Homiletsko razmišljanje o biblijskim tekstovima

 Prvo čitanje (Iz 7, 10 -14)

Proroštvo kralju Ahazu se odnosi na jedno sasvim određeno vremensko razdoblje. Jeruzalem napada koalicija Sirija - Efraim (sjeverno kraljevstvo) . I opsada će još toliko trajati dok još nerođeno dijete ne bude znalo razlikovati dobro od zla. Ahaz treba povjerenje u Boga i dosta dugo vrijeme za disanje, ništa više (oko 3 god).  To znači, prorok ga hrabri da se osloni na svoje vlastite snage i pomoć Jahve.  Ahaz se zamotao u političko trgovanje. Umjesto da čuva mir, on se ujedinio s Asircima protiv  neprijatelja sa sjevera. Njime upravljaju strah i manjak povjerenja u Boga. Upravo ovo zadnje tematizira prorok imenom „Bog s nama". A upravo to se čini da Ahaz ne može vjerovati. On se ne želi osloniti na obećanje Božje. Njegov odgovor: „Neću tražiti, neću iskušavati Gospodina", nije nikakav znak poniznosti, nego jasno očitovanje: vjerujem svom političkom instinktu više nego Bogu.

Moglo bi se pitati da li su proroku bile poznate sve političke i vojne situacije da bi mogao izreći takvo proroštvo.  U biti se može poći odatle  da su proroci imali vrlo jasan pregled i sigurno odmjeravanje, kad su se miješali u političke situacije. Kod saveza s Asircima se ne radi samo o obvezi davanja nekakve sume novca, nego se stranim utjecajima širom rastvorilo vrata grada i kuća.  Tako, konačno, prorok pokazuje  religiozno sociološki interes da bi umanjio utjecaj Asiraca.

Nije sasvim jasno što zamišlja prorok pod ovim Emanuelom. Da li ima pred očima stvarnog i konkretnog Mesiju ili se samo radi o simboličnom imenu, kao što je on trebao dati svojoj djeci?

U homiliji se može obraditi više tema koje se međusobno mogu povezati, ali i ne moraju. Jedna je povjerenje u Boga. Što mi sve poduzimamo za postići neki skriveni cilj. Postoje sigurno brojne svagdanje situacije u kojima bi malo više povjerenja u Boga i sigurnosti u svoje snage donijelo više mira i opuštenosti, a da ne izgubimo cilj iz očiju.

Drugi vid su posljedice neke odluke. Odlučujemo se za neko postupanje i opažamo da moramo prihvatiti i drugo „djelovanje" na koje nismo bili pripravni. Primjer za to je odluka da kupim kompjuter.  Želio sam neku praktičnu pisaću mašinu, a sada imam internet i mnoge poslove obavljam preko njega, više ne pišem nikakva rukom pisana pisma i umjesto da idem u biblioteku, idem na internet.

Mislim da se Ahazova situacija može lako usporediti s brojnim situacijama našeg života. Ahaz računa samo na jaku vojnu potporu. Možda povezati  ovaj tekst s ulogom naše vojske u Afganistanu ili drugim ratnim područjima., iako postaje jasno da novac dan za takve situacije ide za vojsku, a ne za pomoć i izgradnju dotične zemlje.

 

Drugo čitanje (Rim 1, 1-7)

 U prvim recima pisma zajednici u Rimu, Pavao pokazuje svoju vizit kartu. Uzima sebi pravo nazvati se apostolom i tako se postavlja u red dvanaestorice.  Uočljivo je da je nakon svog prvog posjeta Jeruzalemu, nakon malo oklijevanja vodećih, priznat je kao kršćanin, ali titulu apostola je dao sam sebi.

Prepoznatljivo je i to da se Pavao, u prvom redu, obraća poganima. To je zato, jer je rimska zajednica imala jaki dio judeo kršćana.  Može se pretpostaviti da je bilo međusobnih poteškoća zbog podjeljivanja sakramenata.

Ovaj početak poslanice Rimljanima ne izgleda homiletski bogat.  Pri tome se previđa da je obraćanje poganima bio uzrok izmjena paradigmi koje je mlada zajednica teško prihvaćala (usp. apostolski koncil Dj 15 i Gal 2). I naše vrijeme se suočava s velikim promjenama struktura (posebno u biskupijama njemačkog govornog područja, ali i drugdje). Oblik i sadržaj se ne mogu, u pravilu, promatrati odvojeno. Oni se upotpunjuju.

