Gaudete - Radujte se (liturgijska boja - ružičasta)

Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Iz 35, 1-6a.10)

Tekstovi iz Izaijine knjige dotiču mnoge suvremenike.  Upravo u vremenu došašća i korizme čujemo različite odlomke iz starozavjetnih proroka. Biblijska knjiga ne sadrži samo riječi povijesnog Izaije, nego se njegove riječi prenose i dalje pišu, jer su povezane s prijetnjama, obećanjima ili pripovijedanjima, tako da se na njih mogu oslanjati i sljedeće generacije. Tako su u ovoj knjizi obhvaćene riječi više stoljeća: kritične riječi iz vremena kraljeva, riječi utjehe iz babilonskog sužanjstva, obećanja nakon povratka iz progonstva. Današnji tekst stoji na granici Proto i Deutero Izaije. Gleda na na nevolju i progonstvo, na poniženje i ropstvo, ali gleda i iznad ove situacije, na jedan drugi izlazak. U tom pogledu se vidi novo oslobođenje i povratak u Obećanu zemlju. Zarobljenici sanjaju  slavu stvorenja, koja će se ostvariti kad stepa postane izvorom voda. Pustinja će biti cvjetna livada kada se ostvari Božja blaga vijest.

Drugo čitanje (Jak 5, 7-10)

Tko imalo poznaje zemljoradnju, taj zna koliko je važno paziti na godišnje doba. U poslanici nam se seljak stavlja kao uzor strpljivog čekanja. „I seljak čeka dragocjeni urod zemlje, sve dok u jesen i proljeće ne padnu kiše." (Jak 5,7) I dalje „ isto tako trebate i vi biti strpljivi. Ojačajte svoje srce, jer dolazak Gospodnji je blizu." (Jak 5,8)  Strpljivo čekanje se ne odvija tako što ćemo prekriženih ruku čekati. Strpljivo čekanje misli na nešto mnogo više: nutarnji mir, živjeti svjesno, s nadom i povjerenjem. Poznata molitva za opuštenost: „Daj mi opuštenost prihvatiti stvari koje ne mogu promijeniti. Daj mi hrabrosti, promijeniti stvari koje mogu mijenjati, daj mi mudrosti da znam razlikovati jedne od drugih." Tko ovako moli, svoju nadu i čežnju stavlja u Krista koji dolazi i koji nas uči mudrost i spoznaju.

 Evanđelje (Mt 11, 2-11)

Odlomak evanđelja se uklapa u cijeli tekst Mt 11,2-19. Dok se u prvom dijelu (Mt 11, 2-6) govori o pitanju Ivana Krstitelja, u drugom dijelu stoji (Mt 11 7-19) Isusovo svjedočanstvo o Ivanu. Odlomak  opisuje i uspoređuje dvije životne slike. Ivan  poziva narod, svojom porukom, na obraćenje i krštenje „Pripravite put Gospodinu! Poravnajte mu staze" (Mt 3,3)  On je sada u zatvoru i šalje učenike k Isusu. On je nesiguran i želi doznati da li će se njegove poruke i djela ostvariti i ispuniti u ovom Isusu. Isus mu daje odgovor. Isus mu daje odgovor u kojemu navodi riječi proroka Izaije: „Slijepi vide, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, a siromasima se propovijeda evanđelje." (Mt 11,5)  I dalje „Evo ja šaljem glasnika svoga pred tobom, on će pripraviti put." (Mt 11,10) S ovim znanjem i spoznajom Isus šalje Ivanove učenike nazad. U ovom kontekstu jasna je i svijest o poslanju.  U ovakvoj konstelaciji  Ivan nas ponovo vodi k Isusu i pokazuje nam Krista kao onoga koji ima doći, kao vrata k Ocu, kao put, istinu i život. I pokazuje nam da učenje i življenje s Kristom predstavlja dug proces i ne završava u jednom jedinom iskustvu ili doživljaju.  Ljudi kojima uspije potpuno se prepustiti Bogu, u dobroti i milosrđu, ali se angažirati s budnim okom za stvarnost ili s elanom otvoreno reći istinu, postat će sami vjesnici kršćanske poruke.

 Misno slavlje

Pozdrav: Gospodin, koji nam daruje mir i radost, neka bude sa svima vama.

 Uvod:

Život bi bio mnogo lakši kad bismo uvijek jasno spoznavali smisao svih stvari. Naše zadaće bi nam bile jasnije i mnogo bismo ih mogli bolje izvršavati kad bismo mogli vidjeti jasni cilj i uspjeh. U stvarnosti nam, velikoj većini, ide onako kako je rekao veliki filozof Kierkegaard: „Trebamo naš život najprije živjeti, a onda, iza toga, gledajući unazad, možemo neke stvari shvatiti."

