2. korizmena nedjela 2013 (Pražnica)

Star InactiveStar InactiveStar InactiveStar InactiveStar Inactive
 
Misno slavlje

Pozdrav:
Gospodin, koji svakog pojedinog zove u svoje kraljevstvo, neka bude s vama.
Uvod:
Sve vas lijepo pozdravljam na današnju nedjelju II. korizmenu . Danas ćemo slušati u evanđelju o onom događaju kad je Isus nekim učenicima  pokazao dijelić svoje slave.  Evo, i nas je Isus pozvao da s njim, danas, popnemo na brdo preobraženja. Takvi trenutci su nam potrebni.   Kao nekoć, tako i sada među nama će samo neki doživjeti njegovo preobraženje u svetoj misi. Tko će to biti - sigurno znam oni koji se uspnu s njim na brdo preobraženja. To su oni među nama koji će se pokušati sabrati i u vjeri slušati čitanja.  Oni koji će u ovoj svetoj misi doživjeti preobraženje, moći će sići s brda preobraženja u svoj svagdašnji život okrijepljeni saznanjem da na kraju čeka uskrsnuće.  Zašto se to ne događa svima, odgovor ćemo čuti u propovijedi .
Možda će nam pomoći za sabranost da dok budem pjevali ove napjeve promislimo da su i naši stari  u svojim mukama pjevali isto ove napjeve i da im je to davalo snagu za preživljavanje.
Ovo nas treba potaknuti na razmišljanje da naši životni putovi imaju samo malo trenutaka osunčanih i lijepih visina. Većina tih putova vodi po nizinama svagdašnjice, po običnim banalnim stvarima. I kad god se orijentiramo prema Isusu i idemo svojim putem, naši putovi neće zalutati, nego će voditi u život.
Promislimo u čemu smo mi, proteklog tjedna, lutali i  molimo Gospodina da nam oprosti.

Molitva vjernika:  Bože, daj mir jedinstvo
Gospodine Isuse Kriste prije nego što si ušao u svoju uskrsnu slavu, trebao si proći putem poniženja i muke. U našim potrebama vapimo k tebi:

Bože, Oče  Gospodina našega Isusa Krista i svih ljudi, pomozi svima nama da ovako mislimo i radimo i tako nađemo život kojega prosvjetljuješ u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.

Meditacija nakon pričesti:

O sunčevu zalazu
sklopio si savez s Abrahamom.
u svojoj gozbi podižeš visoko onu baklju
koju tvoja ljubav pali u kruhu
tvoju žrtvu
i gori u vinu
tako da postane krv,
krv na križu za nas prolivena.

U Isusu Kristu je
Novi savez
S nama sklopljen.
Mi ga jedemo i pijemo
Našim ustima
I našim duhom.
I kad bi sunce potamnjelo na svijetu
Bog ostaje uz nas
I čini što je obećao.     Silvija Walter, Kommunionpsalter.


Propovijed

„Mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti, jer misle na zemaljsko.."

Prošle smo nedjelje razmšljali o napastima i rekli da je napast trostruka: nazovimo ih napastima  standarda, potrošnje i uživanja - senzacija.  I dok čovjek ne prihvati napast nego  se bori protiv nje, on je na pravom putu. Odbija đavla i njegove kušnje.  Danas ćemo učiniti korak dalje, a na to nas potiču riječi poslanice koje smo čuli.  Danas ćemo malo promišljati o grijehu.

Što je grijeh?
U katekizmu smo učili da je grijeh: svjesno i hotimično kršenje  Božjih zapovijedi u velikoj stvari.  Ovako gledano,  mogli bismo skoro reći da i nema grijeha i da nitko od nas ne čini grijeha. Jer ruku na srce, ima malo ljudi koji bi htjeli Božju zapovijed svjesno kršiti  i to u velikoj stvari. Takvih ljudi bismo našli vrlo malo.  No, ako stvar promotrimo sa stajališta današnje poslanice, a ona je riječ Božja  koja „žari i peče", onda stvar  izgleda sasvim drugačije.

