Dragi čitatelji ovih stranica, svima od srca želim samo jedno: da se Isus rodi u našim srcima i tako nam donese makar malo svjetla u tamu naše svagdašnjice. To želim kad kažem: SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ!

Božić
Svečanost rođenja Isusova

Badnjak i Božić

Božićno bogoslužje ima svoj korijen u papinskoj liturgiji u Rimu s tri postaje na dan Božića. O ponoći je bila liturgija u sv. Mariji Velikoj, u zoru u crkvi sv. Anastazije, a dnevna u sv. Petru. Iz toga se razvio običaj, u Galiji i Španjolskoj, da se u tri različita vremena, u istoj crkvi, slavi liturgija. Praksu od tri mise potvrđuje već opat Petar Venerabilis iz Cluny-a, a 1570. prihvaćena je u Rimskom misalu.

Za propovjednika je vrlo poželjno pronaći točku koja će povezivati tekstove božićnih čitanja. Ta se zajednička točka nalazi u jednom drugom običaju da se dana 24.XII. slavi uspomena praroditelja Adama i Eve. Ova tradicija slavljenja Božića na uspomenu zemaljskog raja kojega je Bog darovao ljudima, a ljudi ga izgubili, jasno pokazuje da se utjelovljenje događa u povijesti ljudskog roda. Rođenje obećanog i s čežnjom očekivanog Mesije je Božje ispunjenje najveće čežnje ljudskog roda, čežnje za novim životom.Tako je u Isusu "Bog s nama", početak Božjega kraljevstva i otvaranje izgubljenog raja. Vrata pristupa k Bogu nisu zauvijek zatvorena, nego su od sada uvijek otvorena.

Novorođeni "Sin čovječji"je "novi Adam" (1 Kor 15,45), njegova majka "nova Eva". Krist i njegova Crkva su zaručnički par Novoga zavjeta (Iv 3,29; Ef 5,32). Prvi čovjek je od zemlje, zemljani, a drugi čovjek od neba, nebeski.(1 Kor 15,47-50)

Riječ je postala slikom

Temeljna blagovijest blagdanskog evanđelja je "I Riječ je tijelom postala... i vidjeli smo slavu njegovu..(Iv 1,14). Bog je postao vidljiv: Bog za gledanje, za doticanje i hvatanje. Bog za oči i uši, ruke i srce. Bog "u razini očiju", Bog naše "valne dužine." Bog pušta da ga gledamo, da mu se divimo, ali i da ga pogrđujemo. On dopušta da ga se sluša, ali i preslušava. Pušta da ga držimo za ruku, ali i da ga ljudske ruke uhapse. On dopušta da ga se kuša i osjeća, ali i da ga se na križ pribije. Pušta da ga se nježno ljubi, ali i da bude izdan "prijateljskim poljupcem". Bog u rukama pastira, ali i mučitelja. Bog u jaslama, ali i na križu.

Riječ je postala tijelom, čovjek od "mesa i krvi." Božje svjetlo svijetli u jednom ljudskom licu." (Hubert Paules) Nevidljivo postaje vidljivo, nedohvatljivo postaje dohvatljivo, daleki postaje bliz kao koža, neimenovani imenovan, neizgovorljivi postaje izgovorljiv, najveličanstveniji postaje tako malen kao i svaki maleni na svom početku: Bog u utrobi majke, u majčinoj utrobi čovječanstva. Riječ postala tijelom.

To je i razlog zbog kojega, baš o Božiću, vjera u Boga traži tjelesni izraz, zato se o rođenju božanskog djeteta toliko slika naslika, izgradi toliko jaslica, napiše toliko pjesama i toliko ih se pjeva. Božić je blagdan slika i jaslica, pjesama i priča, blagdan pravoga života, tjelesne ljubavi.

Riječ je postala slikom. Meditacija uz sliku dobro odgovara Božiću. Svaki čovjek može i treba naći svoj osobni pristup i otkriti svoje vlastito postajanje čovjekom. Tako će i svaki propovjednik potražiti vlastiti put i put zajednice.

Uzet ćemo sliku koja, na prvi pogled, nema ništa zajedničkog s utjelovljenjem sina Božjega. Slika Luke Cranach-a starijeg, rođenog 1472. u Kranachu, umrlog u Weimar-u 1553.

Raj zemaljski

Na prvi pogled sve izgleda isto kao i kod drugih slikara koji su slikali Raj zemaljski: stvaranje kako ga opisuje prvo poglavlje Biblije (Post 1-3). Nedirnuta priroda, plavo nebo, plodne zelene livade, rodna stabla, ribnjak, brdo, životinje u prijateljstvu i miru stvaranja: konj, jelen, zečevi, ptice. Ljudi u početku njihova postojanja. Slika praharmonije Boga, čovjeka i prirode, Stvoritelja i stvorenja.