Pavao se nije plašio malo drugačije nastupati i razmišljati zbog okolnosti u rimskoj zajednici pa bi i danas trebalo ozbiljno razmišljati i u našoj situaciji - kako svrsishodno naviještati, a možda i razmišljati (i ne samo razmišljati) da se vrše i neke strukturalne promjene, a još više da i prilagodi način propovijedanja.

Pavao se nazvao apostolom ( i s pravom!) i mnogo je doprinio širenju kršćanstva - ne bi li i današnji kršćani i u našem vremenu trebali početi aktivno sudjelovati na propovijedanju - iznošenju - svjedočenju - svoga vjerničkog iskustva.

 Evanđelje  Mt (1, 18-24)

Središnja osoba u ovom evanđelju je Josip. Zapravo, o njemu se radi. Ali, u tumačenjima, se redovito prelazilo ili na ime Emanuel ili na djevičansko rođenje. Matej prihvaća predaju koja je došla do njega i prenosi je u evanđelje, a da ga zapravo i ne zanima. Njegovo zanimanje nije pitanje djevičanskog rođenja. Njega, u prvom redu, zanima davanje imena.  Ovo je dva puta različito navedeno.  U r 21 Josip treba djetetu dati ime Isus, a u r 25, to i čini. Ime Ješua, „Bog spašava" tumači, po tome, napomena  da će ovo dijete „otkupiti svoj narod od grijeha." Važno je za Mateja drugo davanje imena: „Bog je s nama" - Emanuel. Da, Bog u Isusu ide s ljudima  i to preko smrti na križu - to je njegova Radosna vijest.  Isus, razapeti, je usred nas  - Bog s nama. U evanđelju koje slijedi  on će ovu tvrdnju razviti na dugo i široko u govoru kako ovaj Isus na zemlji živi.

To znači da se u homiliji može govoriti o pitanju kako mi danas doživljavamo ovog „Emanuela" - Boga s nama, ovdje u Dolu i sada.  Kakvu važnost ovo ima za moj život? Vjerojatno je ovo pitanje postavljala i Matejeva zajednica.  Da li je razapeti Isus stvarno Krist koji i danas - nakon njegove smrti i uskrsnuća još među nama živi?

Daljnji vid može biti zahvaćen rubno: uloga Josipa u povijesti spasenja i u Isusovoj obitelji. Ovo mjesto kod Mateja je jedno od malobrojnih mjesta u Pismima gdje se spominje Josip. Ako prihvatimo tako predstavljanje evanđelja kako nas danas susreće, Josip ima jednu vrlo „herojsku" ulogu.  Bez mnogo razumijevanja onoga što se oko njega događa, on prihvaća svoju ulogu kao Isusov otac i muž Marije i jednostavno je tu, spreman biti uz njih.

Isplati se jednom uzeti božićnu, istočno kršćansku ikonu u ruku. Josip je tu redovito predstavljen dolje u dnu, desno. On gleda iz slike prema vani - ne prema Mariji i djetetu - njegovo lice odražava veliko nerazumijevanje.

Moje predmnijevanje je da se to i danas događa.  I danas ima ljudi, koji su jednostavno tu ako su potrebni. Iako ovo ponašanje se ne mora odmah ocijeniti kao kršćansko i dati mu to značenje, ali je sigurno ponašanje, kojeg je Isus doživio „kod svog oca"  i u svom propovijedanju i ponašanju na nas prenio.

Misno slavlje

Pozdrav: Bog, koji želi stanovati među nama, neka bude sa svima vama.

Uvod: Nije nam nikako teško tumačiti znakove vremena. Tko ovih dana šeće rasvijetljenim gradskim ulicama pa i seoskim, baci pogled na izloge, vidi ljude koji prepunih torba žure kući, taj će opipljivo osjetiti da je Božić pred vratima. I to je vrlo uskoro.

Pokušajmo tumačiti znakove Božića, što ti znakovi znače za nas i za svijet. Ovo bogoslužje, slušanje Boga i njegove riječi, njegova gozba neka nas  ohrabre, neka nam pomognu ovoga časa i neka nas priprave za blagdan.