Jer je to tako, neki čovjek može upasti u poteškoće iako se  cijeloga života zauzimao za istinu i pravdu, za Isusa. Danas ćemo čuti o Ivanu Krstitelju koji pita o smislu svog života i dobiva odgovor: Pripravio si pravi put. Isus siromašnima naviješta radosnu vijest koja oslobađa na život.

Pitajmo se sada koji je smisao moga života?  Da li nas je doista, u duši, zahvatilo išta od pravog adventskog raspoloženja? Čekamo li Spasitelja koji će doći u naš svijet i donijeti nam spasenje? Od čega može on mene spasiti?

Na početku ove svete mise otvorimo Gospodinu naše srce da bi u nas stvarno mogao doći Spasitelj.

 Molitva vjernika:

Bože, naš Oče, poslao si svoga Sina da prihvati siromašne i da ih oslobodi. Sada dolazimo tebi sa svime što nas pritišće:

 * Za našega Papu, biskupe i sve navjestitelje Radosne vijesti: podari im riječi koje će ljude nadahnjivati i ohrabrivati...

 * Za sve koji rade u misijama, daj da budu vjerni svjedoci tvoje riječi i u nevoljama i progonstvima, da tako svi ljudi osjete svoje dostojanstvo i tvoju ljubav, molimo te

 * Za sve nas: otvori nam oči i srce za mnogovrsne nevolje ljudi našega vremena, molimo te

* Za sve ljude koji su u ovoj sedmici, na poseban način, osjećali svoju osamljenost, razdijeljenost obitelji ili gubitak neke drage osobe, molimo te

 * Za sve koji više nemaju nikakve radosti u životu, koji više nemaju ni hrabrosti, ni volje za životom, molimo te

 * Za naše pokojne, daj da uđu u radost i veselje tvoje slave, molimo te.

 Gospodine, ti si nam blizu, jednom ćeš opet doći da dovršiš svijet. Po tebi hvalimo i slavimo nebeskog Oca, u Duhu Svetomu, sada i po sve vijeke vjekova.

 Meditacija:

Radujte se u Gospodinu u svako vrijeme!

 Propovijedi

 a)

Neka procvjeta pustinja

Uvod

Svake godine se iznova vježbamo, u vremenu došašća,  da razmišljamo i pripravljamo se na blagdan Božića.  Ovo vrijeme priprave nam daje mogućnost zamisliti se, razmišljati o onome što čini naš život, što ga nosi, o čemu se stvarno radi.  Vrijeme došašća nam nudi mogućnost izaći iz svakodnevnice da razmišljamo o našim navikama i odbacimo ono što nas opterećuje ili čini umornima. Karakteristično je za ljude, oduvijek, da čovjek osjeća velik nemir u sebi i nad sobom, da ima neutaživu žeđ za svijetom u svjetlu, bez noći i tame. Ova čežnja za ispunjenjem, ovaj duboki nemir ljudi prema Bogu zahvaća liturgija adventa i dopušta nam da, u njezinom slavljenju, susretnemo još veću Božju čežnju za ljudima. Krist uvijek iznova dolazi usred našeg života i vremena.

 Povjerenje nestaje

Kršćani se potiču da zbog vjere najavljuju došašće. Izaija, Ivan Krstitelj i Matej su to učinili u području vjere, i danas pjevamo: Bog je za nas, Bog je uz nas, Bog ide s nama. Bog nas poziva, glasom naše čežnje za ljubavlju, mirom i pravdom.  On nas zove i preko ljudi s kojima stupamo u kontakt, ali i u konkretnim zadaćama koje nam donosi život.  Adventski živjeti znači biti otvoren za male stvari u svagdašnjici: za smiješak, stisak ruke, jednu lijepu riječ ili neočekivani susret.  Riječi proroka Izaije ne misle da su čovjek i svijet u ravnoteži, nego  su „usprkos" reći da životu, odraz sigurnosti i povjerenja da, konačno, postoji netko tko će sve dovesti do savršene punine. Baš kao što je izraelski narod, tokom svoje povijesti, doživio: usprkos svih užasa i nepravdi, koje je od početka doživljavao, Bog se uvijek doživljavao kao vjeran Bog koji nije dao da narod propadne.  Cijelo postojanje starog Božjeg naroda leži, doslovno, na zahvalnoj pjesmi, na neshvatljivoj Božjoj inicijativi koja je narod  izabrala i spašavala.  Njegovo slavljenje - koje se provlači kroz  cijelo Sveto pismo, usprkos svim kuknjavama i tužbama  - ne stvara sljepoću za okrutan svijet, nego otvara oči  za činjenicu da je Bog rekao svoj da čovjeku i svijetu pa i onda kad se čovjek  okreće protiv Boga ili čini nevolje u svijetu.

