Nedjelja „Laetare“  boja ruha: ružičasta

Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (1 Sam 16, 1b.5-7.10-13b)

 Izraelci su zauzeli kanaansku zemlju (oko 1050. prije Krista). Sve je izgledalo lijepo i dobro. A onda, iznenada, stiže smrtna opasnost sa obala Sredozemlja. To su bili Filistejci koji su vojno bili jači od Izraelaca. Imali su željezno oružje dok su se Izraelci nalazili još u brončanom dobu.

Samuel, duhovni vođa je trebao, protiv Božje volje, ali po želji naroda  pomazati nekoga za kralja. Naime, Bog je bio protiv toga, jer je on Kralj  Izraelov.  Samuel je traženje naroda držao nezamislivim  i znakom nevjere prema Bogu.  No, Bog dopusti Samuelu - protiv antimonarhijske opozicije -  da pomaže nekoga koga će mu On označiti.  I tako se dogodilo.  Kada je prvi izabrani kralj postao nevjeran, Bog odabire drugoga i šalje Samuela da ga pomaže. Prvo današnje čitanje opisuje dramatična događanja u kući Betlehemca  Isaia  (Jišaja) oko izbora i pomazanja kralja. To je mladi David, najmlađi sin Jišajev.

Vrhunac i središte pripovijedanja  je u r.7, pouka Božja, koju starac mora naučiti: Čovjek gleda na vanjštinu, a Bog gleda dublje, gleda u srce.  Ovaj redak bi mogao biti i središte homilije.  Upravo u korizmeno vrijeme, trebamo Božje mjerilo učiniti svojim mjerilom vanjskog i nutarnjeg gledanja.

 Drugo čitanje (Ef 5,8-14)

Poslanicu Efežanima određuju suprotnosti: svjetlo i tama.  Radi se o tužbi protiv gnostičkih misli. Nekršteni čovjek živi u tami. On je grješna, od Boga odvojena, egzistencija. Pisac nabraja djela tame, ova se događaju potajno, treba ih se stidjeti. Možda se ovo ne tiče onih kojima je pismo pisano. Radi se vjerojatno o kršćanima u Maloj Aziji.

Adresanti su, po Kristu, postali svjetlo, tako kaže tekst. Misli se na krštenje. Po njemu čovjek, u nutrini, postaje svijetao. Ovo svjetlo koje svijetli iznutra prema van je djelo Duha Kyriosa-a koji je ovu Pneuma darovao krštenima.

Tekstove poput današnjega treba čitati i shvaćati na pozadini religija misterija koje su bile veoma raširene u ono vrijeme.  No, postoji ogromna razlika između kršćana i pripadnika religija misterija: kršćanstvo zahtijeva etičko ponašanje zbog  egzistencije u svjetlu dok se slične religije zadovoljavaju samo iskustvom misterija, ali ne traže nikakvo moralno ponašanje.

U homiliji bi u središtu trebao biti odnos tama svjetlo. Krist nas je prosvijetlio po krštenju, sada trebamo, kao kršteni, živjeti kao djeca svjetla. Onda naše svjetlo svijetli prema van, u ovaj svijet i može djelovati vrlo privlačno.

Gnoza je tada, sa svojim razmišljanjima i mišljenjima, bila slična današnjoj ezoterici.

Evanđelje (Iv 9, 1- 41)

Odlomak kojega smo čuli govori kako je Isus ozdravio slijepca od rođenja. A k tome se nadovezuju i svađe. Teme su:

-         Da li je sljepilo čovjeka posljedica grijeha?

-         Može li netko biti čovjek Božji ako ne drži subotu?

-         Da li je taj, doista, bio slijep?

-         Kako rastumačiti ozdravljenje?

No, to su pitanja koja stoje u prvom planu. U stvari, radi se o dubljoj dimenziji događaja.  U Ivanovu evanđelju se često primjećuje ova dvoslojnost. Na površini se opisuje neki događaj, koji onda prelazi u neki dublji prostor. Očima vjere gledano otvara se  nešto dubljega.  U ovoj perikopi je to put slijepca k vjeri.  On čini sljedeće korake:

-         Opisuje postupak ozdravljenja, čak  vrlo detaljno.

-         Ne dopušta se smesti pitanjima da li  Isus može biti od Boga.

-         Njegovo priznanje završava formulom: On je prorok.  (r 17c)

-         Iz diskusije postaje svađa, tijekom svađe slijepac od rođenja argumentira kao nekakav učitelj.

-         Zbog svojeg svjedočenja slijepac od rođenja je izbačen iz sinagoge.

-         Sada se Isus obraća ozdravljenom pitanjem:  „Vjeruješ li u Sina čovječjega?" (U Ivanovu evanđelju Sin čovječji znači preegzistentni Krist, koji je sišao s neba i opet uzlazi na nebo).