Da bismo spremnim srcem susreli Boga u svetoj Misi, u njegovoj riječi i blagovanju njegove gozbe, pokajmo se i zazovimo milosrđe Božje:

 *****

Pozdrav:

Radujte se, jer je Gospodin blizu - njegova milost neka bude sa svima vama

 Uvod: Vjera nije nikakvo pitanje od jučer, a još manje ograničenje životne nade. Vjera ima nešto zajedničkog sa zahvaćanjem. Ljudi osjećaju da je Božji zahtjev dotakao njihov život. To nema ništa zajedničkog s prisilom, nego s ljubavlju. Ako osjećamo Božje poticaje u našem životu kao smetnju, ograničenje ili kao oslobođenje, poticaj  biblijskih osoba, ove četvrte nedjelje adventa, nam mogu pomoći da se otvorimo  Bogu: Marija, Josip, Pavao. Oni su osjetili da nitko ne čini za ljude tako odlučujuće kao Bog. Želimo dopustiti da nam Bog govori. Molimo ga za riječ oproštenja.

 ****

Pozdrav:

Isus Krist je naš Emanuel, Bog s nama. On neka bude sa svima vama

Uvod:

U adventu smo se pripravljali  za Božić, za blagdan rođenja Isusova. Četiri nedjelje došašća su kao četiri stepenice, kojima smo išli u susret Isusu. Ne želimo ostaviti ni ovu posljednju, četvrtu  stepenicu i zato smo danas došli na ovu Misu. Srdačno vas pozdravljam ove četvrte nedjelje. Tekstovi nas pripravljaju na Božić, jer nam govore o rođenju Isusovu od Marije Djevice.

Prije nego poslušamo riječi  Svetog pisma i pristupimo gozbi, pripravimo naše srce i molimo Boga za oproštenje.

Molitva vjernika:

Pomolimo se Ocu nebeskom koji je, u svom sinu Isusu, objavio svoju ljubav i čovjekoljublje.

 * Da se blagovijest o rođenju tvoga sina, Isusa Krista može slobodno naviještati u cijelome svijetu, molimo te

* za mir i pomirenje među narodima i da nestane mržnje, molimo te

* da po ovom Božiću naša vjera bude dublja, a naša ljubav jača, molimo te

* udijeli svim našim pokojnima svoj vječni mir, molimo te

 Bože, ovih dana ćemo slaviti  Utjelovljenje, očovječenje, sina Božjega. Daj da mi sve više budemo ljudi, kao što je to bio čovjek Isus iz Nazareta, tvoj sin, koji s tobom sada živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Meditacija

 Propovijed

 a)

Povjerenje u Emanuela

Izaijino proroštvo

Tko ga ne pozna Izaijino proroštvo iz 7. Poglavlja koje govori o djevici koja će roditi sina i dati mu ime Emanuel? A ipak cijela povijest između Ahaza i Izaije mnogima nije poznata. Mi slušamo, našim kršćanskim ušima,  ime  Emanuel - Bog s nama  i već smo mislima kod Isusa iz Nazareta

Ako tako razmišljamo, nećemo pravilno razumjeti situaciju između Ahaza i Izaije, nego uzimamo samo jedan dio  da bismo prešli na novozavjetno shvaćanje Isusa. Ipak se isplati  sve komponente, jednom, malo promisliti.

 Povijesna pozadina

Kraljevi Izraela (Efraim) i Sirije su se udružili protiv Ahaza, kralja Judejskoga i htjeli su zauzeti Jeruzalem. Ahaz se počeo plašiti i moli kralja Asura za pomoć.

Izaija prorok je, prema Božjoj riječi, bio protiv ove koalicije  i opominje kralja da se ne da zaplašiti. Ako ima potrebno povjerenje u Boga, može se upravljati ovom situacijom. Kao znak svoje pomoći Bog nudi kralju, preko proroka, poseban znak. Ahaz ne želi taj znak. Kada bi on to prihvatio, ne bi mogao provesti svoje političke planove, a to je savez s Asurom. On ima više povjerenja u kralja Asura, nego u Boga. Njegov princip je „Asur s nama", a ne „Bog s nama"

 Biti u koaliciji - međusobni utjecaj

Poznamo ovu međusobnu ovisnost i u našem vremenu. Više ne mogu sam određivati pravila. Navodno je sve normalno. Nitko ne živi za sebe To počima ako nađem partnera. Sada smo dvoje i mi se moramo dogovoriti što treba vrijediti u našem zajedničkom životu. Dokle god se gleda na dobrobit obojice, dotle će ići dobro.

