Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

 

Prvo čitanje (Iz 52,7-10)

Tekstovi drugog dijela Izaijine proročke knjige, dakle poglavlja 40-55, potječu iz vremena babilonskog progonstva  586.  godine prije Krista.  Još uvijek se židovski prognanici nalaze ondje gdje ih je potjerala velika sila iz porječja Eufrata i Tigrisa. Obeshrabreni, politički bespomoćni i bez ikakve uočljive perspektive, više nemaju povjerenja ni u svoga, prividno slaboga, Boga.  U to vrijeme nastupa prorok, nama imenom nepoznat  i naviješta skori povratak naroda.          U čitanju slušamo središnji dio tog navještaja. Njegova poruka glasi:  „Tvoj Bog je kralj." Jahve, Bog za kojega držite da je mrtav, opet će boraviti na Sionu.

Odgovarajući običajima, kralj će poslati glasnike i blago, koji će navijestiti preostalim stanovnicima  srušenog Jeruzalema povratak. To je uzdignuti „Glasnik radosti" koji dolazi iz ravnice i dolazi na Sion sa svojom radosnom porukom mira  i obećanog spasenja. On govori  Sionu, na kojemu je bio hram, da će se opet sagraditi hram, koji leži sada u ruševinama. Ipak, poruka o Jahvinom kraljevstvu jasno govori da će Jahwe zauzeti svoju vlast, dokaz za to je nova izgradnja hrama.

U drugom dijelu teksta se govori govori iz perspektive stražara na hramskoj kuli: svojim očima će gledati  povratak samoga Boga s mnoštvom svojih otkupljenih (usp Iz 40, 1-11). Ta nevjerojatnost će izazvati veliku radost i slavlje.  Čak će i ruševine  Jeruzalema plesati,  jer će izrasti nove građevine i novi život. Jahve tješi svoj narod, koji je toliko pretrpio i još uvijek mora živjeti u poniženju progonstva, Po dolasku Božjem Jeruzalem će biti oslobođen i spašen. No, neće samo božji narod osjetiti oslobođajuće djelo Božje, i poganski narodi će  vidjeti kako Bog uzima silu u ruke i oslobođenje koje od njega dolazi.

I ovo Božje spasenje neće vidjeti samo susjedni narodi, nego i narodi do na kraj zemlje.  U ovim temeljnim izrazima proroka vidi se:monoteizam koji je izdržao ovu „pauzu slabosti" ponovo će oživjeti snagom Božjom.

Homilija nad ovim tekstovima  će povezati riječi: radost, slavlje, mir, utjeha, spasenje s  božićnim tekstovima. Narod koji se raduje je kršćanski, kršćanska zajednica.

 

 

Drugo čitanje  (Hebr 1,1-6)

Čitanje je teološki čvrsto izgrađeno kao kristološko. I svaka stvar bi se mogla izgraditi u svoje vlastito poglavlje.

Objava: zadnja i konačna Riječ Božja u Sinu;

Kozmička objava: stvaranje svijeta u Kristu i njegova vlast nad njim, njegova Riječ kao nosiva snaga svemira;

Jednakost Sina s Bogom

Soteriološka objava: čišćenje od grijeha

Kristologija uzvišenja: Sin s desne Božje

Jedinstven, neusporediv odnos između Sina i Oca

Uvođenje Sina u svijet, a da on ne izgubi svoje jedinstveno mjesto. Redak 6 ulazi u kontakt s božićnim misterijem.

Ako se uzme ovaj tekst kao podloga za homiliju, onda bi prvi korak bio naglasiti neusporedivo veličanstvo preegzstentnog Krista, a u drugom dijelu pokazati da ovaj Sin, u neizmjernom veličanstvu i sili, ulazi u stvoreni svijet koji je po njemu stvoren - kao, tako reći njegovo stvorenje - čovjek.

Kao zajednica koja slavi - pozvani smo s anđelima (r.6) pokloniti se njemu, Sinu Božjemu. U toj prigodi može se podsjetiti da se, prema istočnoj liturgiji, ovog časa kad zajednica slavi zemaljsku liturgiju, događa nebeska liturgija. Mi slavimo pred licem anđela i zajedno s njima.