 Pustinja se topi

I u nutarnjoj čovječjoj pustinji trebaju biti izrečene ove riječi. Svatko od nas u sebi nosi neku prazninu straha, nevolje, gladi ili izgubljenosti. Svatko od nas, u svom srcu, nosi makar malo pustinje, komadić nutarnjeg poraza - netko žali za izgubljenom dragom osobom, drugi se osjeća osamljen ili napušten, netko je u teškoj svađi s drugim ljudima, drugi opet imaju brige zbog djece i još mnogo, mnogo toga - tu je onda čovjek u nutarnjoj pustinji, osjeća se ili osjeća svoj nutarnji život ugroženim i stoji između raznih nutarnjih pustinjskih brežuljaka i ne vidi jasan horizont. To su praznine s kojima se povremeno susrećemo- Izaija zove ljude da se ne stide praznine, ni pustinje, nego da pokušaju ući i proći, jer Krist ne dolazi samo - rečeno u slici - u rascvjetali vrt naše duše, nego želi doći u našu nutarnju pustinju, u našu nutarnju prazninu da je svojom prisutnošću ispuni. Svako siromaštvo i nemoć  privlači Božju prisutnost poput magneta - on ne želi da njegovo ljubljeno dijete propadne, nego dolazi u prividnu bezizlaznost i ispunja je.  Pustinja koja će ga primiti, ispunit će se njegovom ljubavlju i životom.  On nas dotiče svojom ljubavlju, jača klonule ruke i govori: Ohrabrite se! Otvara oči i malodušnima kaže: Ne bojte se.

Smijemo se nadati  da njegova obećana snaga stoji iznad svih naših životnih situacija, iznad svih naših problema i poteškoća, snaga koja izlazi iz NJEGA i koju ne može imati, ni dati ni jedan drugi čovjek.  Bog nas daruje svojom prisutnošću i  daruje nam svoj mir koji tako blagotvorno u nama djeluje. Na taj način stojimo u Božjoj milosti na čiju snagu nas podsjeća biblijska poruka.

Jer je Kraljevstvo nebesko već počelo u našem lomljivom i krhkom svijetu, on želi, po čovjeku koji je povezan s Bogom u ljubavi i povjerenju, postati vidljiv i sve će obnoviti i ispuniti kad ponovno dođe. Tko, dakle, danas Boga slavi i časti i sebe uključuje u adventske pohvale Boga, vjeruje i čvrsto se nada da svjetske sile neće konačno uništiti stvorenje, jer ON je Bog i svemu će suditi.  Adventske pohvale nisu ništa drugo nego, usprkos svemu, reći da  svijetu i ljudima.  To je hvala Stvoritelju i podržavatelju života i čvrsto vjerujemo da ovaj svijet konačno neće propasti, nego je po njemu, Sinu Božjemu, već spašen.

 Čežnja raste

Osim toga nalazimo, uza sve loše što se na svijetu događa, mnoge ljude - utemeljene u vjeri - da ne zakazuju, nego nalaze snagu uvijek iznova započinjati i  ići, s povjerenjem, ususret novome.  Mir i blagostanje koji dolaze od Boga, pokazuju se u ljudima koji svoj život uređuju potpuno solidarno, ali i u molitvi.   U bezbrojnim susretima i po onom podnošenju i nošenju zajedno, možemo to doživjeti u mnogim situacijama.  Biti kršćanin znači: Mi smijemo od Boga nešto očekivati. Gledamo u budućnost s puno povjerenja i idemo joj u susret, s čežnjom. Očekujemo pobjedonosni dolazak Kristov, koji će sjediniti i ispuniti sve naše krhotine i nepotpunosti. Kako ga čekamo s puno očekivanja, jer Krist, koji je to obećao jednom je došao i tako je Bog po njemu postao čovjekom.  Vrijeme Došašća je posadašnjenje ovog temelja. Bog dolazi! Bog, sam, stoji na našoj strani. On je onaj koji će nas dotaknuti u rođenju svoga Sina i dodirnuti  našu čežnju svojom čežnjom. On uzima vremena za nas. Nebo dotiče zemlju. Tko sluša ove riječi, neće se moći ukloniti iz adventske poruke.

A)

U današnjem evanđelju Isus nam se pokazuje sa svoje provocirajuće strane. Pita sasvim neuvijeno, sasvim provokativno: Što hoćete ovdje?  Zašto ste došli u crkvu, na bogoslužje, na misu?