Možda je i za Ahaza, kralja male Judeje, bila politička strategija preživljavanja povezati se sa Teglatfalasarom iz Asure, imati uza se jakog partnera. Ali cijena, kaže prorok, cijena je visoka. Asur će htjeti određivati i tako imati utjecaja na tebe i vjeru naroda.

Nekako mi se ova misao čini poznatom. Želja da se ima sve više novaca čini da nestane pogled na ljude.

Pravilno je sve učiniti da djeca dobiju dobru školsku naobrazbu. No, ako to uspijeva samo uz pomoć medikamenata, ili negdje uz pomoć instrukcija koje se plaćaju, ondje uz pomoć sporta i muzičke škole, onda baš nećemo biti pravedni prema djeci  i njihovim osobnostima. Ako već u drugom razredu vrijeme toliko pritišće, mnogoj djeci ne ostaje vremena da nađu svoj vlastiti ritam i tempo.

Želim navesti još jedan primjer. Poslali smo naše vojnike u Afganistan. A jesu li se uopće gledale druge alternative, jesmo li smo uložili iste snage i  sredstva za mir?  Mislim na mirnu diplomaciju i mirotvorce. Ne znam kako će sve u Afganistanu funkcionirati i treba o svemu razmišljati  i u svemu pokušati nalaziti drukčije putove.  Ima primjera gdje je to funkcioniralo i gdje i danas funkcionira.

Ahaz je bio isti kao i mi, ljudi našeg vremena koji odlučuju u naše vrijeme.  On se htio osloniti na ono što mu je izgledalo sigurnije.  I sada govori prorok: Ti, nevaljalče. Vjeruj Bog je s nama. I nije baš uvijek tako lako osloniti se na Boga u nepoznatim stvarima.

 Kako stoji s povjerenjem u Boga

Imati povjerenja u Boga najprije znači sačuvati mirnoću. Imati otvorene oči za vlastite sposobnosti koje grade jakost. Sigurno ne znači činiti ono što drugi čine, ono što se uvijek činilo. Posebno treba imati ovu snagu kad postoje suprotstavljanja javnog mnijenja i to je često vrlo teško . Da li je loše ako dijete u 3. ili 4. razredu još ne zna čitati? Sigurno da ako nastavni plan i podučavanje to pretpostavljaju.  Ako mi uzmemo vremena, pustimo djetetu da uzme svoje vrijeme i živi po svom ritmu i razvije svoje snage, onda će početi učiti čitati kad je za to spreman. Tada dijete osjeća: ja smijem ići svojim putem i svojim tempom.  I u povjerenju u Boga, sebi kažemo „Ti smiješ ići svojim putem."

 Povjerenje iziskuje podršku

To ne znači da sjedim u kutu, prekrštenih ruku i čekam da se nešto samo riješi. Moram  promatrati gdje i kakvu podršku treba moje dijete. Najvažnija i najveća podrška glasi: „Vjerujem ti" („Vjerujem u tebe"), a ne pritisak koji dolazi iz pitanja : „ Što još moramo učiniti da ti to uspije?" Ima u životu mnogo situacija, mnogo više nego to normalno uočavamo, u kojima mi stvaramo stanje  koje nas je potaklo da učinimo nešto za što bi nam moralni razum rekao: „kako se to može?" Može  se dogoditi da nam se ljudi podruguju ako se potpuno oslonimo na Boga: Taj je poludio.

Ahaz se plašio prepustiti Bogu. Evanđelje nam pokazuje čovjeka koji se potpuno prepustio Bogu.