U prednjem planu - u troje sjedinjeni

U prednjem planu stoje zajedno: Stvoritelj i njegova stvorenja Adam i Eva - Bog s onima koji mu zahvaljuju život.
Ono što je vrijedno zapaziti na ovoj slici jest da su Bog i čovjek "na istoj razini", bosim nogama čvrsto na zemlji. Stvoritelj i njegovo stvorenje ukorijenjeni u stvorenju. Bog i čovjek na istoj "razini očiju". Bog ih gleda i oni u Božjim očima vide "svjetlo svijeta". U njegovim očima oni sebe doživljavaju jedinstvenima, neusporedivo vrijednima, beskonačno ljubljenima, u Božjem pogledu, u Božjem licu. Bog i čovjek "na istoj valnoj dužini", jedan s drugim u razgovoru. On im govori, a oni slušaju njegovu riječ, slušaju ga i poslušni su mu. I u svojem slušanju oni mu izgovaraju svoju riječ i želju. Ljudi su, u svom prapočetku, za Boga "cijelo oko" i "cijelo uho", s njim jedno srce i jedna duša. U stvarateljskoj harmoniji, u izvorištu božanskog života, u raju zemaljskom.

Bog - zaogrnut crvenim plaštem, prožet plamenom svoje ljubavi. Jednom rukom ukazuje na stvorenje. Njegov kažiprst nije prijeteći, niti "uzdignuti kažiprst", nego putokaz na stvarateljsko postupanje s njegovim stvorenjem. Čovjek i žena, razotkriveni - razgolićeni, stoje pred NJIM. Nepokriveni, oni se pokazuju jedan pred drugim onakvima kakve ih je Bog stvorio. Ne trebaju se ničega stidjeti, ni jedan pred drugim, ni pred Bogom. Oni mogu pred njim i jedan pred drugim očitovati "golotinju".

Za njih je svijet još u onom praredu. Grijeh ih još nije podijelio. Još ih grijeh ne otuđuje. Nevino gledaju Stvoritelja u oči. Poput zaručnika i zaručnice drže se za ruke. Zajedno će staviti ruku na Božje stvorenje, zajedno će se u njemu ukorijeniti.

Udvoje su u sličnosti s Bogom, koji je za njih "cijeli oko", "cijeli uho" na njihovoj "valnoj dužini." Bog koji ih dopunja, koji pušta da oni nastaju. U troje će postati slika Boga koji živi u trojstvenoj ljubavi.

Na ovoj slici je vidljiva trojstvena čežnja, koja je duboko ukorijenjena u čovječanstvu i nalazi se u svakom čovjeku.:

1. čežnja svakog čovjeka za priznanjem, prihvaćanjem, za imenom i obrazom.

Jedna statistika u Austriji iz 1980. pokazuje da je za ljude prvo i najvažnije 88% imati oko sebe ljude "koje mogu ljubiti i koji će ih ljubiti", 77 % da imaju nekoga tko će ih voljeti, a na ga samo tako mijenjati po svojoj volji, 76 % da ih se prizna kao čovjeka, a ne tek onda kad nešto učini.

2. za stvoriteljskom snagom, slobodom i mogućnostima

90 % ljudi u Austriji, 81% u Njemačkoj, misle da je veoma važno imati slobodu 84% da roditelji mogu odgajati djecu onako kako smatraju dobrim; 82% da mogu živjeti svoj život onako kako ga zamišljaju.

3.za domovinom i domom, za korijenima, za zajednicom

Još uvijek je za 74% (66 %)vrlo važno što su kršteni, 83%(70%) smatra potrebnim da se rodbina drži zajedno. Za Božić se pokazuje naročito čežnja za domom, 83% (70) želi Božić provesti u obitelji.

U pozadini dvoje - podijeljeni

Zanimljivo na ovoj slici: u pozadini se ponavlja prvi plan, ali sada s obrnutim predznacima. Izmijenjena scena - od prvotnog raja u izgubljeni raj. Bog i čovjek više nisu "u razini očiju", Bog je sada iznad ljudi. Odozgo gleda ih, on gleda prema dolje. Bog i čovjek više nisu na "istoj valnoj dužini", glas Božji je poput groma iz oblaka. Više nisu na istoj razini. Bog je gore na nebu, a čovjek dolje na zemlji, na zemlji razoren. U trnju svoga grijeha. Muž i žena su postali krivci jedno pred drugim i zajedno pred Bogom. Oni su zahvatili u svoj život, sebi opljačkali ono što im je bilo darovano. Oni su se upleli u nešto što ih pritišće prema zemlji. U svojoj krivnji oni se sada opterećuju i međusobno optužuju. U svom stidu se sakrivaju i pokrivaju se. Gube sami sebe iz vida i s puta. Više jedan drugog ne gledaju u oči. Tako izbjegavaju i Božji pogled. Plaše se da ne bi mogli preživjeti Božji pogled. Tako za njih Bog postaje netko tko ih "gleda odozgo" i gleda njihov grijeh i njihovu krivnju, koji ih otkriva i razgolićuje. Oni se plaše onoga što im savjest govori, strah od Boga im, od sada, govori u savjesti. Zato više ne doživljavaju Boga na svojoj valnoj dužini, nego odozgo, poput olujnog groma.

