnost odlučiti se hoćemo li svoj život usmjeriti prema Božjim riječima ili ne.

Ljudska sreća je i u našim rukama: A kako mi ljudi postupamo  s tim mogućnostima i odgovornostima? Današnja čitanja nam daju dvije mogućnosti:

1. Čovjek prebacuje krivnju, prema tome i odgovornost, na Boga. Izraelski narod kida svoj odnos s Bogom, umjesto da se preispita o vlastitoj odgovornosti. Oni određuju Bogu što on mora činiti - a to nije njihova stvar. Dapače Jahve opominje svoj narod da budu budni, da razmisle što čine!

Tko ima  mogućnosti biti pravedan, neka to bude. Tko je pak grješan, njemu će se dati mogućnost obraćenja  i da svom životu dade jedno drugo usmjerenje, neovisno od onoga što su njegova generacija ili on sam učinili. Ako se radi o pravednosti, onda ne dolazi u pitanje nikakva mlakost. Bog daje novi početak - a tada možemo disati. Ipak, zahtjevnost dolazi u igru: s blagom pravednosti se ne smije igrati, nego se o njoj brinuti.

2. Čovjek se pričinja kao da čuje to, ali ne čini tako. Vladamo se po onoj »kroz jedno uho uđe, kroz drugo izađe«. Vaš da, neka bude da, i vaš ne, neka bude ne. Ako se radi o pravednosti, onda se ne očekuje nikakav mlaki odgovor na kojega se ne može ni čovjek, ni Bog osloniti. Ako se radi o tome da treba ispuniti volju Božju, onda i Bog i ljudi očekuju da mislimo ozbiljno, da je naš DA sasvim ozbiljan. Radije jedan ozbiljni NE, s mogućnošću da se ovaj negativni odgovor okrene u pozitivni, nego jedan DA koji je u stvari NE. Naš odgovor se obistinjuje u našem djelovanju. Na ovu istinitoljubivost gleda Bog i gospodin Isus.

Oba ova odsjeka, i iz Starog, i iz Novog zavjeta, mogu za nas biti samo smjernice za život: U našem usmjerenju na Boga, u našim nastojanjima da osjetimo pravednost.  Bog će nas podržati, ali samo ako  ne usmjeravamo naš pogled ravno samo prema Bogu, nego i prema našim bližnjima, našim ljudima, ako želimo da i naše društvo bude uključeno. I tako smo mi sami došli u situaciju da dobro promislimo prije nego isključimo ponašanje drugih, kad bi stvarno do nas bilo da nešto učinimo? Budimo iskreni: kojem sinu iz Evanđelja odgovara naše ponašanje: prvom ili drugom?

Naše djelovanje usmjeriti prema Bogu Bog nas poziva da razmislimo o svom djelovanju, da ga iznova usmjerimo prema njemu i to hitno, ali i ozbiljno, tako da uistinu budemo sposobni uzeti sudbinu u svoje ruke, ali da budemo spremni zahvatiti i one koji sami  to nisu u mogućnosti. To je pravednost u Božjim očima. Bog nas poziva da opet i iznova razmislimo o svojim odnosima s njim da možemo izgrađivati svoju sreću i svoje dobro stanje, naše  društvo u kojem će  svatko imati šansu iznova započeti i okrenuti se, obratiti se, u kojem ćemo se moći oslanjati jedan na drugoga.

Gabi Cerić