Nova Godina ili osmina Božića

Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Br 6,12-27)

Aronov blagoslov je vrlo star i potječe iz vremena prije progonstva. U jednom grobu, na rubu doline Hinnom, u blizini Jeruzalema, pronađena je mala srebrna cjevčica s ovim blagoslovom, koji je skoro sasvim identičan s biblijskim tekstom. Ova srebrna cjevčica se datira u osmo stoljeće prije Krista.

Temeljno značenje židovske riječi „barak" (blagosloviti) znači ono što daje spasenje, životvorna snaga. Blagoslovljen je netko tko je obdaren snagom koja daje spasenje i potiče život. Tko je ispunjen snagom blagoslova, istovremeno sudjeluje na djelotvornosti onoga koji ga je blagoslovio. On time postaje početnikom spasonosnih situacija i njegovo djelovanje je okrunjeno uspjehom.

Aronov blagoslov sadrži šest želja. Tri stvari se mole od Boga: blagoslov (neka te blagolsovi), svjetlo (neka njegovo lice nad tobom zasja) i okretanje (neka okrene svoje lice prema tebi). Tri stvari se trebaju dogoditi kod blagoslovljenoga: zaštita (on neka te čuva), simpatija (neka ti bude milosrdan) i sveopće blagostanje (neka ti daruje spasenje).

Blagoslov govori o Božjem djelovanju i o onome što proizvodi kod ljudi. Stoga, to treba naglašavati u navještaju. Preporuča se, na kraju mise, primijeniti ovaj, Aronov blagoslov.

Drugo čitanje ( (Gal 4, 4-7)

U odlomku Gal 4,4-7, Pavao osvjetljava, zajednicama u Galaciji, odlučujuće oznake kršćanskog postojanja. U krštenju im je darovan jedan novi odnos s Bogom. Ovaj odnos je postavljen u uspješnu komunikaciju koja se temelji na poslanju Sina. A to čini da su svi kršteni sinovi i kćeri Božje.

Pavao, ovdje, preuzima tradicionalni oblik po kojemu je izražena Isusova solidarnost s ljudima i aktualizira je tako što se čovjek Isus podlaže Tori (zakonu). Ova dvostruka solidarnost s ljudima uzrokuje - tako Pavao - oslobođenje od zakona grijeha i naše uzimanje u Božje sinovstvo.

Pojam sinovstvo potječe iz starinske prakse posinovljenja i istodobno nas podsjeća na privilegij Starog zavjeta da je Izrael sin Božji (usp Jer 31,9; Hoš 11,1). Bitno je, za navještaj, naglasiti da svi kršteni stoje u neposrednom odnosu s Bogom, tako da im nije potrebno štovati zemaljske idole kao bogove - bilo to ljude ili materijalne stvari koje bi zavladale čovjekom umjesto Boga.

Evanđelje (Lk 2,16-21)

Odlomak iz evanđelja je tako izabran da se ispripovijedani događaj koncentrira na Mariju. Ovom scenom utvrđuje se Lukina slika Marije. Najprije su je čitatelji susreli kao službenicu Gospodnju, koja je pristala na Gospodinovo djelovanje (Lk 1,26-38) i u magnifikatu slavi to Božje djelovanje na sebi i Izraelu. Sada se predstavlja kao ona koja shvaća i razumije događanje.

Na Mariji se može pročitati što znači vjerovati: potpuno se prepustiti Bogu u povjerenju, pustiti da nas zahvati riječ i upraviti svoj život po toj riječi. Vjerovati znači shvatiti da se Bog okrenuo prema ljudima u Isusu Kristu i tako je ljudskoj egzistenciji dao jedan novi, smisleni horizont. Smisao života nije u želji za moći, bogatstvom, ugledom, nego u solidarnosti sa siromašnima i odbačenima. Tako se ostvaruje Božje gospodstvo. Ovo je Marija razumjela i, svojim pristankom na Božju riječ, potvrdila. Zato ona i jest uzor u vjeri.
Evanđelje završava s naznakom o obrezanju Isusa. Čini se kao da je to onako, usputna napomena, ali ako gledamo malo dublje, onda je od dubokog teološkog značenja. Ona naglašava da je Isus iz Nazareta bio Židov. I ovo je od vrlo velikog značenja za današnji odnos između Židova i kršćana.

