Poštovana ožalošćena obitelji, ožalošćena rodbino, prijatelji i znanci pokojnog Frane ili jednostavno Livače, kako smo ga svi nazivali.
Teško mi je, ovoga trenutka, birati riječi oproštaja iz puno razloga. Prvo, jer odlaskom Frane, nestaje polako i potomaka prve stare plemićke obitelji Baloević iz Dola.
Obitelj gubi marljivog i dobrog supruga, oca i nonota.
Njegovim odlaskom naša župa gubi jednog redovitog posjetitelja nedjeljne Mise.
Dol gubi posljednjeg od generacije Doljana koji su godinama stvarali raspoloženje „na spilama."
Ovoga trenutka kad se rastajemo od pok. Frane, zaboravimo sve ono ružno i manje lijepo, a čega ima svaki život, oprostimo to i sebi i njemu i predajmo kao vjernici, kršćani Gospodinu. A mi zadržimo u sjećanju ono lijepo po čemu ćemo ga se svi sjećati s ljubavlju.
I ja, njegovim odlaskom, gubim jednog čovjeka koji me je susretao s ljubavlju, kao i ja njega. Počevši od onih igranja na buće, prije više od trideset godina, nedjeljom poslije podne, gdje je bilo mnogo smijeha, šale, a nitko se nije vrijeđao. Zar nije interesantno da je sprovod baš u nedjelju popodne u vrijeme kad smo igrali na buće? I to kakvo sunčano vrijeme. Danas toga više nema. Sa spila više ne odzvanja smijeh. Rekla mi je jedna osoba: Da se meni onako smijati kao što ste se vi smijali puna dva sata. To je zdravlje duše i tijela.
Moram ovdje spomenuti jednu davnu scenu kad sam mu se potužio nešto u vezi jednog njegovog djeteta. On je postupio kao pravi otac. I tada sam upoznao da je Frane stvarno dobar otac. Na žalost, danas tako roditelji više ne postupaju.
Mogao bih pričati brojne zgode i nezgode, šteta što mi nije uspio plan sakupiti te priče i dogodovštine dok su prodavali konje i mule po Hvaru, jer su velika većina sudionika već pokojni.
Ne mogu, ovog časa, ne spomenuti epizodu kad smo otišli posjetiti jednog našeg bolesnog suigrača na buće. Iako je situacija bila vrlo ozbiljna, Frane je znao razveseliti prijatelja koji je uskoro umro. A ne mogu ne spomenuti ni onu epizodu, za blagoslova kuća, kad je pokojni Ermano kuhao meso kozlice koja se obisila, a Livača me na to upozorio. I sada se nasmijem sjećajući se one tako šaljive scene. Prekinuo sam blagoslivljanje kuća, a društvo ostalo dugo u šali i pjesmi.
Nestalo je društva sa spila, otišli su pred nama u vječnost. Došla je bolest koja je promijenila tok rijeke Franinog života. I tako jedne nedjelje prije Božića, bio je to posljednji moj razgovor s njim na spile. Vraćam se s ručka iz Gojinih, a Frane stoji sam na spile. Jednom nogom na zidiću, a ja prilazim: Ča je Frone .. a gledojte don Ivica, ninder nikoga, evo vod som stojin ni maške nimo blizu... a koji je vod bi život.. I ovo igralište prozno...i tako mi riječ po riječ, ali smijeh na usta nije došao... Nakon malo Frane govori: „Don Ivica, postaje hladnije, nimo nikoga, gren doma za ne gledot ovu nevoju."
I otišao Frane svojim putem, a ja svojim.. Preksinoć Jakša javlja: Don Ivica otac je umro. A meni došle na pamet zadnje njegove riječi: „...gren doma za ne gledot ovu nevoju." Dragi Frane, jesu to bile tvoje proročke riječi, koje danas dobivaju na važnosti i težini. I otišao si zauvijek doma za ne gledot ovu nevoju.
Čvrsto se nadam se da si iz ove nevoje ušao u ljepotu Božjeg mira, kojega si iskusio kao đak u dominikanskoj gimnaziji. Kako si o tom vremenu govorio sa puno nostalgije...
Vjerujem, draga ožalošćena obitelji, da je plemenita duša vašeg muža, oca i nonota našla vječni mir u Božjem raju dok će njegovo izmučeno tijelo čekati slavno uskrsnuće.
Zbogom ti dragi Livača, otišao si da ne gledoš ovu nevoju, a mi ostajemo ovod „patit i gucat," i parićoj koje lipo misto tamo gori za na buće, jer eto i nos brzo za tobon. A dok se ne vidimo, neka ti Bog do pokoj duši.