U nekim krajevima se danas slavi Rzarica ili blagdan Gospe od Ruzarija

Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje  (Iz 5, 1-7)

U Svetom pismu Starog zavjeta se vrlo često Izrael promatra kroz sliku vinograda ili loze. Božji narod se promatra kao Jahvin ljubljeni nasad za kojega se brine s puno ljubavi (usp  Ps 80,9-12). Sigurno je za to najljepši primjer tekst  današnjeg  čitanja. Prema literarnoj vrsti današnje čitanje je pjesma - koja nije napisana na nikakvom pisaćem stolu, nego ju je napisao prorok  u jednoj određenoj situaciji.  S druge strane ova pjesma je tako brižno sastavljena  da o njoj treba vrlo dobro zamisliti.  Najprije  lijepe mladice trebamo zamisliti kao ukras nekog blagdana vina, oko jeruzalemskog hrama, posred ljudi, uglavnom muškaraca koji su se radovali ovoj pjesmi ljubavi.

Najprije pjevač opisuje koliko je ljubavi i brige investirao njegov prijatelj u vinograd da bi ga učinio plodnim.  Usprkos tome, vinograd ne daje slatko grožđe, nego samo kiselu, oštru vinjagu. Nakon ovoga epskog dijela mijenja se situacija u jednu vrlo dramatičnu: u jednom odlučujućem trenutku dolazi do riječi prijatelj  (proročkog ) pjevača, a slušatelji se uvlače u događanje: Ovaj prijatelj  pjevača, dakle, vlasnika vinograda, poziva i traži od jeruzalemskih građana  i Judejaca da, kao u nekoj parnici, presude između njega i vlasnika vinograda: tko je kriv za ovakvu katastrofu.  Slušatelji - još i ne shvaćaju  kako sebe opterećuju odgovorom  - mogu samo još reći Ne! Ti nisi kriv  za ovaj neuspjeh. Ovakvim mirnim završetkom pjesma ne može završiti pa se dalje gradi napetost: Što će učiniti vinogradar? Njegova reakcija je dramatična: sa svom žestinom i gorčinom  on najavljuje  uništenje vinograda kojega je, s toliko ljubavi, sadio i njegovao.  Ljudski sasvim razumljivo ponašanje koje će naći i podršku publike. - Ipak u posljednjoj prijetnji  (r.6c „Zabranit ću oblacima da dažde nad njim.")  događa se peripetija, odlučujući okvir. R7 imenuje konačno pravu stvarnost: Gospodar vinograda je sam Jahve, Bog Izraela, za koga je prorok pjevao i izložio se opasnosti.

Jahvin ljubljeni vinograd je Izrael. Loze se ljudi Judejci. treba poći odatle da su ljudi shvatili prijeteće riječi. Da li im je postala jasna zastrašujuća prijetnja i situacija? Jer ono što se neplodnom vinogradu ovdje prijetilo, nije ništa drugo nego Jahvin sud.  S Izraelom će se dogoditi isto što i s neplodnim vinogradom.  Neprijateljska velika sila - možda Asirci, oko polovice 8. stoljeća prije Krista će učiniti ovaj Božji sud nad Izraelom.

Posebno treba promotriti navedeni razlog zbog kojega će se očitovati razorna srdžba nad  Judom i Jeruzalemom: to nije nikakvo pogansko služenje bogovima - nevjernost Jahvi. Nego su to svagdašnje stvari društvenog života koje, na izgled, nemaju veze sa Jahvom: nepravda koja se čini slabima i obespravljenima, nepoštivanje zakona zajednice koje je Bog dao Izraelcima kao svom  narodu u 10 zapovijedi.  Ono što on očekuje kao plodove  od svoje zajednice nije nikakav izvanredan vjerski napor, niti velike procesije, ni žrtvene svečanosti, nego osnovno društveno ponašanje: socijalna pravda  i pravo.

Ako bi se kao temelj homiliji uzelo današnje prvo čitanje, onda treba paziti na dvije stvari:

Propovjednik se treba duže zadržati na samoj pjesmi da kod slušatelja izazove napetost i pažljivost. I pri tome je važno da sami slušatelji donesu presudu? Ne osuđuje Bog, ljudi sami trebaju spoznati svoju nepravdu i preplašiti se posljedica (k tome  2 sam 12, 1-7a).

Nepravda, kršenje prava, lažno svjedočenje, korupcija, zapuštanje nemoćnih, tvrdoća srca, preziranje siromašnih su aktualne teme našega društva. Opomene i prijetnje proroka vrijede, u prvom redu, za nas kršćane.  Situacija koja se opisuje u pjesmi pokazuje nam sasvim jasno da prorok ne govori strancima, nego Božjem narodu - dakle nama danas.

