Poveznice za liturgiju i propovijedanje
a) Misao o otkupljenju
Najvažniji bogoštovni predmet u Svetinji nad svetinjama Hrama (prije se nalazio u Šatoru saveza) je pozlaćena ploča koja je bila postavljena na korablju, a sa obje strane su stajali kerubini, koji su svojim krilima pokrivali mjesto nevidljive Jahvine prisutnosti.
Ovo mjesto na Kovčegu zavjetnom se zvalo, na hebrejskom, kapporaet pomirilište. Na Dan pomirenja (Yom Kippur) bi veliki svećenik ovo kapporaet (pomirilište) poškropio krvlju mlade životinje (Levitski zakonik 16). Time bi se trebalo proširiti pomirenje na svu izraelsku zajednicu. Ovo pomirilište je dvaput spomenuto u Novom zavjetu (Hebr 9.5; Rim 3:25): Kristova smrt nadilazi sva prethodna kultna pomirenja. Konačno, eshatološko pomirenje koje će Bog izvesti na kraju događanja konačnog i sveopćeg pomirenja već sada je započelo (Isusovim životnim predanjem, a posebno razapinjanjem i smrću na križu). Ovo pomirilište na Kovčegu zavjetnom može biti samo kultni tip onoga što se dogodilo na po činu ljubavi koji nadmašuje sve dosadašnje starozavjetne čine i mjesta pomirenja.
b) Počinje ozbiljno doba godine
Kako bismo produbili teološke izjave o smrti i umiranju posebno su pogodni ovi tjedni koji nas približavaju danima Svih svetih i mrtvih. Tekstovi današnje nedjelje nam pomažu da govorimo i shvatimo Isusovu smrt kao žrtvu „pomirenja". Dobro je promisliti i o vlastitoj pripravi na smrt.
c) Služenje kao misionarsko poslanje Crkve
U današnjim čitanjima je govor o služenju i njegovim plodovima. Kao sluga Božji (prvo čitanje), Veliki svećenik (drugo čitanje) služi Sin Čovječji, Isus Krist(Evanđelje), a plod njegova služenja je opravdanje ljudi pred Bogom (Izaija 53,1 l) po predanju života "kao otkupnine za mnoge" (Marko 10,45), pomirnica (žrtva) (Izaija 53:10). Po njegovom služenju nama i mi možemo i trebamo - kao njegovi potomci (Izaija 53:10) i nasljednici (usp. Mk 10,43-45) - služiti jedni drugima i Bogu kroz naše patnje i umiranja.
Smrt i uskrsnuće Isusovo, slavimo Euharistiju i slijedimo poziv: "Pristupajmo dakle smjelo k Prijestolju milosti, da primimo milosrđe" (Heb 4,16). "Prijestolje milosti" nam je izgrađeno, jer nam Bog pokazuje svoga razapetog Sina u duhu ljubavi i predanja.
U jesen slavimo uspomenu svetaca, koji nas podsjećaju "na služenje Crkvi" i na karitativni, đakonski (diakonia - služenje) i socijalni angažman kršćana (4. list.: Sveti Franjo Asiški, 18. list.: Luka, 19. studeni: Elizabeta Thüringen ...). Bilo bi vrlo korisno vjernicima približiti teološke temelje „đakonske zajednice" vjernika. Tekstovi Svetoga pisma za ovu nedjelju nam daju odgovarajuću priliku za to.
d) Misije
Treba ih shvatiti, najprije, u smislu sluge Božjega i Isusa - Velikog svećenika. Mnogo puta se misije baš nisu potpuno ispravno shvaćale. Misije su služenje ljudima da se, preko tog služenja, spase. Veliki misionari su to pravilno shvatili. Veliki misionari poput Majke Terezije, p. Ante Gabrića, da spomenemo samo naše najpoznatije. Danas će Crkva vjerodostojno propovijedati Evanđelje ljudima ako im pristupi kao ona koja služi.
I mi, u našim župama, trebamo postati zajednica služenja, zahvaljivanja. Ako ovo pravilno shvatimo i u životu ostvarimo, onda ćemo u potpunosti shvatiti i ostvariti Isusovu želju „Da svi budu jedno" i ostvariti njegovu zapovijed: „Idite i propovijedajte svima narodima". Svatko je pozvan, na svoj način, ostvariti ovu Isusovu zapovijed.