Oni su sada "golotinja" i stide se pred sobom i pred Bogom. U svom stidu grijeha oni zaboravljaju kakav je Bog stvarno prema njima. U svojom poganskom strahu stvaraju zastrašujuće predodžbe o Bogu. Oni otuđuju, zamraćuju, prekrivaju Boga. No, time ruše i sebe kao Božju sliku i stvaraju svoju sliku Boga. Bog više nije za njih na "istoj razini", nego na krivoj, gurnut u "krivo svjetlo", više im nije blizu, nego dalek, dalek. Ne više onaj koji budi povjerenje, nego onaj koji budi strah.

Bog koji budi strah - pred kojim postoji nepovjerenje.
Bog stražar, pred kojim se treba sakrivati i čuvati.
Bog policajac, koji me želi uhvatiti na djelu
Bog sudac, koji više gleda na pravdu nego na milosrđe
Bog pazitelj, koji vidi do sitnica i sve bilježi.
Bog sveznajući, koji ništa ne zaboravlja i sve kažnjava
Bog koji od kojega su djeca bježala sve do našeg stoljeća, jer se učilo „jedno oko svugdje gleda, sakrit mu se ništa ne da! (Možda ima među nama kršćana kojima je ovo učenje zagorčalo život i potpuno ga udaljilo od Boga)

I ove predodžbe o Bogu se vide na slici Luke Cranach-a. Na jednom oblaku lebdi nad ljudima glava Stvoritelja. On ih gleda odozgo: Bog njihove loše savjesti, Bog njihovih zamišljanja, Bog njihova nepovjerenja, Bog njihovih strahova, koji im je u „kostima" i „stoji im za leđima" i „nabija im strah" (strah im tjera u kosti).

Anđeo, glasnik toga Boga, tjera ih iz Božjeg vida i izbacuje ih iz raja zemaljskog. Napuštajući zemlju nestaju sa slike. Pravoj slici Boga oni okreću leđa. Ekskomunicirani (izbačeni), upadaju u udaljenost od Boga. Nesigurni i bježeći (Post 4,14), lutaju u tuđini.

Adam i Eva i mi

Što ima ova slika o izgubljenom raju zajedničkog s nama danas na Božić? Puno više nego što nam se to čini na prvi pogled. Adam i Eva je svatko od nas. Tko od nas nije opterećen nasljednim ljudskim krivnjama? Tko od nas nije obilježen osobnim grijehom? Tko od nas nije bježao od samoga sebe? Pred određenim ljudima, pred samim sobom? Tko nije obuzet slikom Boga koji „odozgo gleda"? Možda će i netko od nas kazati da se u kostima krije nekakva takva slika koja nas plaši i ulijeva strah počevši od osjećaja grješnosti do vjerskih misli. Bog pred kojim ne smijem „pokazati svoju golotinju".

Bog je drukčiji, Bog je čovjek

Takav ili sličan bog je bog, kakav je „postao" među ljudima, „kakav je on sada", bog kojega su stvorili ljudi, bog ljudskih slika i projekcija, koji stvara strahove i osjećaj krivnje. No, Bog koji k nama želi doći, nije takav. No, nije ni „čovjek koji je postao bog", Bog je drukčiji.

On više ne gleda odozgo - nego nas želi gledati u oči. Ne želi nam utjerivati strah, nego nam želi uliti povjerenje. Ne tjera svoje stvorenje iz raja, već poziva u zemaljski raj svoje stvarateljske ljubavi. Ne strog, s prijetećim kažiprstom, nego milosrdan. On je milosrdni otac (Lk 15,20), brižna majka (Iz 49,15) „U dolasku Riječi Božje, sve nas je zagrlio majčinskom ljubavlju" (Hildegard von Bingen). Božja očinska briga, Božja majčinska ljubav se nama ljudima daruje „odozdo", malim djetetom. Bog nas gleda dječjim očima. U ovom dječjem pogledu smijemo Boga gledati sasvim novim očima - s naše strane. U ovom dječjem licu možemo iznova pokušati gledati Boga u lice. U dječjem plaču plače Bog s nama „na istoj valnoj dužini". U djetetu smijemo uhvatiti za ruku nedohvatljivog. U svom sinu koji raste i napreduje (Lk 2,52) susreće nas Bog na našoj „razini očiju".

Ovo se pjeva prije polnoćke

Naviještaj Božićnog blagdana
prema Rimskom martirologiju

Od početka kad je Bog stvorio nebo i zemlju
prošle su milijarde godina,
otkad su nastali sunce i naša zemlja.
Milijuni godina otkad je počeo život na zemlji.
I otkad je čovjek počeo postojati.
Mnogo tisuća godina je trebalo da su nastali plemena
narodi i kulture.
2015. godine od rođenja Abrahamova,
1511 godina otkako je Mojsije izveo narod iz Egipta,
1032 od pomazanja Davida za kralja,
u 65. godišnjoj sedmici Danijelova proročanstva,
u 194. olimpijadi,
752 godine od osnutka grada Rima.
U 42. godini vladanja cesara Augusta
kad je vladao mir na cijelom svijetu,
htio je Isus Krist,
vječni Bog i sin vječnoga Oca,
posvetiti svijet svojim svetim dolaskom.
Začet po Duhu Svetome, nakon devet mjeseci

(podigne glas)

u Betlehemu Judejskom
od Marije djevice i postaje čovjekom

(pjeva se u tonu „Muke")

Slavimo rođenje Gospodina našega Isusa Krista po tijelu.