-         Odlomak dolazi do vrhunca u izjavi: „Gospodine, vjerujem." (r.38 a) Iz priznanja vjere nastaje poklon - klanjanje  „ I on se baci pred njim na koljena." (r.38 b)

Stvarno se radi o putu jednog čovjeka k vjeri za ozdravljenje njegovih očiju, za otvaranje njegovih očiju za Krista. Ako se ovaj odlomak uzme kao temelj homilije, onda bi trebalo napraviti dva dijela:

-         kratak opis puta vjere slijepca od rođenja

-         putovi vjere danas: npr.  krštenje djeteta. Ili izvještaji o putu vjere odraslih krštenika.

Može biti i jedna sasvim druga homilija iz pitanja: Da li su nesreće i bolesti kazne za grijeh? Ili su to samo posljedice nekog čina ili propusta, ili je patnja čovječanstva sudjelovanje na patnji cijelog nesavršenog stvorenja?

Misno slavlje

Pozdrav:

Gospodin koji rasvjetljava naš život, neka bude sa svima vama.

Uvod: Tko može vidjeti, gledati je sretan čovjek. No, tko vidi ima i posebnu odgovornost. Ne smije zatvoriti oči pred stvarnošću. Tko pravilno gleda, taj neće ući u teške i izvanredne situacije gdje mora postupati i djelovati drukčije nego oni koji ne žele vidjeti. Isus nam želi otvoriti oči da možemo pravilno gledati i pravilno činiti.

Molitva vjernika

Gospodine Isuse Kriste - tvoje riječi i djela su ljudima otvorili oči. Gdje ti među nama djeluješ, možemo  dobiti jasnoću za naš život. Zato te molimo:

 Pošalji svoga Duha svima koji u Crkvi trebaju ispunjavati  službu Dobroga pastira - molimo te

 Prosvijetli sve koji se zauzimaju za razumijevanje među narodima - molimo te

 Čuvaj odgovorne od površnosti, posebice kad se radi o životnim pitanjima i odlukama - molimo te

 Učvrsti zajedništvo s tobom među progonjenim kršćanima da ne izgube hrabrost - molimo te

 Učini da i nama tvoja poruka donese svjetlo istine i postane izvorom radosti - molimo te

 Primi naše pokojne u vječnu slavu svoga lica - molimo te

 To te molimo, jer si ti naše svjetlo i naša nada, sada i u vijeke vjekova.

 Meditacija

Daj nam zajedništvo života s tobom, naš Bože,

i sa svim ljudima

da po ovome kruhu kojega međusobno dijelimo

i po ovome vinu kojega zajedno pijemo

sklopiš s nama, naš Bože, vječni savez

i sa svim ljudima

za ovim stolom kojega nam prostireš.

Propovijedi

a)

Poticaj i pouka

 Izrael i  Filistejci

Današnje prvo čitanje nas uvodi u središte jednog dramatičnog vremena izraelske povijesti. Želim vam nešto o tome reći. Nalazimo se oko 1050. godine prije Krista. Dva naroda ratuju za Kanaan. Izrael je zauzeo brdoviti dio pokrajine u unutrašnjosti,  a Filistejci plodnu primorsku obalu. Izrael u zemlji živi već oko 100 godina. Nema kralja, niti nikakvog državnog autoriteta, nema ni glavnog grada. Izrael se sastojao od saveza 12 plemena sa svetištem u Sihemu kao središtem, današnji Nablus u središnjem Kanaanu. Ako Izraelci ratuju sa starosjediocima, onda Bog pozove nekog karizmatskog vođu, nekog velikog, takozvanog sudca, koji sakupi ljude po nalogu Božjem i, ispunjen Jahvinim duhom, pobjeđuje i oslobađa Izrael.  Nakon pobjede vraća se svojoj kući,  jer je Jahve jedini kralj u Izraelu i tako treba ostati.

 Smrtna opasnost

Sada Filistejci postaju smrtna opasnost za Izrael. Filistejci posjeduju željezno oružje, a Izraelci samo brončano i zato su Filistejci mnogo jači. Onda se događa nešto  što je Samuela, ondašnjeg duhovnog vođu koji je bio „glasnogovornik Božji" , duboko pogodilo. Usred ove smrtne opasnosti, narod traži kralja kao što to imaju drugi narodi. Kralja koji će organizirati vojsku, koja bi trebala pobijediti Filistejce i osloboditi Izrael.