U čemu je  bit i težina grijeha?
U biti grijeh se sastoji u tome što mi biramo neko stvoreno dobro ispred  Boga. Boga stavljamo na zadnje mjesto. Pa priznajmo iskreno sami sebi kakvo mjesto Bog igra u našem životu.  Možda važnost imaju neki religiozni običaji, ali to nije Bog. Gledajte, danas je nedjelja koliki kršćani dolaze na misu s ovom mišlju: Ja idem sada jednu uru razgovarati s Bogom, idem sada na moje brdo preobraženja i tu će mi Bog dati snage za ovaj tjedan koji dolazi da mogu ispunjavati, u redu i pravilno, sve svoje zadaće, ja kao svećenik, ti kao roditelj, dijete kao učenik. Ja dolazim  na nedjeljnu misu čuti riječ Božju koja će mi dati snage za moj život, odgovor na moje probleme. Ruku na srce - malo je takvih. Kad bi tako bilo, onda ne bi ostajali na dnu crkve, kao što se to čini i time jasno pokazuje da im nije stalo do Isusa i susreta s njime, da su došli iz jednog sasvim drugog razloga.  Problem krizmanika, naši spadaju  u veliku grupu krizmanika u Hrvatskoj od kojih mnogi ne pristupaju tom sakramentu s vjerom da će im Duh Sveti dati snage da mogu vjeru ispovijedati i po vjeri živjeti. Ruku na srce, razlozi zbog kojih mnogi dolaze na krizmu su savim drugi. Kad ne bi bilo tako, onda ih ne bi trebalo natjeravati na nedjeljnu misu i brojne druge stvari koje iz toga proizlaze. Ostanimo  još trenutak kod sakramenata. Prva pričest, još je sama ta generacija otvorena  prema vjeri, nisu zatrovani primjerom starijih. Još kod djece  osjećamo kakvu takvu vjeru i žar. Dok kod roditelja ne opažmo to, oni koriste Božji susret s djecom za neke sasvim druge stvari.Važniji je ručak i cipele ili rukavice ili torbica od onoga koga će njihovo dijete primiti. I tako zatamnjuju  ili  ubijaju Boga  u  srcima svoje djece, ali i u svom vlastitom srcu. I da se to ne događa djeca neće imati ni bijele rukavice, niti torbice - to jednostavno djeci smeta.  A da ne govorim o torturi koju curice moraju podnositi one noći prije prve pričesti kad moraju spavati s viklerima na glavi.  Važnija je frizura djetea nego  priprava djeteta na jedinstveni događaj njihova života.  Kad bi bilo drugačije ovdje bi bilo mnogo roditelja prvopričesnika, a primjećujem da baš te generacije nedostaje na nedjeljnoj misi. Nadam se da ste me shvatili. Nabrojeni primjeri  nam jasno pokazuju da je i naša župa zaražena bolešću ovoga svijeta, a to je zamraćenjem Boga ili ubijanjem Boga u srcima, kako pojedinaca, tako i župe pa dosljedno tome i ljudske zajednice.