 

Polnoćka

Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Iz 9,1-6)

Prvi dio našega teksta (Iz 9,1-4) ima jedno sasvim povijesno utemeljenje. 734/732. prije Krista Sjeverno kraljevstvo je izgubilo područja Zebulona i Naftali od Asiraca (8,23). To je, za narod, značilo duboku tminu; strah se širio da bi Bog konačno mogao zauvijek odbaciti svoj narod. U ovoj bezutješnoj situaciji prorok vidi veliko svjetlo, kao što u Post 1 svjetlo pobjeđuje tamu.

U redcima 3 i 4 vidi se sav strah od nadmoći Asiraca, koja se opisuje vrlo teškim riječima (Iz 10,28-32). Ipak moć Asiraca je prolazna. Simboli njihove moći (asirske cipele i vojnički ogrtač) izgorjet će u ognju.

Redci 5-6 se ne mogu tako jasno povijesno smjestiti. Najavljuje se rođenje i intronizacija novoga kralja u Jeruzalemu. Na koga se ovdje jasno misli, predmet je rasprava. U svakom slučaju rođen je nasljednik, koji će konačno donijeti željenu pravdu. Kod njegove intronizacije dobit će neobična i obećavajuća imena. Ta imena se daju Bogu. No, ovdje ta imena označuju čudesno Božje vodstvo i njegov silan dolazak u korist sveopćeg mira za njegov narod. Ona označuju prisutnost transcendentnog Boga usred povijesti ugroženog Izraela.

Oboje dolazi do izražaja u našem tekstu: velika nevolja, koja je bila povezana uz pobjedu Asiraca nad Sjevernim kraljevstvom, ali istodobno i nada da Bog neće dopustiti da njegov narod propadne. Ako se gleda čisto povijesno, onda se ova nada nije ostvarila. Ono što ovo čitanje naviješta nadilazi sva povijesna ostvarivanja. Nama se postavlja pitanje da li mi vjerujemo u ova obećanja ili se svrstavamo u kor onih koji misle da naš svijet više nema velike budućnosti. Isusova povijest ne završava smrću na križu, nego radosnom viješću njegova uskrsnuća u život s Bogom.

2. čitanje (Tit 2, 11-14)

Čitanje počima jednom naglašenom izjavom: Pojavila se milost Božja, da spasi sve (!) ljude. Ne mnoge, nego sve! Spasenje se dogodilo po Isusu Kristu, koji se za nas predao. Njegova smrt, njegova solidarnost sa smrtnim ljudima, donijelo nam je spasenje. To je ujedno i predmet nade : još očekujemo ispunjenje blažene nade. Ovaj pogled na sveopćenitost (univerzalnost) je vrhunac kojim se pisac bori protiv tadađnjih tendencija: ograničavati Božju milost.

I mi još očekujemo ispunjenje spasenja. Ono se ovdje naziva „slava Gospodnja". Grčka riječ govori o sjaju, koji i danas pada na naš život i našem životu daje neuništivi smisao, u čijem svjetlu i mi danas smijemo živjeti.

Evanđelje (Lk 2, 1-14)

„Božićna povijest" u kojoj se pripovijeda o rođenju Isusovu je, sigurno najpoznatiji tekst evanđelja. Povijest počima s carem Augustom i njegovim upraviteljem Kvirinom u Siriji (2,1). Povjesničar Luka to govori (usp 1, 1-4) iako moramo priznati da on nije želio dati neke vremenske granice, jer je porezni popis bio tek u 6. godini poslije Krista. Teološka podloga evanđelja time ništa ne gubi. Isusova povijest se treba ugraditi u svjetsku povijest. I time se naglašava Isusovo sveopće značenje.

Spominjanjem Augusta se ističe vladajuća državna teologija, koja je bila poznata svakom građaninu Rimskoga carstva. Njezino geslo je bilo „pax romana", taktika koja je zadovoljavala porobljene narode. Protiv ove ideologije ustali su židovski zeloti, baš onda kad je Luka opisivao porezni popis. Rimska politička teologija došla je kao meta drugoj političkoj teologiji kojoj je bila prva zapovijed oružjem se osvetiti. Povijest rođenja reagira drukčije. Ona nije imala nikakvu političku strategiju: vladar koji se ovdje opisuje nema nikakve političke moći. On ne širi iz Rima, centra političke moći, ruke prema svijetu. On ne registrira, poput Augusta, svijet kao svoje vlasništvo. Vladar, o kojem govori povijest rođenja, leži u siromašnim jaslama u provincijskom Betlehemu. Njegova moć je nenasilje djeteta. To je i politička teologija, mjerena prema rimskoj i zelotskoim zahtjevima, njihovo karikiranje.