Drugo čitanje (Fil 4,6-9)

Pismo Filipljanima je Pavao napisao u efeškom zatvoru (između 53. i 55. poslije Krista). On prema zajednici osjeća dobrohotnost i ljubav. Ni s jednom drugom zajednicom Pavao nije bio tako prijateljski povezan kao s ovom.  Samo je od te zajednice prihvatio pomoć, jer je samo kod njih mogao biti siguran da oni to neće shvatiti kao prodaju evanđelja. Ovo pozitivno raspoloženje se očituje i u današnjem čitanju.

-          „Ne brinite ni za što"  (r 6 a). Ovu poticajnu riječ možemo shvatiti samo u vezi  r 4.4.

Gospodnja paruzija (dolazak Gospodinov)  - njemu trebaju kršćani ići u susret radosni i bez brige.

-          U svojoj katehezi o molitvi Apostol spominje tri oblika molitve: zazivanje; misli na i

Evanđelje  (Mt 21, 33-44)

Slika vinograda kao slike za Izrael u SZ Isusu je sigurno bila poznata. Sam Jahve je posadio taj vinograd tako što je oslobodio narod iz egipatskog ropstva i uveo ga u zemlju kojom teče med i mlijeko. Vrlo je vjerojatno da je Isus sliku vinograda upotrijebio za židovstvo svoga vremena.  On ga je aktualizirao. Time što je pjesmi proroka Izaije dao dugu dramatiku - sad, prije svega, nevjera koju susreće i odbijanje obraćenja i prihvaćanja  Božjeg kraljevstva odgovaraju slici vinograda. Ova situacija je temelj današnjeg evanđeoskog teksta.

Literarni oblik današnjeg evanđeoskog teksta, kako ga je sastavio Matej, je alegorija. To znači da svaki dio teksta ima svoje značenje. Vlasnik vinograda, kojeg je posadio i njegovao, je sam Bog. Vinogradari su oni kojima je vinograd dan na upravljanje, to su vođe naroda, veliki svećenici, Veliko vijeće i pismoznanci. Sluge koje su trebale sakupiti plod su proroci, koji su u izraelskoj povijesti često bili progonjeni. Sigurno da je imao pred očima i sudbinu Ivana Krstitelja koji je bio ubijen zbog svog neustrašivog propovijedanja. Bog je stalno slao sluge „proroke"  da traže od Izraela plodove, vrlo često s istom sudbinom. Sin, posljednja Božja ponuda - bit će izbačen iz vinograda i ubijen. Ovdje je jasna Isusova sudbina koji će, kako se kasnije pokazalo, biti izveden iz Jeruzalema i razapet.

U razorenju Jeruzalema koje se dogodio 70. god poslije Isusa, Mt vidi kazneni sud Božji koji se ispunio nad Jeruzalemom i židovstvom.  Drugi vinogradari kojima će biti povjeren vinograd - su vođe kršćanske zajednice, kojima je predano Evanđelje.  Sada je to Crkva od Židova i pogana. I ovim novim unajmiteljima - Crkvi - je naređeno da donosi plodove. (r41a).

Misno slavlje

Pozdrav: Bog mira, kome pripada slava i čast neka bude sa svima vama .

Uvod: Nedjelju za nedjeljom sakupljamo se mi, kršćani slaviti Euharistiju - hvalu Bogu. Slavimo njegovo čovjekoljublje, njegovu ljubav sve do smrti, njegovu uskrsnu pobjedu koja i nama donosi život. Njega hvalimo pjesmom i zahvaljujemo mu da mu se u vjeri smijemo i možemo povjeriti.

Danas mu zahvaljujemo za plodove zemlje: voće, povrće, kruh i za sav naš ljudski rad. Zahvaljujemo mu za sve što je izraslo i uspjelo, za sve što je dano i povjereno našoj odgovornosti.

Molitva vjernika: Gospodine, naš Oče, molimo, tebe Gospodaru cijelog svemira:

• Za sve koji rade na izgradnji tvoga kraljevstva ljubavi i mira, molimo te
• Za sve koji nastoje živjeti po tvojoj riječi, bilo kao vjernici ili oni koji te traže, molimo te
• Za sve one koji ne mogu ispuniti ono što drugi od njih očekuju, molimo te
• Za sve one koji dan za danom rade ,a ipak nemaju dovoljno za život, molimo te
• Za sve one koji su u službi drugih, a doživljavaju nezahvalnost i bore se sa nezadovoljstvom, molimo te
• Za sve one, koji za nas rade i od čijeg rada mi živimo i ovisimo, molimo te
• Za sve one koji su bolesni i moraju mnogo trpjeti, za sve koji su upali u ovisnost o drogama, lijekovima ili alkoholu, molimo te
• za naše vlastite potrebe........( kratka tišina), molimo te
• Za naše pokojne, za sve one koji tuguju za svojim pokojnima, molimo te

Bože, koji si uvijek s nama, osjećamo se u tebi sigurni. Ti si onaj na koga se možemo osloniti, koji nas drži i nosi. Zahvaljujemo ti za tvoju dobrotu, za tvoju blizinu u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.