 

Evanđelje (Iv 1,1-5.9-14)

 

Pjesma Logosu na početku 4. evanđelja  tvori vrhunac  božićnih tekstova Novoga zavjeta. Pisac želi da himan Riječi Božjoj bude i uvertira u njegovo kompletno evanđelje.  Unutar te pjesme dolazi se do vrhunca u 14. retku „ I RIJEČ je tijelom postala i prebivala među nama." Ovaj himan Riječi je razumljiv tek na pozadini gnoze, jednog pravca grčke filozofije koja  se uvukla i u  kršćanske zajednice (vjerojatno Male Azije). Prema njoj postoji ontološki antagonizam  između Boga i zla, dobrog Boga i zlog boga - demiurga (stvoritelja svijeta). Sve duhovno nastaje od dobrog Boga, a sve materijalno, tjelesno, osjetilno od zlog boga. Bitka između njih se odvija u čovjeku,  koji ima dijela oba božanstva.  Tjelesno se, kod gnostika, smatra manje vrijednim.

Ako sada vječna RIJEČ, Logos, Sin, postaje čovjekom, onda se to može odnositi prema gnostičkoj misli, samo na duhovnu dušu, a ni u jednom slučaju na  tijelo, jer bi utjelovljeni Sin Božji bio zaprljan materijom.  I da se obrani od ovog krivog učenja, pisac pjesme Logosu  tako blizu i skoro dohvatljivo piše:  „I Riječ je Tijelom postala", ne čovjek, jer bi se taj termin gnostički moglo zloupotrijebiti (istim predmetom se bavi i Ivanovo evanđelje o uskrsnuću, usp. 20,24).

Ako bi se uzela pjesma Logosu kao temelj za homiliju, čini se ispravnim i smislenim gnostičko učenje prikazati kao kontrast foliju. Zato bi bili poželjni sljedeći koraci:

-         Jednakost s Bogom Preegzistirajućeg i njegovo sudjelovanje na stvaranju.

-         Utjelovljenje, kao vrhunac i središte

-         Ireverzibilitet  (ponavljanje) utjelovljenja: čovjek u Trojstvu, gdje ćemo mi po uskrslom i proslavljenom utjelovljenom čovjeku biti njemu izjednačeni - egzistencija uskrsnuća.

-         Utjelovljenje - Logosa - neizostavno obilježje kršćanstva.

 

Misno slavlje

 

 

Pozdrav:

Gospodin Isus Krist nam je objavio ljubav Očevu, njegova milost neka bude sa svima vama

Uvod: „Krist nam se rodio, dođite poklonimo se". To je refren kojeg smo ponavljali ove noći i ovog radosnog blagdana. Slavimo Božić i gledamo dijete u jaslama. Tekstovi nam žele pomoći da shvatimo da ovo dijete nije bilo uzrokom radosti samo  nekada, prije 2000 godina. Zahvaljujemo Bogu Ocu da je poslao svoga Sina u ljudsku  povijest. Vjerujemo i ispovijedamo da je u tom djetetu Bog došao bliže ljudima, njega Isusa Krista, spasitelja svijeta, želimo zazvati i moliti za oproštenje:

 

Molitva vjernika:

Bože, naš Oče, po rođenju tvoga Sina među nas ljude, došao si nam, svojom puninom milosti sasvim blizu. Usliši molitve svoje djece koja te zazivaju:

 

• Pomozi kršćanima koji danas slave Božić da dalje prenose u svijet tvoju ljubav, molimo te
• Budi, na poseban način danas, uz one koji nemaju ni kruha za jelo, molimo te
• Ispuni čežnje naroda za mirom i pravednošću, molimo te
• Otvori srca ljudi, koji žive u tami grijeha, za ponudu tvoje ljubavi, molimo te
• Prihvati sve naše pokojne u tvoje kraljevstvo vječnoga svjetla.

 

Bože, pokazao si nam u Isusu Kristu da smijemo očekivati spasenje i ispunjenje. Po njemu te hvalimo i slavimo sada i u vijeke vjekova.

 

Propovijed

 

a) „Da" stvorenja i ljudi

Božićna poruka sažeta u kratko

Što je Božić? Mislim, u kršćanskom smislu. Bezbrojne i dirljive pjesmice, pripovijetke i pjesme pokušavaju se približiti tajni Božića i shvatiti je kako to govori jedna rečenica koja ima samo 5 kratkih riječi: „I RIJEČ je tijelom postala."  To je bitna kršćanska poruka božićnog blagdana i slavlja - tako trijezna, ne sentimentalna  i razgovijetna!