Pripovijedanje ne ostavlja mjesta sumnji da u njemu vidi Mesiju. Pastiri koji su požurili nisu nikakve idilične figure. Oni podsjećaju - zajedno s Betlehemom kao mjestom događanja - na Davida, velikog pastira Izraela koji je bio pozvan od svojih stada (1Sam 16,1-3). Sada se pojavljuje mesijanski kralj, konačni „Spasitelj". To je bila titula pod kojom su vladari helenističko rimskog vremena rado puštali da ih se slavi kao nositelje napretka i mira. Mir, kojega su naviještali anđeli na betlehemskim poljanama, nema ništa zajedničkog s „pax romana." On se ne ostvaruje podjarmljivanjem, nego je kod ljudi „koji su dobre volje" (2.14). To su oni, koji nasljedujući Isusa, traže izgubljene i prihvaćaju siromašne. Da takav program mira nije naišao na sveopće odobravanje dokazuje povijest djeteta u jaslama. Možda je u jaslama križ već bio položen. Srednjovjekovne slike su tako prikazivale.

Misno slavlje

1. Oblik
Pozdrav:

Milost vam i mir od Boga, koji je zasjao u božanskom, betlehemskom djetetu. Neka on bude s vama i sa svima ljudima.

Uvod:

Želim vam sada navijestiti blagdan Božića kako je to Crkva činila od najstarijih vremena čitajući navještaj iz Rimskog martirologija. (vidi iznad!)

Možda vam je poznata pripovijest o znanstveniku koji je došao k jednom rabbiju i kazao: "Pročitao sam mnoštvo knjiga i studirao, ali Boga nisam susreo nigdje." Rabbi mu odgovori: onda se nisi još dovoljno saginjao." Da bih prepoznao Boga u siromašnom betlehemskom djetetu, trebao bi se čovjek duboko sagnuti, a mi očekujemo pojavak Boga u sjaju i sili. Kako bismo drukčije mogli razumjeti da je Bog sasvim blizu nas, u našim svagdanjim sitnicama i poteškoćama, osim da se duboko sagnemo i otkrijemo Boga u betlehemskom Djetetu. To bih ovog časa želio svima nama.

Molitva vjernika

Gospodine Isuse Kriste, tvoje rođenje je nama znak da Bog nije napustio ljude usprkos njihovim tminama i zloćama i da ga ne želi napustiti. Stoga te molimo:

Za sve ljude na zemlji, da bi svatko mogao upoznati svjetlo koje mu tvoj Otac daje u životnim tminama i da mu to svjetlo zasvijetli - molimo te
Za sve ljude čije su životne mogućnosti ograničene bilo bolestima, siromaštvom, razočaranjem, samoćom, nezaposlenošću i odbacivanjem, da otkriju tragove nade i da ih mogu slijediti - molimo te
Za svu djecu svijeta: da u njihovom okruženju bude ljudi koji će im stvarati dobre uvjete za razvitak i rast pun smisla, mirnoga života - molimo te
Za Crkvu, papu i biskupe da nađu snage u današnjem svijetu hrabro i odvažno navješćivati Krista i Božju istinu, molimo te
Za naše mjesto, za nas ovdje okupljene, za sve naše prijatelje, rodbinu i znance, da svi u srcu osjete mir i radost voljene djece Božje - molimo te
Za sve one koji su živjeli pred nama i koji su tražili smisao i budućnost, da svi oni nađu ispunjenje svojih želja u slavi tvoga Oca, molimo te.
U tišini iznesimo naše osobne prošnje i želje u ovoj svetoj noći.
Gospodine i Bože, Oče Gospodina našega Isusa Krista i naš Oče, zahvaljujemo ti za tvoga sina Isusa Krista kojega si nam poslao kao Mesiju i koji će ostati s nama u vijeke vjekova.

Razmišljanje:

Mi smo očekivali nadčovjeka,
a ti si nam poslao malo dijete.
Mi smo očekivali vladara,
a ti si nam poslao brata.
Mi smo bili u nemiru i strahu,
a ovdje radost.
Bili smo u raljama vlasti,
a ovdje svjetlo.
Sa svim ljudima
koji noću traže pravdu
žele sigurni mir,
mi ovdje pozdravljamo
DIJETE!
Iz: "Prier"

2. Oblik

Pozdrav: Milost i mir od Boga, Spasitelja našega, neka bude sa svima vama

Uvod: Tko se oslanja na Boga, taj vidi svjetlo i u tami svijeta i u tami vlastitog života. Došli smo noćas, jer se oslanjamo na Boga. Protiv svakog nemira, protiv svakog nespasenja on se tako zauzima za nas da je postao jedan od nas ljudi. To rasvjetljuje ovu noć koja rasvjetljuje cijeli svijet. To ćemo sada i priznati ispovijedajući naše grijehe.

Molitva vjernika

U noćima ljudske tame i patnje, ljudskog nemira i nezadovoljstva, daruje nam Bog svoga Sina, Spasitelja, Kneza mira. Njega molimo, u ovoj noći, da on nadvlada i rasvijetli sve tame svih naših noći. Recimo zajedno: TVOJE ROĐENJE SLAVIMO!