 Povjerenje u Boga bez razumijevanja

Što se od Josipa tražilo graniči sa nemogućim  ili apsurdom. On je trebao vjerovati da Marija nema drugog muškarca i da njezina trudnoća ima nešto s Bogom. Takvog nečeg se još nije čulo. I tako nešto se ne bi moglo ni dogoditi. Ne razumije ništa što se tu događa, ali stoji uz Mariju i njezinog Sina.  Pravoslavna ikonografija je ovu situaciju shvatila vrlo ljudski. Na jednoj božićnoj ikoni Marija se nalazi u sredini, okružena anđelima i svetima. U donjem desnom kutu sjedi Josip oslonjen na štap, s pogledom punim sumnje i gleda izvan slike. Ne razumije ništa što se tu dogodilo, ali riskira. Bez mnogo pitanja i tumačenja, ide svojim putem i čini što treba činiti.

Možda je upravo to ono što nazivamo povjerenjem u Boga. Jednostavno, na pravom mjestu, u pravo vrijeme. Bez mnogo pitanja i želje za tumačenjem reći „da"  i čvrsto vjerovati da će postojati rješenje za probleme koji se sada nameću.

Emanuel, Bog s nama, bilo da se mi zovemo Ahaz ili Josip. Rečenica Pisma vrijedi i danas: Povjerenjem u Boga i oslanjanjem na vlastitu jakost. Recimo da onom što nam ide u susret i što nas izaziva. Znak je dan! Bog s nama.

 1.

 Josip je jedna sasvim nevažna osoba- figura u Evanđelju.

Marko i Ivan ga uopće ne spominju, a Matej i Luka govore o njemu vrlo malo. Što o njemu znamo?

-         on je direktni nasljednik Davidov

-         on je zanatlija. Vjerojatno drvodjelac ili zidar

-         on je zaručnik, kasnije zakoniti muž Marije, Majke Isusove

-         preuzeo je, kao po sebi razumljivo, ulogu Isusovog oca, iako nije bio biološki otac kako to evanđelisti govore

-         Marija ga označava kao oca (kod dvanaestogodišnjeg Isusa u Hramu)

-         dopušta da mu se ponašanje određuje kroz san u kojemu mu se ukazao anđeo

 Ipak, izgleda da Josip nije bio neki sanjar, nego dapače, netko tko je svoj posao obavljao pažljivo i brižno. Izgleda da su mu posebne ljudske kvalitete bile mirnoća i staloženost.

 Kako je Josip doživio trudnoću svoje zaručnice?

 Mi trebamo stvari promatrati s Josipovog stajališta i imati pred očima što je opisivao Matej. Bio je zaručen s jednom mnogo mlađom djevojkom, imenom Marija. Prema tadašnjem zakonu i običaju bilo je pred zakonom dano punopravno obećanje vjenčanja. I sada otkriva da mu je zaručnica trudna. Ona je, znači, učinila preljub prije nego su započeli bračnu zajednicu. Ako to kaže, onda je čeka javno kamenovanje.

Lako je uočiti da je razočaranje bilo vrlo duboko. Josip ne reagira emocijama, što bi bilo ljudski razumljivo, nego promišljeno, mirno, kako bi konflikt koji je nastao, riješio na sasvim miran, najbolji način. On nije  isplanirao njezinu prividnu pogrešku razglasiti, nego se namislio od nje tiho rastati. Treba nam biti jasno da ne želi postupati kako bi to, većina muškaraca danas, učinila ako bi partnerica nepredviđeno ostala noseća.

Josip je «pravedan»

Pravedan je onaj koji se normalno ponaša, prema uobičajenim zakonskim propisima. Protivno tome, biblijski pravedan je onaj čovjek koji se ravna po zakonima koje je Bog dao svom narodu, koji dakle ispunja volju Božju. On je spremno napušta svoj raniji plan - Mariju potajno otpustiti, nego je uzima k sebi. Prihvaća dijete, kojemu će dati ime Isus, kao svog sina i tako ga stavlja u Davidovo nasljedstvo, u obitelj iz koje bi trebao doći (kasnije) Spasitelj.

Biblija nije znanstvena knjiga

Ovdje moramo naglasiti: Biblija nas ne želi podučavati o biološkim koracima, ona nam želi dati teološko tumačenje kako Bog postupa da bi nam dao spasenje. Isus nije jednostavno dijete zemaljskih roditelja, nego je Bog stavio svoju ruku u igru radi našeg spasenja. Evanđelist kaže: djelovanjem Duha Svetoga.

