Sveto Trodnevlje muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova

misa Večere Gospodinove

Prijedlog za uređenje najsvečanije Mise u liturgijskoj godini

„Misa Večere Gospodinove» Prije ulazne pjesme tumač uvede u slavlje

Tumač: Okupili smo se večeras, nakon završene korizmene pokore, na ovo svečano bogoslužje ili kako se službeno naziva Misa Večere Gospodinove. Okupili smo se nakon svečane zvonjave zvona.

Liturgijska boja je bijela. Tabernakul na oltaru je prazan. Misa se svečano pjeva do završetka Slave kada će prestati zvona zvoniti i neće više zvoniti dok nam ne objave radost uskrsnuća Isusova. Isto tako, zbog najveće ljudske tragedije, izdaje Sina Božjega, Crkva ulazi u tugu pa će obred mise teći u žalosnom tonu. (Gdje sviraju orgulje - prestaju svirati). Na početku ove svete Mise oživimo našu vjeru u Isusovu ljubav prema nama, pokušajmo u sebi doživjeti ono što ćemo sada započeti.

Misom Posljednje večere počinje sveto Vazmeno trodnevlje, počinju tri vazmena dana u kojima ćemo slaviti otajstvo, misterij spasenja - našega spasenja.

Dok slavimo tajnu našega spasenja, ujedno slavimo nezamislivu ljubav Božju prema nama ljudima. Ne govore nam samo tekstovi današnje mise o tome kako ta ljubav izgleda. Na nenadmašiv način nam se to pokazuje i u euharistiji: žrtva i blagovanje stavljaju i posadašnjuju muku, smrt i uskrsnuće Kristovo. Ta euharistija nas povezuje s Bogom i međusobno u nezamislivoj ljubavi Božjoj, a mi smo pozvani da je nasljedujemo.

Ulazna pjesma:: Mi treba da se hvalimo...

Pozdrav: Gospodin se za nas predao, njegova ljubav i njegov mir neka budu sa svima vama:

Uvod: Sve vas sestre i braćo, večeras sakupljene na ovo slavlje, od srca pozdravljam. Da bismo ovu večer dostojno proslavili, probudimo najprije živu vjeru. Zamislimo da smo s Isusom na posljednjoj večeri. Mi večeras slavimo ono isto što je Isus učinio one noći prije nego što će podnijeti svoju muku. On je, sa svojim učenicima, slavio gozbu Novoga saveza.

Na Posljednjoj večeri Isus je ustanovio svetu Misu, a time i svetu pričest. Zahvalimo, večeras, Gospodinu za taj dar. Otvorimo, večeras, svoja srca Gospodinu. Danas je dan svećenika, jer je Isus na posljednjoj večeri ustanovio svećenički red. Zahvalimo Gospodinu za dar svećeništva i molimo ga da našem vremenu podari brojna duhovna zvanja.

U ovu svetu Misu uključimo sve ljude, na poseban način, naše najbliže, rodbinu i prijatelje.Nećemo zaboraviti ni naše pokojne.

A sada zamolimo Gospodina da nam oprosti sve naše grijehe, posebno što smo često puta zaboravljali na njegovu ljubav u svetoj euharistiji.

Tumač: Uvod u čitanja

Čitanje iz knjige Izlaska nam govori kako su Židovi započeli slaviti Pashu. Posadašnjivali su događaj spasenja iz povijesti kad su njihovi praočevi izašli iz egipatskog ropstva i nadali se konačnom Božjem spasenju.

Isus je pashalnoj večeri dao novi smisao i sadržaj - to nam govori poslanica svetog Pavla Korinćanima. On sklapa novi savez u svojoj krvi, savez kojega će se potvrditi u smrću na križu, a ispuniti u uskrsnuću.

Evanđelje nam govori o temeljnom poslanju kršćana - služenju. Isus pere noge učenicima. Pitanje nama svima koliko smo mi spremni jedni drugima prati noge.

Tumač: Obred pranja nogu:

Sada će župnik oprati noge dvanaestorici krizmanika i ministranata. Ovim činom Crkva želi pokazati da je zadaća Crkve služiti ljudima. Krizmanici i ministranti će zauzeti svoja mjesta a župnik će ići od jednoga do drugoga i svakome oprati nogu pa zato lijepo molim pozvane da skinu cipelu i čarapu. Dok župnik ide od jednoga do drugoga pjevači pjevaju odgovarajuće pjesme. A mi dok promatramo ovaj dirljivi obred promislimo koliko smo mi spremni oprati noge jedni drugima. Koliko smo spremni služiti. A možda i među nama ima onih koji nisu čisti kao što nam je evanđelje reklo. Sudjelujmo u obredu sa vjerom da saad Isus svima nama pere noge! Ova dvanaestorica izabranih predstavljaju cijelu župu.

