Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima
Prvo čitanje (Ez 33,7- 9)
Bog je ovdje imenovao Ezekiela za čuvara Izraela. Prorok treba biti budan i opominjati pred posljedicama ako netko krene putem koji vodi u propast. (r7). Teška je formulacija „umrijet ćeš" (r.8) kao osuda Božja, za čije se izvršenje ostavlja vrijeme u kojem prorok može djelovati. Drukčije zvuči ovo mjesto ako se ozbiljno uzme u obzir Ez 33,11: „'Života mi moga - riječ je Jahve Gospoda - nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi! Obratite se, dakle, obratite od zloga puta svojega! Zašto da umrete, dome Izraelov!' Ovdje se Bog pokazuje kao onaj koji želi ispunjen život za svakog čovjeka. Da bi to ostvario, on treba budne ljude. Onda „smrt" ne označuje kaznu za grijeh koju Bog želi čovjeku, nego neizbježnu posljedicu onoga načina života koji je protivan načinu koji Bog zamišlja i sam sebi stvara svoj jedan „ispunjeni život." I svaki koji stoji u bdijenju mora, s punom odgovornošću, takvog, s puno ljubavi, opomenuti. Ako to zaboravi, onda će on biti sukrivac nesreće drugih (r8). Ako rekne drugima što on vidi i pretpostavlja, tada je on ispunio svoju zadaću. Hoće li se drugi obratiti ili ne, sam je odgovoran (r.9). Ovo suprotstavljanje izbora jasno ukazuje koliko je važna odgovornost za druge ljude. Između dva ekstrema: „To se mene ne tiče, zato se ne miješam" i „ako vidim da drugi srlja u nesreću, moram ga spasiti", ukazuje se pravilan i zdravi put. Tako ovo čitanje potiče nas da pronađemo stvaran i ostvariv način u odgovornom postupanju prema drugima.
Drugo čitanje ( Rim 13, 8-10)
Izjavom „nikome ne budite ništa dužni (r 8) Pavao zahvaća u helenistički svagdanji govor. Time naglašava da je „ljubiti jedan drugoga" temeljna i stalna zadaća kršćana. U (r5) citira zapovijedi iz dekaloga koje su, u njegovo vrijeme, u židovstvu, imale veliku vrijednost. „Deset zapovijedi" je Bog neposredno izrekao narodu. One su i za kršćanina praktični uvod u različite životne okolnosti. Zapovijed ljubavi prema bližnjemu (r 9c) se citira iz Pnz 19,18 i tu se ograničuje samo na Izraelce. I Isus se oslanja na tu zapovijed, ali je proširuje s ljubavi prema neprijatelju (Mt 5,43-44). A Pavao označava sada ljubav kao „ispunjenje zakona" (r 10). Tako naglašava da ono bitno, temeljno držanje kršćana nadilazi vidljivo ponašanje. Netko može i bez ljubavi držati zapovijedi, ali obratno „ljubav ne čini bližnjemu nikakva zla." Sv. Augustin će to reći ovako: „ Ljubi i čini što hoćeš."
Evanđelje (Mt 18, 15-20)
Ovaj tekst, pri površnom čitanju i slušanju, može poslužiti za razne vrste zloupotreba. Pojam „grijeh" nas najprije podsjeća na razne pogreške ili kriva ponašanja nekog čovjeka. Zahtjev drugoga „opomenuti" (r15) nosi u sebi opasnost „bolje znati" ili uzdizati se nad drugim ljudima ili se preopteretiti lažnim osjećajem odgovornosti. Trostruko opominjanje grješnika (rr 15-17) koje može završiti izbacivanjem iz zajednice zvuči kao nekakav inkvizicijski postupak koji bi imao posljedice čak u nebu (r 18). Sve ovo zamućuje, na neki način, pravac do cilja ovog evanđelja. U odlomku koji prethodi (Mt 18, 12-14) Bog se uspoređuje s pastirom koji se trudi oko pronalaska jedne jedine izgubljene ovce i raduje se kad je pronađe. I ovaj tekst pokazuje kako kršćani trebaju biti bratski jedan uz drugoga da bi se ponovno i uvijek našao put prema ispunjenom životu kojega Bog želi. Stanje „grijeha" smatra da netko ne smatra i ne živi svoj život kao dar Božji i svoj život kao cjelinu ne usmjeruje na Boga i na bližnjega. Ako tako netko živi, mimo smisla i sreće, kršćani su pozvani na odgovornost da ga, beskrajnom spremnošću na opraštanje, „vrate nazad" (r 15c).