Isus - Emanuel

Identifikacija Božja s djetetom postaje jasna u imenu koje će dijete dobiti. A ovo se sve dogodilo da se ispuni što je Gospodin rekao po proroku: «Evo djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel, što znači s nama Bog».  Programatskim davanjem imena, postaje jasno da je ovo dijete Sin Božji. A istovremeno je potomak Davidov, dakle Bog i čovjek.

 Božje djelovanje po Josipu i Mariji.

Bog donosi spasenje svim ljudima po tome što će jedna neudana mlada žena postati majkom. Bog se postavlja iznad moralnih pretpostavki onog vremena. Mariju postavlja u tešku situaciju. Ona je, po ondašnjim zakonima, morala biti kamenovana. Ali ona, žena koja je trebala stajati, prema tadašnjem mišljenju, u pozadini dobiva samosvijest kad joj postaje jasno da, u ovom slučaju, nije samo Josip junak. Oboje su važni za plan Božji. Žena koja prihvaća dijete, muž, koji je ne odbacuje, nego je prihvaća i tako štiti nerođeni, a kasnije i rođeni život.

Sav život, tako nam pokazuje Evanđelist je prožet tajnama, a posebno život u kontaktu s Bogom. Zar ovdje ne bismo trebali zašutjeti, umjesto da tražimo biološko objašnjenje za ono što je neobjašnjivo?

 2.

U duhu dolazi Bog s nama i danas na svijet

Josip slušač riječi.

 Da li je Josip bio neka kukavica koji je dopuštao da mu se sve dogodi ili jedan mudri tehničar koji ljubomoru pretvara u ljubav kao temeljni način razmišljanja, prema uzrečici «Živjeti i dati da drugi žive», iako sve izgleda kao nemoguće. Ne, mislim da je on bio čovjek pun duha, senzibilan čovjek i tako je doprinio svoj neodvojivi dio da je Bog mogao postati konkretan čovjek, Isus Krist. Bog se potpuno predao ljudima i tako je konkretan čovjek, Isus iz Nazareta, i sin drvodjelca Josipa, ili u najmanju ruku, takvim ga se smatralo i on je stvarno odrastao u toj kući i tako dobio svoj nezamjenjivi identitet.

 Josip sanjar ili sredstvo Duha Svetoga

Zato želim ovog Josipa malo pobliže označiti. Evanđelje nam ne daje mnogo o njemu. Današnje mjesto, koje smo pročitali, ali i druga ukazuju na Duha Svetoga, koji je na poseban način u ovom propovijedanju na djelu, taj Duh Sveti djeluje i danas i može okrenuti povijest spasenja.

Josip, kojega nam predstavlja evanđelist Matej kao osobu iz kuće Davidove, mora potpuno ustanoviti da njegova zaručnica očekuje dijete, a prije nego su se skupa nastanili. (Uzimam tekst doslovno, iako poznajem diferencirajuću pozadinu i kompoziciju i poznate su mi poteškoće tumačenja.)

Taj Josip je pravedan, ne samo pravedan, to je razlika, napravio je kratak proces. Iz pravednosti je trebao vezu prekinuti. On je mudar i razmišlja prije nego nešto učini. On je razmišljao što bi se njegovoj izabranici moglo dogoditi i zato dobiva svoj odgovor u snu: «Ne boj se, ono što je u Mariji, od Duha je Svetoga.» Kako doslovno piše. Tu se ne radi strogo o biološkom očinstvu, nego da ovaj novi život Bog hoće, s time i nada da je Bog, a time i nešto sveto.

 Zašto smo tumačenje snova ostavili psihoterapeutima?

Josip nas podsjeća na jednog drugog Josipa, koji je bio sanjar i tumač snova. I Josip egipatski je bio u duhu ispunjeniji, nego njegova egipatska okolica. Možda i nama ponekad snovi mogu naznačiti što nas čeka u životu.

 Ahaz zatvoren u samom sebi

Ahaz, o kome smo čuli u prvom čitanju, i potječe iz kuće Davidove, ne računa s Božjom prisutnošću u povijesti. Ne želi iskušavati Boga, govori plemenito, ne želi ga opterećivati, ne želi ni za što moliti.