Molitva vjernika

Gospodine Isuse Kriste, ti si među nama: u tvojoj riječi, u sakramentu svete euharistije, u tvom najvažnijem zadatku u službi ljudima: „Što ste učinili jednome od ove najmanje braće, meni ste učinili." K tebi vapimo:

Za sve kršćane, na svim krajevima svijeta: daj da budu sluge dobrote i ljubavi među ljudima, molimo te

Za odgovorne u društvu i Crkvi: jačaj ih u njihovim naporima za mir i socijalnu pravdu među ljudima, molimo te

Za naše krizmanike koji će uskoro primiti sakramenat svete krizme da budu spremni živjeti po veri, molimo te

Za obitelji koji pripremaju svoje dijete za prvu pričest: ispuni ih oduševljenjem za tebe i radošću zbog Crkve, molimo te

Za sve koji se, u našoj župi, brinu za one koji trpe, posebno za sve naše bolesnike, molimo te

Za naše ministrante, ures naše liturgije da budu ne samo izvanka tako lijepi nego i na duši, molimo te

Za naše pokojne, posebno one koji su pošli s ovoga svijeta okrijepljeni svetom poputbinom, uvedi ih na svoju nebesku gozbu, molimo te

Večeras ćemo se, na poseban način, pomoliti za sve naše pokojne župnike, svećenike redovnike i redovnice iz naše župe, za bratime koji su, na poseban način, štovali tvoj presveti oltarski sakramenat. Udijeli im mjesto na tvojoj gozbi, molimo te

Tebi Gospodine Isuse Kriste, neka bude hvala i slava za tvoju ljubav, sada i u sve vijeke vjekova.

Prinos darova:

Večeras bi trebalo pokloniti posebnu pažnju procesiji s prinošenjem darova. Ministranti i poslužitelji donose: svijeće, kalež, kruh i vino, darove za siromahe, cvijeće,

Za vrijeme procesije tumač može pozvati prisutne da ugrade sebe, svoje potrebe, molitve i želje u ovu svetu Misu. Samu procesiju, bez uvodnog tumačenja, neće vjernici dobro razumjeti.

Obred prijenosa Svetotajstva

Nakon pričesti, svećenik svečano pohranjuje posvećene čestice. Iako je Isus jednom umro i više ne umire i živi kod Oca, mi od starine oltar pohrane nazivamo «Božji grob». To nas podsjeća na otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Isusova. I zato se klanjamo pred «Božjim grobom», prema staroj tradiciji na oba koljena. Želja Crkve je da ostanemo u bdijenju s Isusom, makar do pola noći.Pozivam vas sve da dođete u 21.30 na zajedničko klanjanje takozvanu "Getsemansku uru"

Propovijed:

1.

Diakonia - služenje u ljubavi

Postoji jedna tradicija mišljenja da se kršćanski život dijeli u tri dijela: diakonia, martyria i liturgia: djelotvorna ljubav prema bližnjemu, svjedočenje vjere (mučeništvo) i slavljenje vjere - liturgija. Želim, u ova tri dana, malo rasvijetliti ove tri istine.

«Jeste li razumjeli što sam vam učinio: „Ako ja Gospodin i učitelj vama oprah noge, onda i vi trebate jedan drugom prati noge. Primjer sam vam dao da i vi tako činite.»

To je sasvim razumljiv poziv na djelotvornu bratsku ljubav. Naše biti kršćanin mora se uvijek ostvarivati u onome što činimo, odnosno na što smo pozvani. Svijet pa i ateisti najprije gledaju način na koji mi djelujemo, kako ostvarujemo tu ljubav - ljubiti drugoga, kao samog sebe.

Pri tome se trebamo osloboditi razmišljanja da je ljubav prema bližnjemu nešto sasvim jednostavno. Ponekad se pod time podrazumijeva da bismo trebali ići u one najsiromašnije krajeve svijeta i tu dati nešto novca ili hrane. U svojoj mašti tada vidimo razrogačene oči gladne djece i zahvalne poglede onih najsiromašnijih. Pri tome znamo da to, zapravo, i nije nikakva pomoć. Tko želi pomoći siromašnima, mora im omogućiti putove da sami stvore, za sebe, nekakav životni temelj. I tako smo došli do središta poteškoća i bijede onih koji stvarno žive u siromašnim krajevima svijeta. Naravno da tu ljudi također trebaju novca, lijekove i hranu, ali oni više trebaju ljude i naše osobno zalaganje.

