negdje se naziva još i  prva nedjelja  muke – Gluha,  a negdje Pokrivno nedija

/danas se prekrivaju križevi,  a mogu i slike u crkvi/

Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje ( Ez 37,12b-14)

Narod kojega je Bog izabrao u Abrahamu, a kojega je vodio pod Mojsijevom uzdignutom mišicom kroz životno neprijateljsku pustinju, pod Davidom Jeruzalem uredio za domovinu - Božji narod je mrtav, raštrkan među narodima. No, Bog ga ipak ne napušta: on izvlači svoj narod iz grobova, on mu udiše svoga životvornog duha i dovodi ga nazad u izraelsku zemlju

Nije to djelo stvorila politika,  ni diplomacija, niti naoružana ljudska ruka, već Božja moć koja obećano ispunjava i onaj koji gleda priznaje: On je stvarni Gospodar.  Samo On, a ne nitko drugi daje svom narodu budućnost. On ne dopušta da propadnemo. On nas vodi u svoju zemlju života.

Božji narod i danas osjeća prijetnju smrti: brojevi ne daju puno nade u dobar razvoj situacije. Opadanje broja vjernika, manjak svećenika, opadanje broja posjetitelja nedjeljne mise, manjak - gubitak vjere i k tome sve ružnija slika prezentirana javnosti preko medija: sve to govori o prijetećem nestanku Crkve.  Mnogostrukom pastoralnom tehnikom pokušavamo učiniti nešto u suprotnom smjeru.

A ipak, i za nas danas, vrijedi: Bog je onaj koji neće dopustiti da njegov narod utone u grob.  Bog je onaj koji će nad nama izliti svoga životnog Duha koji će svoju Crkvu ispuniti životom, klonule ohrabriti, onima koji sumnjaju pokazati budućnost. On je dopustio da uđe u smrt i njegov Sin, ali ga je, po svom Duhu, ispunio  uskrsnim životom. Istim putem prolazi i njegov narod u ovo preduskrsno, pokorničko vrijeme. Na ovu poruku bismo trebali misliti ove i svake druge nedjelje.

Drugo čitanje  (Rim 8, 8-11)

Kada u korizmi čujemo  o „mesu", odmah mislimo na dane nemrsa ili na zapovijed petka. Pavao ne govori o tom mesu.  Određen mesom - misli na našu ljudsku egzistenciju, kod koje se brine samo o preživljavanju, ne gledajući drugoga, nego sebe ističem pod svaku cijenu; meso - to je moj ja, neprihvaćanje nikakvih drugih čimbenika, nepodnošenje nikakve instance iznad sebe. Ova, tijelom određena, egzistencija je na neposrednom putu prema smrti, jer joj se ne mogu suprotstaviti nikakvom vlastitom silom. Moje tijelo je neizbježno prepušteno smrti.  A ipak, Pavao ne propovijeda poruku o smrti, nego poruku Duha, a time i života.  Po Duhu je Bog Isusa uskrisio od mrtvih, po tom istom Duhu će i nas oživjeti.  Naše tijelo ostaje određeno za smrt, jer joj ne možemo izbjeći.  No, u nama boravi Duh i on će oživjeti naše smrtno tijelo.

Pavao ide još jedan korak dublje. Tijelo donosi smrt zbog grijeha, a duh oživljuje zbog pravednosti.  Smrt je došla nad nas otkad smo odijeljeni od Boga. Smrt je gorka posljedica toga što se Adam- čovjek okrenuo od Boga i sada u drukčijem stanju stvarno ne živi, nego vegetira.  To pak nije pravi red , to nije „pravednost".  Tek onda kad se ponovno okrenemo prema Bogu, kad nas Duh bude opet povezivao s Bogom, tad nastaje prava pravednost, tu je onda stvarni i pravi život. Tako je Duh život zbog pravednosti. Kada su, u prijašnja vremena, odbacivali meso u sedmicama prije Uskrsa, izostavljali ga u prehrani, htjeli su pokazati ovaj red (poredak) na opipljiv način. Pri tome su bili svjesni da takva negacija ne postavlja pravi red, nego da prazninu treba ispuniti, a to su pokazivali time što su zašteđeno davali siromasima i potrebnima, a nisu zadržavali za sebe.  Tako pokušavamo i mi danas, vrijeme pokore organizirati pozitivno, jer odricanje nije cilj, nego pripremanje mjesta za veće stvari. Tako stvaramo prostor na kojem mogu rasti plodovi Duha, gdje nas neće određivati tijelo i nama vladati - nego Duh koji će nam dati pravi život.