Misno slavlje

Pozdrav

Gospodin Isus koji je, radi nas ljudi i radi našega spasenja,došao na zemlju neka bude sa svima vama.

Uvod

Sve vas, braćo i sestre, pozdravljam i želim vam sretnu i blagoslovljenu novu godinu. Na Božić smo slavili porođenje Gospodina našega Isusa Krista. Danas Crkva slavi svečanost svete Bogorodice Marije, ne za to da je stavi u središte, nego nas ona opominje i podsjeća da je Sin Božji stvarno postao čovjekom, a to znači jedan od nas. Pozdravimo Spasitelja svijeta i molimo ga za njegovo smilovanje.

Molitva vjernika

Bože, ti si nekoć sklopio savez sa svojim narodom i odredio si obrezanje kao znak saveza . Po Isusu Kristu i nas si pozvao u svoj narod. Molimo te:

Pogledaj na svoju Crkvu koja ispovijeda tvoga Sina kao svoga Gospodina. Podari joj muškaraca i žena koji će betlehemsko svjetlo pronositi po svijetu, molimo te.
Pogledaj na nevolje i strahove koji opterećuju ovaj svijet. Privredne poteškoće se ujedinjuju s nesigurnostima u obitelji. Otvori oči vodećim ljudima u privredi i politici za potrebe i nevolje ljudi i daj im snage da usmjere svoj rad na dobrobit svih ljudi, molimo te
Stotinama godina Židovi i kršćani su živjeli u suprotnostima. Daruj jednima i drugima, i kršćanima i Židovima, svijest da je Isus bio Židov iz Nazareta, rođen od židovske žene i daj da to bude veza jedinstva, molimo te
Na početku ove godine molimo te za našu domovinu, da u njoj raste smisao za poštivanje tvojih zakona, molimo te
Za našu župu da se u ovoj godini sve više otvorimo tvojoj Riječi i nestanu svi razdori i mržnje, molimo te
Na početku ove godine prati svojim blagoslovom svu djecu svijeta, posebno djecu naše župe, mlade, roditelje, stare i osamljene, bolesne, posebno one koji će tijekom ove godine doći pred tvoje lice, molimo te
U tišini sada iznesimo naše osobne molitve i želje....... (zastati malo u tišini)
I našim pokojnima udijeli svoju vječnu radost i mir, molimo te

Ovo te molimo po zagovoru blažene Djevice Marije, majke tvoga sina, koji s tobom živi u vijeke vjekova.

Meditacija poslije pričesti

Nakon oslobađanja naroda od ruke neprijatelja, Judita zapjeva ovu pjesmu:
"Slavite Boga moga s bubnjevima, Gospodinu pjevajte s cimbalima, psalam i pohvalu izvijajte mu u čast, veličajte i zazivajte Ime njegovo!
Jer je Gospod Bog što dokončava ratove da bi udario tabor svoj usred naroda, izbavi me iz ruke progonitelja mojih. Bogu svom pjevat ću pjesmu novu. Velik si i slavan, Gospode!
U sili divan i nepobjediv!
Sva stvorenja tvoja tebi neka služe, jer ti samo reče i postadoše; posla duh svoj i on ih oblikova.
I glasu tvome nitko ne odolje.
Planine će se iz temelja s vodama potresti, hridi će se pred tobom kao od voska istopiti, ali prema onima koji te se boje ti ćeš i tada milostiv biti.