Možda su se neki od vas pitali zašto je pisac današnjeg evanđelja bio tako kratak, tako krut. Zašto nije rekao mnogo ljepše: „I Riječ je postala čovjekom."  To bi zvučalo mnogo prirodnije i ljudskije.  Govoriti o „postajanju tijelom - bolje rečeno mesom", to baš izaziva neku nelagodu. Mnogi kršćani tako misle i danas. Božić i „utjelovljenje", Betlehem, nježno dijete u jaslama, pastiri i anđeli, lijepa večer, pokloni, naša svečana bogoslužja, i k tome  „utjelovljenje, postajanje mesom" Kako to sve ide zajedno? Sigurno je, za pisca, morao postojati dobar razlog da bi napisao takvo nešto. Protiv koga ili bolje rečeno protiv kakvog naučavanja je morao pisati? I što to ima s nama, zajednicom „utjelovljenoga"  Sina Božjega?

 

Gnoza

Četvrto evanđelje, evanđelje po Ivanu, je napisano koncem prvog stoljeća, po svoj prilici, u Maloj Aziji, današnjoj Turskoj, gdje je tada već, po imenu, bilo poznato sedam kršćanskih zajednica. U tim krajevima je vladala jedna  nauka takozvana „gnoza". Slovila je kao vrlo napredna. Prema toj nauci postajala su dva praprincipa: jedan dobar i jedan zao. Dobri bog  koji je stvorio  sve duhovno, sve nematerijalno, dušu, umjetnost, kulturu, znanost, sve lijepo i plemenito. Drugi, zao bog,  stvoritelj je svijeta, sveg materijalnog, tjelesnog pa i čovječjeg tijela. Ta filozofija bi za nas bila bez značenja, jer mi kao ljudi imamo oba dva dijela u sebi, područje duše i duhovnoga, tjelesno i materijalno. No, posljedica toga je da smo mi rastrgani između ova dva područja- gnoza bi rekla: između dobrog i zlog boga. Ona vidi ljude u takvoj podjeli:  plemenit zbog  darova duha, ali i  ono što treba prezirati zbog tjelesnosti .

Same su zajednice živjele  nekada - kao i mi danas - ne u nekom posebnom svijetu, sličnom nekom bezračnom prostoru, nedodirnuti od društvenih kretanja svoga vremena.  Oni su dolazili u doticaj s filozofskim kretanjima ondašnjice. Bili su time inficirani  i svaka zajednica nije bila u stanju s tim se suočiti i shvatiti različitost kršćanske poruke i tako je formulirati.

 

Sinkretistička opasnost

U čemu je bio problem i što je danas problem?  Ako smo mi ljudi vrijedni zbog posjedovanja duha i duše, ali ako smo zbog tijela i tjelesnosti manje vrijedni i treba  nas omalovažavati, onda to ima odraza i na naš način života. Ova ideologija se razvijala zbog mržnje prema braku. Više ili manje svjesno podcjenjivanje tijela završava u nekakvoj bolesnoj askezi i svakom omalovažavanju zabave i užitka.

Za kršćanske zajednice onog vremena, kao i danas, osim  gnostičko ezoteričke filozofije, postoji jedan još teži i temeljitiji problem: opasnost za središnju, odlučujuću kršćansku poruku.  Božji Sin, „RIJEČ",  istobitan s Ocem, Logos - tako vjerujemo mi zajedno a prvom zajednicom - postaje  čovjekom.  Ovo nečuveno i neusporedivo Božje djelo razlikuje našu kršćansku vjeru od svih drugih religija. On nije nikakav stvor ili nekakav nadljudski demon, koji postaje čovjekom, nego Sin vječnoga Oca, koji je oduvijek bio jednak s Bogom Ocem. Kako može ovaj Logos, ovaj Očev Sin  uopće postati čovjek? Ili je to bila samo nekakva gluma, preuzimanje uloge čovjeka, navlačenje nekakve maske, nekog kostima, a da nije stvarno ono što predstavlja? Je li sin Božji uzeo na sebe samo neko prividno tijelo, a da stvarno nije postao čovjekom?  Ako je Sin Božji stvarno uzeo ljudsko tijelo, zar onda nije bio uprljan „zlom" materijom? Pisac Logos pjesme je prepoznao opasnost  u kojoj su se nalazile maloazijske zajednice: iz konkretne kršćanske vjere otkotrljati se u nekakvu gnostičko - ezoteričku religiju.