Dane su sasvim konkretne upute kako treba postupati: najprije treba tražiti osobni razgovor, koji štiti privatnu sferu drugoga (r.15) Ako to nije dovoljno, onda treba uključiti još dvojicu drugih, možda onaj koji opominje nije u pravu ili će drugi pronaći bolje riječi (r.16) Takva „dvojica ili trojica" u rr 19-20 se potiču, da u ime Božje sve čine i mole za spas drugoga. A tek ako netko i uz trud cijele zajednice „ne sluša" (r 17), treba se od njega odijeliti (r 17c). Time se priznaju i poštuju granice slobode svakog pojedinog čovjeka. Ne osjećati se za nešto odgovornim, na što se nema nikakvog utjecaja, služi vlastitoj psiho higijeni. Druge otpustiti znači, za vjernike, s puno povjerenja u Boga predati ih molitvom u ruke Božje (r 19) - Bogu koji ide za svakim pojedinim da bi ga priveo ispunjenom životu.
Misno slavlje
Pozdrav:
Gospodin naš, Isus Krist, koji spaja što je razdvojeno neka bude sa svima vama.
Uvod:
Kritičari Crkve nam neprestano predbacuju da mi, pod „plaštem kršćanstva", sakrivamo brojne probleme i svađe, a s druge strane, tajnom mržnjom, bez i jedne izrečene otvorene riječi mnogi bivaju povrijeđeni, mnogo više nego nekršćani.
Da, često nam teško pada govoriti otvorenu kritiku. Pri tome zaboravljamo da otvorenost spada bitno u kršćanski susret i da smo mi pozvani opominjati ljude za njihove pogreške, ne iz želje za kritikom, nego iz milosrđa.
Molimo Gospodina koji pozna ono što je u nama sakriveno da nam grijehe oprosti.
Molitva vjernika:
Gospodine Isuse Kriste, ti si naš mir i naše pomirenje:
Jačaj Duhom Svetim sve svećenike kojima je povjerena služba sakramenta pomirenja, molimo te
- Daj da svi članovi naše župe osjete kako može biti važna otvorena riječ, podari svima odvažnosti za međusobni razgovor, molimo te
- Pomozi bračnim drugovima čija se veza nalazi u opasnosti da pronađu putove jedan prema drugome, molimo te.
- Podari našim pokojnima vječno oproštenje u svome kraljevstvu, molimo te.
Jer samo si ti , Gospodine Isuse Kriste, ljubav koja može ispuniti naša srca. Tebe slavimo u vijeke vjekova.
Meditacija:
Smijemo biti tvoja zajednica
braće i sestara
koji se okupljaju oko tvog oltara.
Smijemo biti tvoji gosti
koje je pozvala tvoja ljubav
i hrani tvoj sakrament.
Trebamo biti tvoji glasnici
poslani braći i sestrama
pozvani da darujemo ljubav.
Propovijedi
a)
Pridobiti čovjeka za puni život
Živjeti mimo života
Svatko od nas želi da mu život uspije, da ima uspjeha u životu. Takav život u punini želi i Bog za svakog čovjeka. A ipak ima ljudi koji žive mimo toga cilja.
Možda vam sada pada na pamet čovjek koji tako živi mimo toga cilja.....
Neki uništava svoje zdravlje svojim načinom života, npr. alkohol, droge. Netko radi bez prestanka i tako zapušta svoju obitelj. Ili se netko tako brine za druge, svim svojim snagama, da praktično uništava svoj život. Netko mora donijeti dalekosežne odluke, a da ne vidi pravilno sve posljedice. Neki drugi upada u ovisnost o ljudima koji na njega imaju tako loš utjecaj i sam sebe predaje.
Kako ćete reagirati ako ovako nešto sami doživite ili uočite?
Možda ćete reći: „To se mene ne tiče. Svatko je sam odgovoran za svoju sreću ili nesreću." Ili će vas boljeti oko srca i želite na bilo koji način pomoći, ali kako?
Ako razgovaramo s jednim takvim čovjekom možemo imati sasvim različita iskustva: naiđemo na gluhe uši. Ili će naš sasvim dobar, savjet onaj drugi protumačiti kao poučavanje onoga koji bolje zna. Možda dovedem drugoga do razmišljanja preko pogodne riječi ili ozbiljnom brigom, koja se iza toga osjeća. Ovakvim poticajem može on sam pokušati početi razmišljati što ga vodi u pravi i ispunjeni život.
Koraci za pridobivanje čovjeka
Kako pridobiti nekoga tko živi udaljeno od cilja - života u punini? Današnje evanđelje nam pokazuje jedan put za to.
Prvi korak je „ići čovjeku" uključiti se u jedan svijet. To znači točno sagledati i slušati, drugoga i njegov život prihvatiti bez predrasuda i prebrzog vrednovanja.