 Evanđelje  (Iv 11, 1 - 45)

Moderni čovjek pita kod ovakvog pripovijedanja o čudu,  kao o uskrsnuću Lazarovu, o povijesnim okolnostima koje stoje iza toga.  Tako promašuje smisao i cilj poruke koja nam se ovdje naviješta.  Čudesa, ozdravljenja, uskrsnuća mrtvih nisu za ljude u starini bili nevjerodostojni događaji, čiju povijesnost bi trebalo ispitati. To su bili događaji koji su se, u svoje vrijeme, događali, a koje su, sasvim normalno, očekivali od Božjeg čovjeka, proroka. Našoj pozornosti bi trebalo biti važno pitanje: Zašto evanđelist opisuje ovaj događaj? Koju poruku želi prenijeti? U središtu pripovijedanja je ispovijest Marte, Lazarove sestre. Obje sestre su zavapile: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi bio umro."  A Isus odgovara Marti: Uskrsnut će brat tvoj, ali ne tek na sudnji dan, kako su brojni Židovi vjerovali, nego tko u Isusa vjeruje ako i umre, živi.

Isus ne naviješta samo život, Isus ne daruje život koji će uskoro brzo proći, on sam je Život i to u punom smislu riječi: Život  koji više ne vodi u smrt, nego koji ne poznaje konca. On je život koji je s križa i iz smrti uskrsnuo i daruje ga onima  koji u njega vjeruju. Tako, ovdje pred  zajednicu koja sluša događaj pashe dvije sedmice prije najvećih dana Gospodnje godine, dolazi nedohvatljiva tajna života, koji pobjeđuje s križa i tako, onoga koji vjeruje i u njega gleda, spašava od propasti. Spasenje nije neki „ono", nego Isus pita: „Vjeruješ li ovo?"  Spasenje je jedan „TI" kojemu Marta ispovijeda: Ti si Mesija, Sin Božji, koji dolazi na svijet! I u ovom evanđelju se upravo radi o ovoj uskrsnoj središnjici. I zato zaključuje evanđelje: Mnogi koji su vidjeli što je Isus učinio, povjerovaše u njega.  Evanđelist je napisao ovu perikopu da bismo i mi došli do te vjere. Ovdje se ne radi o jednom događaju i njegovim povijesnim okolnostima, nego: „Sve je ovo napisano  da i vi vjerujete da je Isus Mesija, Sin Božji i tako, po vjeri u njega, imate život" (Iv 20,31)

 Misno slavlje

Pozdrav: Milost Gospodina našega Isusa Krista, koji je za nas umro i uskrsnuo, neka bude sa svima vama.

 Uvod: Bog ima samilosti s ljudima, pa i s nama. To je središnja poruka današnjega dana. Neprestano osjećamo da nam je potrebno spasenje. Kako često dođemo do vlastitih granica: udareni, oboreni, razočarani, bez nade, koliko se često osjećamo umorni, bez snage, da - „živi a mrtvi!"  A kako smo tek nemoćni kad primijetimo da život ide svome kraju.

 Na početku ovog bogoslužja probudimo svijest  o milosrđu Božjem i molimo Boga da nam bude milostiv.

 Molitva vjernika

Kao zajednica Kristova, koja je pozvana pronositi u svijet poruku o milosrdnom Bogu i Bogu darovatelju života, molimo:

    za snagu za sve koji vjeruju u Boga i čvrstoću za sve koji su u svojoj vjeri nesigurni i koji se bore s Bogom, molimo te

    za dostojniji život ljudima i osiguranu budućnost za sve narode koji su pogođeni dugogodišnjim ratovima i katastrofama, molimo te

    za nadu svih ljudi koji su došli do kraja svake nade i snage i ne vide više nikakvog cilja i smisla, molimo te

    za blagoslovljeno djelovanje za sve koji se trude oko odgoja i duhovnog dobra mladih i kod nas i u svijetu, molimo te

    za utjehu i povjerenje za sve koji tuguju zbog smrti drage osobe i za vječni život našim pokojnicima, molimo te

Gospodine ti imaš smilovanja s nama ljudima i vodiš nas kroz patnju i smrt u život. Tebi hvala i slava u vijeke vjekova Amen!

 Meditacija

 Uhvati moje suze u svoj kalež.

 Rekao si

da hoćeš biti bliz onima

koji su srca slomljena

i već su prije

prorekli o tebi

da nećeš ugasiti vatru što tinja

i da slomljenu trsku prelomiti nećeš.

S povjerenjem u ove riječi

dolazimo k tebi

žalosni,

opterećeni,

uništeni i zdvojni

kao otac i majka.

Zašto je naše dijete umrlo tako rano

i nitko nam to ne može reći,

zašto i kako bi to moglo biti dobro?

Znamo da je naše utočište u tebi,

ali nam tako nedostaje,

čeznemo za njim, ali znamo,

da ga u ovom vremenu više nećemo vidjeti.

I zato se okrećemo tvojoj riječi

kao tvoji gosti

na gozbi suza

za stolom nade za beznadne

koji se još nadaju

i povezani sa svima onima

koji na ovoj zemlji tuguju

zbog smrti svoje djece...

Ti nas zoveš za stol života

dođi k nama.