Propovijedi:

a)

Koliko provokacija trebamo mi kršćani

Oni koji sebe prikazuju ili poslanici

Kada u pješačkoj zoni velikih gradova sretnemo muzikante, razne umjetnike, slikare, akrobate, glumce, što oni time žele? Mnogi to čine, jer ih to zabavlja, ili da se predstave.  Drugi, redovito mlađi ili stranci, žele time zaraditi štogod novca. Drugima nije do novca, nego svojim doskočicama, pjesmama, pantomimom, glumom, žele privući pažnju na sebe i privući pažnju ljudi  da im prenesu neku poruku, neku zabavnu ili kritičku poruku - postoje veoma različite varijante.

Tako je bio neki čovjek koji se u Jeruzalemu pomiješao među mnoštvo ljudi prigodom nekog blagdana (oko 730-te godine prije Krista). Tu je vladao pravi sajam sa sjenicima od vinove loze, kiosci i slično, baš kao i kod nas, bilo je uličnih glumaca, pjevača, muzičara. Među njima i on koji se obukao, jer nije htio ostati neugledan. On je govorio neku pjesmu - možda ga je pratio neki instrumentalist - neku vrst balade, kao što su to nekada činili kod nas guslari. Ipak, taj čovjek nije to činio zbog novca, jer je on bio prorok. Jahvin prorok u Jeruzalemu čiju je pjesmu pjevao. Čuli smo je u prvom čitanju.

Vinogradarski menadžment

Ono što je on pjevao i pripovijedao dolazilo je do srca ljudi. Pjesmu o svom prijatelju koji je želio ugoditi svom srcu i posadio vinograd. Izabrao je plodnu njivu na sunčanoj strani, priredio je zemljište, uklonio kamenje i njime, oko vinograda, ugradio ogradni zid da divlje životinje ne mogu naškoditi lozama, posadio je najplemenitije loze. Toranj posred vinograda je služio za stražu da nitko ne bi mogao ukrasti zrelo grožđe. Izgradio je i podrum gdje bi se grožđe nakon berbe moglo prešati. Sve je brižno pripravljeno. Sve je učinjeno. Već se i radovao dobroj berbi i dobroj kapljici.

I je li to sve?  Što mogu učiniti slušatelji s ovom, skoro svagdanjom, pričom?  Što je tu vrijedno pripovijedanja? Možda brižnost vlasnika vinograda? Ili, jer su vinograd, grožđe i vino simbol za osjetilnu ljubav u književnosti na Istoku i Izraelu, jesu li se slušatelji nadali nekoj ljubavnoj avanturi koja se odigrava u vinogradu? Očekivanja sretanog završetka su iznevjerena. Pripovijedanje nije dobro završilo. Vinograd ne donosi slatko grožđe, nego kiselu vinjagu. Kako to? Ljudi su iritirani. Jesu li se nadali ovo čuti? I žele otići, a onda dolazi preokret na sceni. Pjevač se povlači, a dolazi sam vlasnik vinograda.

Presuda stručnjaka

I sada postaje dramatično. On traži one koji su okolo i građane Jeruzalema i ljude Judejce da zauzmu stajalište.  On želi znati  što oni misle o toj stvari: Presudite!  Što sam još mogao učiniti za svoj vinograd  i nisam učinio?  Da li je bilo nepravedno od mene očekivati slatko grožđe.  Mrmljanje prolazi kroz prisutne slušatelje dok netko ne izjavi: Ne ti si sve učinio! Nisi ništa propustio! Više nisi mogao ništa učiniti.  I drugi su potvrđivali.  Ipak su loze trebale biti okrunjene slatkim grožđem! Zašto je to tako? Što se dogodilo?

Mjere protiv krive investicije

Da, ondje prisutni Jeruzalemci su sami razočarani i ljuti! Jasno! Takav vinograd ne vrijedi ništa!  Zašto još briga i neko ulaganje u njega?! I zato su Jeruzalemci puni razumijevanja za gorčinu i bijes gospodara vinograda. Ono što najavljuje je jedino ispravno. Tako bi i oni postupili, zaštitnu ogradu koja je trebala zadržavati lopove, ukloniti, zidove razoriti i ostaviti vinograd divljim životinjama.  Gdje je bio vinograd, tu će opet biti trnje i drače, opet će biti pustoš. Da, s pravom, potvrdili su Jeruzalemci.