 

Logos pjesma kao odgovor na gnozu

Pisac današnjeg evanđelja suprotstavlja gnostičkoj filozofiji dva bitna odgovora.  On stavlja, ispred svega, pjesmu Logosu koji je postao tijelom, tako da ova tema odzvanja kroz cijelo njegovo evanđelje.  Tako on počima: U početku bijaše RIJEČ, i RIJEČ bijaše kod Boga, i Bog bijaše RIJEČ (r.1)  Ova kratka rečenica, ovako složena, trebala je odzvanjati u ušima prve zajednice.  Ovdje se radi o nečem neizostavnom. Ovdje se nečuveno i beskompromisno postavlja granica i zajednica toga treba biti svjesna. Ako vi kršćani, u vašim zajednicama govorite o Kristu,  Gospodinu, onda ne govorite o nekom polubožanskom biću ili o nekom proroku, nego o onome koji je od uvijek bio i jest Bogu jednak.

I još zajednica nije pravo shvatila važnost prve rečenice, a pisac vodi do drugog naglaska: Sve je po RIJEČI stvoreno i ništa bez RIJEČI nije stvoreno, po njemu je sve stvoreno." To ne znači ništa drugo nego da je vječni Sin bio angažiran u stvaranju  Univerzuma - ne kao neki arhitekt ili voditelj poslova nekog napravljenog plana, nego sam po svom sinovstvu. Inficirani gnozom, mnogi kršćani su zazirali od svega materijalnog i tjelesnog. Ne samo duhovno, nego cijeli kozmos, počet od najudaljenijih galaksija do nasitnijih djelića atoma i energije - sve to nosi rukopis Sina Božjega.  Sve stvoreno ima, u jednom dubokom smislu, oblik Krista.  Kako onda stvorenje, koje je Bog u početku zamislio i stvorio može biti demonsko, zlo i vrijedno ponižavanja.  Ne, oni su od početka i u temelju dobri.

Samo, problem prvih kršćana nije bio u astronomskim spekulacijama. Nisu bili u opasnosti proglasiti bogom zvijezde i prirodne sile, nego mnogo banalnije: omalovažavati sve materijalno, tjelesno pa i tjelesnu egzistenciju.  I ovo omalovažavanje tijela ometalo je njihovu vjeru u stvarno utjelovljenje.

 

„Postao tijelom - utjelovio se"

Zato pisac pjesme Logosu, sasvim umjetnički  i odlučujuće, dovodi do vrhunca. A taj vrhunac se sastoji u rečenici : „I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama." Svakome kome je ondašnja situacija poznata, je jasno  da je ovdje svjesno  formulirano ovako šokirajuće. Za kršćane specifično, razlučujuće, za sve druge religije skandalozno do danas, kako je Kristova poruka isklesana: vječni, Bogu jednaki, Sin je postao tjelesni čovjek. On nije uzeo nekakvo sveopće  čovještvo na sebe, nego je postao sasvim konkretan čovjek, s točno određenim DNA i sasvim određenim osjetilnim tijelom, sa svojim izražajem lica, sa svim onim što pripada čovjeku: biti rođen, odrastanje, učenje, s potrebom za hranom i pićem, radom, spavanjem, umorom, sklonosti bolestima, patnji, s razočaranjima i suzama, sa svim ograničenjima, vremena, prostora, kulture, pa čak i smrću.  Tko je zagrlio ovog utjelovljenog Sina Božjega nije zahvatio u prazno.  Moglo se, stvarno, s njim graditi zajedništvo i prijateljstvo.  Oko 70 godina poslije Isusove smrti i uskrsnuća, pisac Ivanove poslanice piše: „Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu - da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo, i navješćujemo vam Život vječni, koji bijaše kod Oca i očitova se nama - što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama." I ovo je njegova poruka: Sin Božji je postao konkretni čovjek, s tijelom, dušom i duhom: Isus Krist.