 Antimonarhijska opozicija

Samuel je vidio, u ovom traženju naroda, nepovjerenje prema Bogu, jedinom kralju Izraela. On je to tumačio kao nevjeru naroda. I zato nije htio dati narodu nikakvoga kralja.  Molio je Boga i dobio odgovor: „Poslušaj glas naroda u svemu što ti reknu: jer nisu oni tebe odbacili, nego su odbacili mene. Ja ne smijem više biti njihov kralj." (1 Sam 8,7)  Nerado, iz same poslušnosti, pomaže Samuel  Šaula za kralja.  No, ostaje je vrlo skeptičan i uvjeren je da će to samo voditi nesreći naroda.

Nakon početnih uspjeha Šaul se pokazao neposlušnim prema Bogu i Jahve povuče od njega svoga Duha.  Šaul je upao u tešku depresiju. Njegovo vladanje završi u totalnom porazu u borbi protiv Filistejaca. Tu pogiba on i oba njegova sina. (usp 1 Sam 31).

 Poticaj

 Jednoga dana, kad je Šaulova zvijezda počela padati, potiče Bog Samuela, protivnika monarhije, skeptika, zastupnika direktne teokracije, dakle neposredne vlasti Boga u Izraelu, da  još jednom pomaže kralja.  I opet je poslušao Božji savjet i otišao u Betlehem da bi jednoga od Jišajevih sinova pomazao za kralja.

 Znak

 Kako Samuel sebi predstavlja kralja, a kakvoga bismo mi sebi kralja predstavili? Trebao je izgledati poput Šaula: snažnog, jakog, odvažnog, mlađeg, dinamičnog, pobjednika, pravog vođu. Tako su prolazili mimo Samuela sinovi Jišajevi, jedan jači od drugoga; najstariji mu je na poseban način imponirao.  No, ni jedan od sedmorice nije izabran. Tako mu objavljuje Gospodin.

 Lekcija

 Sada Bog daje čovjeku, duhovnom vođi Izraela, u njegovim starim danima, lekciju: „Ne gledaj na njegov izgled i njegov lik; Bog ne gleda na ono što gledaju ljudi, što ti je pred očima. Gospodin gleda srce." Čovjek gleda na lice, a Bog na srce. Ostanimo časkom kod ove rečenice. Mi se lako dademo zaslijepiti, poput Samuela dinamikom, mladošću,  ljepotom, elegancijom. Nama imponiraju titule, uspjesi,inteligencija, moda, svjetsko ponašanje, bogatstvo, moć, karijera, životni standard. Divimo se maherskim tipovima, koji sve drže pod kontrolom, same vanjštine. Bog gleda drukčije. Srce je u biblijskom jeziku središte osobe, mjesto gdje je čovjek sam kod sebe, gdje padaju konačne odluke dobra i zla, gdje čovjek stoji pred svojim Bogom. Ako je čovjek dobar u srcu, cijeli je dobar.  Ako je u srcu pokvaren, cijeli je pokvaren.  Samo Bog to može konačno ocijeniti i prosuditi, mi ne!

 David

 Konačno se dovodi Davida, najmlađega, koji još traži gnijezdo i koji, prema ljudskim mjerilima, nikako ne može biti prikladan za kraljevstvo. Za to je premlad i bez iskustva, ne može obući oklop, a ni izvaditi mač. I baš njega Bog bira, njega koji prema ljudskim mjerilima nema prirodne preduvjete za to.  Bog tako postupa, vrlo često, i danas.

I Bog ne daje samo Samuelu lekciju, nego i nama. „Čovjek vidi što mu je pred očima, a Bog gleda što je u srcu." Ne bismo li mi mogli pokušati sada, u korizmenom pokorničkom vremenu, sebe i naša mjerila orijentirati prema Božjim mjerilima?  Napustiti izvanjsko, pa se okrenuti bitnom i nutarnjem?  Ljude i same sebe promatrati Božjim očima?  To bi bila predivna zadaća u korizmi!

1.

Moglo bi se pomisliti da evanđelje koje smo slušali, svojom dužinom, predstavlja jedan vid pokore ili nas možda pripravlja na tekstove muke u Velikom tjednu. Stvarno, ovi tekstovi i tekstovi koje ćemo slušati imaju sasvim drugi temelj. U Crkvi je, do danas, običaj da se novokrštenici krštavaju u uskrsnoj noći. Od starine je ovaj raspored evanđelja predstavljao mini katehezu, uvod u temeljne stvarnosti naše vjere, pa i za one koji su već kršteni.