No, Bog mu poručuje da se on osjeća, zbog toga, povrijeđenim, jasno na svoj način. Možda ga doživljava tako opterećujuće, kao majka ili otac dijete ako sve čini na svoju ruku i ako su uvidjeli da bi stvari mogle krenuti naopako.

Tako su nepristupačna ta vlastita iskustva. To bi moglo biti opterećujuće.

Ahaz nudi, u svojoj opterećujućoj samozatvorenosti, pozadinu na kojoj Josipov senzibilitet sa kojim on, s onim «slušaj Izraele»  živi, a koja je vrlo jasno uočljiva. I onaj Bog koji se objavljuje ocima kao «ja sam koji jesam» ne dopušta da ga neki kralj sprječava, nego se objavljuje kao Emanuel- s nama Bog. A to se onda prenosi na Isusa, utjelovljenoga Boga.

Ali što je s nama danas, koji više tako Isusa ne osjećamo među nama? Zar ne bismo i mi trebali malo više računati na Duha Svetoga ako želimo, među nama, osjetiti živoga Boga?

 Pavao: Duh oživljuje!

Pavao se predstavlja Crkvi u Rimu kao sluga Isusa Krista koji, je po prorocima, obećani potomak Davidov i kao apostol Evanđelja uskrsnuća tog Isusa, koji je nastao po Duhu Svetomu, a koji je i nama obećan « ako Duh koji je uskrisio Isusa od mrtvih u vama boravi, on će tako oživjeti vaša smrtna tijela. (Rim.8, 11)

 Imamo li advent ili Duhove

Možda se pitate zašto takva propovijed o Duhu Svetomu na četvrtu nedjelju došašća? Najprije, tema se ponudila preko čitanja, a s druge strane, poticaj pomoćnog biskupa Kretzla da ponovo otkrijemo 2.Vatikanski koncil i konačno zato što se, u Katoličkoj Crkvi, toliko zaboravlja na Duha Svetoga.

Radi se o tome da zapadne Crkve, u nekom Kristomonizmu,  cijelo djelo spasenja pripisuju Kristu.

Potpuno relativiziramo «drugu Božju ruku», Duha Svetoga, (Irinej Lionski) i okrećemo se poluistini i možda nepotpunom  djelovanju. Trebamo postaviti Božić u pravilno Trojstveno djelovanje.

A to znači da računamo na  slobodu i odsutnost Duha što bi moglo odvojiti farizejsku samodopadnost od pravednosti. To bi moglo, opet razmišljajući sanjarski, otkriti mnoge karizme koje su sakrivene u svijetu. Božić bez Duha Svetoga je nezamisliv. Božić se i nama može dogoditi, samo ako poput Josipa, slušamo Duha Svetoga i pustimo da u nama djeluje.

I ovaj Josip, koji se htio držati po strani, treba ovo obećanje Božje nazvati imenom: Isus, što znači «Bog je oslobođenje i spasenje». Time se kaže: Isus će slomiti bezizglednost ovoga svijeta, otvoriti novu budućnost koju ljudi nikad nisu mogli ni zamisliti. I to će Isus učiniti ako se velikodušno stavi u njegovu službu, to jest ako se u početku bude za njega brinuo. Hoće li Josip preuzeti odgovornost za jednu stvarnost koja je, do sada, bila nezamisliva? Josip se oslobađa uskog kaveza sitnog morala i ponosa, sitne pravičnosti tolerancije. On spominje kroz san, da postoji jedna druga stvarnost koj se mora zahvatiti. On osjeća da je čovjek nešto mnogo više nego što je mislio i znao, da postoji nečuvena budućnost prava, slobode, ljudskosti. I tko se zauzima za ovu budućnost, može izmjeriti gdje počiva Božje čovjekoljublje.

Zar nemamo svi mi slabosti, možda i nesvjesno mišljenje da je život bez tih božanskih mogućnosti- nečovječan, da male želje za pravdom postaju najveći zločini nepravde, da sitne težnje postaju oholost?

Ovdje se ide za tim da li ljudi utjelovljenje žele, da li oni stoje uz svoje težnje i brinu se za stara obećanja koja su Josipa iz sna probudila, da li ljudi žele prihvatiti spasenje koje je pripravljeno i da li žele preuzeti odgovornost za stvarnosti oko kojih se moraju pomučiti da bi i zaista postale moguće?