Ljubav je uvijek nešto osobno - ja ne mogu prestati ljubiti. Zamislite jedno prijateljstvo ili brak u kojem se traži da netko bude plaćen za ljubav - nezamislivo. To vrijedi i za kršćansku, bratsku ljubav. Sudjelovanje u bilo kakvoj karitativnoj organizaciji ne rješava nas osobne ljubavi i pomoći. Ja ne mogu napustiti «ljubiti» i «pomagati». Pitanje na koje ćemo jednom morati odgovoriti pred licem Božje ljubavi je ono o našem osobnom činu i djelu.

No, kako sam rekao, to nije jednostavno. Tko želi biti kršćanin, taj najprije treba pažnju. Mi se moramo oprostiti od načina mišljenja da moramo pomoći onima koji nas za to mole. To da netko u našem mjestu trpi, a da to nitko ne primijeti, ukazuje na to da je zajedništvo u mjestu razbijeno.

Netko bi mogao pomisliti: »A što ja mogu tu?» To je teško ranjavanje bratske ljubavi ako nemamo nikakvog pojma o životu onih koji s nama žive.

Pomaganje nije baš tako jednostavno. Tko želi biti kršćanin, taj mora ispuniti i drugu zapovijed. Kod pranja nogu učenici nisu bili baš oduševljeni Isusovim ponašanjem. Mi bismo se trebali priviknuti na to da mi, s našom pomoći, baš i nismo dobro došli, da bismo to često trebali učiniti u skrovitosti, da bismo je trebali sakriti.

Pustiti da nam drugi opere noge, isto kao i pomoći, jedna je vrlo intimna stvar. To baš ne dopuštamo ni prijatelju da nam učini. Tko želi pomoći, treba ljude zavoljeti i s njima postati prijatelj. «Ja imam prijatelje, zašto bih trebao sklapati prijateljstvo s ljudima." Zašto? Jednostavno zato, jer je to obaveza kršćana. Ne možemo govoriti o, ne možemo iz ljubavi prema bližnjemu darivati ako nismo spremni podijeliti svoj život s onima kojima pomažemo, s onima koji me trebaju.

Pomaganje nije jednostavno. Tko želi biti kršćanin, treba imati odvažnosti za razgovor. Nakon što je Isus razgovarao s Petrom, on shvaća što je to pranje nogu. A mi smo već navikli unaprijed pitati: »Što će onaj o meni misliti? Možda čak i onaj to ne želi!» i tako dalje. Ali to što drugi misle, doznajemo tek u razgovoru - koji zahtijeva odvažnosti i ozbiljnosti. I zapamtimo: razgovor nije «saslušanje». Radi se o tome da ljude koji su mi strani ili koji su mi postali strani, tek u razgovoru, upoznajemo - a ne da o tome imamo neki spis.

Pomaganje nije jednostavno. Tko želi biti kršćanin, treba utjehu /pomoć/ Duha Svetoga, jer Isus je na posljednjoj večeri i Judi oprao noge - i on na to nije ni mislio, nego je Isusa izdao. Tako ćemo i mi, stalno, doživljavati, ne samo da izostane riječ hvala, nego su, često puta, odgovor na našu dobrotu zavist i nepravda. Ali promislimo da ne pomažemo zato da bismo imali prijatelje među ljudima - nego da bismo postali prijatelji Božji. Jer onaj tko ozbiljno uzima k srcu bližnjega, uzima i njegov križ.

Pomaganje nije jednostavno, no onaj tko želi biti kršćanin, prepoznaje u ljubavi Isusovoj «ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas» pravi put k sreći. Sretan će biti onaj koji druge učini sretnima.

Ne radi se, dakle, o tome da drugi govore o našem mjestu: «Idite tamo, tamo će vam pomoći» - nego da mi duboko osjetimo da put k Bogu vodi preko ljubavi prema bližnjemu. Amen

2.