Propovijed:

Ispovijedanje Isusa kao Krista razdvaja, a Židov Isus spaja

Praktična vrijednost vjerovanja
Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek. Tako priznjemo u Vjerovanju. No, ako ipak malo počnemo razmišljati što to konkretno znači za našu vjeru, onda smo često bespomoćni i vrlo brzo upadamo u mucanje. Mnogi - posebno stariji ljudi - gledaju u Isusa skoro kao samo sina Božjega. Njegova se ljudskost ne negira, ali odlazi u pozadinu. Drugi - pretežno mlađi - stavljaju njegovi ljudskost u prvi plan dok njegovo Božje sinovstvo, u njihovoj religioznosti, ne igra nikakvu ulogu. Za njih je Isus iz Nazareta jedna veličanstvena osoba koja nam je predala važnu moralno etičku poruku. I nju treba prihvatiti i nasljedovati njegove moralno-etičke zasade.

Oba mišljena su raširena među kršćanima. U prošlosti se čak došlo tako daleko da se govorilo „ Krist da - Crkva ne!" No, stvar baš nije tako jednostavna. Isusovo božanstvo se ne može odijeliti od njegovog čovještva, a da se ne prekine s kršćanskom vjerom. Isus nije nikakav nadčovjek, a niti pola Bog, pola čovjek. On je pravi Bog i pravi čovjek. Svečanost svete Bogorodice Marije koju danas Crkva slavi, ovo pokazuje na svoj način.

Središte ovog blagdana je Marijino majčinstvo. No, Crkva to ne slavi samo zbog njezinog majčinstva. Time što Crkva slavi bogo-majčinstvo Marije, ispovijeda Isusa kao pravog sina Božjega. On je spasitelj, Krist, Gospodin. Tako je anđeo navijestio pastirima (usp. Lk 2,11). U isto vrijeme Isus je čovjek kao i mi.
Kao čovjek, Isus je rođen u određeno povijesno vrijeme i rastao je u konkretnoj kulturi. Njegovi židovski roditelji - Marija i Josip - prenosili su mu svoju religioznu tradiciju. Osmog je dana Isus bio obrezan. Taj čin je bio po sebi tako razumljiv za pobožne Židove, kao danas za kršćanske roditelje krstiti dijete. Isus je Židov. On nosi židovsko ime Jošua. Tako se zvao čovjek koji je izraelski narod, nakon izlaska iz Egipta i puta kroz pustinju, uveo u Obećanu zemlju: Jošua. Trebamo poći sa stajališta da je Isus znao za jednakost tih imena. Možda je on za Isusa bio i nekakav uzor. Nešto pobliže o tome ne možemo znati. Time što evanđelist spominje Isusovo obrezanje, naglašava njegovo židovsko porijeklo i identitet i na to nam ukazuje današnje evanđelje. Danas mi se čini da je važno naglasiti tri točke.

1. Isus je Židov, to je važno za današnje odnose između židovstva i kršćanstva.

2. Isus je živio u vjerskoj predaji židovstva i u toj je tradiciji ukorijenjen.

3. Budućnost Crkve leži u tome da živi iz svoga korijena.

Isus je Židov

Dugo je ova stvarnost bila potisnuta u povijesti Crkve. Već u starini su kršćani sudjelovali na protužidovskim progonima. To se nastavilo i u srednjem vijeku, pa su trebali Židovi trpjeti i progonstva od kršćana. Vrhunac takvih progona je bio u vrijeme nacional socijalizma. No, treba naglasiti da ni Židovi nisu baš bili nevini jaganjci. Židovi su naša starija braća i sestre. Tako je to formulirao Ivan Pavao II. Njih je Bog izabrao, od svih naroda i s njima sklopio savez.

Time što nam Bog danas stavlja pred oči Mariju kao Majku Božju, stavlja nam pred oči jednu židovsku djevojku, koja je bila otvorena za Božje djelovanje i za anđelovu poruku i tako je postala roditeljica sina Božjega, kako je to Crkva u starini izražavala: „Spasenje dolazi od Židova" (Iv 4,22) I mi kršćani zato trebamo taj narod - iako ne vjeruju u Krista - susretati s poštovanjem. To zahtijeva ozbiljnost s obzirom na činjenicu da je Isus iz Nazareta, kojega mi ispovijedamo i priznajemo Sinom Božjim, bio Židov i njegova majka Marija Židovka.