Što želite ovdje vidjeti? Treću svijeću na adventskom vijencu? Ili ste došli čuti lijepo pjevanje?  A možda ste došli vidjeti nekog postarijeg svećenika  u čudnoj odjeći? Možda vidjeti lijepe ljude - ljepših ćete naći u modnim katalozima.

Ili, što ste došli ovdje slušati nekoga tko vam naviješta riječ Božju? Da, kažem vam, za to ste  danas ovdje došli. Da čujete riječ Božju. A riječ Božja nikako nije ugodna, komotna. Ona nas ne gladi po našoj taštini.

Da, ovdje ćete danas, u ovom bogoslužju sresti riječ Božju, samoga Boga. Zato ste ovdje došli. Svijeće, odjeća,  pjesma to je samo ono izvanjsko -  Bog vas traži.

Ali što je to što Bog vama može ponuditi? Lijepo prije podne, lijepe pjesme, neku lijepu riječ koju ćete zapisati ili uokviriti?

Ne, ja sam ovdje, među vama, da slijepi, među vama, progledaju. da hromi prohodaju, gubavi se očiste, gluhi čuju. Došao sam da vas oživim, vas koji ste u duši davno umrli.

I vi ste ovdje, jer ste siromasi, kojima naviještam Evanđelje: bijedni slijepci, hromi, nečisti, gluhi i mrtvi.

Možda vam se ne sviđa to priznati, možda sebe ne želite u ove ubrojiti. Onda, zašto ste ovdje došli? Svi ste vi ovdje došli iz samo jednog razloga. Jer trebate spasenja, jer ste nedostojni, izgubili svoju čast i tražite.

I ne ljutite se na vašeg župnika što vam ovako govori, dužnost mu je i zadaća tako govoriti, jer on vam nema i ne može ništa drugo ponuditi osim spasenja za dušu i časti za duh.

I nema nikakvog drugog razloga da ovdje slavimo bogoslužje,  nego samo jedno: doživjeti spasenje,  jer smo nespašeni. Nekoć smo bili slijepi, a Bog je učinio da vidimo. Nekoć smo bili hromi, Bog je dao da hodamo. Nekoć smo bili nečisti i on nam je oprostio i oprostit će.

 Vi ste ovdje, jer tražite život, a samo ga ovdje možete naći.

 1.

Strpljenje

"Imaj strpljenja", " Samo strpljivo". To se vrlo lako reče. Ali biti strpljiv je nešto sasvim drugo. Ako mislimo na ljude oko nas s kojima se dnevno susrećemo, onda opažamo da, naveliko, nedostaje strpljivosti, opuštenosti i radosnog raspoloženja.

Nestrpljivi su kako jesu. Nervoza je nadaleko raširena bolest.

Izgledamo nespašeni i okovani. Mnogi započeti studiji nisu nikada završeni, jer nije bilo strpljenja i dugog daha. Mnogi mladi su nepovratno upropastili svoj život, jer u svojoj seksualnosti nisu imali strpljenja odrastanja. Mnogi pacijenti u bolnicama se vrlo brzo razočaraju, jer nisu, nakon nekoliko dana, ozdravili.

Činjenica je da gdje god pogledamo - nema strpljivosti.

Strpljivost seljaka

 "Seljak strpljivo očekuje dragocjeni plod zemlje dok ne padne jesenska i proljetna kiša. Priroda ima svoje vlastite zakone. Njih treba strpljivo poštovati. Ako je zemljoradnik posijao nešto, onda ne može žeti nakon nekoliko dana. Između sijanja i žetve sjeme leži u zemlji, dosta dugo, i kroz to vrijeme se ne može puno učiniti, nego strpljivo čekati. Samo onaj koji bude strpljivo čekao, taj će doživjeti da nije bilo uzaludno. Iz sjemena su postale stabljike i klasje. Isplatilo se čekati, vrijeme žetve je sada.

Strpljenje seljaka je, za nas, samo slika.

- Tko želi naučiti strani jezik, ne može to u par tjedana. Godine marljivog rada su potrebne.

- Tko želi završiti studij i diplomirati, treba imati strpljenja i godinama marljivo raditi na dugi dah.

- Tko se ne želi strpljivo pripremati za brak, nego srlja u seksualna iskustva, nikad neće doći do sretnog bračnog života.

-  Tko želi razviti svoju osobnost da postane ličnost, tko želi svoj život produbiti, dati mu smisla, mora biti u neprestanom traženju smisla i vrijednosti.

- Tko promatra svoj život sa strane vjere, Boga, on je cijelog života čovjek očekivanja, jer će Bog sam dovršiti ono što je počeo svojim pozivom.

Znamo da se naš život ne može odjednom ostvariti. Strpljivost je sastavni dio ljudskog postojanja. Samo onaj tko ima strpljenja, samo on će doći na cilj. Njemu će tada biti mnogostruko darovano, što se ne može postići ni marljivošću, ni inteligencijom.

