Povratak istinske ljubavi

Novi Papa  nastavlja ono što je njegov prethodnik teološki pripremio. To ne odgovara  mnogima.  Zašto je to tako? - Komentar princa Albrechta von Croy

Rim (kath.net / FreiWelt.net)

Susreću se  dva pape ... Ono što bi zvučalo, do prije mjesec dana, kao  loš vic, nije  na povijesnom primjeru ostavilo  prevelikog odraza na stvarnost.  Slike susreta  novog pape Franje i njegovog  prethodnika, umirovljenog Benedikta XVI. ostavile su promatrače,  zbog  jedinstvenosti,  bez riječi.  Dvojica muškaraca na istoj klupi, u istom talaru - mosto- graditelji.

Polako postaje jasno , za razliku od sada polako odumirućoj  novinarskoj slavodobitnoj pjesmi  radi argentinskog Pontifexa,  da je  prije toga bio njemački Benedikt, sa svojom  spektakularnom ostavkom. On se pobrinuo za ono što, uglavnom njemački, pametnjakovići  i profesionalni kritičari nikada ne bi očekivali - da će se odlučiti na nešto novo i neočekivano  što će temeljito promijeniti  izgled Katoličke Crkve, da će  obnoviti nešto što je bilo i tako gurnuti bitno u prvi plan.  Izbor njegovog upečatljivog nasljednika  je prije svega: vrlo upečatljiv primjer kontinuiteta!

Ne bi trebalo  mnogo  snage da se vani pošalje točna poruka. Možda je bujnost novoga pontifikata malo previše dobra stvar da bi se filmom i fotografijom pratio susret. To može biti korisno, da se mašti previše ne pomaže,  nego da se ostavi  samom  Božjem narodu da  iskoristiti povijesni događaj u pravom smislu te riječi i stvori, u sebi, sliku o tome.  No, odgovorni  u Vatikanu  nisu dopustili da se nešto osobito dobije od povijesne odreke službe. Pa čak i posljednji let helikopterom, postavljen prema pravilima umjetnosti,   vrlo ambicioznima na slici, bio je vrlo blizu, a opet tako daleko od istine.

Slike su  „kruh i igre" modernog doba, odvraćanja masa, za odvlačenje pažnje onih koji sumnjaju. Tako se objašnjava zbog čega su novinarski članci u svezi s konklavama  i oko konklava  tako neumjesni  i puni naivnosti i neznanja, pa i ispod određenog nivoa,  zato se nisu mogle izbjeći i nevažne sitnice.  Kruha  i  igara ovdje:  ista stara imena papabile (neki od tih kandidata su bili samo kardinali i prije nego su se zatvorila vrata  Sikstinske kapele, ), uvijek isti "stručnjaci" koji nisu mogli sami sebe dovoljno zasititi starim klišejima „reforme" koja će  konačno sada nastupiti, a sve skupa začinjeno fimićima pseudo aktualnih poznavanja.

Gdje je  ostala stvarna poruka, jezgra Katoličke Crkve? Gdje su izjave velikog teologa Ratzingera, koje je dao i tako omogućio da, nakon njegovih osam godina, nastupi ovaj papa? Gdje je  izostala  prilično točna primjedba da prava poniznost nema veze sa zlatnim križem ili mozettom?

Ako  su kardinali u konklavi „ oruđe Duha Svetoga" ( kölenski kardinal Meisner), tako da je ovaj  preko njih izvršio svoje djelo, onda ih je on nadahnuo da izaberu  čovjeka koji se ne postavlja , kako se Crkva ne bi smjela  postavljati. Izabrali su čovjeka koji se  brinuo u svojoj nadbiskupij,  Buenos Airesu,  za one  koji su  bili potrebni brige, onako kako se Crkva mora brinuti za takve.

