Münster 14, rujna 2012 (ZENIT.org). - Marko nam, u današnjem evanđelju, govori kako Isus prolazi sa svojim učenicima kroz Galileju. Usput im daje važnu  obavijest o onom  što će se uskoro dogoditi: "Sin Čovječji će bit predan ljudima, oni će ga ubiti. No,  tri dana nakon smrti će uskrsnuti ".  I onda Marko dodaje „ ali oni nisu razumjeli značenje njegovih riječi, a bojali su se pitati ga " (Mk 9,31 i dalje).

Vrlo često ni mi ne razumijemo Isusove riječi.  Naravno da je za učenike bila je nedopustiva ideja da će ubiti Isusa. Osim toga nisu imali pojma što to znači " treći dan uskrsnuti."

Opet i opet vidimo da Gospodin zahtijeva puno vjere od ljudi. Učenicima je vrlo teško palo da vjeruju u nešto nečuveno kao što je uskrsnuće mrtvih.  I zato  su više puta ponavljali molbu: „Adauge nobis fidem " - Gospodine, umnoži našu vjeru!

Za nas  je ohrabrujuće: ako je tako bilo s neposrednim Isusovim prijateljima, onda to nije ništa neobično ni za nas ako nama danas pada teško vjerovati u jednu ili drugu Isusovu poruku.  Nije to nikakvo zlo. Zlo je u tome što mi pokušavamo sadržaj vjere  prilagoditi našem razumijevanju. Kao što je to papa Benedikta XVI., u više je navrata, rekao da poruka vjere, ni na koji način, nije u suprotnosti s razumom.  Ali ona nadilazi naš razum. Suvremeni čovjek, sasvim  ozbiljno, misli da on može staviti  Boju objavu  pred sud  svoga (nužno ograničenoga ) razuma.  Dakle, tako se nije mislilo. S druge strane,  nikako se ne mogu istine božanske objave koristiti kao argument za ubojstva. Što je onda pravi stav? To se mora  pogledati u  pojedinačnim slučajevima.

Jedan takav pojedini slučaj jest, danas pokrenuta, diskusija u cijelom svijetu gdje se govori o slobodi izražavanja. Da li  prosvjedi muslimana moraju  biti popraćeni  nasiljem, to sada ovdje nije pitanje. Problem leži u zapadnjačkom načinu  razmišljanja, jer se od prosvjetiteljstva (koji ne nosi u sebi  nepogrješivu ​​istinu) sloboda izražavanja smatra nečim poput  svete krave. Može se diskutirati o svemu i svačemu, ali nikako o slobodi  izražavanja mišljenja.

Temu slobode, koja s pravom leži u srcu svih ljudi jer vrlo važna, može se konačno promatrati  kao zadovoljavajući i sveopći dar od Boga, Stvoritelja čovjeka. Budući da Bog želi ljudsku slobodu, njega zanimaju samo vjernici koji su se sami slobodno odlučili za Boga. On želi našu ljubav, a ljubav ne postoji bez slobode.

Bog želi ne samo slobodu ljudi koju mu je on povjerio kao vrijednu imovinu. I povjeriti znači da time ne može apsolutno gospodariti. Isto je tako u svim drugim područjima  ljudskog života.  Svojim zdravljem ne mogu tako apsolutno gospodariti  da ga sačuvam pod svaku cijenu, nije opravdano nikakvo nedopušteno, protuzakonito presađivanje organa. Moram čekati da dođem na red i biti siguran da je darovatelj sigurno mrtav. U stvari, moja osobna sloboda prestaje ondje gdje počinje sloboda drugog  čovjeka.

To je jednostavno logično i u području slobode izražavanja, koje je sasvim sigurno veliko dobro, ali ni tamo nije uvijek sve dopušteno.

Isto tako nije opravdano da se svakog novinara oslobađa optužbe uvrede. No, ako se već ne vjeruje da se može uvrijediti Boga, Svemogućega, sigurno bi trebalo paziti da se ne vrijeđaju vjerska uvjerenja i osjećaji vjernika. Muslimani i kršćani  su ovdje  stavljeni u isti rang, iako se mnogi kršćani  danas ubijaju „samo zbog  Boga", one koji vjeruju u njega možete pritisnuti uza zid.

Ne bi li bilo potrebno razmisliti o tome  - jednostavno rečeno - da se ograniče sloboda izražavanja, kao što su i sva druga prava ograničena?

Recimo ovako: svi imaju, ne samo novinari, slobodu izražavanja,  pa se onda to tiče i prava vjernika svih religija (pa i kršćana). I ta prava se mogu precizno definirati.

I  zar je to tako teško shvatiti da netko ne voli kada se ismijavaju njegove najveće i najdraže svetinje?  Bilo da je to njegova supruga ili njegovo dijete, ili Gospodin Isus Krist, ili  kod muslimana Prorok ili nešto slično u drugim religijama.

To se  zapravo može - gledati s normalnog stanovišta - no to ne može zamisliti samo onaj koji je siguran da Bog ne postoji.

Ali tko može li biti siguran da Bog ne postoji? To već zahtijeva jaku vjeru.

Očigledno, to još uvijek vrijedi i danas, da će „Sin čovječji bit predan ljudima". Možete ga ubiti, ali i uz pomoć neograničene  slobode "mišljenje" možete ga povrijediti i ismijavati. Postoje ljudi koji nešto takvog trebaju. Oni znaju da Boga mogu susresti. Do beskonačnog  se Boga ne može doći  i dohvatiti ga, ali utjelovljeni Bog je dostižan. On ima ljudsko srce.

Vrlo pametni prosvjetitelj  Voltaire je bio za potpunu  toleranciju, ali ne za toleranciju  kršćanske vjere. Njegov je savjet bio "Ecrasez l' infame"  „ uništite besramnicu „  - misli se na Crkvu katoličku. Na samrtnoj postelji je rekao „Bože, ako postojiš, spasi moju dušu, ako je uopće imam!"
Je li to bi čin bogatog duha  ili čin potpunog zdvajanja?

Molimo  Duha Svetoga za prosvjetljenje - za sve.
Uostalom, i ovdje vrijedi : jednaka prava za sve.

Msgr. Dr. Peter Steinitz je do 1980. radio kao arhitekt, 1984. zaređen od blaženoga Ivana Pavla II., za svećenika,  1987.-2007. župnik u Sv. Panataleonu u, Kölnu, župnik od 200.7 u Münsteru. On je autor katehetskih romana: „Pantaleon liječnik" i "Leo - Allah mahabba ". Na katoličkoj televizijskoj postaji EWTN nastupa ponedjeljkom u 17,30 sati s tjednom serijom „Stvaranje i Otkupljenje, dva velika Božja djela i suradnja ljudi".