To vrijedi i za današnje evanđelje. O izlječenju slijepca se ne govori tako kratko kao o drugim čudesima kod kojih je bilo dovoljno samo nekoliko rečenica. Ozdravljenju slijepca Ivan posvećuje cijelo poglavlje. Ne radi se samo o izvještaju o izlječenju slijepca,  ovdje se radi o nečem mnogo dubljem.  U cijeloj priči nema male uloge. Učenici pitaju tko je kriv da je taj čovjek slijep, on ili njegovi roditelji i smiješno je da slijepac uopće ne dolazi do riječi. Ni farizeji nisu baš najlošiji. Oni su doista bili pobožni ljudi, koji su sav svoj život usmjeravali prema Pismu.  Neki su čak i na strani Isusa, kao što to evanđelje izričito spominje. Dobro i zlo, crno i bijelo, nije odlučujuće.

Samo Isus govori o sebi: „Ja sam  svjetlo svijeta."  I sada se na njemu dijele duhovi. On otvara oči slijepcu, ali otvara oči i farizejima. Svi jasno vide tko je i što je Isus, što on može i čini.  Negdašnji slijepac se sve više i više stavlja na Isusovu stranu, čak pokušava uvjeriti i farizeje i tako postaje apostolom.  Sami farizeji - iako ne niječu čudo - odlaze od Isusa. Sad su uloge jasne. Ovdje je dobro, tamo je zlo, ovdje bijelo, tamo je crno.

Na Isusu se dijele suprotnosti - jer on - kako to Pavao iznosi u čitanju - sakrito iznosi  na svjetlo dana. Ako je on svjetlo svijeta, onda se ne možemo protezati kroz život u sivilu. Jesmo li mi djeca svjetla ili tame?

Kad se prima novokrštenik u Crkvu,  onda je jedini uvjet ispovijest vjere koja stoji prije samoga krštenja. „Vjerujem" i stojim uz Boga, to mene čini kršćaninom.

Tako isto stoji i odricanje od đavla: „Odričem se"  zla i svih njegovih djela - onaj tko se opredjeljuje za dobro ne može činiti zlo i živjeti naopako. Tko prihvaća Boga, taj ne može, u isto vrijeme, slijediti lažna božanstva - idole.

Najgrublji primjer za to je možda mafija: dobri katolici, svake nedjelje na misu i pobožni, a s druge strane ubijaju ljude, trguju drogom i oružjem. Oni se nisu odlučili - rekli su Bogu vjerujem - a s druge strane se nisu odrekli đavla.

Možda i u svakom od nas sjedi po neki mafiozo. Pripadati Bogu, a s druge strane ne ostaviti bezbožno ponašanje.  Radije  iz sivila u sivilo. No, žao mi je, ali to više ne može. Mi smo djeca svjetla i trebamo tako živjeti. A tko zatvara oko pred vlastitim moralom, taj zatvara oko poput slijepca.

 2.

Čini se da slušanje ovog dugog evanđelja, kao i onog u prošlu, ali i onog u iduću nedjelju, predstavlja pokoru ili nas pripravljaju na dugačke tekstove Muke.  No, razlog je nešto sasvim drugo. U sveopćoj Crkvi je, do danas, običaj da se novokrštenici krštavaju u uskrsnoj noći. Evanđelja u ovom slijedu već stoljećima predstavljaju mini kateheze, uvod u temelje naše vjere pa i za one koji su već kršteni.

U evanđelju prošle nedjelje (koje je isto bilo dugačko)  govorilo se o susretu Samarijanke na Jakovljevu zdencu, radilo se o pitanju što vjeruješ? Sam Isus je odgovorio i Samarijanki, i nama, što se inače rijetko nalazi u evanđelju: "Ja sam Mesija, koji s tobom govorim!" To je vjera i nas kršćana. Prema tome vjerovati ne znači: „Pretpostavljam, nisam baš siguran", nego vjerovati znači: imam povjerenja da mi netko govori istinu. U ovom slučaju : vjerujem da je Isus Mesija, jer vjerujem to što mi govori.

Ovdje, u ovom evanđelju, se radi o pitanju: Zašto mu vjeruješ?  Jer postoji nešto kao slijepa vjera. Imati čvrsto, slijepo povjerenje u jednu osobu i sve što mi govori, a da ne pitam i ne istražujem da li ta osoba zaslužuje moje povjerenje, da li je istinoljubiva.  Bilo bi lakomisleno i neprimjereno pokloniti isto povjerenje Bogu i vođi neke sekte, nekom popularnom znanstveniku ili nekom političaru, poput Adolfa Hitlera ili Tita. Tko slijepo vjeruje, to čini možda zato, jer želi slušati ono što čuje, jer na taj način želi potvrditi svoj način života da može ostati onakav kakav jest. Krist ne želi nikakvu slijepu vjeru, nego želi da vidimo, razmislimo, a onda imamo povjerenja u onoga koji je jedini dostojan povjerenja.  A što nam to govori u korist povjerenja u Isusa Krista?