Molimo tvoju snagu i tvoje svjetlo za Crkvu, po kojoj ti i danas susrećeš ljude i želiš im darovati spasenje.
Molimo tvoju snagu i tvoje svjetlo za političare svijeta, da dopuste da ih u njihovom djelovanju vodi duh razumijevanja i praštanja.
Molimo tvoju snagu i tvoje svjetlo ove noći, posebno za sve naše bolesne, osamljene, napuštene, da ne upadnu u vlast straha.
Molimo noćas za tvoju snagu i tvoje svjetlo za sve nas ovdje prisutne, za sve koji su s nama povezani rodbinskim, prijateljskim, poslovnim vezama. Učini da svi mi, jedan za drugoga, živimo i zajedno vjerujemo.
Molimo noćas i u tišini za tvoju snagu i tvoje svjetlo što u sebi svaki od nas nosi i osjeća.
Molimo noćas i za vječno svjetlo za naše pokojne da te mogu gledati i uživati tvoj mir.

Ti si život i svjetlo, milost i blagoslov, mir i spasenje za cijelu zemlju. Tebi hvala i slava u vijeke vjekova. Amen.

Za otpust:

Smjeli smo ove noći slaviti utjelovljenje Sina Božjega. Ono što nas je ove noći zahvatilo, neka nas prati ne samo ove noći da bi tako bila razbijena tama našega života i cijelog svijeta. Zato ću vas sada blagosloviti i ovaj blagoslov neka prati sve vas ovdje prisutne kao i sve vaše mile i drage.

Propovijed
a)

Isus je spasitelj

Evanđelist siromašnih

Kad je Luka pisao svoje evanđelje, oko 85. godine nakon Krista, prošlo je više od 50 godina od Isusove smrti na križu. I Luka je bio čvrst kao stijena u uvjerenju: Bog nije Isusa ostavio u smrti, on ga je uskrisio u svoj vječni život. Luka ima pred očima sav kasniji Isusov život. On pokazuje, u evanđelju, da je Isus, prije svega, imao srca za ljude, a posebno za siromahe, koji su u onom društvu bili prezirani, za male ljude, posebno za one koji su bili na rubu društva. Samo se kod Luke nalazi prispodoba o izgubljenom sinu, samo kod njega pripovijedanje o Zakeju, samo kod njega se opisuje kako Isus obećava razbojniku s desne strane: „Još danas ćeš biti sa mnom u raju". Luka ima pred očima onu veličanstvenu propovijed na gori: Blago siromasima, vama pripada kraljevstvo nebesko. On je imao pred očima da je Isus nastupao kao odvjetnik siromašnih, onih kojima je život mnogo uskratio, koji su bili bez društvenog utjecaja. I konačno on propovijeda Boga koji je sasvim drukčiji nego što to ljudi misle, koji je veći i velikodušniji i nikoga ne isključuje iz svoje ljubavi (osim onih koji sami sebe isključuju).

Car u Rimu i dijete u jaslama

To već dolazi do izražaja u njegovu božićnom evanđelju, kojega smo upravo čuli. Počima s carem Augustom u Rimu, koji je pokrenuo velike mase ljudi: „U one dane izda car August zapovijed..." I što on, u svojoj božićnoj pripovijesti, nudi je najjača kritika ovog silnog rimskog cara. U devetoj godini prije Krista dao je car August uklesati natpis za svoj rođendan. Našlo ga se u malom gradiću Priene na zapadnoj obali današnje Turske. Na tom natpisu nalazimo napisano: „Ovaj dan... je svijetu dao novo lice. Taj svijet bi bio propao da na ovaj dan nije rođen onaj koji će cijelom svijetu donijeti zajedničko spasenje... S rođenjem boga započima za svijet evanđelje (euangelion) koje se povezuje s njegovim imenom..."

Napomenimo da se ovdje radi o caru Augustu. Na pozadini ovog natpisa božićna pripovijest djeluje rušilački, poput opasnog manifesta insceniranja vlasti cara. Evanđelist Luka, kome zahvaljujemo za ovaj tekst, odrastao je negdje u okolici grada Priene. Bio je školovan pa je sigurno poznavao ovo carsko hvaljenje. I smijemo mu priznati da je on svjesno upotrijebio slične riječi, poput augstovog natpisa u Prieni: „Naviještam vam veliku radost koja će biti svemu narodu: danas vam je u gradu Davidovu rođen Spasitelj, Mesija, Krist, Gospodin.

Pastiri

Poruka anđela je upućena pastirima, upravo najsiromašnijima, koji su prvi doznali vijest o rođenju Isusa Krista. I ovdje želi božićna pripovijest provocirati. Nisu se kod jasala pokazali dobrostojeći i bogati, ugledni građani Betlehema, nego pastiri, mali ljudi. Ovdje se naglašava tema, koja se provlači kroz cijelu Bibliju: veliko Božje poštovanje malenih i siromašnih.

I znak koji je dan pastirima je sasvim siromašan: „Naći ćete dijete povijeno, gdje leži u jaslama." Dijete povijeno koje leži u jaslama, blizina Boga u bespomoćnosti jednog djeteta: ova slika je ljude uvijek fascinirala. Isto tako kao i slika bespomoćnog čovjeka koji vapi na križu. Obje slike se ne mogu iscrpiti; Bog usred bespomoćnosti ljudi, usred strahota ovoga svijeta.