 Propovijedi:

 a)

Ti si život

 Korizma, četrdeset dnevno uvođenje u središte našega biti kršćanin, dolazi sve bliže svome cilju. Za tjedan dana, Cvjetnicom, počinje  Veliki tjedan: slavlje smrti i uskrsnuća Gospodinova. I danas se okrećemo ovoj temi, ovome slavlju.

 Isus ljut zbog stvarnosti smrti

I Isus stoji, u današnjem evanđelju, užasnut, potresen zbog stvarnosti smrti, on sam plače s Lazarovim sestrama, plače s ljudima iz grada koji su ih došli tješiti, a svi skupa stoje nemoćni pred smrću. To nije svijet kojega je došao naviještati, svijet smrti, koji mu se ovdje suprotstavlja tolikom žestinom.  Njegov Otac želi svijet života, bez žalosti, on ga je poslao da izvede njegov narod iz progonstva, iz njihovih grobova i odvede ga u kraljevstvo života. I to treba biti vidljivo pred svijetom onda kad Isus poziva mrtve u život: kad je uskrisio Jairovu kćerku, mladića iz Naima. A to trebamo doživjeti i sada kad Isus moćnim glasom poziva Lazara iz groba.

 Isus poziva u prolazni život

Ono odlučujuće se nije dogodilo: Lazar se vraća u život u kojemu opet prijeti smrt. Jer  onima koje je ovdje Isus uskrisio dano je samo malo života, nisu već pozvani u kraljevstvo života koje neće nikad završiti. I Marta, Lazarova sestra, to zna uza svu radost Isusove pomagajuće blizine. Ona priznaje da će njezin brat, iza ovo malo života koji je njemu, a i nama ovdje darovan, uskrsnuti o uskrsnuću u posljednji dan.  I tek tada će on uskrsnuti na život za kojim svi mi čeznemo. Na život koji nema kraja, bez boli i patnji, bez suza, kojemu neće prijetiti ni jedna propast, on će uskrsnuti u vječni život.

 Onome koji vjeruje, Isus donosi život koji nikada ne prestaje.

A ipak, taj život nam Isus ne donosi tek na sudnji dan, on polaže u nas sjeme toga života već sada. „Tko u mene vjeruje", kaže Mariji, a s njom i nama, „taj živi i ako umre." Tko u svom zemaljskom životu vjeruje u mene, taj neće umrijeti ni onda kad ovo smrtno tijelo ide svom kraju, jer sam ja u njemu sa svojom životnom snagom, s Duhom koji oživotvoruje. Isus pita Mariju o tom životu, pravom životu koji daruje život: „Vjeruješ li ovo?" I ona odgovara: „Da, vjerujem." Ona ne vjeruje u neku katekizamsku rečenicu, ona vjeruje njemu, koji stoji pred njom. I potvrđuje: Vjerujem da si ti Mesija, Sin Božji, kojega dugo čekamo. Ti si onaj koji ima moć nad kraljevstvom smrti, koga smrt ne može pobijediti, ti si ispunjen  i prožet snagom Božjom, njegovim životvornim Duhom: Ti sam si Uskrsnuće i Život.

 Ispovijest Uskrsloga

Ova Marijina ispovijest je stvarno središte današnjeg evanđelja, poruka koju nam evanđelist stavlja u srce, uskrsna blagovijest koja želi danas sjajiti. Pred nama stoji Krist koji je, božanskom snagom, razlomio vrata podzemlja, lance smrti, onaj koji je svojom smrću na križu pobijedio smrt i uskrsnuo na neprolazan život, vječni život koji nikada neće prestati.  On nam, u euharistiji, daruje svoje razapeto tijelo ispunjeno i oživljeno Duhom Svetim koje je uskrslo i nas ispunja svojim uskrsnućem i svojim životom. Tko u njega vjeruje ako i umre, živi. Tko po vjeri s njim ostaje povezan, neće umrijeti nikada.

 1

 Ne dopustite se balzamirati

Ima ljudi čiji je život ograničeniji od života slijepca o kojemu smo čuli prošle nedjelje. Neki su vrlo teško oboljeli na duši i na tijelu da se može misliti i na smrt, kao kod Lazara. Što čine bolesni? Na smrt bolesni? Legnu u krevet.

Kod nekih ljudi se može doslovno vidjeti kako život, malo po malo, nestaje. Postaju sve žalosniji, bez ikakvog zadovoljstva dok se život potpuno ne ugasi. Za takvoga kažemo da se sam predao, tomu nije stalo do života. Taj se već sada može balzamirati. Ima ljudi koji pokazuju tako malo života da se za njih moramo plašiti. Pa čak i oni koji se brinu za teškog bolesnika, moraju paziti da ne odumre njihova životna radost. Ako smrt tako ovlada, onda se ona pokazuje kao čvrst orah, a mi sami se osjećamo slabima da bismo ga razlomili. Tada kapituliramo i kažemo: to je beznadan slučaj. Na tom orahu su već mnogi slomili zube.