Preokret

I onda slušaju posljednju prijetnju vlasnika vinograda. „Zabranit ću oblacima da dažde (nad vinogradom)" (r 6c). Jednim udarcem među slušatelje se širi paralizirajuće zaprepaštenje. Nitko više ne govori. Ni glasa nije čuti! Tko može oblacima zabraniti?  To može samo Jahve, Gospodin nad vojskama, Bog Izraelov. Sada polako drhte Jeruzalemci. Kao udareni po koljenima klecaju im noge na riječi proroka: Misli se na vas!  Vinograd Gospodnji je Izrael, a loze to ste vi, ljudi Judejci. Vi sami sebi ste izrekli osudu i Jahvi dali slobodu  da pusti da se opustoši i razori zemlja Judejska, jer on kod vas nalazi samo kršenje zakona i preziranje nemoćnih. Idilična pjesma završava razorno. Slušatelji se povlače kao pokunjeni psi.

Proročko insceniranje protiv okorjelosti srca

Možda se sada pitate čemu to? Zašto ova dugačka pripovijest? Zašto prorok ne rekne jasno i direktno što je želio reći? Zašto ovaj teatar, ovaj obilazak? To je dobro pitanje i ima odgovor za to.  Za to moramo gledati nas same i naše društvo.

Ako bismo pošli na ulice i trgove radi zabave, onda je to dobro.  Ako se za nešto demonstrira ili protestira, onda nam se to manje sviđa. Ali ako imamo neku kritičnu poruku zbog koje se i sami osjećamo pogođenima, onda je kod velike većine gotovo sa šalom. Zato je, za  veliku većinu ljudi, odlazak u javnost posljednje sredstvo da se dobije pažnja, samo ako na druge načine ne mogu postići da ih se čuje.  I zašto ih se ne sluša? Jer najutjecajniji, koji imaju što reći, jednostavno ne žele SLUŠATI. Tko želi doprijeti do arogantnih vlastodržaca koji su dobro ukopani i situirani ili kod sveznajućih vjerskih vođa želi naći samilosti i razumijevanja, mora učiniti nešto ludo i neuobičajeno. I baš zato se prorok predstavio kao ulični pjevač.

Tvrdokorni protiv sveznajućih

Jedno je jasno: što on ljudima Jeruzalema i Judeje na kraju svoje predstave govori, to su oni znali.  Znali su da je vinograd u njihovoj tradiciji simbol za Božji narod i da je on Božje vlasništvo. Oni recitiraju psalam 80: „Ti prenese čokot iz Egipta, pogane istjera, a njega zasadi. Ti mu tlo pripravi,
i on pusti korijenje i napuni zemlju. Sjena mu prekri bregove, lozje mu k'o Božji cedrovi. Mladice svoje ispruži do mora i svoje ogranke do Rijeke." (9-12) To su ipak znali!  I mogli su shvatiti, zašto se događa žestoka osveta Gospodara vinograda, naime po prijetećoj najezdi velike sirijske sile, koja se može dokotrljati isto onako kakao je razorila Sjeverno kraljevstvo.  I nisu htjeli da ih uznemirava takav neobični prorok.  Njihova deviza je bila: tako naprijed, zatvori oči i hajde!  Zato se je prorok morao preobući kao ulični pjevač da bi im doveo do svijesti proročku opomenu: gledajte i vama se može isto tako dogoditi ako se ne budete tako ponašali kakao Bog očekuje od svoga naroda.

Božja očekivanja

I što to može Bog od svog naroda, s pravom, očekivati?  U čemu se sastoje plodovi koje Bog očekuje od Izraela, od Jude i Jeruzalema?  To su pravedne presude i čini pravednosti. „On (Bog) očekuje pravičnost - a gledaj nepravda i  pravednost, a gledaj obespravljeni." (r.7b) To potpuno odgovara biblijskoj proročkoj tradiciji: kršenje pravde, krađe, lažna svjedočenja i omalovažavanje onih koji nemaju nikakvog prava, niti imaju utjecajnu rodbinu, ni partijsku kliku, oni koji su osamljeni (udovice i siromasi) i koji se ne mogu braniti, izrabljivanje obespravljenih nadničara - itd. To su nedjela koja se ne bi smjela događati u izabranom Božjem narodu i koja izazivaju srdžbu Božju. Što on treba učiniti s takvim narodom? Bog se može odreći takvog naroda, taj nije vrijedan njegovog plana spasenja.

Crkva pod zahtjevom proročke poruke

Upravo na ovoj proročkoj liniji stoje Isus i Ivan Krstitelj. Bez okolišanja: „Donesite plodove vašeg obraćenja."(Lk 3,8)  Visokim riječima, pobožnim raspoloženjima  i sjajnim crkvama - ništa nije postignuto. Sada smo i mi pozvani da skinemo etiketu kršćanstva i pozivanja na kršćansku europsku tradiciju, jer sami ništa ne činimo da utječemo na društvo našim stvarnim kršćanskim ponašanjem. Trebamo činiti djela! Kršćanska djela prema biblijskom smislu. I Isus nas opominje,  poput Ivana, da neprestano ne odguravamo od sebe promjenu načina života. „Svako stablo koje ne donosi dobra roda, posjeći će se i baciti u oganj" (Mt 7,19 Lk 3,9b)  I kod Boga postoji granica strpljenja.  Činjenica da od nekoć cvjetajućih kršćanskih zajednica u Maloj Aziji i Sjevernoj Africi ostadoše samo ruševine, trebala bi nas potaknuti na razmišljanje.