Kontrast slika

Evanđelist daje suprotnu sliku od pokazivanja sile cara Augusta. Luka govori o jednom donositelju mira, koji se ne želi izjednačiti sa slikom cezara. Njega se neće opisivati kao sjajnog pobjednika, nego kao nekog tko je potreban pomoći, kao povijeno dijete u jaslama u svoj njegovoj ljudskoj slabosti i krhkosti. I s njim Luka povezuje čežnju za istinskim životom i mirom.

Luka u svom evanđelju donosi jedan kontrast: car u Rimu nije božanski legitiman, Isus iz Nazareta jest! Ne donosi car spasenje - on ne može utažiti najdublje ljudske čežnje. To može samo Isus Krist i to jedino on. On je stvarni, istinski spasitelj. On, čiji život počima tako slabo i siromašno završit će, isto tako siromašno, na križu. Ali upravo u njemu i po njemu je Bog pokazao svoju solidarnost s ljudima koji trpe i koji su u nevoljama. On, raspeti, je Krist, Mesija u njemu svaki ljudski život dobiva dostojanstvo i smisao. Njega je Bog uveo u svoj vječni život, tako i naš život u njemu može imati svoj cilj.

1

Na jednom oltaru u katedrali u Erfurtu s nalazi interesantan drvorez iz 1470. godine. Pažljivom promatraču neće umaći sljedeći detalji:

1. Vol i magarac

Obje životinje ne preuzimaju ulogu grijača svojim disanjem, kako se to redovito pretpostavlja. One imaju teološku funkciju: vol promatra, skeptično i s divljenjem, dijete Isusa koji leži na donjem rubu reljefa. U njegovom pogledu čitam divljenje zbog pojave Mesije. Ono što su proroci davno najavljivali, sada je došlo na svijet. No, on izgleda tako malen, tako gol, tako nemoćan. Može li to biti Mesija? Čini se da vol baš to potpuno ne shvaća! Sasvim drukčije se ponaša magarac: on okreće glavu i uši na desno, prema svetom Josipu koji, uz pomoć jednog anđela koji raspuhuje vatru, priprema za Isusa hranu. Prema njima, ali i prema svima koji promatraju reljef, magarac se smije raširenih usta u kojima se vide zubi i istovremeno govori: smijem se i radostan sam, jer ovo je blagovijest Boga ljudima, rođenje njegova Sina. To je, čini se, jedini magarac na gotičkom drvenom reljefu u svijetu koji se smije - i time potvrđuje radosnu vijest koju naviješta noćašnje evanđelje. Vol se divi, magarac se smije zbog dolaska Sina Božjega.

2. Marija

Marija kleči pred djetetom, na dugom složenom ogrtaču. Kosa joj se pruža preko leđa, ruke su joj brižno i pobožno sklopljene, a oči i pogled su usmjereni prema djetetu. U njezinom cijelom držanju se vidi da ne skreće pažnju na sebe, nego na dijete koje leži na zlatnom, sjajnom vijencu. Potiče promatrače da više gledaju dijete, nego nju. To je njezina posebna zadaća u cijeloj povijesti spasenja: upozoravati i pokazivati na Isusa, slično kao i Ivan Krstitelj. Umjetnik je tako, unaprijed, pokazao ono što će Marija sama reći na svadbi u Kani: "Što vam kaže to učinite." (Iv 2,5) Marija kleči pred djetetom. U molitvenom stavu kleči pred božanskim djetetom na koljenima. To bi trebao biti i stav vjernika promatrača - prignuta koljena, sklopljene ruke, to je znak klanjanja i molitve.

3. Dijete

Malo dijete Isus leži bez pelena, bez uobičajene zaštite na zlatnom, sjajnom vijencu i tako je središte donjeg dijela reljefa. Gol i bez obrane i zaštite dolazi na svijet sin Božji da ljude ne prestraši. Dobrohotno i blago gleda on Mariju, kao i promatrače reljefa smiješeći se da bi svima njima oduzeo svaki strah i bojazan, da bi kod njih izazvao povjerenje i naklonost. Negdje, kroz 520 godina povijesti reljefa, je dijete Isus izgubilo desnu ruku. Inače, slika djeluje netaknuto. A možda je baš ova otkinuta desna ruka naglasak i dopuna današnje poruke? Krist nema svoje, nego naše ruke da bismo mi činili njegovo djelo. On se služi ljudskim rukama, nogama, usnama i srcima da bi navijestio Radosnu vijest ljudima, a to je Božja naklonost ljudima u Kristu Isusu i da bi tu vijest odnio do krajnjih granica zemlje.

3.
Danas zahvaćeni!

«U onomu kraju pastiri su na poljima čuvali svoja stada po noći. I najednom pojavi se anđeo Gospodnji kod njih i slava ih Gospodnja obasja. A oni se uplašiše. Anđeo im reče: «Ne bojte se! Javljam vam veliku radost koja će biti uzrok radosti za sav narod. Danas vam je u gradu Davidovu rođen Spasitelj, Mesija- Krist Gospodin». (Lk. 2.8-11)

To da će Spasitelj doći, da mora doći, sutra, prekosutra, bili su uvjereni svi narodi Biblije. Od toga je sve polazilo, ali da Spasitelj mora danas doći, sada, u ovom danu, ovoga časa bilo je za pastire nešto šokantno. Ovdje je ruka Gospodnja na djelu, tako su mislili i osjećali. Ova misao je, za njih, bila tako velika da su se i nje preplašili. Zato je i razumljiva ta vijest koja počima s: «Ne bojte se!