 Ovo ne vodi u smrt

Lazar je takav beznadni slučaj. On se sve više i više povlačio iz života. Ne znam zašto sestre vide da je smrt blizu. Što on više gubi nadu, to će ga one više napuštati.

Isus je sasvim drukčijeg mišljenja: "Ova bolest nije na smrt, nego da se Bog proslavi." Rijetkost. Zadah smrti se toliko proširio da su svi govorili "mrtav je." Čvrst orah i za Isusa.  Tu je potpuno izašao iz nutarnje ravnoteže kad je vidio u grobu Lazara balzamiranog, zavijenog povojima. Plače, ali istodobno postaje i ljutit. Ne može zamisliti kako su ljudi tako olako prepustili teren smrti. On zna da njegov nebeski Otac potpuno stoji na strani života. Ljudi se pitaju odakle Isus to zna sa sigurnošću. Ako netko ima tako povjerljiv odnos s nebeskim Ocem kao Isus, on će spoznati da je Bog nepresušiv izvor života. Isus se osjeća ojačanim da može reći: „Ja sam uskrsnuće i život."

Isus zna da je mnogima to teško prihvatiti, zato i njegovo pitanje Marti, Lazarovoj sestri: "Vjeruješ li ovo?"

Ovo pitanje je vrlo važno. Pripovijest o Lazaru pokazuje da  će odgovor da ili ne odlučiti hoće li se slomiti tvrd orah ove smrti. Božja životna snaga koja u Isusu postaje jasna, nastupa u korist života. Isus zaviče: Maknite kamen, Lazare iziđi, odmotajte ga. Lazar izlazi iz svoje smrtne pećine. Odlazi od tog mjesta gdje smrdi po lešini. Tako će se Bog proslaviti. Ljudi se čude i dive, ali Isus govori:"Tko sa mnom vjeruje u uskrsnuće i život, taj će živjeti ako i umre, živjet će uvijeke." Isus shvaća smrt sasvim ozbiljno, čak vrlo ozbiljno, smrt označuje kraj, beznadnost, bezbožnost. A to Isus ne može nikada i nikako prihvatiti. Zato i nas poziva i nastupa u korist života. Bog je na našoj strani.

Uskrsnuće prije groba

 Vjera u uskrsnuće nema samo značenje ili ga tek onda ima kad stojimo kod nekog groba, nego postoji uskrsnuće prije groba. To znači da mi vjerujemo u život i onda kad se na mnogim mjestima pokazuju znakovi smrti.

I sada kad se tako nemilosrdno krče brazilske prašume, kad industrija zagađuje izvore voda,  kad je više od polovice južne zemaljske kugle ugroženo, a dugoročno i mi, onda mnogi tu vide beznadni slučaj. Tu više ništa ne možemo, ili se vladamo prema uzrečici: poslije nas potop. Takvim izrazima umotavamo ljude u mrtvačka odijela dok se svuda ne proširi miris smrti. I ovdje se pita za našu vjeru u uskrsnuće i život. Velikim i malim djelima možemo potvrditi ono što govorimo u Vjerovanju: „Vjerujem u uskrsnuće mrtvih i život vječni." Orah smrti je slomljen, zato iziđimo iz groba smrti, odmotajmo se, oslobodimo se povoja smrti i pođimo novim putem.

 2.

 Zašto se treba truditi. Život mi je i tako dovoljno kratak, snage su i tako male da se ne prevarim u svojim mogućnostima. I sve što činim je samo kap na vrućem kamenu. I onako ništa ne mogu mijenjati.

Vrijeme heroja i junaka je prošlo - ako je takvo vrijeme ikad i postojalo, a heroja  bilo. Ni velike zvjerke nisu promijenile svijet. Ako te velike zvjerke ili heroje promatramo kroz razdaljinu povijesti ili od par desetljeća, onda su nam te figure poput Hitlera, Tita tako smiješne da nije ono sivilo tako neshvatljivo gdje su se tako prodali.Možemo i zmaja staviti u lance a opet ništa ne shvaćamo.  Povijest ne može nitko od nas promijeniti. Čovjek se može samo povući na svoj otok i brinuti se da ima nekakvu brodsku ili trajektnu vezu.

I kad je to tako,  što tu onda vrijedi uskrsnuće nekakvog Lazara. Zar Isus nije mogao poštedjeti ovu kap na vrućem kamenu?

 Uskrsnućem Lazara je obećanje postalo stvarnost. Lazar će opet umrijeti. Njegovo uskrsnuće nije punina života. Ono će se tek dogoditi nakon pobjede križa i uskrsnuća Jednoga. Bog nam govori u primjerima, simbolima, obećanjima koja su opipljiva i imaju smisla.  Ovaj smisao vjere potvrđuje cijelo Pismo, Crkvena povijest. Bog ne poučava, on djeluje. Lazar živi.