 

Ireverzibilitet utjelovljenja

Možda su prvi kršćani toliko išli naprijed, ali ono zadnje i posljednje nisu mogli izbjeći: nije se mogao gnostičko ezoterijski „kršćanin" nadati  da će utjelovljeni Sin Božji nakon svoje smrti i uskrsnuća ovo bijedno ljudsko tijelo odbaciti, kao što se odbacuje staro odijelo.  Ipak to nije tako!  Odluka Sina Božjega je da po utjelovljenju (postajanju tijelo)  uzme ovaj materijalni svijet stvorenja i neće ga odbaciti.  Ono ostaje ireverzibilno.  Zato nije Isus uskrsnuo u nekakvu egzistenciju duhova, nego preobraženu tjelesnost kod Boga i tako je sa sobom uzeo i materijalno i nematerijalno stvorenje. A to, u konačnoj liniji, znači: od stvarnog utjelovljenja Sina Božjega, otkad je  vječna RIJEČ Očeva - Logos, postao tijelom, cijeli i potpuni čovjek pripada Bogu.

 

Dijete u jaslama, Bog u tijelu

 

Što to znači za nas kršćane danas i onda? Ako je vječni Božji Sin, Bogu jednak ušao u materiju koju je stvorio, ako on dragovoljno i slobodno postaje svoj vlastiti stvor, time što postaje konkretni čovjek, time se oplemenjuje i časti svaki čovjek. Pa, na neki način, i cijela priroda.  Kršćaninovo zauzimanje za očuvanje prirode i još više dostojanstva svakog pojedinog čovjeka - od početka svoga postojanja do kraja - ovdje ima svoje počelo.

Ipak, kako se pokazalo, Božićna poruka je još dublja. Pogled na jaslice nas uvijek podsjeća: biti kršćanin je najprije i konačno vjera u Sina Božjega, koji je postao konkretan čovjek rođen u Betlehemskoj štali, koga je majka dojila i onda je živio teškim ljudskim životom da bi, na kraju, neljudskom smrću umro. To tako izgleda  kad Bog odluči postati čovjekom.

Zato, dođite, poklonimo se i pomolimo!

 

1.

 

Ljudsko razmišljanje ne može razumjeti ljubav Božju

 

Bio je u svijetu, i svijet je po njemu postao, ali svijet ga ne upozna. K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše. Svima koji ga primiše podade moć da postanu djecom Božjom. Svima koji vjeruju u ime njegovo, koji nisu ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego od Boga. I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama. I mi smo vidjeli slavu njegovu, slavu Jedinorođenoga od Oca puna milosti i istine.

( Iv.1, 10-14)

Koliko su ljudi živjeli- više nisu. Došli su i otišli poput vjetra, poput jureće sjene, a nema nikoga tko nije osjetio: «Bog se za mene brine» .

O ovoj Božjoj ljubavi nikad dosta govoriti. Bog je to objavio u ovome danu. Zašto je Bog sišao među nas?

Ovdje nam naše razmišljanje ne pomaže. Odgovor će dati Romano Guardini, u svom glavnom djelu, «Gospodin» .

Ništa nije u životu ljudi nastalo iz samog razmišljanja - nego samo iz ljubavi i srca. Ali ljubav ima svoje vlastito zašto i kako!

Ljudsko razmišljanje ne može razumjeti Božju ljubav. Isus to pokazuje.

Razmišljanje traži razloge i uzroke, ljubav se predaje bez računice, jer ima više ciljeve nego mišljenje može slijediti.

Sv.Hildegard von Bingen razmišlja: «Sin Božji je postao čovjekom da čovjek nađe domovinu kod Boga." Reći ću razumljivije: Sin Božji je postao čovjekom da bude suputnik čovjeku na putu prema domovini kod Boga.

Sam u grad- reći kuda ili pratiti. To čini utjelovljena Božja Riječ. Pokazuje nam put, ali ide s nama. Da dođemo do cilja trebamo se samo držati njega. On nam daje, u svojoj prisutnosti, blizinu, svjetlo, snagu  i utjehu.

Zbog toga nije sam onaj tko primi Boga u svoju blizinu. Tim putem idemo, ne samo u domovinu kod Boga, nego ulazimo u sve dublju ljudskost.

Iskustvo pokazuje da ljudsko i božansko idu zajedno. To pokazuje životna tajna Isusa. Na to navodi njegovo utjelovljenje i zato nema nikakve veze što je tko: predsjednik ili radnik, načelnik ili prometnik, učitelj ili redovnica, penzioner ili učenik.