Trebamo tražiti razgovor u „četiri oka" da bismo sačuvali privatnu sferu drugoga. Tek onda drugome smijemo reći što nas zapravo brine i zabrinjava. Ako uspije ovakvo međusobno slušanje, onda onaj drugi može početi tražiti putove za bolji i kvalitetniji život.
Ponekad je potreban i drugi korak: ako ja sam ne mogu naći pristupa drugima, onda ću, u pokušaj, uvući još jednog ili dva čovjeka. Poslušati njihovo mišljenje i gledanje na stvar i s njima se posavjetovati, to mi može više pomoći da ja sam korigiram moj uski pogled. I možda se, kod drugog razgovora, može naći pogodna riječ ili ispravan ton. Isus dodaje još više - zajednički moliti za druge. U jednom takvom prekidu mišljenja, kopkanja i želje nešto učiniti molitva nas čini osjetljivijima za pravu nevolju bližnjega i za izlaz iz takve nevolje.
I još jednu treću mogućnost trebamo dati drugima. I tada ostaje svaki čovjek slobodan da ne „posluša" opomene pune ljubavi. Ponekad neki poticaj djeluje mnogo kasnije i sasvim drukčije nego smo mi to željeli i očekivali. U svakom slučaju, sada je trenutak da se „odijelimo" od drugih, da sami sebe ne činimo odgovornim za ono na što više nemamo nikakvog utjecaja. Odgovornost druge otpustiti znači njega samoga prepustiti Bogu. Kao vjernici vjerujemo i nadamo se da Bog vodi svakog čovjeka. To možemo pokazati u molitvi za svakoga pojedinog ili upaliti svijeću za svakoga pojedinog takvog.
Prekid koji bogato pomaže
Da bismo nekog čovjeka vratili na pravi put za život postoji i konkretna pomoć, a to je „prekid" npr. ako neki razgovor prekipi - potražiti neko zgodnije, kasnije vrijeme. Ili u miru napisati jedno pismo pa nakon pauze ponovo ga preraditi. A onda nakon odašiljanja pisma ili završetka razgovora možemo mirne duše otpustiti i odgovornost.
Nutarnje držanje
Kod svega onoga što činimo za drugoga, kako s njim govorimo, dolazi do izražaja naše nutarnje držanje.
Polazna točka je pogođenost i prava briga za dobro drugoga. Tako će se on osjećati prihvaćenim i biti svjestan da se radi o njegovoj dobrobiti.
Biti svjestan vlastitih granica i pogrešaka pomaže da ponizno i bratski opstanemo u ophođenju jedan s drugim. Tu vrijedi, posebno, da uvijek istražujemo preispitujemo naše vlastito mišljenje.
Treba ustrajnosti, dugo disanje, da se upustimo u dugu borbu. Sve predrasude i nepotrebni raskidi odnosa i veze mogu više štetiti, nego koristiti, iako se drugima više puta dalo šanse.
Vlastito povjerenje u Boga nas rasterećuje i čuva da sebe ne preopteretimo.
Možda su to preveliki i previsoki zahtjevi za bas. Pri tome je samo jedno potrebno: s drugima
postupati s puno ljubavi, kao što to i želimo za sebe same.
Naše predodžbe je li stvarno to za drugoga dobro, su vrlo ograničene. Kako je dobro da je Božje djelovanje i mogućnosti mnogo veće i više nego ljudsko djelovanje i mogućnosti.
1.
Dugujte samo ljubav Uz Rim 13,8-10
Ovdje nitko ne želi biti dužan
„Pet maraka za vijenac": zove se pripovijetka iz svagdanjeg života Marlene Birkhäuser. Kaže:
Preuzeo sam zadaću sakupiti za vijenac u našoj kući. Prekjučer je umrla gospođa Eberling, šezdesetih godina, na drugom katu lijevo. Navodno je uvijek bila sama. Kućni majstor je dao da se provale vrata nakon što je pas zavijao cijeloga dana i strugao po vratima. Pet maraka od gospođe Wagner iz prizemlja: „Bože moj, sirota gospođa Eberlin! Sad se vidi kako to sve brzo prolazi u našim godinama. Znate i ja imam problema sa srcem..." "Pet maraka od gospođe Bergmann 1. kat desno: „Svi smo tako pogođeni!.. jadan pas. Bog zna je li joj što nedostajalo." Pet maraka od gospodina Schmidta 1. kat lijevo: „Svi ćemo jednom doći na red. Dođite popit ćemo jedan viski i onako se rijetko viđamo." Pet maraka od obitelji Jansen drugi kat desno: „Bila je vrlo ljubazan čovjek, i tako čista. Danas sam se čudila da u petak nisu stepenice bile očišćene." Pet maraka od gospođe Schneider, 3.kat desno: „Uzmite roza karanfile s irisima, to lijepo ide jedno s drugim. To sam vidjela kod pokopa moje svekrve." Pet maraka od gospodina Sauerbier: „Da, gospođa Eberling, tako je to žalosno, tako rijedak čovjek, govori moja žena, zar ne da bi mrtve trebalo ostaviti na miru? A što će biti sa psom? I kako su svi velikodušni da je to doživjela gospođa Eberling." I konačno ja pet maraka. Naručio sam vijenac roza karanfila s irisima. Zlatni tisak na crnoj traci:"KUĆNA ZAJEDNICA - LINDENSTRASSE 87 .