 Vjera u riječi i znakove stavlja naš život u slavu Božju; podlažemo se Bogu, jer samo Bog može stvoriti i mijenjati život. Obećanje nije sveopće i apstraktno, nego je konkretno za nas. Ono konkretno se može vidjeti i opipati, ne u velikim programima, nego u malim Božjim potezima. Pa iako se u našem životu ne može otkriti trag Božji, može nam biti darovano  da spoznamo manjak ove velike spoznaje.

Nisu samo konkretni patnja i smrt, mržnja, nego i nada, ljubav, mir, milost ostaju trajni i konkretni. Veliki petak je znak Božje povezanosti s nama. Tako što sam Bog na svome tijelu nosi grijehe svijeta, njegova slava postaje vidljiva. Da je Isus Krist sin Božji, Bog, za Crkvu, će postati jasno u uskrsnuću. Samo ako naša vjera u životu bude tako konkretna, možemo nositi svijet, pokušati nesavršeno, kap po kap, nositi kamenje i osjećati se sigurnima kod Onoga koji je sam konkretan, pun smisla, koji je uskrsnuće i život.

 3.

 Isus je život preko smrti

Na današnju, petu korizmenu nedjelju slušamo o vrhuncu znakova povijesti Isusovog samoobjavljivanja kako nam to prenosi evanđelist Ivan.  Pred dvije nedjelje slušali smo o susretu Isusa sa Samarijankom na Jakovljevom zdencu (Iv 4 1-42), prošle nedjelje smo slušali o izlječenju slijepca od rođenja (Iv 9, 1-41). Kao vrhunac samoobjave Isusa Krista stoji, sedmicu dana prije Velikog tjedna, tjedna muke ali i uskrsnuća, pripovijest o Lazarovu uskrsnuću kao znaku onoga što Isus jest.

 Žeđ za srećom, traženje istine i čežnja za životom

Tri glavne osobe s kojima je Isus došao u dodir govore o našoj životnoj povijesti i povijesti vjere. Oni ujedno predstavljaju tri velika područja ljudskog života i sve opasnosti: naše čežnje za jedinstvenošću, naše neutažive čežnje za srećom, istinom i za neuništivim životom.

U ovim životnim situacijama Isus se pokazuje kao živa voda i govori nam da se težnja za uspješnim životom hrani ljubavlju. On je svjetlo koje će premostiti tamu uništenog života, koje će nadvladati sljepilo srca. I on,  Isus Krist, je uskrsnuće i život za sve koji u njega vjeruju, da ispuni neutaživu žeđ za životom i poslije smrti.

Ivan ne želi samo prenijeti što Isus govori i čini, nego svima i svakome označiti ono što Isus jest. Njegovo djelovanje i govor ukazuju na dubinu njegova života, na ono što i tko on jest, na onoga koji je duboko bio povezan s Bogom. Isus je onaj koji, usred našega života, ukazuje što je Bog za ljude: Bog života u ispunjenom odnosu u ljubavi, Bog istine koji oslobađa čovjeka za jedinstvenost života, Bog koji je život, kojega nam je on darovao, kojega nikad više ne oduzima, nego ga ispunjuje preko smrti i to onda kada čovjek prihvaća taj dar u ljubavi, u kojoj će sam postati netko tko ljubi.  Isusova izreka: ja sam u Božje ime, postaje prisutnost samoga Boga.

 Čežnja za životom

Naša čežnja za životom uređuje cijeli naš život, a uvijek je postavljena u pitanje zbog slomljenih odnosa, zbog slomljenih, prevarenih, zloupotrebljenih, razočaranih u ljubavi, kroz nevolje i patnju, kroz umiranje i smrt.

Naša čežnja za životom može ostati živa ako se u tome ukazuje naša čežnja za Bogom.

Sri Ramakrischna, poznati hinduistički učitelj duhovnog života, je rekao jednom svom učeniku: »Ako tražiš Boga, on će k i tebi doći.» Učenik nije razumio ništa. Jednoga dana su se obojica kupali u rijeci. Učitelj reče: «Zaroni.» Učenik učini. Ramakrischna stane nad njim i držao ga je pod vodom dok skoro nije iznemogao. Tada ga pusti. Kad je izronio upita ga: «Što si našao ispod?»  «Želio sam malo udahnuti, jedan udisaj», odgovorio je učenik. «Jesi li čeznuo za Bogom?» «Ne» «Onda to moraš naučiti», odgovori učitelj. «Tek kad to naučiš, naći ćeš Boga.» (Klaus Müller: «U uskrsnoj tajni susresti trojedinog Boga.»)