Neprijatelji Križa Kristova
Sveti Pavao  u današnoj poslanici opominje da mnogi kršćani žive kao neprijatelji križaKristova. Odlazeći papa Benedikt  XVI., u svojoj posljednjoj propovijedi koja je bila, vrlo znakovito, na Pepelnicu  poziva svijet i Crkvu na obraćenje. I navodi da je ponekad lice Crkve izobličeno   zbog dva grijeha, a to su  rivalstvo  i individualizam  kao i podjele među ljudima. A toga, na žalost, ima i kod naših vjernika  koji dolaze na misu. Čak na neki način žele Bogom potvrditi svoje rivalstvo, svoje podjele i staviti Boga na svoju stranu.   S druge strane mnogi vjernici misle da oni Bogu čine veliku uslugu kad dolaze na misu.  I na taj način zamraćuju Boga  ili ubijaju Boga u svojim srcima i srcima ljudi oko sebe i ti ljudi postaju neprijatelji Križa Kristova. Počinjaju teški grijeh što stavljaju svoje vlastite interese ispred Boga.
Pogledajmo malo društvo u kojem živimo pa ćemo opaziti mnoge stvari. Brojni današnji slavni, ljudi kako završavaju?  Svršetak u propasti. Pogledajte malo oko sebe. Dovoljno je pogledati naslove žutih  medija koji su krcati aferama s tragičnim završecima glumaca. Njihov svršetak je propast. Vi pratite razne serije: preljubi, krađe, prijevare, ubojstva  sve nam se to prikazuje u našim kućama kao nešto veliko. Sramota postaje slavom  i to mi gledamo i na taj način prihvbaćamo takve stvari. Pa zar se sve te stvari ne događaju kod nas? Vidite na filmovima se svjesno stvari tako postavljaju da mi prihvaćamo sramotu kao slavu. Gledajte samo jedan primjer:  prije pedeset godina rastava je bila nešto strašno, sramotno,  a sada se čuje i od dobrih kršćana: a što kad se ne slažu, bolje je da se rastave. A gdje je ono „što je Bog združio čovjek neka ne rastavlja."  A da ne govorim o našem odnosu prema grijehu.  I kad ja kao svećenik  opominjem i ukazujem na grijeh, onda bi mi to mnogi najradije zabranili - jer se miješam u privatne stvari.  Grijeh, koliko god je moj osobni grijeh, ali i zajednica zbog njega trpi. I zaboravljamo da mi možemo biti sudionici tuđih grijeha ako nečiji grijeh hvalimo, ili ne osuđujemo ili ga prekrivamo.  Plod ovakvog života  i načina razmišljanja se vidi kod djece. Djeca koja uče i rade proglašavaju se štreberima, oni problematični  koji se tuku, koji puše, piju postaju zvijezde u razredu. Uzalud svi odgoji i zdravstveni i spolni i ne znam koji kad smo i kod djece zamračili i ubili Boga. Pitam se koliko djece vidi svoje roditelje  i nas vjernike kao neprijatelje križa Isusova, a onda se čudimo kad sama ta djeca postanu neprijatelji križa Isusova i kad njihov svršetak bude propast.

Prebrazba
Pavao ne završava svoju poslanicu tragično, nego nas poziva da ispitamo svoj temeljni stav i  pogled. Od kuda smo i za što smo.  Naša domovina je na nebesima. Bog će biti  prvi  i on će nakon sve zemaljske  borbe uskrisiti naše tijelo, dakle  nas, ne za propast, nego za vječnu slavu.  Zar ovo nije veličanstvena vizija zbog koje se isplati pošteno živjeti? I tako lijepo, zanosno završava: „Stoga, braćo moja ljubljena, željkovana, radosti moja  i vijenče moj, tako - čvrsto stojte u Gospodinu."  To znači: stavite Gospodina ispred svega.
Pa će nam evanđelje o preobraženju pokazati da se isplati boriti. Svi smo mi putnici na zemlji, grješnici, umorni, padamo, potrebni smo okrepe, kao što su apostoli bili potrebni okrepe prije puta u mjesto Isusove smrti, u mjesto gdje će Bog biti ubijen. I tada će oni, u toj tami Božje odsutnosti, prepoznati Uskrsloga.
I ova sveta misa  - jedna vrsta preobraženja, nama u ovim danima kada nam se čini da je Bog nestao - da je Bog ubijen, kada sve više osjećamo  tamu i hladnoću Božje odsutnosti, može biti   prigoda za novo otkriće sakrivenog lica Božjega.
To lice će vidjeti oni apostoli koji su se s njim popeli na brdo. To lice sakrivenog Boga će upoznati oni koji se uspnu iz ove svagdašnjice  na brdo preobraženja  gdje će prepoznati Božje lice koje će im dati snagu u borbi protiv grijeha. To želim danas i sebi i vama.