Božja strpljivost

 Nitko nema toliko strpljivosti kao Bog. On je stvorio svijet, iako mu svijet nije bio potreban za njegovu sreću. On ga je, za ljude, tako dobro stvorio i želi ga, prema svom stvoriteljskom planu, i dovršiti.

A što je čovjek učinio od djela Božjega? Poznamo dobro sve prijeteće opasnosti na okoliš. I vidimo svijet na rubu provalije.

A kako se Bog ponaša? Svijet mu nije dodijao, nije ga se zasitio. On drži i nosi svijet. U vjernosti stoji uz njega. To je jedinstvena i posebna strpljivost. Njegov DA svijetu je jači od NE ljudi prema tom istom svijetu.

Poznam usporedbu o pšenici i kukolju (usp Mt 13, 24-30). Kad su sluge otkrili kukolj, htjeli su ga odmah iščupati. No, Gospodin govori ne! Pustite da oboje raste do žetve, jer inače, čupajući kukolj, iščupali biste i pšenicu. To je strpljivost onoga koji je mogao pokazati silu, ali pokazuje razumijevanje, jer je on stvarni i istinski Gospodar, ne samo strpljiv, nego dobar i tolerantan. Takav je Bog!

Ako je taj Bog, naš Bog, onda bismo i mi trebali imati strpljenja, najprije s našim bližnjima, roditeljima, bračnim drugovima, djecom, prijateljima, susjedima, s kolegama na poslu. Pokušajmo ih prihvatiti onakve kakvi jesu. Prestanimo neprestano mrmljati, ismijavati, kritizirati. Može, u stvari, biti vrlo teško izdržati s nekim čovjekom koji svojim ponašanjem, svojom različitošću ide na živce. Najradije bih se odijelio od takvog čovjeka, poslao ga u pustinju, pokušao s nekim drugim. Je li to rješenje? Ne bi li to mogla biti strpljivost i vjernost? Tamo gdje se čovjek sebično postavlja, sve konačno ide u komade.

Obratimo se Bogu u našoj nestrpljivosti: Gospodine, kao što ti imaš strpljenja sa mnom, daj da i ja budem strpljiv, tako da bi sve u mom životu, mojoj okolini, moglo rasti, razvijati se za ovog kratkog životnog vremena i da bi moglo donijeti ploda za dobrobit moju i moje subraće - ljudi.

 2.

"Krhotine donose sreću"

A krhotine prevarene nade?

Neprestano zajedno promatramo  biblijske scene, ne samo da bismo bolje shvatili osobe koje nas tu susreću. U onome što u njima vidimo, želimo sresti i same sebe, jer iako nas biblijske osobe nisu poznavale, one nam mogu ipak pomoći da upoznamo sami sebe. Može li danas Ivan Krstitelj pomoći da mi sami sebe bolje upoznamo?

Ivan sjedi u zatvoru. Treba računati s onim najgorim. U zatvoru nije samo ograničen u svojoj vanjskoj slobodi kretanja, nego je okrenut prema samome sebi - kako mu to pada, pokazuje pokušaj da stupi u kontakt s Isusom, preko posrednika.

Pitanje koje zatvorenik postavlja Isusu je jasno i sasvim izoštreno postavljeno. Tu se vidi svrhovitost jednog čovjeka koji je sav svoj život stavio u službu nade, nade koja ima doći, koja bi trebala doći: Božji poslanik, Mesija.

Ivan više nije siguran. Prije je bio uvjeren. Moja velika nada se ostvaruje u Isusu iz Nazareta, isplatilo se da sam uložio sve svoje snage da pripremim put Mesiji - Božjem poslaniku. Ova sigurnost je sada nestala, u opasnostima koje mu prijete zarobljenom u tamnici. Zato on treba pokušati Isusa podsjetiti, staviti pred Isusa: ti ipak znaš koliku sam nadu imao.

 Razmišljanje iza rešetaka

 Jasna alternativa koju Ivan oblikuje - Jesi li ti, Isuse onaj koji je poslan ili to ti nisi? Ova alternativa sadrži temeljni obris i temeljni materijal odgovora. No, Isus se ne drži teme koju mu je zadao Ivan, on ne ostaje u tom okviru. On napušta precizno postavljeno pitanje onoga koji čami u tamnici.  On ne dopušta da ga odgovor ograniči na dvije dane mogućnosti. Isus ide preko tih mogućnosti da bi mu otvorio pogled za jedan novi vidik. I zato potiče Ivana da ide korak dalje, preko onoga što je on postavio i očekivao. "Ne očekuj odgovor od alternativa koje ti vidiš, koje ti možeš oblikovati". Ovim savjetom Isus skida okove sa zarobljenog u tamnici, ali ovaj savjet možemo i mi sami povući za naš svijet i nas same.