Čežnja za Bogom

Ova čežnja za Bogom kao čežnja za životom koji je ugrožen smrću i Božji dar života, ujedinjuju se u jedno u ovome Isusu iz Nazareta, za svakoga tko u njega vjeruje. To je istina za svakoga tko vjeruje u Isusa. To nam želi reći ova pripovijest o Lazaru. Tko u njega vjeruje, taj neće promašiti u svojoj čežnji za Bogom i čežnji za životom. Tko u Isusa vjeruje, njemu život neće nauditi.

U našoj čežnji za životom i svim iskustvima koja pri tome imamo, trebali bismo i mogli Boga tražiti, a potom i ustrajati u vjeri u Isusa, u sreći i pitanjima i patnjama života da je upravo Bog s nama u središtu života.

Pođimo nazad k pripovijesti o Lazaru:

U našoj sreći i nesreći je Bog prisutan u Isusu, s nama koji smo sretni ili trpimo. Isus je poznavao sreću ljudskih odnosa u prijateljstvu. Sestre Lazarove, Marta i Marija šalju mu poruku: «Gospodine, tvoj prijatelj je bolestan.» (Iv 13,13) Marija i Marta su prijateljice Isusove. Njihova kuća u Betaniji, nedaleko Jeruzalema, bila je za Isusa kuća sreće po ljudskoj blizini i prijateljstvu. Kratko pred svoju muku i smrt, Isus je bio kod tih sestara. Ivan pripovijeda o tome poslije pripovijesti o Lazaru. Tu su mu priredile gozbu, Marta je služila i Lazar je bio među sustolnicima. Onda Marija uzme posudu sa dragocjenom pomašću od 300 denara - tada vrijednost od 300 radnih nadnica - i ona pomaza Isusu noge i obriše ih svojom kosom. Kuća je bila ispunjena miomirisom. (Iv 12, 1-3) Isus poznaje  patnje i bijedu ljudi. Skoro svaka stranica evanđelja govori o tome. Bio je potresen bijedom i tamom smrti. »Kad Isus vidi kako Marija plače», govori se u pripovijesti o Lazaru - i kako plaču Židovi koji su bili kod nje, bio je u duši potresen i kaže: «Gdje ste ga zakopali?» Oni mu odgovoriše: «Dođi i vidi» I zaplaka Isus. A Židovi govorahu: «Gledaj, kako ga je ljubio.» (Iv 11 33,-36)

I malo nakon toga stoji: «Isus povika jakim glasom: Lazare iziđi van! I mrtvac izađe.» (Iv 11.43)

 Život jači od smrti

Pripovijest o Lazaru je jedna povijest životne nade koja je jača od smrti, jer je Isus već sada, svojim uskrsnućem, pobijedio jedinstvenost smrti i poništio je. U razgovoru s Martom stoji: »Isus joj reče: uskrsnut će brat tvoj. Marija mu reče: Znam, da će uskrsnuti o uskrsnuću u posljednji dan. Odgovori joj Isus: Ja sam uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje ako i umre živjet će. I svaki koji živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?» (Iv 11, 23-26)

Po vjeri u Isusa već sada je smrt nadvladana životom, jer kako nam stoji napisano u Pavlovoj poslanici Rimljanima: „Jer Duh Božji boravi u nama i on će naše smrtno tijelo preobraziti u besmrtno, životno koje ne umire.“ A život je prema Pavlu, u poslanici Galaćanima, dar Božji i djelo duha Božjega, a to je život kojega određuju ljubav, prijateljstvo, radost, mir, postojanost, dobrota, vjernost, vladanje nad sobom. (usp Gal 5,22)

 Nadvladati smrtne sile

U vjeri u Isusa Krista, u vjeri koja je djelotvorna u ljubavi, nadvladavaju se već sada smrtne sile koje u svijetu djeluju. Ako je naša ljubav djelotvorna - npr. u bilo kojoj akciji, tada se nadvladava smrtna sila koja djeluje u ljudima koji umiru od gladi i u drugim nevoljama. Dragi kršćani, pripovijest o Lazaru koju nam je Ivan ispripovjedio govori nam da su se u Isusu pokazale naše čežnje za srećom, za životom, za Bogom koji pokazuje život i govori nam da je po toj vjeri u Isusa Krista želja za životom jača od smrti i da se već sada ispunja u ljubavi.

Ivan govori ovako, u pismu svojoj zajednici: «Znamo da smo prešli iz smrti u život, jer ljubimo jedni druge. Tko ne ljubi, ostaje u smrti. Zato ne ljubimo riječima i jezikom, nego djelima.» (Iv 3- 14-18)

 4.

 Isus gospodar života i smrti

Pitanja o smrti

 Nekoliko dana nakon školske ispovijedi, dođe 13togodišnja djevojčica u sobu za razgovor: «Velečasni, možete li mi reći zašto dragi Bog jednostavno uzima ljude koje volimo?» Otac djevojčice je par tjedana ranije, u 36. godini, iznenada umro od raka. Ostavio je ženu i troje djece. Još uvijek je cijela obitelj u žalosti i šokirana. Djevojčica je imala suze u očima. Nekoliko trenutaka nakon toga dok sam ja tražio neki odgovor, ona sama reče: »Vjerujem da mi je Bog dao moga oca kao specijalnog anđela čuvara.»