Vesela vijest «Danas vam je rođen Spasitelj», može i danas izazvati jedan šok. Čovjek mora samo znati što od nas taj «danas» zahtijeva. Najprije svi žele biti današnji ljudi. Svi žele znati tko što momentalno misli, čini, ili kako živi. A da li svi žive danas? Izgleda da mnogi ljudi žive između jučer i sutra, a ono danas nekud izmiče. Danas je neuhvatljivo, neobujmljivo. Zato mnogi osjećaju ludost vremena: između jučer i sutra izmiče danas.

Mi ljudi živimo od jučer. Mi živimo naše danas iz odgovora prošlosti. Romantično obojane uspomene oduzimaju nam puno vremena. Ono što nas je dugo vremena doticalo određuje naše ponašanje. Postoji li uopće ono danas? Možemo li ga uzeti poput nekog poziva za naše ponašanje?

Kakvu pažnju ili pokrete zahtijeva to danas?

A opet, većina živi u sutrašnjici u klišejima od jučer. Za duboke promjene koje bi zahvatile naše ponašanje, nismo spremni, a u stvari postoji samo jedan sutra- ako se promijenimo.

Ono danas izgleda nestvarno. U svakom slučaju, za većinu ljudi nije osobito važno da bi se mogao istrošiti u svojim mogućnostima, ili da bi mogao biti ozbiljno uzet u svojim glupostima ili opasnostima.

A snovi? Svi sanjaju o nečem boljem, studiraju prognoze. Mnogi bi željeli, umjesto onoga što im nudi sadašnjost, odgonetati budućnost. Čitaju horoskope i ne malo njih vjeruje u to. Vlada neko kičasto obojeno, a ne snažno izgrađujuće nadanje.

Što će dan donijeti, za veliku većinu, je već unaprijed, do u tančine, predodređeno. Sati i minute su točno planirani: «Sutra, prekosutra, imat ćemo vremena jedan za drugoga, ali danas- danas ne!

A ono danas se shvaća ozbiljno tek onda kada stvari oko nas postanu ozbiljne.

Sve izgleda važno u onom lomljivom trenutku koji izgleda ide izgubljen, između jučer i sutra: sreća, bol, radost, ljubav, smrt.

Čovjek se ne sjeća dana «čovjek se sjeća ili se ne sjeća, ne dana nego trenutaka» koje su istinski živjeli
(C. Pavese). I čovjek zaboravlja ono što je već zaboravio kad se događalo. I zbog toga ima toliko puno zaboravljivih ljudi, jer ih tako malo ima koji žive u sadašnjem trenutku.

I kad je Bog postao čovjekom i otklonio svaku udaljenost od nas i učinio odlučujući korak u vrijeme. Taj korak je prepoznatljiv kroz riječ: «Danas». Ovaj danas su osjetili prvi učenici i trenutačno su počeli slijediti poziv Isusov. Ovaj «danas» je doživio carinik Zakej: «Danas je došlo spasenje ovoj kući».

Prva kršćanska zajednica je bila prožeta ovim «danas». Božje spasenje se nije dogodilo nekada i negdje, nego upravo sad i ovdje: «Vrijeme se ispunilo, blizu je Kraljevstvo Božje. To će postati vidljivo u konzekventnoj obnovi i promijeniti živote: «obratite se i vjerujte evanđelju».

Ovo Danas ušlo je pastirima po karti. Zato nisu mogli ostati ondje gdje su bili.

Oni su krenuli k Betlehemu, vidjeti Dijete i hvaliti Boga.

Ali oni su se morali vratiti nazad na njihova mjesta, ovcama. Vratiše se promijenjeni, izmijenjeni- jer su vidjeli spasenje Božje. Oni su postali svjesni da je mir na zemlji postao moguć: ovdje i sada, spasenje dolazi ljudima- uvijek danas, ne jučer, ne sutra. Danas čovjek može izaći iz neke opterećujuće životne situacije. Danas- kada je Bog uklonio svoje granice među ljudima, možemo i mi ukloniti zidove razdvajanja koje smo kamen po kamen uklanjali. To znači drugim riječima: Danas možemo sklopiti mir. To je dobro vrijeme za to. A mora započeti kod pastira- dakle kod onih najmanjih, najsiromašnijih- ako želimo biblijski mir pun obećanja.

Zato se svaki, poput pastira treba danas vratiti na svoje mjesto. To treba učiniti znajući da spasenje nije neki san- da se sve treba uzeti u punom i pravom smislu: sloboda, pravednost i ljubav. Tako se Otkupljenje postupno pokazuje. Spasenje se ne pokazuje u ciljevi ma koje želimo postići prvotno u sredstvima koja koristimo u postizanju tog cilja. Moramo jednostavno krenuti, izići odavde i to brzo!