 Sigurno odstojanje neutralnog promatrača

 Isus shvaća, gleda majstorski da postavi ljude u jedan prošireni prostor. On ne pokušava ovo dati samo zatvorenom Ivanu, nego i njegovim učenicima. Oni su došli kao prenositelji pitanja i kriju se iza tih pitanja, i ne žele ništa drugo, nego to: primiti Isusov odgovor i prenijeti ga Ivanu. No, Isus ih potiče na jednu puniju ulogu. Oni ne bi smjeli biti  samo vjesnici, nego trebaju biti svjedoci.  Ne smiju se zadovoljavati prenošenjem Isusovog odgovora, nego trebaju sami izgraditi sliku vlastitog iskustva i pri tome trebaju manje gledati na ono što on govori, nego trebaju pustiti da im govore njegova djela. "Uvjerite se, provjerite, opustite se, krenite sami u igru, pokušajte izaći iz sigurnog odstojanja, neutralnog promatrača! Ovako Isus dovodi svoje posjetitelje bliže, ali to isto se odnosi i na čovjeka koji nije, ni jednom riječju, tu spomenut.

 Osloboditi zakopane znakove života

 Ljude koji su okovani, zarobljeni - pronalazimo u našoj bližoj i daljnjoj okolici. Nalazimo ih? Poznamo li ih? Samo ovo - takve ljude prihvatiti, osloniti se na njih, može biti pomoć. Ponekad je dovoljno samo malo - korak u susret, neznatni znak prihvaćanja i prilaz zatvorenosti je otvoren.

Druga zadaća koju bismo mogli, u ovom adventskom vremenu, učiniti je mnogo teža. Mogli bismo mi sami poći tražiti nešto što bismo radije držali pokrito. Mogli bismo pokušati doći u trag onoga gdje smo mi sami sebe zarobili. Onda bismo mogli otkriti: da, ima u mojim razmišljanjima i osjećajima mrtvih točaka, tu se ne miče ništa i ne mogu dalje.  Iako je teško sam sebi to priznati, još više košta prevladavanje i druge pripustiti u ovu bijedu. A najteže je moliti za pomoć i pustiti da nam drugi pomognu.

Svojim pozivom u pomoć, Ivan Krstitelj potiče sve koji ne žele ostati u mrtvim točkama svoga života. Tražimo jedan drugoga u zajednici da bismo tako, međusobno, bili pažljivi: Isusova djela se nisu dogodila samo u prošlosti. Kao zajednica vjernika, u kojoj je prisutan i djeluje Isus Krist, možemo stvarno utjeloviti Radosnu vijest za slijepe, hrome, gluhe, gubave, za siromahe i za mrtve. Da, čak i za mrtve.

3.

Vrijeme slijetanja - za Isusa

Adventsko pripravljanje

Došašće - vrijeme dolaska, vrijeme priprave na dolazak Boga.

Advent - vrijeme žurbe, vrijeme kupovine i pripravljanja za blagdan.

Advent - vrijeme tišine, vrijeme razmišljanja, sakupljanja i samodoživljavanja.

 Kao uvijek, tako i za božićno pripravljanje, sve nam je zajedničko, konačno očekujemo lijep i intenzivan blagdan. Za mnoge je to blagdan rođenja Isusova, za mnoge zgodna obiteljska svečanost - a kod jednih i drugih postoji opasnost da budu pomućeni ili razoreni zbog mnogih svađa. A mnogi opet bježe u, ovim hladnim danima, prema takozvanom  sunčanom jugu - i čude se da tu daleko, daleko od uobičajene okoline, ne osjećaju nikakvog božićnog raspoloženja.

Svake godine opet

Svi mi očekujemo za Božić nešto izvanredno. Zašto se posebno pripravljamo baš za ovaj blagdan, radujemo se, postoji neki cilj kojemu žurimo, a onda, drugog dana ili najkasnije iza Nove godine, sve zaboravimo. Samo darovi i ne poskidani ukrasi podsjećaju nas na Božić.

 Božić u zračnoj luci

Kontrolori u zračnoj luci koordiniraju start i slijetanje u takozvanim time-slots. Svaki avion ima, prema tome, svoj vremenski plan. Ako dođe kasno, a to se događa iz puno razloga, mora čekati da se za njega napravi nova jedinica vremena koju može koristiti za polijetanje ili slijetanje. Pada mi na pamet da smo svi mi, a i ja- rezervirali jedno vrlo kratko vrijeme. Vremensku jedinicu od nekoliko dana u kojima Božić stoji u sredini, a onda rezerviramo vrijeme za naše druge aktivnosti.