Najprije njegova djela. On sam je jednom rekao: „Ako meni ne vjerujete, vjerujte djelima koja činim." Ta djela su nam zapisana u Bibliji: čudesa i znakovi. I slijepac od rođenja će, malo po malo, postati kršćanin, jer ne može zatajiti što se njemu dogodilo. Ovdje se misli i na djela i znakove koje on čini do današnjega dana: po Crkvi, sakramentima, svetim ljudima, po ljudima koji nas vole, naši roditeljima, prijateljima. No, i na znakove i čudesa koja nam direktno daje,  snagu na koju više nismo računali. Koliko puta nam je oprostio, utješio nas, dao nam snagu za novi početak.

Dobro, time ne možemo dati nikakav dokaz za Božju opstojnost. Tu je i osobno iskustvo koje ne možemo potvrditi. Slijepac od rođenja ne može dati nikakav dokaz da je bio slijep i da je sada zdrav. Književnici i farizeji se nisu htjeli uvjeriti i dokazati, jer to nisu htjeli. Tu se ne može ništa učiniti.

 Postoji još jedan razlog da vjerujemo ovome Isusu. To je slabost njegovih neprijatelja. Kad neki znanstvenik ispituje teorije, onda isključuje jednu za drugom. Tada bi trebala biti ispravna ona zadnja koja ostane iako ni ona nije sigurna.

Pismoznanci i farizeji su proigrali i zadnju vjerodostojnost. Da ne bi popustili, uzimaju sve apsurdnije dokaze, da bi konačno iz svoje sredine isključili onoga koji je bio slijep od rođenja.  Tako je ozdravljenom postalo jasno: ostaje samo Isus u koga se može imati povjerenja. Sve drugo je izgubilo svoju vjerodostojnost.

 Ovo je naša vjera: „Isus Krist je Bog!" I zbog ovoga svi mi gradimo svoju nadu na Bogu : „On jedini čini dobro, on pomaže." Pričajmo o svojoj vjeri kako to Pavao čini u poslanici: „Živimo kao djeca svjetla", jer onda će i drugi ljudi, po nama, doživjeti Boga.

 3.

Posljednji će biti prvi

«Vesela nedjelja» ili «Letare» se inače naziva četvrta korizmena nedjelja. A ime je dobila po prvoj riječi ulazne pjesme iz Rimskog misala: «Veseli se, Jeruzaleme». Ova nedjelja obilježava polovicu korizmenog  vremena. U rimokatoličkoj liturgiji svećenici nose misnu odjeću roza boje.

Približavaju se uskrsni blagdani, ranokršćanski dan podjele krštenja. Već u 4.i 6. stoljeću čitalo se evanđelje o slijepcu od rođenja da bi se pripravnicima na krštenje slikovito pokazalo što se u krštenju događa. Kao «djeca svjetla», kako se to kaže u II. čitanju, mi smo slični Kristu, svjetlu svijeta. I prvo čitanje iz knjige Samuelove nam govori o pomazanju Davida za kralja, a to nas opet podsjeća na pomazanje u krštenju, potvrdi, svećeničkom ređenju i bolesničkom pomazanju.

 «Magareća klupa»

Svi ga poznamo, zadnji. Bilo kao onaj u «magarećoj klupi» na kojega se sve svaljivalo, ili najmlađi među braćom koji je trebao mnogošto učiniti na što bi ga stariji prisilili. «Posljednje grizu psi...» kako to govori poslovica. Društvo pozna čitavu paletu grupa koje se oslikavaju kao «posljednji».  Osakaćeni, asocijalni, prosjaci, bolesni, prostitutke, doseljenici, bolesni od side. Tko na sebi ima bilo kakvu mrlju, oznaku nema šanse.

 Posljednji će biti prvi

U izvatku iz knjige Samuela sad je sve naopako. Posljednji postaje prvi. Skoro kao u priči kad čistačica postaje prinčevom ženom. Ili mudra krojačica koja svladava tri diva. Ne Eliab, koji je tako lijep, nego David, kojega se, tek na Samuelovo pitanje jesu li ovo svi tvoji sinovi, dovodi sa pašnjaka. Božja mjerila su drugačija, on gleda u srce. Mladić s dječjim licem i lijepim očima je pobijedio Golijata protiv sve vojničke logike. Ne  vojničkom velesilom, nego kamenom iz potoka i iz praćke.