Bez protivljenja se stavlja u naše ruke

«Ja primih od Gospodina što i predadoh da Gospodin Isus, one noći u kojoj je bio predan, uze kruh u svoje ruke, zahvali, prelomi kruh i reče: Ovo je moje tijelo za vas, ovo činite meni na spomen.» ( Kor 11, 23,24)

U svakom ljudskom životu postoje situacije u kojima stvari ne idu onako kako bi čovjek očekivao. Mislim na trenutke u kojima se, neočekivano, lome neki planovi, u kojima se krši nešto što nam je drago i skupocjeno. Ili ako nam se čini nepravda, ili ako nas se žestoko kritizira, ili ako doživimo veliko razočaranje, izgubimo neku dragu osobu ili ako nas, neočekivano, udari neka teška bolest. U takvim trenucima se otvoreno pokazuje tko smo mi doista, jesmo li ljudi s velikom ili malom dušom.

Gledajmo na Isusa. Znamo kako je živio. Stalno ga nalazimo kod ljudi. Kod ribara na moru, kod žena i djece, kod siromašnih i bogatih, kod bolesnih i mrtvih, kod zdravih i kod sakatih, kod radosnih i osamljenih. Bio je za sve tu. Pripovijedano nam je kako je, svakome, povjerljivo govorio o bezuvjetnoj ljubavi Božjoj i kako je taj Bog, kojega je nazivao svojim ocem, bio njegova nutarnja domovina.

I za Isusa je bilo situacija kada je trebao ispitati svu svoju nutarnju ozbiljnost. Mislim na onu noć kad je bio izdan i od svih napušten. To je bila noć o kojoj je SOREN KIERKEGARD rekao: «koju bi trebao ljudski rod izbrisati iz svoje povijesti.»

I kako se Isus ponašao u ovoj, za njega, sudbinskoj noći. Onako kako se ne bi nitko nadao. One noći, kad je bio izdan, uze on kruh, zahvali, razlomi i dade učenicima: «ovo je moje tijelo, koje će se za vas predati.» U tim riječima nema ništa od optužbi, nesuzdržanosti, rezignacije ili razočaranja. Moglo bi se čak reći: nigdje se Isus nije pokazivao smirenijim i staloženijim nego u tom trenutku. Ako uzmemo u obzir da je to bio trenutak kad su ga htjeli iskorijeniti iz svijeta, shvaća to ozbiljno, i da se bez suzdržavanja sjedini sa svijetom, čini to na takav način da ga u tome više ne može spriječiti nijedna vlast na zemlji, da ostane s ljudima. Isus je Bog koji želi biti blizu ljudima.

Tako on, one noći, stvarno pokazuje tko je on bio i jest, koji se ne ponaša reaktivno, nego aktivno i iz jedne situacije čini nešto sasvim neočekivano. Na to se trebamo najprije sjetiti kad se sakupimo slaviti euharistiju. Ne dopuštaj da izvanjske okolnosti budu zakon tvoga ponašanja, bez obzira što jest ili dođe. Ne budi reaktivan, nego kreativan u svom ponašanju. Svatko zna kako je to teško.I upravo zato nam je dana sveta euharistija. S Isusom će to biti moguće.

Riječima koje izgovara «Uzmite i jedite svi..» predaje se Isus, bez riječi i obrane, u ruke ljudi. Kako onda, tako i sad. I nije teško predstaviti ove ruke - koliko krvi, koliko krivnje i grijeha je na njima A zašto on to čini? Joseph Ratzinger navodi tri razloga.

Najprije, njegovo predanje bez opiranja treba u nama probuditi duboko povjerenje. Tako u njegovoj nebranjenosti stoji poziv: Dođi k meni, sa svojim lomljivim ili slomljenim životom i prepust meni sve svoje grijehe, a za uzvrat ti dajem Božju ljubav. I tako polazak na pričest pokazuje: «Ništa ne mogu svojom snagom.»

U svom potpunom neopiranju, povjerljivi Bog nam želi dalje reći: «Ako se tebi Bog predaje poput janjeta, onda se ti ne smiješ ponašati kao vuk. Onda ti trebaš pokušavati, s njim, postati janje.» O tom bi se janjetu trebalo moći reći ono što Pavao piše o ljubavi: Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva, ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. (1 Kor 13,4-8)

Bog se, bez opiranja, konačno daje u naše ruke da ga prepoznamo u svima onima obespravljenima, progonjenima, jadnima ovoga svijeta. Time što smo mislima srca kod njih i rukama koje pomažu, odmah smo i kod Boga koji nas gleda očima brata čovjeka, progonjenog, obespravljenog, napuštenog.