I molim vas, sada nemojte reći kako su svi bili bez srca i duše. Živjeli su pod istim krovom i opazili su, tek nakon jednog dana i zavijanja psa, da je netko umro. Kao da bi to bilo nešto rijetko. Novine nam javljaju još tragičnije vijesti. Nemojte sada reći da su ti ljudi bez ljubavi. Što su loše napravili?
Gospođa Wagner iz prizemlja ima posla preko glave, sama uzdržava kućanstvo: „Znate ja imam teškoće sa srcem." Obitelj Bergmann 1. kat desno, preko dana rade, a često su izvan kuće. Nikakvo čudo da nisu znali da je pokojna duže vremena bila bolesna. I gospodin dr. Schmidt 1. kat lijevo. Zvanje ga potpuno zaokuplja, karijera traži svoju cijenu. I zato on zna „da se rijetko viđaju." Obitelj Jansen, 2. kat desno, izgleda sasvim normalna obitelj: rad, kućanstvo, škola, slobodno vrijeme. Izvršavaju svoje dužnosti, svatko ide svojim putem, pokušavaju biti sa svakim dobri: „Dobar dan, kako je? Hvala isto tako! Doviđenja!" I Gospođa Schneider s trećeg kata ne odbija: „Jasno da ću i ja sudjelovati: uzmite roza karanfile i irise, izgleda vrlo lijepo." I konačno gospodin Sauerbier, 3. kat desno, on čak misli i na psa pokojne gospođe.
I dugujte samo ljubav
Ne, nemojte reći da je primjer pretjeran i da bi ponašanje ovih osoba bilo karikirano i obojano previše crno bijelo. Bojim se da stvarnost tako izgleda i to ne samo u anonimnim, stambenim naseljima velikih gradova. Tu se živi, tu se radi, tu se pokušava i razgovarati, tu se troši previše snage i energije biti uz muža ili ženu na poslu, u zvanju - i to je sigurno dobro - ali tu se može upasti u opasnost da se iz oka izgubi, zbog višestruke dnevne brige, upravo ono što kršćanstvo propovijeda - ljubav i solidarnost s konkretnim osobama. Da, može se dogoditi da nikome ne želimo ništa biti dužni, a događa se da baš onda drugima ostanemo dužni - ljubav.
Zato Pavao i kaže: „Ljubav je ispunjenje zakona" i zato dodaje : „Ne dugujte nikome ništa - samo dugujte jedni drugima ljubav. Jer tko drugoga ljubi, ispunjava zakon." I sve drugo, sva naša nastojanja za, kako tako normalan i odgovoran svagdanji život, održavanje zapovijedi, propisa, pravila, sve to dobiva pravi smisao tek na temeljnom držanju: Ljubav. Tek u ljubavi naše ponašanje dobiva „smisao i glavu" (Fridolin Stier).
Tek u ljubavi naše ponašanje dobiva „smisao i glavu"
Ispravna sveopća tvrdnja. Želite li konkretno? Pavao dodaje uputu: „Ljubav ne čini bližnjemu nikakvo zlo." To bi rekli u pozitivnom obliku: Tko ljubi, traži i čini bližnjemu samo dobro. Sada predstavite sebi lice čovjeka s kojim ste vrlo često i upitajte se: Što činim da tebi bude dobro? I zapamtite nije dovoljno reći : ne činim ti nikakvo zlo! To bi bilo premalo, ovdje treba mnogo više: Što ti mogu učiniti i što ti činim dobra? Ljubav je korak od pasivnog jedan uz drugoga prema aktivnom jedan s drugim i jedan za drugoga. Od jedan mimo drugoga do jedan prema drugomu. Ondje gdje onaj koji želi ljubiti ostaje pasivan, onome koga želi ljubiti ostaje nešto dužan.
Nazad u onu stambenu zajednicu Linderstasse 87 - negdje leži dah gorčine nad ovom pripovijesti: najprije netko mora umrijeti da bi drugi opazili da su međusobno ostali dužni ono najvažnije - ljubav. I sa „pet maraka za vijenac" nije ništa učinjeno. To košta mnogo više.
2.