Ako nije čovjek, uzalud mu sve što je učio.

Što to znači ljudskost, čovječnost? Čovječnost sjaji tu gdje se prekida posao koji se upravo čini- Isus je prekinuo svoju vječnost. Čovječnost je ondje gdje se prekida datost trenutka. Štalica je pokazala više smisla za trenutak, nego ljudi u tadašnjim kućama.

Čovječnost je ondje gdje je spremnost služiti. Čovječan je tko dopušta da ga se prekine u njegovom poslu, tko gleda na konkretne okolnosti i tko služi drugome.

To nam želi Božić staviti pred oči.

 

Gdje je ostala idila jaslica

«Zašto jednostavno ako se može reći komplicirano» izgleda da je bio moto evanđeliste Ivana kad je pisao o utjelovljenju, a time i rođenju Isusa Krista. Kod njega ne nalazimo scene jaslica, ni Mariju ni Josipa, ni vola, ni magarca, ni anđela, ni pastira s ovcama. Po njemu ne počima povijest tamo gdje je Dijete rođeno, a niti ondje gdje se obećava  Mariji da će, po njoj, doći Sin Božji.

Ivan počima mnogo, mnogo prije, u početku kojega  ne možemo ni zamisliti, kad nije bilo ni ljudi, ni planeta, ni svemirske praeksplozije - nego je bila Riječ.  Riječ o kojoj glavu razbija i Goeteov Faust.

 

Riječ

Koja je bila to Riječ, koja je sam Bog po kojoj je sve stvoreno što je postalo. Sigurno ni jedna riječ koju bismo mi mogli naći u Rječniku hrvatskog jezika, pa ni u latinskom, ni grčkom, ni hebrejskom, ni u bilo kojem drugom jeziku.

To je sama riječ Božja, koja sadrži svu njegovu ljubav. Riječ, ali ne  neka razgovorna ili govornička ukrasna riječ ili neka riječ sile koja bi jednim udarcem riješila sve probleme, sve nevolje i bijedu svijeta.

Bog dolazi kao dijete, kao tiho, nježno, molećivo, koje se nudi, koje moli, koje ne pritišće, ne manipulira.

Naš Bog nije neki Bog koji šuti, apsolutni, kruti ili brutalni Bog koji izbjegava svaki susret, nego on govori, govori svakome,  i ono što nam on ima reći je njegova ljubav prema nama. On sam je to. To je njegov sin Isus, ne od rođenja u Betlehemu, nego već od početka. Bog je u odnosu, Riječ je dio njegova života.

Od početka stvaranja Bog je čovjeka stvorio da bi mu mogao saopćiti svoju riječ, da bi mogao s njim ući u razgovor. Bez obzira na to kako svečano, harmonično, ili osamljeno, ili deprimirajuće protekla Božićna noć, Božja riječ je u svijetu i govori nam, ne ostavlja nas same. Ne kao utjeha za nedostatak svečanog raspoloženja, ili promašenih božićnih praznika, nego kao jedinstveni temelj radosti, Bog je postao jedan od nas.

Bog s nama

U betlehemskom djetetu se očituje ono što je Bog htio od početka stvaranja, a to nam želi reći evanđelist Ivan svojim svečanim himnom. Bog je Bog s nama, koji se zanima, koji ne raskida razgovor, koji ne povlači svoju riječ, nego ustraje na našoj strani. Nitko i ništa nas ne može odvojiti od ljubavi Božje, jer je sve stvorenje, već od početka, postavljeno u dijalog s Bogom.

Želim vas pozvati da ne očekujete neku veličanstvenu zapovijed, niti veličanstvenu propovijed, ili neku čarobnu riječ koja bi mogla svijet osloboditi nevolja, bolesti i svega što nas pritišće, nego da se uputimo tražiti malu neuglednu, riječ ljubavi, koja se uvijek iznova rađa među nama ljudima. I želim i meni i vama, da ova mala riječ postane velika, da nas uvede u razgovor s Bogom i s ljudima kao riječ puna ljubavi, koja će darovati ljubav, ili kao otvorena ozbiljna riječ, da Božić ne bi ostao lijep san, vizija, nego da bude stvarnost ovdje i sada.