On ih je nadahnuo da izaberu čovjeka  kojemu skromnost nije nikakav problem, kao što to ne bi trebala biti i za Crkvu. On ih je nadahnuo da izaberu čovjeka čiji prvi potezi  nastavljaju ono što je  Benedikt XVI. započeo u svojoj veličanstvenoj  enciklici  „Deus caritas est" gdje piše:  „Ljubav na djelu nikad ne postaje suvišna, tu nikad neće biti situacija u kojoj netko ne bi  bio potreban ljubavi svakoga pojedinog kršćanina, jer čovjek, osim pravde, uvijek  treba  i trebat će  posebno  ljubav. "

Duh Sveti je nadahnuo kardinale da izaberu čovjeka  koji je u konklavama prije osam godina privukao  znatan broj glasova, poput svog prethodnika, pa je pažnju kardinala privukao već prije konklava.  Govorio je običnim jezikom, najjednostavnijeg isusovca: „Evangelizacija pretpostavlja apostolski žar."

Ne traži nikakvu slobodu govora  u  Crkvi da bi mogla izaći iz sebe.  Pozvana je  izaći iz sebe  i ići do granica kruga zemaljskoga.  Ne na geografske granice, nego na granice ljudske egzistencije: do granica misterija zla, grijeha, boli, nepravde, neznanja, nedostatne vjerske prakse, razmišljanja i svake druge bijede.  Ako Crkva ne izlazi iz sebe da propovijeda Evanđelje  onda se vrti oko sebe, onda je bolesna (usp . zgrčena  žena iz Evanđelja).

Zlo koje se, tijekom vremena, nagomilalo u vjerskim ustanovama ima svoj korijen u toj sebičnosti. To je duh nekakve teološke narcisoidnosti. U Otkrivenju, Isus kaže da On stoji na vratima i kuca. U biblijskom tekstu, očito je, dakle, da  kuca izvana  da uđe u kuću. Ali ja mislim na ono kad Isus  iznutra kuca da ga pustimo van. Egocentrična Crkva hoće Isusa samo za sebe i ne dopušta mu da izađe van.

Crkva  koja kruži oko sebe, misli o sebi, a da nije toga svjesna   da ima svoju vlastitu svjetlost. Ona  prestaje biti  „tajna svjetla" ' i daje prostora strašnom zlu „posvjetovnjačenoj duhovnosti". Takva Crkva živi da bi jedni drugima kadili. Jednostavnije  rečeno: postoje dvije slike Crkve - Crkva  koja naviješta , koja izlazi iz sebe , koja prihvaća sa strahopoštovanjem riječ Božju i vjerno je naviješta i  posvjetovnjačena   Crkva, koja živi za sebe u sebi i po sebi.

Kardinal Bergoglio  je rekao  i nastavlja ono  što je njegov prethodnik naznačio u  svom poznatom Freiburškom  govoru kad je rekao  rekao izraz  „rasvjetovnjačenje Crkve" :  Crkva mora van, ona „treba doći do kraja"  ili će ostati Crkva „koja kruži oko sebe same". Benedikt XVI. se borio protiv  "duhovnog posvjetovnjačenja" u svojoj neposrednoj okolini, ali mu je u konačnici  nedostajalo snage za postavljanje standarda. Papa Franjo ima snage i daje odgovarajuće signale.

Duh Sveti je djelovao u konklavi za kontinuitet, kontinuitet poruke Kristove ljubavi, posebno prema bolesnima i siromašnima, zaboravljenima i očajnima, beznadnima  kojima se okreće. Možda je to jednostavno previše ili previše  fokusirano  (njemačkim  novinarima je, vjerojatno,  sve previše dosadno), a da ne prepoznaju štoje jezgra i bit poruke.

I tako su se,  u najljepšoj Crkvene tradiciji podizale apsurdne zamjeničke rasprave i  površni manevri zamagljivanja.  Prvo, svatko tko i malo razmišlja  prepoznat će znak „skromnosti"( što se novoizabrani papa vozi VW Phaiton po  Rimu). Crne umjesto crvene cipele, metalni križ umjesto zlatnog križa, autobus umjesto državnog prijevoza, gost hotela Sveta Marta  umjesto papinskog  apartmana, mozeta da ili ne, o Gospode, gdje je pamet!