 «Posljednji će biti prvi»

»Posljednji će biti prvi» - ovu glasovitu Isusovu riječ bi čovjek mogao postaviti iznad ovog odsjeka. U  Novom zavjetu nepoznata djevojka, koja za sebe govori: «I  pogleda na neznatnost službenice svoje.» Obećani Mesija, «izdanak Davidov» ne dolazi uz zvuke fanfara i truba, Kralj svijeta se ne rađa u palači, nego u štali. Pismoznanci i farizeji govore o njemu: «Druži se sa carinicima i grješnicima i s njima jede.» (Mt 11.19) Opet nalazimo, oko Isusa, male ljude koji ga prate na njegovom životnom putu. Pastiri, ribari iz Galileje, žene pod križem i na praznom grobu.

 Gledati drugim očima:

Čovjek vidi ono što mu je pred očima, a Bog vidi ono što je u srcu. Poslovica kaže: «izgled vara». Iako svi mi to znamo, ipak druge osuđujemo, prosuđujemo, odlučujući ostaje prvi dojam kojega smo dobili. Bog vidi u srce. On gleda ono bitno kod ljudi. Ili, kako to Antoine de Saint Expery, u Malom princu veli: «Čovjek vidi dobro samo srcem. Bitno je za oči nevidljivo.» A mi, ne osuđujemo li druge po vanjštini? Dopuštamo li da nas pogodi bol tolikih ljudi koji trpe, koji su tako neugledni, odbačeni? I to tako da nas potiče na djelovanje... Jedna pjesma govori: »Graditi mostove od čovjeka prema čovjeku, jedan drugoga u oči gledati.» Možda će nam uspjeti, ovoga tjedna, dopustiti da i nas zahvate te riječi pa da i mi, poput ozdravljenog slijepca, zdravim očima gledamo svijet.

 U tekstu jedne pjesme stoji:

 Od čovjeka do čovjeka

Mostove treba graditi

I svakoga u oči gledati.

U svakom čovjeku

Isusa vidjeti

A ne ga ignorirati.

 Možda nam uspije dozvoliti ovim riječima, u nadolazeću nedjelju, da u nama odjekuju, kako bismo svijet sagledali  izliječenim očima  slijepca od rođenja.

*Reinhard Gruber, prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen

  4.

Čežnja za svjetlom

Priču o ozdravljenju slijepca od rođenja poznate već od djetinjstva. I možda nam se, zbog toga, događa da prečujemo mnoge važne stvari. Želim doživjeti još jednom, zajedno s vama, neke točke ovog očaravajućeg susreta.

Putem vidje Isus čovjeka

Isus je išao sa svojim apostolima, imali su neki cilj. No, Isus ne prolazi mimo patnje ljudi. On ide svojim putem i vidi onoga koji tiho sjedi uz put i prosi. A što bi drugo taj čovjek mogao i činiti? Za sakate tada nije bilo ni školovanja, ni posla. Nije htio umrijeti od gladi. I zato je bio ovisan o velikodušnosti svojih sugrađana. Osjećate li da je to najbolji preduvjet da ga Isus daruje? Upravo ovo držanje (ponašanje) potpunog posluha i otvorenosti je trebalo imati da bi slijepac povjerovao u ozdravljenje.

 Isus vidi pravu nevolju

Ako se u Novom zavjetu govori o ozdravljenju, onda sve ostaje u uskoj vezi s vjerom - obraćenjem. Isus pozna tjelesnu bolest i bijedu - i kao znak ljubavi Božje prema čovjeku - čini čudo. No, on ne ostaje kod tjelesnog ozdravljenja. On pozna i duhovne boli i rane koje se mogu nanijeti čovjeku tijekom životne povijesti. I ovdje sve treba biti ozdravljeno. Ako Bog daruje ozdravljenje - onda ga daruje i na ovoj razini. Konačno, u svakoj povijesti čudesnog ozdravljenja ide se i na ovu razinu. Odnos prema Bogu će se staviti, opet, na prvo mjesto. Nepovjerenje, nevjera nestaju. Zahvalnost i otvorenost ispunjaju život. Čovjek uči gledati ono bitno. I odbacuje svoje sljepilo.

 Isus ne gleda na predrasude i propise

Zar to nije svojevrsno, Isus vidi čovjeka u nevolji  koji treba pomoć i želi pomoći, a učenici žele započeti diskusiju. Je li taj čovjek kriv ili njegovi roditelji? Isus se ne zaustavlja na ovom pitanju ZAŠTO, nego usmjeruje učenike na ono ČEMU? Čemu, zbog čega je ovaj čovjek slijep? Da bi se nad njim mogla očitovati slava Gospodnja. Isus je svjetlo svijeta i to se znakovito može vidjeti u ovoj povijesti ozdravljenja. Ono što je Isus ovdje znakovito započeo, ostvarit će se i ispuniti jednom nad svim ljudima. Tada više neće biti ni boli, ni suza. Subotom nije bilo dopušteno ozdraviti nekog čovjeka koji nije bio u direktnoj životnoj opasnosti. Daljnji prekršaj je bio u miješanju gliba o kojemu se ovdje govori,. Za Isusa je jasno da je čovjek i njegovo ozdravljenje važnije od propisa i od subote.