Kod pisca Hermana Hessea nalaze se dvije rečenice koje nam mogu pomoći da uđemo dublje u tajnu pričesti. «Odgoj kojeg nam daje život traži, od svakoga koji od djeteta postaje čovjekom, sposobnost podređivanja i žrtve, prepoznavanje okolnosti zbog kojih moramo žrtvovati naše strasti i pohote. Postat ćemo nutarnje zreli i odrasli kad prepoznamo ove okolnost i njima se podvrgnemo slobodno, bez prisile.»

U slavlju svete euharistije postoje takve okolnosti u kojima se otkriva životna tajna Isusova. Moglo bi se za to ovako reći: bez žrtve nema nikakve nutarnje promjene, bez nutarnje promjene nema komunikacije. Ovdje je i razlog zašto se kršćani opet i opet sakupljaju na euharistiju, da je zajedno slave. To čine da bi tajna Isusova života postala tajna njihova života i žrtva, promjena komunikacije.

«One noći kad je bio predan, uze kruh, zahvali, razlomi i dade učenicima govoreći: Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje koje se za vas predaje.» To su riječi pretvorbe. One se izgovaraju i nad svakim koji dolazi, vjerničkim srcem, da s kruhom i vinom položi svoj život na oltar.

3.

1. Što se velikog dogodilo?

Što se velikog dogodilo, nekada, u dvorani posljednje večere? Neki židovski učitelj, sa svojim učenicima, slavi jednu staru pastirsku svečanost kojom su Židovi slavili oslobođenje iz Egipta.

Nema događaja koji govore o toj večeri. Vrlo znakovite rečenice se govore, ali na to smo se mi naučili.

Zanimljivo je kako Ivanovo evanđelje tumači ove događaje. Ništa se ne govori o uspostavi svete euharistije, nego na ovom mjestu, govori o pranju nogu. Ivan misli: one večeri se nešto dogodilo i govori o pranju nogu da to razjasni.

2. Darovati samog sebe

Kad je desetgodišnji Owen Meany udario, svom snagom, lopticu bejzbola preko glava suigrača i odletjela je neopisivom snagom u publiku, onda je on svom prijatelju Johnu oduzeo najljepše što je imao - majku. Loptica ju je pogodila u sljepoočnicu i ona je bila na mjestu mrtva. I kako je sad moguće prijateljstvo među ovom dvojicom? Kako može Owen «nadoknaditi štetu»? Mladi Owen je našao jedini put po kojem je on, bez sustezanja, predao samog sebe u ruke prijatelju. To je učinio tako što je prijatelju poklonio kolekciju karata koju je veoma volio, a koja je prikazivala najpoznatije bejzbol igrače.

Ondje gdje se radi o ljudskim odnosima, tu ne možemo ništa učiniti s nadoknadom štete. Ustvari, možemo se samo postaviti s našom vlastitom osobom.

Ovo dijete je to znalo i čini na svoj način. Čak je i pronašao simbol za to. Samo djeca mogu vidjeti stvari u njihovom temelju. Owen je znao da su bejzbol karte samo simbol onoga što je bilo mnogo više, naime, samog sebe.

3. U kruhu se Gospodin daruje

Kruh Velikog četvrtka - što je to posebno? Učenici su brzo razumjeli: u ovom kruhu i s ovim kruhom - sam Krist nam se daruje.

Raspeti od Velikog petka, jedan je od mnogih; onda - što je to posebno? Mlada Crkva je shvatila da se Bog u ovom čovjeku, u ovom životu, u ovoj smrti neopozivo predao svijetu.

Postoje stvari na svijetu koje nadilaze njihovu slučajnu egzistenciju i imaju neopisivo značenje. Ovo značenje ostaje i neizbježno je. «Kad god budete jeli kruh i pili kalež, naviještat ćete smrt Gospodnju dok on ne dođe.» U svoj dubini ovog znaka leži naša nada dok On ne dođe.

4.

1.           Svrsihodno postupanje

Isus pere noge svojim učenicima. To je imalo praktično i sasvim jasno značenje. Ceste su prašnjave. Sandale su rupičaste. Nekom uvaženom gostu se iskazuje poštovanje ako mu sluga opere noge.

Za pranje nogu postoji dobro razjašnjenje i ono je svrsishodno, jer su noge potpuno prljave.