Tumačenje teksta
Starozavjetno čitanje, dio četvrte pjesme o sluzi Božjem (Iz 52,13,53,12), govori o muci, smrti i uzvišenju Sluge Božjega. U središtu je kvaliteta „muke i smrti" sluge Božjega: „A Gospodin stavi na nj krivnju nas sviju." (r 6). Bog prihvaća život svoga sluge kao zadovoljštinu, koju Sluga Božji prihvaća, a ta zadovoljština je on sam - svojim životom, mukom i smrću. Tako on opravdava mnoge (r.11), on ih opet dovodi u ispravan odnos s Bogom. On im donosi božansku slobodu. I to je plan Božji po kojemu Sluzi uspijeva (r 10); Sluga donosi - kao svjetlo narodima - pravo i spasenje ( Iz 42. 1-3 sl), on dovodi Izraela k Bogu (Iz 49,5) i opravdava pred Bogom mnoge(r.11). Tako jedan i mnogi spadaju zajedno. Jedan zastupa mnoge, on ih predstavlja pred Bogom. Taj jedan je jedno s Isusom, velikim svećenikom (Hebr 4, 14-16) i Sinom čovječjim: jedinstveno i po službi „korporativna osobnost". U tom smislu je ispravno odgovoriti na pitanje o identifikaciji Sluge Božjega: „Može se reći da se zbila povijest Izraela pred Bogom u liku Sluge Božjega."
Uska povezanost „On će vidjeti nasljedstvo i dugo živjeti. I plan će Gospodnji po njemu uspjeti." (r 10) označuje, možda, da se put Sluge Božjega nastavlja u njegovim nasljednicima, kao i u njegovim učenicima (usp Mk 10,42- 45).
Misno slavlje
Pozdrav: Gospodin, čije ime nosimo i od čijeg Duha živimo, neka bude s vama.
Uvod: Crkva danas, na cijelome svijetu slavi veliki blagdan, na kojega vas ja srdačno pozdravljam. Možda će se netko pitati kakav je to veliki blagdan - na sasvim normalnu 29. nedjelju kroz godinu. Slavimo svjetski misijski dan - dan misija. Sjećamo se kako je Bog obilno darovao svijet kad nam je poslao svog preljubljenog Sina. U Isusu Kristu spoznajemo da Bog ljubi svijet, da on oslobađa svijet od tame zla i smrti, da ga spašava i budi na novi život.
I to je razlog našeg slavlja i naše radosti. Vjerujemo u Isusa Krista, njegovu Radosnu vijest. Njegovo Evanđelje trebamo prenijeti idućim generacijama, tako što ga propovijedamo i živimo. Ono je određeno za sve ljude, kao što je i Krist za sve.
On sada živi i ljubi u našoj sredini, pozdravljamo ga i molimo: prosvijetli i ozdravi sve što je u nama tamno i bolesno.
Molitva vjernika
Gospodine Isuse Kriste, ti si svjetlo svijeta koje prosvjetljuje svakog čovjeka. Tko ide za tobom ne luta u tami. Zato te molimo:
Za Crkvu i sve one koji vjeruju: učini ih svjetlom za one koji traže i koji sumnjaju, molimo te
Za sve koji te još ne poznaju: Pošalji im ljude pune tvoga Duha koji će im svjedočiti radost Evanđelja, molimo te.
Za narode ove zemlje: uništi mržnju, neprijateljstva i ratove i daj da zavlada mir, molimo te
Za bolesne i slijepe, posebno slijepe na duši, pomozi im da dobiju vjerničko povjerenje i ozdravi ih, molimo te.
Za sve koji rade u misijskom poslanju Crkve, ojačaj ih darovima svoga Duha, a nama daj da ih pomažemo i duhovno i materijalno, molimo te.