Sve što su Izaija, Ivan Krstitelj i Isus govorili izraelskom narodu, vrijedi i za današnje kršćane i za nas. U prvoj liniji mi! Dakle mi, a ne oni vani! Mi, a ne „društvo", nego uvijek mi, novi Božji narod.  Mi, ovdje! Ova zajednica ovdje! Od nas ovdje, koji smo kršteni, od nas ovdje koji smo Kristova Crkva  Bog očekuje plodove! I to odmah, odmah čim napustimo crkvena vrata! On se s nama ne igra. On se brine za nas: Ne možemo se ni na što izgovarati. Imamo Bibliju - temeljnu knjigu kršćanstva, trebamo je samo uzeti u ruku. Imamo Katekizam, imamo mnoge stvari  kojima Bog pokazuje svoju brigu za nas da od nas učini sveti narod i da se mi razlikujemo od društva.  Nakon toliko investiranja, Bog može jednom očekivati i plod. I ne može od nas očekivati da nas hrani kao malu djecu, nego da se uzdignemo do svjesnih djela pravednosti i svetosti.

Dopustimo proroku da nas potakne, opomene i ukori!

Živi bezbrižno ( k  Fil 4, 6-9)

Analiza brige!

Koje brige predati Bogu?

Pitajmo se koje brige trebamo predati Bogu i njega moliti za pomoć u podnošenju? U starozavjetnim psalmima nalazimo ljude koji se obraćaju Bogu za pomoć u nošenju briga. To su ljudi koji su  egzistencijalno pogođeni, čija sudbina prelazi njihovu snagu, oni to Bogu predaju. Ne radi se o  brigama koje se svakodnevno moraju svladavati, nego o temeljnim životnim pitanjima. Ako bismo sebe zapitali koje brige smijemo i moramo povjeriti Bogu, onda ćemo doći do sigurne granice između onoga što je bitno za naš život i onoga što su sitnice, nevažno. Uočit ćemo koliko sitnica smatramo važnima, a možda ćemo vidjeti da neke brige i nisu prave brige, nego ih mi takvima činimo, pa njima i nesvjesno opterećujemo naš život.

Procjenjivanje kroz vjeru.

Svi poznamo Isusovu riječ: »Što se brinete za život...« ili »gledajte ptice nebeske...« Sigurno je i Pavao poznavao i prihvatio Isusove misli. Sasvim sigurno da se ovdje ne radi ni o sitnicama, ni o nebitnim stvarima. To je vidljivo iz Isusove opomene o sakupljanju blaga. Misli se na dar razlikovanja. Otkrit ćemo prave brige i poteškoće tek onda kad otklonimo one nevažne stvari. To trebamo uočiti i na društvenom i na Crkvenom planu. Mnoge stvari koje  trpamo u središte svojih briga, to uopće nisu. Konačno, ovdje se radi i o našoj slici Isusovog Boga i njegovom poimanju ljudi. Nije ono kvantitativno više uvijek «više«, nego nam je premalo za životni sadržaj, a to smijemo od Boga moliti. Da bismo mogli postupati s našim, posve osobnim, situacijama to, po Pavlu, smijemo od Boga moliti.

2.

Opskrbljeni brigama Uz Fil 4, 6-9

Brojne situacije današnjeg vremena  nam pritiskuju dušu, a što se nikako ne može povezati sa bezbrižnošću o kojoj čitamo u današnjoj poslanici. Nemoć nasuprot napetosti sjever - jug, zabrinutost zbog sve veće gladi u svijetu, smutnje zbog ratova na različitim krajevima zemlje, zabrinutost zbog sve većeg gaženja ljudskih prava,  strah pred  nepredvidivim ishodima raznih znanstvenih pokusa, zabrinutost zbog genskih pokusa i manipuliranja. Sve nas ovo potiče da, s nevjericom, slušamo riječi današnje poslanice:  „ne budite zabrinuti" Zar nije realno  prihvatiti zabrinutost pred opasnostima naših dana, a ne ih olakšavati biblijskim riječima?