On ukazuje na činjenicu sljepila. Ništa ne predbacuje. Jasno vidi njegovu budućnost. On želi pomoći pri svakom koraku, a posebno ovom čovjeku koji nema nikakve budućnosti, nego samo teret. Tada ga on uzima ozbiljno. Ovaj Isus ga gleda, poklanja mu svoju naklonost. I dalje se govori da je Isus pljunuo na zemlju i iz toga načinio blato - glib. Ovo bi moglo zvučati malo grubo. Glib (blato) je u antici smatran ljekovitim. Prašina, zemlja iz koje je glib napravljen nas podsjeća na ono stalno, svakodnevno, intimno. Ovdje se događa nešto vrlo intimno, skoro majčinski. Kao što majka, brižno maže ljekovitom pomašću ranjeno mjesto djeteta, tako Isus maže i ovog čovjeka. Što se tada događalo u ovom čovjeku?  Sigurno nam nije moguće iz blizine otkriti. Da li je on osjetio da se ovdje radi o nekom posebnom, proroku? Isus je učinio kod njega neki prostor darivanja i naklonosti. Kroz intenzivnu naklonost slijepac dobiva povjerenje u  život i lagano dobiva hrabrost za otvoriti oči.

I tada Isus šalje slijepca na ribnjak Siloam da se opere. Slijepac je od rođenja naviknut slušati. A Isus ga potiče na sudjelovanje. Slijepac treba živjeti, biti nov i nešto za to učiniti. On se pere vodom iz ribnjaka. Ova voda, koja također upućuje na Krista, mu otvara oči. Sada može vidjeti. A onda dolazi sukob s okolinom, posebno s farizejima. Oni nadgledaju što jest, što može biti, što ne bi smjelo i što ne smije biti. Umjesto radosti i veselja zbog očinjeg vida, ovdje su pitanja nad pitanjima. Konačno progovaraju i učitelji zakona i prosuđuju da to ne može biti božansko djelo, jer je kod ozdravljenja prekršen subotnji zakon. Nevjerojatno svjestan svega, ustaje protiv takvog ponašanja sam izliječeni i govori protiv farizeja.  Nakon susreta s Isusom ne samo da on vidi, nego se usuđuje ispovjediti vjeru u onoga koji ga je ozdravio. Zato mora snositi posljedice - izbacuju ga. Još jednom, Isus dariva, nekoć slijepcu, svoju naklonost i blizinu u jednom susretu. Tu će ozdravljenje biti potpuno, u ispovijesti vjere: «Vjerujem Gospodine.» I u tome vidimo da su mu se oči stvarno otvorile.

 Krist, svjetlo svijeta  i naše svjetlo

Krist se očituje, u ovoj povijesti ozdravljenja, kao svjetlo svijeta. On želi i nama otvoriti oči. On nas želi osloboditi naših mrlja na očima, naše kratkovidnosti, našeg sljepila. Može biti da su neki susreti, neke riječi, neki događaji bili toliko bolni da smo morali pred njima zatvarati oči. Krist je tu, on hoće da uklonimo kamenje koje smo postavili kao obranu, da komad po komad s nas ukloni. Po blizini i njegovom okretanju k svijetu, zemlji, običnim stvarima nastaje «glib» koji nam vraća vid.

Pustimo da nam on otvori oči u ove dane pred Uskrs. Ostavimo kod sebe prostora za ono iznenađujuće, ozdravljujuće, svjetlo Božje u našem životu. Jesmo li zadovoljni s plamičkom života, ili ćemo se ostvariti u sjajnom uskrsnom svjetlu? Isus ne mimoilazi nikoga, a da ga ne vidi. On nam želi dati svoju naklonost.

Ali ne zaboravimo, polazište za životno rasvjetljenje slijepca od rođenja, bila je njegova čežnja za životnim svjetlom.

 5.

Isus svjetlo svijeta

Prošle nedjelje se radilo o vodi, o vjeri u Isusa Krista kao izvoru života koji našu čežnju taži. Danas je tema svjetlo. Ozdravljenje slijepca od rođenja - kako Ivan to prikazuje - treba nam svratiti pažnju: Isus je svjetlo svijeta, on je došao da nam daruje svjetlo, da nam otvori oči. Mi bismo trebali moći vidjeti dublje, vidjeti u pravom smislu, gledati u vjeri, u svjetlu vjere postati svjetlo jedni za druge. Isus ozdravlja slijepca. Ali on otvara oči i onima koji okolo stoje.