Za našu zajednicu: produbi u njoj ljubav prema svjetskim misijama Crkve i u mladih ljudi probudi želju za rad u misijama, molimo te
Našim pokojnima, posebno pokojnima koji su radili u misijama, udijeli svoju nebesku nagradu, molimo te
Dobri Bože, ti želiš spasenje svih ljudi, povjeravamo ti se i zahvaljujemo ti po Kristu, Gospodinu našemu. Amen
Propovijed:
prijedlozi za propovijed
1.
a) Služenje
Govor je o sluzi Božjemu, koji preuzima krivicu za mnoge, o Isusu, Sinu čovječjem koji je došao i život svoj dao kao otkupninu za mnoge. Ovdje se, dakle, radi o služenju, o načinu života koji stoji pod znakom služenja do posljednjeg trena.
U svojoj kalendarskoj priči „Nedostojna starica" Bertold Brecht opisuje život jedne majke koja nije ništa poznavala osim brige za svoju obitelj. Muž umre, djeca napuste kuću. Onda se događa nešto čudno, rijetko u toj ženi što će djecu veoma zaprepastiti. Prije toga je ona živjela za druge, sada živi za sebe. Uživa u svom životu, odlazi na putovanja, stvara nova poznanstva, itd. Djeca više ne razumiju svoju majku, „nedostojnu staru ženu." I tako završava priča: „Ona je okusila duge godina služenja i kratko vrijeme slobode i jela kruh života do posljednjih mrvica".
Suvremena interpretacija gleda i shvaća "godine slobode" kao odlučujuće godine, godine koje vrijede. Računaju se samo one godine kada se ova žena mogli samoostvariti. Biblija govori drugim jezikom, ona govori o Božjem sluzi koji služi Bogu zbog ljudi, ona govori o Isusu, Velikom svećeniku, Sinu čovječjem, koji služi sve do posljednjega daha. Ovaj isti jezik govori, na svoj način, i psihoterapeut Viktor E. Frankl svojom tezom o "samoj transcendenciji ljudske egzistencije." Time se misli na "činjenicu da ljudsko biće uvijek ukazuje na nešto izvan sebe, a što nije on sam. On može samoga sebe ostvariti samo u mjeri u kojoj on zaboravi na sebe." Ovaj jezik govori Hans Carossa u svojoj pjesmi "Tajna", ovdje su prvi i zadnji stihovi:
"Zvijezda mora izgorjeti
bez sna u eteru,
da bi na zemlji
život bujao.
Nema kraja,
Samo užareno služenje.
I dok se raspadamo
šaljemo zrake. "
b) "Prijestolje milosti"
Sluga Božji opravdava mnoge kroz svoje služenje - sve do životnog predanja . Po Sluzi Božjem i velikom svećeniku Isusu, Bog stvara Prijestolje milosti "(Hebrejima 4,16), ikonografski poznato kao „Pomirilište". Tako jedan srednjevjekovni prikaz ocrtava u ilustraciji euharistijske molitve: Bog Otac drži razapetog Sina u naručju, između obojice lebdi Duh u obliku golubice. Ovo predstavljanje "Pomirilišta" podsjeća gledatelja da „euharistija nije samo sjećanje" Posljednje večere gdje Isus sam sebe dijeli, nego i zahvala za „Gospodnju večeru" gdje vidimo Oca kako se daje nama u Kristu. Od pomirne žrtve Isusa Krista, srca i središta euharistijskog slavlja događa se pomirenje koje se onda treba vidjeti u vanjskom i učinkovitom pomirenju onih koji slave. (E. Heck).
"Pomirilište" se opisuje kao „ Božja potreba": Bog trpi, podsjećanje na Velikog svećenika Isusa koji suosjeća s našim slabostima (Heb 4,15), kojemu nije bilo ništa strano - osim u grijeha - pa ni strahota smrti . „ Iako je nesreća čovjeka velika, ne smijemo ništa reći protiv nje, jer je prihvaća i nije došao da je odbaci, nego ispuni "(Paul Claudel, Križni put).