Evanđelje kao pravilo zajednice
Evanđelje 23. nedjelje nam pokazuje kako je prakršćanska zajednica pokušavala rješavati sukobe. Ako je jedan član opazio da je drugi napravio pogrešku, dakle pogriješio, trebao je brata ili sestru opomenuti. Ako to nije pomoglo, moglo se uvesti i svjedoke ili stvar donijeti pred cijelu zajednicu koja je trebala odlučivati o isključenju iz zajednice.
I danas
Da li je, u tom smislu, danas opomena neostvariva i nezamisliva? U principu ne. Ali tko će se miješati u stvari nekog bližnjeg ili susjede? Što se, konačno, mene tiče nečiji privatni život? Zar i za mene ne vrijede riječi poslovice: Tko sjedi u staklenoj kući, ne smije se bacati kamenjem. Mogu li stvarno biti u liniji s patnjama drugih...Time da se djeca zlostavljaju, seksualno iskorištavaju i izrabljuju? Zar se ovdje, u mnogočemu, nije zatvaralo oči, samo da ne dođeš u sukob s bližnjim?
S druge strane se tako brzo nekoga, u našoj Crkvi, proglašavalo lijevim ili desnim, konzervativnim ili naprednim, ili čak otpalim od vjere. Ovdje se svatko osjeća odgovornim i misli- ako pozna mišljenje drugoga samo površno - mora ga opominjati.
Crkva kao mjesto odgovornosti
Konačno, potrebna je mjera ispravne i dobro dozirane odgovornosti za braću i sestre. Tako gledano, Crkvu bi se moglo označiti kao mjesto odgovornosti.
Crkva kao mjesto praštanja
Crkva je nadalje «mjesto praštanja». Bog nam pruža svoju ruku i oslobađa nas grijeha. Što on čini, trebali bismo i mi pokušati činiti našoj braći i sestrama. Kao što on nama oprašta, tako moramo i mi, našoj braći i sestrama, opraštati. Tada se Božje djelo ujedinjuje s našim djelovanjem; »kako na nebu tako i na zemlji». Ljudi koje je susreo Bog oproštenja, postaju sposobni i drugim ljudima oprostiti. Zajednička molitva jedan za drugoga će nam omogućiti da nađemo put jedan prema drugome. «Što dvojica zaištu od mog nebeskog Oca, dobit će», zajednica vjere bi trebala biti uočljivo ona zajednica koju je Bog zamislio s nama ljudima.
Crkva kao mjesto zajedničke molitve:
Opomene baš neće proći bez svađanja. A ovo možemo prevladati samo molitvom. No, i ovdje trebamo preuzeti odgovornost. Naša molitva treba biti označena ozbiljnim nastojanjem: »Jer, gdje su dvojica ili trojica u moje ime i ja sam među njima....»
3.
Moći priznati pogrešku
«Ako tvoj brat pogriješi, pođi k njemu i opomeni ga u četiri oka»
Tako jednostavno zvuči rečenica iz današnjeg evanđelja. To slijediti ne zvuči loše. Treba imati samo malo odvažnosti da pođeš bratu kršćaninu ili kršćanski (ovdje se govori o bratu kršćaninu - ne o bližnjemu) i da mu skreneš pažnju na njegovu, njezinu pogrešku. No, to nije bilo baš tako lako ni u vrijeme pisanja ovog evanđelja.
Prebacimo se u ono vrijeme i pokušajmo zamisliti. U početku dok je «Isusov pokret» bio u početnom oduševljenju i još pun prvotnog elana i članovi zajednice su bili «jedno srce i jedna duša». S vremenom su se neki kršćani opet približili nekršćanskim zajednicama i poganskim bogovima. Bilo je otpada od vjere, mjestimično krađe, razbojstva, Evanđelje je nastalo u to vrijeme kad je opomena bila vrlo preporučljiva.
Može li se biti siguran da se i tada slijedilo onu opomenu: «Ako tvoj brat pogriješi, idi, opomeni ga u četiri oka.» Smijemo li vjerovati da su ovo pravilo prvi kršćani živjeli? Danas, ne znam i mogu ako iskreno govorim, to zamisliti samo u nekim iznimnim slučajevima. Današnje iskustvo je opterećujuće. Ne znam kako je to bilo kod prvih kršćana, ali znam da je skoro nemoguće takav savjet poslušati u našem načinu života. Ako bi netko napravio pogrešku u udruženju kapitala, i kad bi slijedio upute sv. Mateja, ostao bi vrlo brzo kratkih rukava i našao bi se na birou za zapošljavanje.
A kako tek stoji u krugu prijatelja? Kako bi, među rodbinom, ocijenili ovu situaciju, ovaj razgovor u četiri oka? Možda bismo mogli reći neki djelomični da. Ovdje poznam neke pozitivne primjere.