Kad se radi o pitanjima smrti, a posebno kad se radi o nasilno prekinutom mladom životu, tada nas zahvaća duboka žalost i nameću se brojna pitanja. Koliko je mladih ljudi iz naše sredine tako iznenada oduzeto? Bilo kroz saobraćajne nesreće, bilo po bolesti, ratovima, od gladi ili drugih nesreća. Svatko od nas bi se mogao sjetiti po koje takve priče.

 Žalost i pitanja

Tako je bilo, po pripovijedanju današnjeg evanđelja, Marti i Mariji. Njihov brat je, nakon kraće bolesti, umro iznenada i neočekivano. Marta i Marija su potpuno pogođene i «uništene».  Rodbina, prijatelji i znanci su oplakivali pokojnika. I Isus, obiteljski prijatelj, koji je brojnim ljudima pomogao, nije tu. Možda je mogao ozdraviti Lazara od njegove bolesti. Ili im je mogao, makar, dati odgovor na ova pitanja i utješiti ih u njihovoj žalosti.

Sam Isus je na putu za Jeruzalem, ususret svojoj vlastitoj muci. Došavši pred selo Betaniju gdje je Lazar živio i umro, Marta mu je potrčala u susret i u žalosti mu je nešto rekla što mnogi vjernici i do današnjeg dana ponavljaju u sličnim prilikama: »Gospodine da si bio ovdje, brat moj ne bi umro! Ali sada znam da što god od Boga zaišteš da će ti dati.» Susret između Isusa i Marte i razgovor koji se tu dogodio su vrhunac današnjeg evanđelja.

Isus joj reče: » Ja sam uskrsnuće i život, tko živi i vjeruje u mene živjet će navijeke.» Marta daje, u svojoj dubokoj tuzi, radikalni odgovor vjere: «Da, Gospodine, vjerujem da si Mesija, sin Božji koji treba doći na svijet.»

 Duboka Isusova ljudskost

Sam Isus žali za svojim prijateljem Lazarom, čak i plače. Na vidjelo dolazi cijela njegova ljudskost. Isus se izjednačava sa žalosnima svih vremena, solidarizira se s brojnim roditeljima, očevima i majkama, braćom i sestrama, prijateljima - «Blago tužnima, jer će se utješiti.»

Isus je gospodar nad životom i smrću

Isus je i Gospodin. To nam želi evanđelist napomenuti upravo u ovom evanđelju. On je Gospodar nad životom i smrću. On ima moć mrtve oživjeti. Osam puta čujemo riječ «Gospodin» u ovom pripovijedanju. I oslovljavanja su ispovijest vjere. On ih može tamo odvesti i dati im mjesto u vječnosti.

On je pobjednik smrtne sile. «Tko vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.» Ova Isusova riječ je obećanje. Ona je utjeha i obećanje preko groba: naš Bog je živi Bog. Povezanost s njim ne završava smrću.

 Isus ljude poziva ponovo u život

Lazar je vraćen u život. On će kasnije morati umrijeti kao i svi mi. Isus vraća i druge ljude u život tijekom svoga hoda kroz Izrael. Ljude koji su odbačeni zbog različitih okolnosti: porijekla, bolesti.

Događaj uskrsnuća Lazara je važan čin. «Isus je Gospodin i tko u njega vjeruje, neće umrijeti nikada.» Događaj u Betaniji je pravi putokaz na Isusovu smrt i uskrsnuće koje će se uskoro dogoditi u Jeruzalemu.

 Obećanje uskrsnuća i ispunjenja

Mi smo, po Isusovoj smrti i uskrsnuću, utkani u obećanje da ćemo dospjeti u konačno ispunjenje nakon našeg uskrsnuća. Za Uskrs, za dva tjedna, ćemo se toga sjetiti i slaviti. Bilo kao malo dijete ili mladić, kao otac obitelji, kao stari čovjek: putem u smrt i po smrti nije sve završeno.

Možda ne možemo na pitanje zbog prerane smrti, nakon «zašto i kako» tako lako odgovoriti. Ali osjećamo, kao vjernici, da nas nosi onaj koji stoji uz nas, koji nam je obećao budućnost.

Mnogi svjedoci vjere, kroz 2000 godina povijesti, postaju za kršćane zagovornici ili »osobe na vezi» nakon svoje smrti. Na njihovim grobovima, od starine, su kršćani slavili Euharistiju i molili, hvalili i slavili Boga. Tako je djevojčica, u svom jednostavnom i otvorenom odgovoru, imala pravo da je njezin otac kod nje i nakon smrti.

5.

