Modernizam i krunica

Poticaj uz 27 nedjelju kroz godinu

Msgr. Dr Peter von Stenitz

Münster, 5 listopada 2012. U katoličkoj teologiji je postojalo i još postoji jedno strujanje, takozvani modernizam, koji pokušava prevladati stvarno ili prividno udaljavanje Crkve od modernog svijeta, što je u biti za pozdraviti. Naravno da Kristovo učenje stoji u nekakvoj suprotnosti s mentalitetom određenog vremena, iako je riječ blaženog pape Ivana XXIII. „aggiornamento" uvijek aktualna. Treba Kristovu nauku današnjim ljudima približiti jezikom koji im je razumljiv.

II. vatikanski sabor koji je započeo prije 50 godina prihvatio se te riječi. Mnogi ljudi su prihvatili i pozdravili „modernizaciju Crkve". Važno je da Crkva nije nikakvo društvo za čuvanje tradicije. U užem teološkom smislu modernizam zastupa mišljenje koje je sasvim suprotno katoličkom propovijedanju. Jednu od teza ovog pravca moglo bi se ovako sažeti: „Bog ne zahvaća u povijest ljudi." Ovo poimanje, u svom temelju, ima gnostičko poimanje Boga po kojemu je Bog beskonačno velik i stoji uzdignut iznad svijeta tako da nema ništa zajedničkog s njim. Ravnodušan je li ovaj svijet on stvorio ili netko drugi - demiurzi i ne brine se za svijet, za stvorenja, u najmanju ruku ne zahvaća u njihov život. Sve ono što nazivamo uslišanje molitve, čudesno ozdravljenje pa čak i oduševljenje za Boga je nešto subjektivno, nešto što se događa u podsvijesti ljudi, a ne u objektivnoj stvarnosti života.

U tom smislu jasno je kad se ponekad vidi smiješak na usnama nekih naših suvremenika kad pobožni misle npr. da, u pedesetim godinama, politički neprotumačiv odlazak Sovjetskog saveza iz Austrije treba zahvaliti intenzivnom „križarskom ratu krunice" patra Pavliceka. Čudna propast pokušaja preuzimanja vlast od strane komunističkog vođe u Portugalu 1975. ili čak pobjeda kršćanske flote u bitci kod Lepanta 7.listopada 1571, kada je Papa Pio V. kršćanima naredio hitno moljenje krunice.

Mornarica „Svete lige" kršćana bila je, onog znamenitog dana, 7. kistopada 1571., koji je također padao u nedjelju, skoro potpuno potučena od osmanlija. A uvečer istoga dana, bitka je završila pobjedom kršćana. Osmanlijska flota se povukla. I opet je Europa bila spašena porobljavanja. Godinu dana kasnije papa je uveo blagdan Gospe od Ruzarija za dan 7. listopada.
Takvo zahvaćanje u povijest - ako takvo uopće postoji - je svaki put velika iznimka. U potpunosti i općenito, ljudska povijest se ravna po čistim ovozemnim zakonima i vrlo često izgleda besmislena i zamršena. Nakon sjajne pobjede kršćana, na žalost kao i uvijek, ljudsko, sasvim ljudsko je došlo u prvi plan. Venecijanac Filip II. i drugi moćnici, sudionici bitke su počeli slijediti svoje osobne i sebične interese i događaj je ostao samo kratko prosvjetljenje Božje stvarnosti u ovom svijetu.

Zanimljivo je uočiti, kod ovih velikih događaja kojima se mogu, vjerojatno, dodati brojni drugi, krunica ima posebnu ulogu. Svejedno prihvaća li netko da molitva ima utjecaja na vanjske događaje, ili je to samo „zamišljanje" pobožnih: zašto je onda moljenje krunice tako prošireno da je, još i danas, mnoštvo vjernika širom svijeta moli i vrlo im je važna? „Neprestano isto ponavljanje", „brbljanje bez duše" , „djetinjarija" ili što još nadodaju kritičari.

U evanđelju današnje 27. nedjelje kroz godinu, Gospodin nam daje uputu kako se treba vladati s Bogom: „Tko ne prihvati kraljevstvo Božje kao što prihvaća dijete, neće ući u njega." (Mk 10,15). Da jasnije reknemo: da bismo cijenili krunicu, potrebno je imati, u najmanju ruku, mjeru poniznosti. I tko to ima, taj će biti bogato nagrađen. Ako bismo sada uzeli oba oblika molitve, onu usmenu (s gotovim formulama) i onu meditativnu, onda ćemo uočiti da je krunica duhom bogata sinteza koja sadrži oba oblika: molitelj ponavlja određene usmene molitve - gdje se ne radi o tome da se izgovori svaka „ Zdravomarijo" kao da bi to bilo jedino u našem životu - a pri tom se razmišlja o tajnama našega spasenja. I ovo se može i dopuniti donošenjem naših osobnih potreba.
Je li bolje moliti krunicu sam ili u zajedništvu? Oboje je ispravno. Ponekad se može primijetiti da moljenje krunice u zajednici na molitelje širi nekakav izvanredan mir.

Ja osobno se sjećam sprovoda kardinala Josefa Höffnera u Kölnu u listopadu 1987. Na početku je bilo mnoštvo svećenika koji su išli u procesiji prema crkvi st.Gereon, gdje je tijelo bilo izloženo i odakle je sprovod krenuo prema katedrali. Na putu prema tamo svećenici nisu bili duhom baš prisutni, išlo se prema st.Geronu razgovarajući, pozdravljajući naokolo. A na povratku su iste osobe bile duboko uronjene u molitvu krunice. I ljudi sa strane su zajedno molili. I atmosfera je bila sasvim drukčija. Nešto poput sjaja je ležalo nad gradom. Zamišljanje, osobni osjećaji?

Sigurno da je bilo i toga, da čovjek osjeća blizinu i pomoć Božju, jer netko to tako zamišlja. No svatko može potvrditi da je doživio nekakav Božji zahvat u osobnom životu i da se sve nije odvijalo po njegovim željama. Zašto toga ne može biti u životu i povijesti naroda?
Molimo blaženu Djevicu, kraljicu krunice, za one koji teško pada imati vjeru jednog djeteta.