Tako je i Posljednja večera najprije večera. Tu se nešto jede, sve te stvari imaju svoju svrhovitost, cilj i smisao. U prvom redu, ovdje imamo posla sa smislom. Istrenirani smo da se vrlo svrhovito ponašamo. Uspjet će onaj tko je dorastao zahtjevima, tko savladava zadaću.

Koliko znam, postoji samo jedan film gdje se Robert de Niro i Al Pacino međusobno susreću u jednom trileru, jedan igra ulogu policajca, drugi razbojnika. No, obojica toliko sliče da se potpuno slažu u ostvarenju ciljeva i vrlo su dobri u tome ako ne i savršeni. Mihael Mann uvlači gledatelje u mrežu savršenstva. Ne samo tehnički, nego i ljudski, oni vladaju svojim djelom. Vrlo su sposobni za timski rad, karakterno izjednačeni, tako da gledaoci pa i sami glumci zaboravljaju da im je zvanje pa i cilj sasvim različit.

2.           Skočiti iz okvira

Za veliku većinu nas su zadani okviri našeg postupanja. U tim okvirima je točno i svrhovito određeno ponašanje. To je tvoj posao i učini ga dobro. Pa čak se tu ne radi o tome da je bolje biti negdje «gore», nego netko tko je daleko dolje u «mašineriji». Naprotiv ako misliš ostati gore, moraš se više držati zadanih okvira.

Zato bi se, i s tog stajališta moglo i razumjeti Evanđelje. Isus ne ide za tim da budemo bolji u ophođenju na poslu, s prijateljima, kolegama, da poboljšamo komunikaciju. On uzima nešto iz tog područja i svrhovito čini, pokazuje svoju gostoljubivost perući svojima noge. No, time iskače iz okvira: razumijete li što čini: on, učitelj, pere noge učenicima.

Smisao čina nije samo moralni: budite dobri jedni prema drugima! Isus otkriva smisao Petru: samo po pranju nogu Petar dobiva dijela na Kristu. Isus utemeljuje zajedništvo koje počinje u onoj dvorani, a širi se sve do nebeske gozbe, kada će Krist sa svojom Crkvom ponovo kušati plod vinove loze.

Ono što Krist tu čini nalazi najjasniji simbol u odlaganju njegove odjeće. On čini sada dragovoljno ono što će sutra, na Veliki petak, vojnici nasilno učiniti. Origen tumači da odlaganje haljine označava njegovo odstupanje od Božanstva, a voda pranja nogu označava vodu krštenja. To nije nikakav moralni uzor «Tako i vi činite», nego je to promjena stvari. Uzvišeni Gospodin se ponizio. Bog nije onaj koji uči, nego onaj koji čini.

U Ivanovu evanđelju to postaje jasno. To su konkretni čini Isusovi čiji smisao se otkriva onda kad upoznamo tko je onaj koji to čini. Time Isus razbija horizontalnu dimenziju razumskog smisla. Otvara se šansa da razlomimo okvire zadivljenosti i pitamo: «Zašto to činiš»?

3. Shvatiti zadani cilj

Tako, Bog uzima naš, po svrsi uređeni, svijet i prihvaća ga, oblikuje ga i stvara tako da nam daje određeni cilj. Veličina ovog smisla sastoji se u službi, ne u gospodstvu, u predanju, ne u ludosti vladati svime i sve kontrolirati - stari katekizam: «Zašto smo na svijetu». U tamnici razumskog cilja ovo je poticaj. Za ljude je oslobođenje.

Ivan je zabilježio da je Sotona stavio u srce Judino da ga preda i izda, Judu je zahvatio jedan razarajući princip. Može se raspravljati o povijesnim razlozima izdaje. No, čini mi se da je tu bila neka, u sebi zaključana, logika koja je Judu zahvatila i on je, u svojim očima, izgledao velik.

Što Juda nije mogao jest odbaciti sebe i svoje srce od te odluke, sebe svući i potražiti Isusovo društvo. Umjesto toga, on odlazi u noć...

Ono što večeras slavimo je Isusova posljednja večera s njegovim učenicima. Ivan tumači Euharistiju od pranja nogu. Krist se odriče, nama tako dalekog, božanstva da bi nam se darovao blizinom kruha i vina. Time on preokreće stvarnost, onaj najjači postaje slugom koji se daruje. Isus nas poziva da se darujemo, da sasvim konkretno pustimo da nam se peru noge i da mu dopustimo da nas kruhom nahrani i da tako budemo sudionici novog Vazma koji je jedini dostojan postati naš životni cilj.