U raskoraku
Na jednu stranu moje iskustvo s obzirom na Matejev savjet. S druge strane postaje nemoguće ako se čovjek nalazi u nekim životnim situacijama, vezama, kao npr. radno mjesto. Kako stoji u našoj župi, Crkvi?
A onda postoji i treća dimenzija. Što će biti ako vas netko uzme sa strane i rekne vam vaše pogreške? U najmanju ruku, nije ugodno.
Učiniti prvi korak
Današnje evanđelje u meni ostavlja neki gorak okus. S jedne strane znam da su uputstva ispravna. S druge strane svjestan sam svih problema ako ta uputstva nasljedujem i čak mi, u velikom postotku, izgledaju neizvediva. I upravo ova napetost s jedne strane i s druge strane «nemogućnosti nasljedovanja» daju mi naslutiti da je biblijsko uputstvo u pravu i da je to jedan proročki tekst.
I prije nego pozovem nekoga na razgovor «u četiri oka», trebao bih preispitati vlastitu savjest. Tu mogu nešto započeti. Tu moram biti najprije iskren prema samome sebi i sebi priznati pogreške - možda nije puno, ali je prvi korak.
4.
Putovi pomirenja
Jednog lijepog, nedjeljnog poslijepodneva promatrao sam djecu kako igraju nogomet. Svaka grupa je imala 4 djeteta. Tri igrača i vratara. Ubrzo mi je zapeo za oko jedan dječak koji je bio vrlo glasan i ponosan. Nije loše igrao, ali suprotni vratar je lovio svaku loptu.
Bjesnio je sve jače i njegova vika na vratara bila je sve jača. I kad je još jedan udarac prema vratima propao, galamio je i ljutit napustio teren i sjeo pokraj igrališta.
Ostali igrači su bili začuđeni ovakvim ponašanjem i izljevom bijesa. Jedan od suigrača je krenuo prema njemu i pokušao ga je umiriti i nagovoriti na igru. Taj je samo mahnuo glavom i rekao da ga puste na miru. Onda su došli drugi i pokušavali ga nagovoriti. No, sve je bilo uzalud.
Konačno su se skupili i dogovorili kako dalje igrati. Pokušali su gubitak igrača nadoknaditi tako da su igrali na jedna vrata. Igra više nije bila tako lijepa. Uzeše loptu i krenuše kući.
Sloboda pojedinca
Sloboda pojedinca, raznovrsnost mogućnosti pojedinca su danas najčešći ciljevi društva. Volimo biti slobodni i neovisni da donosimo odluke bez prisile sa strane. Svaki bi čovjek trebao imati mogućnosti svoj život urediti prema svom ukusu, sve dok time ne vrijeđa i poništava granice svoga bližnjega. Želimo za sebe velike prostore slobode, nezavisnosti i individualnosti u životu. Konačno, želimo samo sebe i sebi samima biti odgovorni.
Odgovornost pojedinaca
No, u svojoj slobodi nosim i odgovornost za sebe i za svoje djelovanje,riječi, zdravlje, dobrobit. I trebam snositi posljedice koje izlaze iz načina i temelja kako postupam sa odgovornostima. Pri tome nam psiholozi govore da baš to nije tako jednostavno, naći prave uzroke i posljedice, jer na nas utječe društvo, roditeljska kuća,događaji u djetinjstvu i mladosti, pozitivni i negativni doživljaji u našem dosadašnjem životu, postupanje s ljudima i mnogo toga drugoga.
Suodgovornost za druge
Isus nam je, u Evanđelju, vrlo jasno pokazao da nismo odgovorni samo za sebe, za svoje spasenje, nego i za druge. A osim toga mi kao kršćani ne živimo naš odnos samo prema Bogu, nego kršćanstvo znači i naš život i odnos prema Bogu živjeti u zajedništvu. Biti kršćanin znači - međusobno se hrabriti poticati, ondje gdje je to moguće. I upravo tu pokušati pomoći gdje je netko slab i upadne u nevolju.
Kad Isus govori o grješnom bratu, govori o čovjeku koji je upao u poteškoće u svom odnosu prema Bogu, prema ljudima i samome sebi. A jer to ima odraza na društvene odnose, svaka pomoć je poželjna.
Svako naše djelovanje - bilo dobro ili loše, ima djelovanje na druge, što je bilo vidljivo kod dječjeg nogometa, moglo se pronaći i bolje rješenje - moglo se igrati s rezervnim igračem, sa sucem, no to što jedan nije bio spreman, izazvalo je promjenu i kod drugih.