 Božić svakodnevno

Da, njegov rođendan slavimo u noći između 24. i 25. prosinca. Ali zar nemamo svakoga dana mogućnosti u kojima nas Bog želi sresti, u kojima on želi ući u naš život i tako svakog dana učiniti nešto od Božića. Možda je on, upravo sada, potpuno i obnovljeno čovjek, kada se brinem za nekoga tko je u opasnosti, bilo materijalnoj, bilo duhovnoj ako pokušam svoj život usmjeriti prema njemu, ako se ozbiljno na njega oslonim. Možda će to biti baš za Božić ako pokušam sebe prihvatiti onakvim kakav jesam. Onda ću biti ovdje i on u meni, pravi čovjek za druge ljude.

Vidi se ono što se očekuje

Od Božića vidimo, čujemo, doživimo samo ono što hoćemo i želimo čuti i doživjeti. Ništa drugačije nije ni s ljudima u današnjem evanđelju. I njih je Isus pitao što oni zapravo žele vidjeti i doživjeti.

Možda jednostavno previše očekujemo od Božića, a onda budemo razočarani, jer se ne događa ništa drugo nego ono što smo naviknuti doživljavati od Božića. Možda nam se događa, ili jednostavno ne možemo shvatiti što to znači da  je Bog ovdje i sada, kod nas ljudi, postao čovjekom. Da nas uzima za ruku i da prati naš život, i da obnavlja obećanja koja je dao u starijem savezu kojega je s nama sklopio, a sada ga s nama ponovo učvršćuje.

Pokušajmo, još jednom, sagledati Božić realno. Nećemo uspjeti prekinuti sve naše obiteljske svađe ako ih podržavamo čitave godine. Pozovimo stranca na svečanost, nećemo mu time ništa pomoći ako preko godine na njega ne mislimo i ne pomažemo mu. Ako očekujem atmosferu i raspoloženje djetinjstva za Božić, to neću doživjeti, jer je djetinjstvo prošlost. Ako očekujem da ću za Božić sresti Isusa, to mi neće uspjeti ako najprije ne uđem kod sebe i sebe njemu ne otvorim.

 Još imamo vremena

Još imamo sedmicu dana vremena za pripravu. Pokušajmo realno ići u susret ovom blagdanu i stvarno se pripraviti. Nadam se da će nam to uspjeti - možda ćemo i vidjeti ono što (stvarno)  nedostaje našem životu a što stvarno  slavimo. Tako  Bog želi da na njegovo utjelovljenje mislimo cijele godine, a ne samo u kratkom jednom trenutku kojeg smo mu odredili.

4.

Kako se mogu nadvladati sumnje u vjeri

Ivan, čuvši u tamnici, za Isusova djela, pošalje svoje učenike k njemu da ga pitaju. «Jesi li ti onaj koji ima doći ili trebamo drugoga čekati? Isus odgovori: Idite i recite Ivanu sve što ste vidjeli i čuli: slijepi vide, gluhi čuju, hromi hodaju, gubavi se čiste, mrtvi ustaju, siromasima se propovijeda Evanđelje. Blago onima koji se ne sablazne nada mnom. ( Mt.11,2-6 )

 U jednom svom romanu, ruski pisac Solženjicin, pripovijeda o dvojici bolesnika. Oni se susretnu u bolnici.  Jedan se zove Šulubin, drugi Kartoglatov. Dok Kartoglatov stoji pred otpuštanjem iz bolnice,  Šulubin ima pred sobom tešku operaciju. Zato i misli da nikome na svijetu, u ovome času, nije tako teško kao njemu. Kartoglatov je mnogo naučio kroz zatvore i poniženja u logorima, zato mu pokušava razjasniti: «Uvijek je teško ocijeniti kome je toga trenutka najteže, a još teže je to ocijeniti kao uspjeh. Svatko se nosi sa svojom nesrećom. Ja mogu ocijeniti da sam u životu mnogo pogriješio- ali tko mi može ustvrditi da netko od vas nije pogriješio još više od mene!"

Time je on Šulubina pogodio na najosjetljivije mjesto, jer za razliku od Šulubina, Kartoglatov je malo po malo prihvaćao politički sistem. On je šutio zbog žene, zbog djece, a konačno i zbog vlastitog života. U međuvremenu mu je žena umrla. Djeca su mu postala nevjerojatno tvrdoglava, a on sam se teško razbolio. I dok je on tako razmišljao, reče on Kartoglatovu: „Ako bi se svaki pojedinac, nakon smrti, morao opravdati pred poviješću, tko je bio, onda bi mogle biti samo tri mogućnosti, kako je to Puškin rekao: U našem jadnom stoljeću čovjek može biti samo tiranin, izdajica ili zatvorenik».