c) Potomstvo
Sluga Božji i Sin Čovječji imaju ovo zajedničko: nisu sami. Sin Čovječji, kojega gleda Daniel je „narod svetaca Svevišnjega" (Dan 7:13 f.27), a sluga Božji je Izrael. Jedan i mnogi pripadaju zajedno - u smislu da su mnogi služitelji jedni drugima (Mk 10,43 ). U nasljedovanju Sluga Božji i Sin čovječji služe, bez ograničenja, jedan drugome i svojim služenjem pomiruju ljude s Bogom. Ovo pomirenje je moguće i čak nama naređeno misleći na riječi iz poslanice Kološanima: "Sad se radujem u patnji, koje podnosim za vas. Za tijelo Kristovo, Crkvu, i dodajem u mom zemaljskom tijelu ono što nedostaje patnjama Kristovim " (1,24)
Paul Claudel, u svom Križnom putu, govori to ovaj način: "Evo, ovdje patnja dolazi do kraja i dolazi supatnja. Krist više nije na križu, on je s Marijom, koja ga je primila. Zauvijek Crkva dobiva svog dragog u naručju."
2.
a) Ako u crkvi ima, postoji umjetničko djelo (slika ili kip) "Prijestolja milosti" preporučuje se da se ove nedjelje, povezano s čitanjem iz poslanice Hebrejima, malo rastumači ovo umjetničko djelo u propovijedi. Pri tome je važno naglasiti da svako umjetničko djelo koje se bavi biblijskim temama, nije samo ilustracija, nego i tumačenje. Ono izražava iskustvo vjere slikara ili kipara i vremena u kojem živi, pa u tumačenje treba uključiti i osobu u povijesnom kontekstu, životna iskustva ljudi u vrijeme nastanka slike ili kipa.
b) Tema današnjih biblijskih čitanja je tumačenje Isusove smrti kao pomirbene žrtve i posljedice koje iz toga nastaju za djelovanje vjernika.
Polazište za propovijed:
Ja neću umrijeti
Ja ću biti pokojni
i vi nećete umrijeti
bit će te pokojni
riječ
umrijeti
nam laže
mi to ne činimo
samo jedan je to učinio!
Kurt Marti: Poeme s ruba
Za tumačenje: Smrt nije nikakvo aktivno djelovanje, nego pasivno događanje. Samo "jedan" je umro aktivno, to znači da je svjesno i dobrovoljno umro - Isus Krist.
Postavlja se pitanje: Zašto je Isus dobrovoljno preuzeo smrt na sebe?
Odgovor: Iz ljubavi prema ljudima, da nas pomiri, kao žrtva pomirnica i okajnica. . . Sve je u redu, ispravno, ali što to znači? Da li je dobrovoljna smrt mogućnost da se pokaže ljubav? To je tako okrutno. Zar je bila potrebna jedna tako užasna smrt za zadovoljštinu? Što znači zadovoljština?
Pod pojmom zadovoljštine razumijemo povratak imovine ili naknadu osobe koja je počinila, nepravdom, štetu drugoj osobi. Također je moguće da ovu zadovoljštinu učini netko drugi, zamjenik. Često se i ne misli da je kod zločina poremećen ne samo odnos sa žrtvom, nego i odnos s Bogom.
Zadovoljština, kako je opisuju čitanja, se razlikuje: zadovoljštinu koju su morali učiniti ljudi - dakle mi - i popraviti nepravdu koju smo učinili - tu je zadovoljštinu učinio Bog, jednom za sve ljude. Po milosti, dakle nezasluženo, a bez našeg ikakvog prava na to, Bog je sam preuzeo inicijativu da nas stavi u ispravan odnos sa sobom, koji je bio poremećen grijehom. Raspeće Isusa je, dakle, kraj svih čovječjih pokušaja da sam sebe dovede u ispravan odnos s Bogom (= da sam sebe opravda). Oslobođen ovog pritiska, naš život postaje lakšim. To je svrha Muke Isusove.
Ovo oslobođenje koje je Bog učinio po Kristu za nas, moramo predati dalje. U Evanđelju se događaj otkupljenja shvaća kao novi temelj života zajednice. To znači: nema više zahtjeva i trke za prestižem i moći. Umjesto nadmetanja jedan protiv drugoga, život jedan s drugim i želja drugim članovima zajednice olakšati život pa i pod cijenu vlastite patnje. Aktivno Isusovo prihvaćanje smrti na sebe je za nas izazov da se žrtvujemo po našem nasljedovanju u nošenju križa, da ne gledamo svoje želje i ideje, pa čak i naša legitimna prava, nego preuzmemo na sebe patnje za pomoć drugim ljudima i olakšavanje njihovih patnji. Tada možemo biti sigurni u solidarnost Isusa Krista sve do u smrt.