Deeskalacije
Postupak kojeg Isus preporuča je formula deeskalacije. Najprije, u razgovoru u četiri oka, se moglo razgovarati o problemima. U malom krugu, s povjerljivim ljudima, je moguć razgovor koji će mnogo toga razjasniti. Ako to ne uspije, trebaju onda biti uključeni još neki.
Vidi se da Isus nije htio dati savjet kako nekoga izbaciti iz zajednice, nego kako «vratiti» grješnika bez dodatnih poteškoća. Ipak je mnogo lakše prazno mjesto popuniti u zajednici ako zdenac zajedništva nije ispunjen i ako nije zatrovan zlobnim razgovorima, poluistinama, lažnim optužbama ili usmenom propagandom.
Tek onda ako se ne može izbjeći, treba uključiti zajednicu, toga opet uvući u krug zajedništva, prije nego se zajedništvo potpuno rastrgne.
Mislim da mi ljudi imamo sklonosti i nagnuća prema principu deeskalacije ako nam je neka stvar važna i ako pozitivno gledamo na drugoga.
Djeca koja su igrala nogomet su osjetila da mogu igrati dalje nogomet samo ako ne «dolijevaju ulja na vatru». Mislim da je, s onim ljutitim dječakom, razgovor započeo onaj tko je s njim imao najbolje veze. A kad to nije urodilo plodom, počele su druge inicijative.
Prekid za daljnji život
Isus želi jedno naglasiti, a to je bilo vidljivo i kod utakmice: ako povratak, obraćenje nije moguće, iz bilo kojeg razloga, zajednica može dalje opstati i ispunjati zadaće, i ostati vjerna poslanju ako učini raskid - ako prekine.
To zvuči oštro. Da su djeca s onim drugim cijelo popodne diskutirala, ne bi došlo do daljnjeg igranja.
Otvorenost za povratak
Isus je naglasio da raskid ne mora biti za sva vremena: kad bi sve na nebu bilo vezano ili otpušteno što bi učenici na zemlji vezivali i otpuštali. Tako Isus želi reći da taj prekid nije vječan i nepopravljiv. I zato nije slučajno da zaključne riječi upućuju na molitvu. To znači da bi, makar kroz molitvu, veza trebala i dalje živjeti.
Molitva kao veza za vrijeme prekida
Po tome što druge obuhvaćamo našim molitvama, zovemo Boga za pomoćnika, jer Bog može i po krivim linijama pisati, i upraviti stranputice dobrim ciljevima.
Za mene je zahtjev Evanđelja jasan. Ako je prekid važan za daljnji život da se može ostati vjeran sebi, i da postanemo sposobni razgovarati i postupati - ostaje obavezan biti otvoren za novi početak, jer svaki prekid je bolna rana unutar zajedništva ljudi s Bogom.
5.
Ima li Crkva pravo kažnjavati?
«Isus reče svojim učenicima: sagriješi li tvoj brat, tada pođi k njemu i reci mu u četiri oka. Ako te posluša, dobio si brata svoga. Ako te ne posluša, uzmi sa sobom dva svjedoka, jer svaka stvar mora biti učinjena sa svjedocima, ako i njih ne posluša, reci zajednici, ako i nju ne posluša, neka ti bude kao carinik i grešnik. «(Mt 18, 15-17)
Znamo, iako je ono znamo išlo malo u pozadinu, da Crkva nije zajednica samo svetih. Zato je, u svoje vrijeme, Hans Urs von Baltasar odgovorio: «Zašto ostajem u Crkvi? Zato što je Crkva zajednica svetih, ali koji su sakriveni i nekih koji čine zlo i oni trpe, ali oni nisu odbačeni, i ne stoje rastapajući se sa strane, nego bacaju njezin oganj u središte.»
Ove riječi pokazuju da je Crkva zajednica grješnika i da joj ništa grješno nije strano. I to je Crkva uvijek znala. I upravo jer je zajednica grješnika koji znaju da su grješni, ona je Crkva koju Isus ljubi. Ovu istinu je teolog Karl Rahner, na kraju svog razmišljanja, obukao u biblijsku istinu.