Briga koja zarobljuje

Pavao ne misli na nekakvu naivnu bezbrižnost koja bi bila iznad svih pitanja i briga svagdašnjeg života. Pavao se puno trudio oko propovijedanja Radosne vijesti poganima. Odlučujuća borba u židovsko kršćanskim zajednicama je bila borba  protiv nametanja starih židovskih propisa kao obaveze i za kršćane koji dolaze iz poganstva.  Temeljna Pavlova briga je bila Evanđelje slobodno od svih spona staroga zakona. U tom smislu je riskirao i diskusiju sa Petrom kojemu je predbacio dvostruku igru (usp. Gal 2,11-21). I kako je Pavlu ležalo na srcu jedinstvo u zajednici. (1Kor 12,25) Dakle, nikako se ne misli na povlačenje iz stvarnih i konkretnih zadaća kad Pavao kaže: „Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu - molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem - očitujte svoje molbe Bogu." (Fil 4,6).

Ono protiv čega se Pavao bori jest briga koja zarobljuje. On smatra da neprestano okretanje oko vlastitih problema koje poput lanaca stežu čovjeka nema smisla. Svakako ima pred očima ono temeljno,  mračno držanje koje oduzima snagu djelovanja i svaku životnu radost. Nekoliko redaka prije on potiče zajednicu u Filipima : „Radujte se, uvijek, u Gospodinu" 

Brinuti se iz zahvalnosti

Pavao nam želi dati jedno pozitivno temeljno raspoloženje koje će nas prožimati pred svim svagdašnjim  izazovima i poteškoćama koje stoje pred nama.  To je držanje zahvalnosti kojom možemo prožeti sve svagdanje izazove. I još više: To je onaj nutarnji mir koji ispunja naše mišljenje i osjećaje, a temelji se na zajedništvu s Isusom Kristom.

Jer smo svoj život primili kao dar, isto kao i drugi ljudi s nama, svi problemi koji nas pritišću gube na snazi time što ih, u molitvi, povjeravamo Bogu, darovatelju života i svakog dobra. One će nam, u mnogome, biti olakšane.  Vjernička svijest da Bog nosi naš kratki život, oduzima nam strah pred sutrašnjim danom i čini da sadašnji trenutak živimo puni zahvalnosti. To je i smisao Isusove rečenice: „A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat?" (Mt 6,26) Pogled na lijepo i dobro stvorenje - travu i poljsko cvijeće, kao i ptice nebeske bi nas trebao osloboditi svih strahotnih briga. (usp Mt 6,25-34)

I mi danas

Postoji bezbrojno mnoštvo primjera za jedan ovako oslobođeni pogled. Roditelji otpuštaju svoju djecu koja odrastaju nakon svega onog što su ih savjetovali, kako su ih odgajali, u svijesti da će im Onaj konačno dati sve što im je potrebno za život.

Ima ljudi koji su skroz pritisnuti idejom da neće moći odgovoriti zahtjevima života. I zbog ovog straha izbjegavaju svako zauzimanje.  Zar za njih ne znači ništa jedna poticajna riječ da svoj uspjeh i sav život zahvaljujemo Onome koji čini da sunce sja i kiša pada nad dobrima i zlima? Time što njemu predamo sigurno ispunjenje našeg života, osjećamo mir koji nam se širi u srcu i oslobađa nas okova.
„Predajte Gospodinu svoje brige, jer on se brine za vas", piše sveti Petar. I ako u vjeri za ovu Božju brigu za nas, uređujemo svoju sadašnjost i budućnost, a ne iz ogorčenog protesta, niti bezvoljnosti i bezizglednosti, onda će u nama biti mirno srce puno zahvalnosti i optimizma.

3.

1. Kraljevstvo nebesko i narod

Kad je Isus pripovijedao velikim svećenicima i starješinama ovu priču o vinogradu, oni su odmah pomislili na čitanje koje smo upravo čuli. Kod proroka Izaije vinograd je simbol za sam izraelski narod kojega Bog, poput vinogradara ,čuva i njeguje. Ali, onda su se starješine razišli. Isus obrće pripovijest. Radi se o najamnicima, o ljudima koji su primili vinograd, a da se gospodar vinograda nije odrekao svoga dijela. No, to su spriječili najamnici. Gospodareve sluge su prebili i potjerali, a sina ubili. Usporedba o vinogradu se okrenula na čuvare vinograda koji su zakazali. Tada Isus okreće priču od čuvara prema cijelom narodu: kraljevstvo će Božje biti vama oduzeto, a dat će se narodu koji će donijeti plod u svoje vrijeme.

Ova zadnja rečenica današnjeg evanđelja ima svoju nesretnu tradiciju. Kraljevstvo Božje se oduzima i daje jednom drugom narodu. Nije to nikakva prazna rečenica. Ona izvlači tlo pod nogama izraelskom narodu. Matej nije mogao znati da će kršćani ovu rečenicu na najkrvaviji način okrenuti protiv Isusovog naroda. U progonu Židova kršćani su se osjećali kao novi narod kome je dano kraljevstvo. I tada su uvijek progonili one koji su ubili Spasitelja. Ovo tumačenje ima protiv sebe Sveto pismo i Crkvenu teološku predaju. Povijesna stvarnost je bila drukčija.