Nije li baš ovo poslanje Crkve u ovo naše vrijeme? Nije li ovo misijsko poslanje svakog kršćanina, danas, na Misijsku nedjelju i cijeloga života?
3.
Što čini Crkva?
Što točno čini Crkva protiv svih nepravdi u svijetu? Što čine biskupi, papa, svećenici nasuprot problema u kriznim žarištima svijeta?
Što točno radi Crkve protiv sve bržeg razaranja okoliša? Što papa, biskupi, svećenici zapravo čine za višu ekološku svijest za očuvanje prirode?
Što točno radi Crkva, što biskupi za ublažavanje socijalne nepravde, u borbi za prava stranaca, protiv terorizma s desne i lijeve?
Što točno radi Crkva, što svećenici i biskupi za interese radnika, za samohrane roditelje, za ravnopravnost muškaraca i žena?
Katalog socijalnih, ekonomskih i političkih problema bismo mogli upotpuniti, svatko od nas, s još brojnim pitanjima prema vlastitom nahođenju. A na pitanje "Što Crkva zapravo čini?", "Što stvarno čine papa, biskupi i svećenici?", možda bi i nekome od vas pali na pamet kakvi odgovori. No, ostaje pitanje: Što čini Crkva? Čini li to dovoljno? I mnogi kršćani odlaze iz Crkve razočarani, jer prema njihovom mišljenju Crkva čini malo ili ništa. Oni predbacuju, s obzirom na nedostatak predanosti i angažiranosti kršćana, službenoj Crkvi nerad i komotnost.
Nedavno sam pročitao pismo, u rubrici o kulturi jednih novina, puno žaljenja zbog nedostatka istinske kršćanske literature. Ali - zanimljivo - autor ne traži da bi se papa i biskupi trebali dati na pisanje kršćanskih romana. On pretpostavlja da je to odgovornost cijele kršćanske Crkve, svi kršćani su odgovorni.
I doista, bilo bi prilično glupo da ostavimo službenoj Crkvi, kleru da pišu kršćansku literaturu. Isto tako je previše glupo da kršćani, s obzirom na mnoge probleme u svijetu, ostave službenoj Crkvi, kleru da se bori za bolji svijet.
"Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi." Niste postali kršćani za to da prepustite svoje kršćanske dužnosti i ostvarivanje bratske ljubavi službenoj Crkvi. Crkva smo svi mi, koji se angažiramo u raznim grupama koje i nisu Crkvene organizacije: bilo u političkim strankama, u pokretima za ljudska prava i brojne druge mogućnosti…
No, ovdje je dobro spomenuti da je Crkva mnogo učinila za svijet i današnju kulturu. Mnogi bi htjeli to, na silu, izbrisati. Novine i mediji svjesno daju i stvaraju krivu sliku o Crkvi i njezinom djelovanju. Samo za to da ljudi zamrze Crkvu. Evo spomenut ću socijalnu encikliku pape Benedikta. Svi svjetski mediji su je bojkotirali, jer je rekao istinu. I kad bi političari poslušali savjet, pitanje svjetske krize bi bilo sasvim drukčije. Ali ti isti mediji bježe od te enciklike kao vrag od tamjana.
I ovdje čujem što svećenici rade... želio bih takve mudrijaše pa i u ovoj crkvi upitati samo jedno: jesu li se potrudili pročitati što papa piše. Nisu! Ali zato na sva usta blebeću protiv Crkve, biskupa i svećenika.
Tako je i na nacionalnoj razini. Stvar nije ništa drukčija. I to samo ukazuje na jednu stvar: da su kršćani zaboravili da su i oni Crkva...i da je sasvim glupo prebacivati krivnju na službenike Crkve za ono u čemu su oni sami zatajili.
Pitanje droge, alkoholizma mladih, seksualnog razvrata.. i brojnih drugih zala .. što vaša djeca propadaju, ne bacajte krivnju na druge. Pometi najprije pred svojim vratima!
Dakle: Što znači Crkva? Što čini Crkva? Pokušaj sam sebi odgovoriti u svjetlu ovoga što sam sada rekao.