«Književnici i farizeji - a ima takvih svuda i u svim odorama i postojat će i uvijek iznova - ženu će pred Gospodina dovlačiti i pitati ga: »Gospodine, ova je žena zatečena u samom preljubu. Što ti kažeš na to?" A žena neće moći lagati. To je činjenica. I ne može se ništa uljepšati. Ona misli na svoje grijehe, jer ih je uistinu počinila. I ona stoji pred njim kojem vjeruje, pred njim koji je ljubi, pred njim koji se za nju predao da je spasi, pred njim koji pozna njene grijehe bolje nego njeni tužitelji. A on šuti. I on osuđuje ovu ženu samo kroz šutnju svoje ljubavi koja oprašta i oslobađa. U svim stoljećima stoje novi tužitelji pokraj «te žene» i bježe uvijek iznova svi, počevši od starijih, jer se još nikada nije našao jedan koji je bez grijeha. I na kraju će Gospodin biti sa ženom sam. I onda će se on podignuti i pogledati i grješnicu, njegovu zaručnicu, zapitati:»Ženo, gdje su oni koji su te optuživali, nitko te ne osudi?» A ona će mu, u neizrecivom pokajanju i poniznosti, odgovoriti:»Nitko, Gospodine.» I ona će se čuditi skoro do nemogućega da nitko to nije učinio. A Gospodin će joj poći ususret i reći: «Ni ja te neću osuditi.» A onda će on poljubiti njeno čelo i reći: «Moja zaručnica sveta Crkva»
Ono što je uočljivo iz ove slike je ljubazan način i ton kako Isus postupa sa grješnicom. To je za nas velika utjeha, jer ona grješnica ne predstavlja samo Crkvu, nego i svakog pojedinca u njoj. I odmah treba reći da bi ova slika trebala biti mjerilo kojim mjeri svaki kršćanin koji ima nešto protiv brata ili sestre ako nas je taj povrijedio. A kako to konkretno izgleda, rekao je evanđelist u današnjem evanđelju. Tu se radi o savjetima koji bi nam trebali pomoći kako uspostaviti prekinute veze unutar kršćanske zajednice. Pogledajmo sve skupa malo bliže.
«Ako je tvoj brat pogriješio, idi opomeni ga u četiri oka.» Kako je to teško, dovoljno je promisliti kako mi često pričamo o drugima, kako nam je teško s njim osobno o tome popričati. I sve je teže, koliko nam je taj bliži. Radije ćemo zatvoriti jedno oko, nego s njim pričati licem u lice. I sam znam koliko je teško ostati miran, odmjeren i ljubazan. «Idi razgovaraj s njim», to je prvo. A onda dolazi drugo. Ako te ne posluša, uzmi jednoga ili dva svjedoka. Time nam je rečeno nešto vrlo bitno, jer se nerijetko događa da nas netko ne čuje ili ne sluša, jer nas ne uzima dosta ozbiljno, ili nam ne dopušta da mu priđemo. I zato je dobro pričati s jednim ili drugim koji na njega ima utjecaj. Osim toga, taj jedan ili drugi bi za mene mogli biti oni koji će paziti da ne pretjeram. Na taj način ću vidjeti da li je moj sud, uistinu, objektivan. Ovo sigurno vrijedi i za roditelje kojima se ne sviđa životni put njihove djece. Oni mogu biti tako zatvoreni da sve smatraju krivim što ne odgovara njihovim zamislima i željama u životu djece.
No, treba priznati da neki put sve to može biti uzaludno i što onda činiti? Na to odgovara evanđelist: «A tada reci zajednici» , što, po tadašnjem poimanju, znači: «Govori sa predstojnikom i sa nekim mudrim savjetnikom.» I ovo ima svoje značenje, jer je ponekad potrebno razborite i iskusne ljude uključiti u takve razgovore. I ovdje se ide za promjenom,obraćenjem i izmirenjem.
«Govori sa svojim bratom u vjeri, dodaj k tome jednog ili drugog iskusnog i poštenog čovjeka». Možda će i netko pomisliti koliki posao. Ipak, ako se radi o spasu jednog čovjeka koji je pogriješio, nikakav napor nam ne smije biti težak. I zato je moje mišljenje da Isus i nije mislio i nije njegovo mišljenje da ako netko ne posluša zajednicu, bude kao poganin ili carinik. Ovo ne zvuči po Isusovu, nego više zvuči kao kasnija prerada Isusovih riječi sa strane Crkve kad je Crkva više gledala odgojne zakone, nego milosrđe i oproštenje.
A da to nisu bile prvotno Isusove riječi pokazuje nam usporedba o izgubljenoj ovci koja je neposredno prije ispričana: „Što mislite ako netko ima stotinu ovaca i jednu jedinu izgubi, zar ne ostavlja u brdima onih devedeset i devet i traži izgubljenu.» A to znači nekoga tko je zalutao vi ne smijete prekrižiti, pa ni tada ako se sve brige čine uzaludnim. Vi trebate čekati, nadati se, moliti, posebno s ljubaznošću zalutaloga susretati, ovdje se radi o čovjeku kojega je život udario, možda o bolesnom čovjeku, ali uvijek o čovjeku. I ako se on sam isključuje, ako se od vas odvaja, podsmjehuje vam se. Sve to još nije uzrok da zauvijek zatvorite vrata kako bi ipak bilo moguće obraćenje i povratak. Zar ove riječi ne leže u kontekstu čitave Isusove blagovijesti?