A oni koji  su se pokušavali pokriti  svojom odanošću  Benediktu XVI. kao nečim posebno dobrim  (i osjećali se neutješni  u svojoj tuzi zbog iznenadne ostavke, koja  se također dogodila bez njihova savjetovanja), upućuju se u novi križarski pohod i u svemu vide čvrsto odstupanje  novog pape od puta njegovog predhodnika , ali je zato Franjo navodno izgovorio riječi, "Karneval je završen!"  Da se spomene ovu grupu tradicionalista  koji  baš ne vide u svakom novom izabranom papi djelo Duha Svetoga. To je Božja volja da argentinski svećenik siromašnih  stoji na čelu Crkve, pa  jedan koji se brine toliko za  imanje,  može početi  vježbanjem vjere u poniznosti.

Vježbu  koju su već davno odbacili progresivni,  koji -uvijek-već-znaju, izumitelji  samosvijesti i stolica u  krugu. Samosvjesni i samopravedni  su kažnjavali papu Benedikta nepoštovanjem , zavijali kao pogođeni psi kad im je u Freiburgu dobacio: „rasvjetovnjačenje  Crkve" , slavili su jeftine triumfe zbog njegove odreke, a to kamuflirali riječima  poput "poštovanje".

Novog su papu primili s odrađenom distanciranom znatiželjom, ali  ih se gestama kao što su odbacivanje „mozette" i  crne cipele, zapravo nije moglo impresionirati, ove intelektualno uzdignute.  Čekali su duhovni  plijen kojega se može izboriti  u borbi za uvijek isto,  u tako uskogrudnim temama koje su strane posvjetovnjačenoj Crkvi.  I tako se dogodilo u Velikom tjednu: objavljivanje predkonklavnog  govora kardinala Bergoglia im je dovoljan razlog da padnu u zamku...

Predvođeni svojim istomišljenicima  u „Spiegelu"  i "Süddeutsche Zeitungu" naglašavaju: „Raskid s Benediktom" ,„Papa  raskida sa svojim predhodnikom"   itd.  Gospodo, samo kao podsjetnik: „Ako Crkva ne izađe iz sebe i ne naviješta Evanđelje, nego se okreće oko sebe, onda je to bolesno ... zla koje su se  razvila  tijekom vremena u vjerskim ustanovama, imaju svoj korijen u toj sebičnosti. "

Na koga  je novi Papa time mislio? Svoga predhodnika ili sebične savjetnike njemačkog pdrijetla, koji se neprestano usmjeravaju na  nevažne teme, koje nikad ne mogu zadovoljiti žeđ za papirima za diskusiju, koji ne daju ništa osim nekakvog posla? Europski katolici, pogotovo Nijemci, imaju socijalna pitanja, koja leže ovom papi na srcu, ali su ih već davno prebacili na državu, što je omogućilo lagodnost  sa svim mogućim paketima opskrbe, ali su time izgubili i pravu slobodu.  Ovime je papa Franjo  dao odgovor „ ne susrećemo Gospodina  u samosvijesti i vlastitim doživljajima i ponavljanjem  nutarnjih promišljanja",  rekao je na Veliki četvrtak u bazilici Svetog Petra , pa je kao dokaz, u maloljetničkom zatvoru  zatvornicima oprao noge.

Katolička Crkva se nalazi u vrlo lijepom dijelu svoje povijesti, s ovim isusovačkim papom dobiva nadu koju je njegov predšasnik u nama budio i sada je dobila sasvim novi poticaj. Nada za povratak jedne od najvećih "uspješnica" Crkve, pravog "Caritasa". Ljubav, odanost i briga za bližnjega. „Za bližnjega" je postao tako stran izraz  koji je prepušten da se o tome brine država, koja više nije htjela ni mogla  prepoznati prisutnost jednoga Drugoga, većega. To je nada koja se javlja okretanjem prema potrebnima i upravo takvima omogućava doživjeti neizmjernu ljubav Božju i možda će vratiti zakopanu vjeru. To bi  bilo djelo Franje i Benedikta! Susreću se dva pape ...

 

Albrecht Princ Croy je novinar, rođen 8. svibnja 1959, studirao politiku i povijest; redakcije FAZ, glavni urednik u časopisu Frankfurter Allgemeine Zeitung. 1999. glavni i odgovorni urednik i glavni urednik časopisa investitora „Telebörse", 2002. urednik poslovnog  magazin €uro. 2003-2009. odgovorni i glavni urednik Handelsblatta. Autor"stil knjige za menadžere"  koja je izašla kod  „Hansera"u proljeće 2006.