Nije moja zadaća, sada, ovaj stav potvrđivati ili pobijati. Ovaj stav nas poziva, u ovom času razmišljanja, da se upitamo: «Što sam ja bio do sada? Jesam li bio neki samozadovoljni tiranin, koji je mislio samo na sebe i na svoje interese ili sam bio izdajica, mučenik koji se bojao izreći svoje mišljenje ili sam bio zatočenik pravde i istine zbog čega sam morao podnijeti i određene posljedice? Drugim riječima: jesam li zbog istine trpio?

Ovo pitanje odskače još jače u ovom času kad imamo pred očima čovjeka za koga se može reći: On nije bio neki tiranin, ali Božji tiranin da.

Bio je sve drugo osim suučesnika, jer je hrabro i neustrašivo živio svoju vjeru, a da nije gledao na posljedice i opasnosti koje iz toga dolaze. A te nisu puno kasnile. Uhapšen je i bačen u tamnicu. To je bio, pogađate, Ivan Krstitelj. To je kao da nam on hoće reći: živi tako kao da, sreća cijelog svijeta ovisi o tvom životu.

I dok je tako čamio u tamnici, okrenut prema samome sebi, pohodile su ga najdublje vjerske krize. Od kuda su prispjele? On je vjerovao da će Isus, kao poslanik Božji, na silu dokinuti sva bezboštva ovoga svijeta, da će Mesija pravednicima donijeti pomoć i osloboditi ih, nekim čudom, iz tamnice. I kad se to nije dogodilo, onda ga je stalo mučiti pitanje: Da li je Isus  uistinu Spasitelj svijeta? I to je bio razlog da pošalje svoje učenike k Isusu da ga pitaju: «Jesi li ti onaj koji ima doći, ili drugoga da čekamo?» (Mt.11,3)

Čini mi se da se Ivan, u svojoj najdubljoj vjerskoj krizi, ponaša primjereno. Zašto? On ne ide sa svojim poteškoćama bilo kuda, nego pita Isusa direktno.

To za nas znači: u svojim poteškoćama, brigama i patnjama ne traži rješenje bilo gdje. Idi najprije k Isusu. Razgovaraj o tome s njime, jer  u takvim situacijama ne pomaže ljudska mudrost, a još manje ljudski savjeti.

Samo onaj tko pronađe put k Isusu i pred njim se otvori, taj će pronaći odgovor. Na temelju tog iskustva, piše Goethe o sebi samome: «I smijem potvrditi da nikada nisam došao nazad prazan kad god sam, pod teretom i poteškoćama, odgovor potražio kod Boga».

A kako glasi Isusov odgovor utamničenom Ivanu. Poručuje mu:  „...slijepi vide, hromi hodaju, gubavi se čiste, mrtvi ustaju, gluhi čuju, a siromasima se propovijeda Evanđelje." (Mt.11,5)

To uopće nije odgovor na Ivanovo pitanje. To je nabrajanje činjenica koje bi mogle ukazati na Mesiju, ali ne onako kako to Ivan predstavlja. Drugim riječima: Isus daje Ivanu, a preko njega i nama, za razumjeti što, uistinu, danas svijet oslobađa - to nije sila sjekire, nego osjećajna i odgovorna ljubav. To znači: Bog kojega Ivan naviješta je sasvim drugačiji, nego ga je Ivan zamišljao. On je uistinu Otac koji ljubi, koji ide za svakim pojedincem, pa čak i za njegovim zločincem, da za njim, za zločincem da ga dobije za vječnost. Iz toga izlazi za nas «Vozni red Božji» je sasvim drugačiji od «Voznog reda ljudi». Vozni red ljudi bi se mogao ovako opisati: najprije živjeti, a onda umrijeti. Ali što to znači živjeti? Komadić sreće, malo odmora, malo novca, komadić priznanja, komadić zadovoljstva, a ipak što čovjek biva stariji, to tamniji i beznadniji postaje život njegov. Konačno, bit će ubrojen u staro željezo pa makar u mladosti mnogo napravio.

Vozni plan Božji je potpuno drugačiji. Ovdje umrijeti ne znači ništa drugo nego: sebe u nešto ucijepiti, utopiti.

Vrijedno je spomenuti, u ovom slučaju, stav do kojega je došao Dostojevski, na kraju romana «Demoni». Tu on govori: «Sav zakon ljudskog postojanja se sastoji u tome da se čovjek mora klanjati cijelog svog života pred nečim višim... pa i najgluplji čovjek treba nešto više."