Ako je ovo pitanje izabranja ili odbačenja naroda Božjeg donijelo toliko nevolje, onda je bolje ostaviti to na miru! Nikako! Prvo, to bi bilo fizičko i ideološko eliminiranje židovstva. Isus je bio i sebe je prihvaćao kao Židova, a Crkvu se može shvatiti samo po njenim židovskim izvorima. Knjiga saveza naše vjere je Biblija i ona je, u svim svojim dijelovima, jednoznačna. Drugo, ne treba biti kratkovidan, jer je u mnogim zemljama Europe govor o »narodu i Božjem narodu« stran, kao da to ne bi imalo značenja za cijelo kršćanstvo. Možda se višestruko isplati mnoge fenomene naučiti shvatiti i onda povući kritičke poteze.

2. USA

Govor je o Sjedinjenim Američkim Državama. U Njemačkoj i u mnogim zapadnoeuropskim zemljama polako nestaje intelektualnog. Da je sociološka dogma neodrživa, globalizacija bi bila isto što i sekularizacija i opraštanje sa religijom. Ta dogma je vrijedila, u najmanju ruku, za zapadni dio najmanjeg kontinenta na svijetu. Za ostatak svijeta sigurno ne. Prije svega, ne za zemlju koja je, u posljednjem stoljeću, nosilac društvene i ekonomske modernizacije.

Mnogi diktatori su se osjećali kao da su od Boga izabrani. Ali ni jedna  nacija ovoga svijeta nije tako razvila ideju da ju je Bog izabrao kao USA.  Ni jedna  nacija koja nije došla iz dubine svoje povijesti, nego je sebe utemeljila  na uvjerenju, ne bi mogla primijeniti na sebe biblijski govor o »narodu božjem » kao Amerika. Dok je za Izrael vjera da su »izabrani narod« imala protivnike u nevjeri naroda i vođa, izgleda da vjera Amerike u samu sebe nije prekinuta. Ondašnji predsjednik Regan je ovako rekao: »Mogli bismo samo sumnjati da je božanska providnost stvorila ovu zemlju, ovaj otok slobode."

SAD je osnovala grupa religioznih čistunaca (puritanaca) koji su se htjeli izvući ispod engleske vladavine da bi živjeli prema svojim religioznim predodžbama. Nacija je počela izlaskom kojeg je Bog vodio. Puritanizam, kako sebe promatra, utemeljen je samo na Bibliji i odbacivao je svako ljudsko vladanje i htio se podložiti samo Božjem vladanju. Bog je apsolutan i neizmjerljiv. Tako vjera stoji u kolijevci SAD-a  i uvjerenje da je sudbinu ljudi Bog već prije odredio i da na to ne može utjecati nikakva vjera. Od 1956. je izborna parola zemlje 'In God we Trust' i to stoji na svakoj novčanici dolara.

3.  Izabran ili odbačen

Do danas je odlučujuće vjersko samorazumijevanje. Radikalno odvajanje države i Crkve ne mora nas prevariti da se u Americi, već duže vremena, nalaze u rastućoj sprezi vjera i politika. Kako to postaje konkretno? Ako je Bog apsolutan i iznad nas je i određuje našu sudbinu, kako možemo vidjeti da nas Bog ljubi? Odgovor puritanaca je bio: u uspjehu. Uspjeh u privredi je znak - dokaz  odabranja, a ujedno i zadatak i poslanje, princip koji omogućava ovaj uspjeh pronijeti u svijet.

Ako današnji odlomak čitamo na pozadini ovog, grubo ocrtanog, vjerskog samorazumijevanja, opažamo kakva prijeteća snaga leži u toj rečenici: »Kraljevstvo Božje će biti vama oduzeto i dano narodu koji će donositi očekivane plodove.«  Ekstremni paradoksi na koje se Europljani Amerikancima dive i  plaše se, ovdje su lako razumljivi. Zemlja koja lebdi između nacionalnog oduševljenja za misionarski duh i dubokih samosumnji. Ekonomska kriza i drugi svjetski rat, Vijetnam i danas  rat protiv »zla« u liku islamskog terorizma, uvijek se radi o tome da li se izabrani mogu samopročitati u uspjehu koji pretvara naciju u one koji se bore na  strani Boga ili će zemlju Bog odbaciti.

Tako je različito shvaćanje religije zapadnih Europljana i Nijemaca. Možda nas pogled na  »Božji narod » SAD-a  približi situaciji Evanđelja. Isus govori ljudima koje je Bog stvarno izabrao. Potpuno u tradiciji Starog saveza, Isus opominje da ovo izabranje nije posjed, nego zadaća da donesemo plod. Sam Isus, njegovo evanđelje, je konačno ugaoni kamen, kritično mjerilo na kojem će se mjeriti hoćemo li mi Božju ponudu prihvatiti ili odbiti.
Martin Loevenstein

4.