Isus je živio iz židovske religiozne tradicije

I drugo je važno naglasiti. Isus je živio iz židovske religiozne tradicije i on je, u njoj, bio ukorijenjen. Osmoga je dana bio obrezan i tako je ušao u savez kojega je Bog sklopio s Abrahamom. U dvanaestoj godini otišao je s roditeljima na Pashu, kao što to Tora zapovijeda. Iz ovog korijenja religiozne tradicije svoga naroda crpio je snagu za naviještanje Radosne vijesti, koju mu je naredio Otac.

U vremenu u kojemu mnoge stvari nestaju i tradicije jedva što vrijede ili su potpuno zaboravljene, postaje sve važnije ukorijenjenje u vjeri i vlastitim religioznim tradicijama. One nam mogu dati orijentaciju u jednom, prividno dezorijentiranom, vremenu. Iz njih možemo crpiti snagu za uređenje budućnosti, da kršćanska vjera i nada budu prožimale i sljedeće generacije. I zato slavimo Božić i podsjećamo se na Božje obraćanje ljudima koje nam je dao u Isusu iz Nazareta.

I ovdje Židovka Marija može za nas biti uzor. Luka je opisuje kao samosvjesnu, mladu ženu, koja živi u tradiciji svoga naroda i iz nje crpi snagu da se otvori Bogu i njegovoj riječi. Ona ne sumnja u anđelovu riječ, nego se potpuno stavlja u službu Bogu i tako u službu za nas: „Evo službenice Gospodnje." (Lk 1,38). Samo tako je mogla postati majkom Božjom.

Budućnost Crkve je da živi iz svojih korijena

I treće treba naglasiti: budućnost Crkve ovisi o njezinoj povezanosti s korijenima i življenja od te povezanosti. Ti korijeni su nam dani u Svetome pismu. Četiri evanđelja su zapisana da mi budemo osvjedočeni i uvjereni u ono u čemu smo poučeni (Lk 1,4). K ovim korijenima pripada i Sveto pismo Izraela, koje mi kršćani nazivamo Stari zavjet. To nije samo predigra Novom zavjetu pa da bismo se, danas, mogli odreći toga dijela. To je, na isti način, riječ Božja koje se ne smijemo odreći. I zato svake nedjelje slušamo prvo čitanje iz Staroga zavjeta.

U oba nam dijela Bog govori i to nama danas! Židovi i kršćani štuju jednoga Boga koji je stvorio svijet, koji je govorio po prorocima i, kako to mi ispovijedamo, u naše vrijeme, po Sinu (usp. Heb 1,1-2). Budućnost Crkve možemo urediti samo ako se sjećamo djelovanja Božjega u toj povijesti i ako to sjećanje održavamo živim. Ovoj povijesti ne pripada samo djelovanje Isusovo u Galileji i Judeji, nego i djelovanje Božje u povijesti Izraela: Božji savez s Abrahamom, oslobođenje iz Egipta gdje su Izraelci živjeli u ropstvu, kao i ulazak u Obećanu zemlju, izabranje Davida, poziv proroka. I negativni događaji i krize označuju tu povijest: kao razorenje Jeruzalema i raspršenje izraelskog naroda. No, iz propasti je Bog učinio da raste nešto novo.

Iz svega ovoga i mi možemo naučiti da ostanemo uz Boga u vremenima krize Crkve. Pa i ako opasnosti i vlastite pogreške i slabosti ugrožavaju Crkvu, ustrajnost uz Božju riječ i vlastito oslanjanje na Božju riječ nas osposobljava da uređujemo budućnost Crkve. I ovdje nam Marija može biti uzor. Ustrajala je, izdržala pod križem da bi na Uskrs bila zajedno s učenicima kad je nastupila konačna Božja pobjeda.