Jače od smrti

Opet jedna takova «nevjerojatna priča o čudu.» Kod mnogih se, u unutrašnjosti, nešto zatvara kod slušanja ove propovijedi o buđenju Lazara. Kako se to sve može još danas pravo razumjeti? Jednom mrtav - zauvijek mrtav. Ne postoji nikakav «drugi» život. Pa ipak: ova pripovijest oko Lazara ima nešto zajedničkog i s nama, s našim ophođenjem sa životom, sa smrću i vlastitim grobom.

 Naša manija za životom

Nisu li, u našem zapadnom svijetu, mnogi suvremenici postali upravo tako «životno-opsjednuti»? Svemu što služi i koristi životu, zdravlju, dugom i osmišljenom životu žrtvuje se što je god moguće i za tim se trči. Što sve se ne čini danas za produženje života? Pri tome je «dobivanje svježih stanica» još najbezazlenije. Pruža se to danas do istraživanja gena i pokusnih kloniranja ljudi. «Ja bih htio vječno ostati očuvan...» To što se često prekida pravo egzistencije nerođenom životu i na drugom mjestu, starom i krhkom životu, u ovom životno-opsjednutom svijetu, pokazuje razrokost ovog pogleda na svijet; to često puta provocira krik k nebu!

 Lazar, Isusov prijatelj

Lazar, Isusov prijatelj umre. Kao i mnogi onda, a također i danas, već u mladim godinama. «Prerano» - moglo bi se dodati. Zašto se to, o Bože, moralo dogoditi? Ovaj krik njegove sestre Marte zvuči, i nama danas, poznato. Naročito onima koji su rano izgubili dijete ili svoju majku ili svoga oca te moraju žaliti za onima koji su stajali u središtu života. Ili su izgubili bliske  i  povjerljive ljude kroz prirodne katastrofe i sile. Bože, zašto?

Isus, prijatelj Lazarov, saznao je o njegovoj smrti i pokopu. On je i sam potresen. Žali u sredini ožalošćenih. Nije izrekao, u ovom času, pobožne izreke, ne daje niti jeftine ljudske utjehe. On je mnogo više potresen zbog moći smrti. «Vidite kako ga je ljubio» - rekli su sljedbenici i «On je plakao».

Isus je s drugima dijelio žalost. Ali on ne ostaje stajati kod beznađa koje poneke ožalošćene obuhvaća. Isus daje jedan znak. O tom znaku govori evanđelist Ivan. To je znak koji treba uputiti na Isusovo uskrsnuće. Jedan je to znak također za slušatelje Riječi, također i za nas danas, znak koji nas potiče da slušamo intenzivnije njegovu riječ i da mu vjerujemo. Dozvolite mi da navedem tri primjedbe o današnjem evanđelju.

 Isus pokazuje solidarnost

Isus se izjednačuje. On koji je bio posve čovjek, ide s ljudima. On žali i ne ostavlja ožalošćene same. Upravo u času smrti nama dragih i bliskih ljudi, on kazuje i nama: Blaženi ožalošćeni! Kada danas mislimo na Boga, njemu se molimo, u njega se nadamo i dolazimo s našim pitanjima, tu dobijamo obećanje. Bog stoji uz nas, naročito i upravo u tamnim časovima naše žalosti.

 «Lazare, iziđi  van!»

Time smo i mi danas mišljeni, također i upravo  jer stojimo u središtu života. «Klemens, izađi van!» ili «Kristof, izađi van!» ili «Suzana, izađi van!» ili...Probudi se na život! Dozvoli se izazvati za život! Digni se iz vlastitog groba. Izađi van iz groba strahova, navika i ovisnosti! Izađi van iz nesolidarnih djelovanja! Izađi iz groba ideološke uskogrudnosti! Bog ti hoće pokazati poneko blago, poneki cilj koji se isplati. On bi htio staviti svoje svjetlo u našu tamu. Poziv se odnosi na svakoga od nas: Izađi van!

Ne odgovara li ovdje vrlo dobro, također, tekst pjesme zahvalnice Bogu?

 «Mi smo gluhi, mi smo nijemi

hoćemo ići tek vlastitim putem.

Pronalazimo nove bogove

i vjerujemo njima slijepo.

Ovaj put vodi u ništavilo

a mi ne nalazimo sreću,

kopamo vlastite grobove,

sami sebi darujemo smrt.»

(GL 270; Diethard Zils po 95 Psalmu)

 Isus upućuje na uskrsnuće i vječni život

Isus ukazuje na vlastito uskrsnuće i na moć djelovanja Boga. Iako biva  ovime preopterećeno naše razumijevanje i predodžba, mi smijemo s vjerom pogledati na Isusa, vjerovati u njegovu svemoć i računati na njega: «Onaj tko vjeruje u mene, iako umre, živjet će i svaki koji vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.»

Ja mislim da je  upravo u našem «životom-opsjednutom» svijetu  legitimno i važno upozoriti na ovo obećanje.

P. Lorenz Voith