Prošlost

Najprije učenici. Oni vide nekoga tko je od rođenja slijep. Njihova prva briga nije pitanje kako bi se ovom čovjeku moglo pomoći? Može li mu Isus pomoći? Ne, nego i njih zanima pitanje: zašto je on od rođenja slijep, to može biti samo kazna za grijeh? Tko je kriv, on ili njegovi roditelji?

To je prva reakcija, pogled učenika pa možda i naš? Ako doživljavamo granice, ograničenja, bijedu, patnju onda se sužava i naš pogled? Zašto je to? Otkuda je to? Zašto baš ja?

 Budućnost

Isus odbacuje taj pogled unazad. On upravlja pogled u budućnost. Onaj čovjek je slijep, ne zato što je nešto bilo, nego zato da se nešto dogodi. Božje djelovanje za život se treba na njemu očitovati. Gledanje unazad, pitanje zašto i od kuda ne donosi ništa. To nije pravi pogled. Pogled unaprijed otvara oči. U svemu pa često i u nevolji i patnji, Bog se pokazuje kao Bog života. I gdje čovjek to u vjeri doživljava, tu može Bogu zahvaljivati za život.

Učenicima, pa i ljudima okolo, daje Isus odgovor na pitanje, koje mi, na žalost, nismo postavili: kako se tom čovjeku može pomoći? Isus ozdravlja slijepca od rođenja i on može gledati. Trebali bi oni okolo, zbog toga, slaviti Boga koji je tom Isusu dao takvu moć. A kako se ponašaju oni unaokolo? Slušajmo povijest dalje.

 Odbijanje

Onaj tko je jednom svjestan što se ovdje događa mogao bi se iznenaditi zbog takve reakcije. I zaprepašten sam da je ovo jedna sasvim uobičajena reakcija, da i ja ovako nešto poznajem i da mi se događa. Umjesto da se raduju da se ovdje pomoglo čovjeku u njegovoj vlastitoj bijedi, da je ovdje netko oslobođen za život, da se nekome pruža temeljita i sveopća šansa za život, mjesto da se sa slijepcem od rođenja vesele, dolaze sumnje o ozdravljenju, čak i prijetnje i bijes.

«Da li je to čovjek koji je tamo prije sjedio i prosio?»  «Kako ga je ozdravio?» Da li je Isus toga slijepca uopće smio izliječiti i ozdraviti, ipak je bila subota?

Tko je u ovom slučaju slijep

U kojoj tami smo mi ljudi, kojim sljepilom smo udareni ako se ponašamo kao oni koji su bili okolo? Tu je netko oslobođen, doslovno, za svjetlo, a time i za zajedničko sudjelovanje u životu, a drugima koji to doživljavaju i sudjeluju u tome, ne pada ništa drugo na pamet nego postavljati takva pitanja? Kako se morao osjećati osamljenim u svojoj sreći i radosti slijepac od rođenja zbog zadobivenog vida? Umjesto da se svi raduju, plešu s njim, da organiziraju uličnu svečanost, ovi kritični sumnjivci, dubokim životnim pesimizmom natrpani ljudi, postavljaju takva pitanja. I još jednom: zaprepašten sam time kako smo mi ljudi stoljećima, tisućljećima ostali isti, kako smo slijepi.

Daj da vidim Gospodine, daj da budem zahvalan za život, daj da ne gledam samo tamne strane i ne plačem nad tim, nego mi otvori oči za svjetlo, oslobodi me mlakosti i zavisti.

 Ivan opisuje povijest dalje

Zastrašujuće je kako su upravo pobožni tadašnjeg vremena ostali u svojim predrasudama i osudama, slijepi nasuprot životu, kako su bili fanatični protiv svjetla, života, obećanja i dara života kojega je Bog, u ovom Isusu, darovao, kako su se borili protiv toga.

 Bog života

Što Ivan želi kazati svojim zajednicama, što želi kazati nama danas? Bog je poslao Isusa da imamo život: iz tame u svjetlo, iz sljepila u gledanje. Ako vidim u svom životu, u životu drugih ograničenja, životne granice, bijedu, bolesti, patnju, tada bi prvo pitanje trebalo biti: čime i kako bih mogao tu pomoći životu? Jer je Bog Bog života, a ne smrti. I tu gdje ne moram nositi nesnošljivu bol, i tu trebam reći: i tebi se želi Bog, ovdje i sada, pokazati kao Bog života. A na granicama života Bog me želi prenijeti iznad tih granica u život, u tajni svoje nedokučive ljubavi, kako je on to učinio sa svojim sinom. Iz smrti u ispunjeni život. Za taj pogled na Isusa raspetoga koji živi, želi nas Bog, iz ovog sljepila srca, dovesti do gledanja i osloboditi za život.