Vlasnici ili najamnici

Dva doživljaja želim danas ispričati.

Na jednom hodočašću u Svetu zemlju smo šetali po pastirskim poljima oko Betlehema. Put je vodio kroz jedan vrt s maslinovim stablima i drugim biljem. Prošli smo mimo nekog tornja koji je bio više nego ruševina. Vodič nam je rekao da se to sigurno radi o nekakvom tornju kakvih je puno bilo u Isusovo vrijeme, a s kojeg je vlasnik promatrao svoj vinograd. U nekim krajevima Austrije i danas se mogu naći slični tornjevi koji se, jasno, više ne upotrebljavaju za čuvanje vinograda.

Pred dva tjedna bio sam s prijateljima u brdima. Prekrasno vrijeme davalo nam je priliku nauživati se  gorskih vrhunaca, livada i životinjskog svijeta, od gusaka do leptira. Vrijeme ispaše na livadama je bilo pri kraju. Palo mi je u oči da su se upravo razmontirale ograde pašnjaka i polagale na zemlju. Vjerojatno iz dva razloga: da bi divljač mogla zimi doći do hrane u niže položenim livadama i da ove ograde ne budu opasnost  za zimske sportaše.

To me podsjetilo na moj rodni kraj gdje je bilo dozvoljeno, u zadnjim jesenskim sedmicama, i na tuđim livadama voditi na ispašu, prije nego nadođe zima.

Dva suprotna iskustva: ondje ograda koja me podsjeća na ogradu vinograda iz prvog čitanja iz proroka Izaije, koja čuva vinograd od tuđina, lopova i vandala, a ovdje  razmontirana ograda koja bi mogla postati opasnost za životinje, ljude sportaše i šetače. Ima vremena kada je potrebna zaštitna ograda, žica, zid i kula. A ima opet vremena kada ove ograde postaju smetnja, čak i opasnost.

U današnjem evanđelju se govori o jednom vlasniku vinograda koji je svoj vinograd osigurao i ogradom i kulom.Vinograd je, prema starom biblijskom poimanju, slika potpunog Božjeg vlasništva: Za sve nas je jedna šifra, tajna što je bilo i što jest Božje vlasništvo. Jer on je sve stvorio, izabrao, jer je on Gospodar danas, jučer i sutra.

Isusova usporedba  usmjerava naš pogled prema slugama koji su od Gospodara unajmili vinograd. On im je predao svoj vinograd. Prema Mateju, izgleda da je on tražio čitavu žetvu, kod Marka se očito govori samo o jednom dijelu žetve. A sluge se nisu ponašali kao sluge, nego su se proglasili gospodarima.

Mislim da i mi, danas, upadamo u takvo držanje. I baš kako u privredi i društvu kojima vlada bezobzirni kapitalizam, tako i u našem privatnom životu izgleda da nestaje smisao za odgovornost prema onome kako postupamo s resursima zemlje, s rasporedom proizvodnog materijala, s razdiobom rada i konačno odgovornost kako postupamo s ljudima. Sugerira nam se, sa svih strana, da sve sami možemo učiniti, da smo mi gospodari, a ne najamnici. Izgrađujemo barijere da ne bi siromasi zagrabili u naše bogatstvo. U prepiranju sa siromašnim zemljama zaboravljamo da smo mi samo najamnici.

Uvijek me potresu izvještaji o akcijama zaštitara prirode kao npr. Greenpeace. Oni se bore protiv atomskih i naftnih lobija i pokazuju na opasnosti koje, po svijet, nose transporti atomskih goriva ili na brutalno iskorištavanje radne snage u siromašnim zemljama  Dva primjera koja nam stoje kao uzor za mnogo drugih primjera.

Zar nam se neprestano ne postavlja pitanje, s obzirom na nemilosrdno iskorištavanje pa i uništavanje prirode i siromašnih radnika, ponašamo li se mi sve više i više kao vlasnici, a ne kao najamnici? Zar smo zaboravili da je Bog gospodar vinograda, nismo li i mi protjerali njegove vjesnike, proroke, pa čak i sina Isusa Krista? Isus je sam razorio pregrade i sam postao kamen temeljac, kamen zaglavni, kako nam to pokazuje njegova smrt. On je od graditelja odbačen i danas se iznova odbacuje. Za mnoge je njegova blaga vijest nelagodna.

Ono što je rečeno za globalno i sveopće, nalazimo i u malenom svijetu. Dosta je da promislimo i pogledamo kako mi postupamo s ljudima i s prirodom oko nas. Možda je danas prigoda da o tome razmislimo kako nam je ova zemlja samo dana u najam, da mi nismo njezini gospodari, da nas je Gospodar samo ovlastio da vinograd obrađujemo, da ga čuvamo, da ga uzgajamo.