Bog na grudima jedne žene

ovisan o majčinom mlijeku

u našim potrebama živiš u plaču djeteta

kojega treba nadojiti

i u čežnji ljudi biti siguran.

U našoj želji živiš u radosti majke i djeteta

te u blizini žene i muškarca.

Prigibam se pred grudima žene

pred majčinim krilom

Pred tijelom muškarca

Bog na grudima žene

ovisan o majčinu mlijeku

 

 

U betlehemskom djetetu Bog otvara oči. Zato je Bog morao doći k nama kako bi pronašao, u svoj djeci svijeta i u svakome od nas, svoju braću i sestre, on koji je došao k nama pobratimio se s nama. Iz Djetetovih očiju zrači budućnost. Svi mi živimo od počela nade, kako je to opisao židovski filozof Ernst Bloch. Čežnja iz nade je naše stalno traženje. Ovaj stav se može svugdje naći: u bajkama, u reklamama, u pjesmama o ljubavi, u umjetničkim djelima, u obredima pobožnosti, u svim situacijama svakodnevnog života. Utjelovljenjem Isusovim Bog osobno ulazi u te snove nade.

Svako dijete je Božji odgovor na pitanja i traženja čovjeka. Zato je Bog u jednom djetetu otvorio oči da bi našoj nadi pokazao cilj.

0bitelj

doživljavati radost i mir

biti prihvaćen

zajedno dijeliti život

biti zajedno u dobru i zlu

kruh ljubavi primati i davati

smjeti lutati i tražiti

u kući roditelja

jedno drugom dobro željeti.

Ugled i zagrljaj

svađati se i vježbati pomirenje

reći ja, ti, mi

doživljavati svjetlo i tamu

u vanjskom i nutarnjem svijetu

strahopoštovanje pred svim što živi

slaviti blagdane i živjeti prijateljstva

poštovati druge ljude

majka, otac i djeca zajedno

izvor života i slobode i povezanosti

ostavljati tiho - i biti podrška kao onaj

uvijek s nama

     Christa Peikert-Flaspöhler

 

 

Mjesto razgovora

Mjesto tišine

Mjesto sukoba

Mjesto pomirenja

Mjesto nepovjerenja

Mjesto povjerenja

Mjesto nesporazuma

Mjesto razumijevanja

Mjesto zaostajanja u rastu

Mjesto razvoja

Mjesto laži

Mjesto istine

Mjesto razlaza

Mjesto spajanja

Mjesto mržnje

Mjesto ljubavi

Mjesto skrućivanja

Mjesto promjene

Mjesto izgleda

Mjesto bića

Mjesto Boga

Mjesto ljudi.

            Martin Gutl

 

 

„Odabrao si teško vrijeme za početak svoga života. Ali to nije važno ... Imao si dobre roditelje koji će te već naučiti kako stvari shvatiti i svladati. I želim da shvatiš što sam htio: umnožiti proslavljanje i štovanje Boga, pomoći da ljudi žive po Božjem redu i Božjoj slobodi i budu ljudi. Samo čovjek koji se klanja i ljubi, koji živi po Božjem redu je slobodan čovjek i sposoban živjeti.“

 

 

Joseph P. Kamp Leitner CSsR

 

Ove godine je 95 godina da je Crkva, u liturgijski kalendar, uvela blagdan sv. Obitelji. I ovaj blagdan nije od samog početka bio samo blagdan čašćenja sv. Obitelji - Marije, Josipa i Isusa, nego se i tada htjelo naglasiti važnost obitelji za Crkvu i za društvo. Iako su se vremena značajno promijenila od 1921. godine, ovaj blagdan nije izgubio danas ništa od svoje važnosti, naprotiv, tema obitelji ima i danas veliku važnost.

Kao niti jedan drugi blagdan, zbog svog podrijetla, a to je rođenje Sina Božjega, po njegovu utjelovljenju, došao u obitelj, Pa je to obiteljska proslava na poseban način. Čujem, ponekad, kako mi poneki suprug nakon rođenja njihovog prvog djeteta kaže: 'Sad smo prava obitelj.' Zato se nije mogao pronaći zgodniji dan za proslavu ovog blagdana nego nedjelja u Božićnoj osmini.

Mislim na svoje djetinjstvo. Odrastao sam na selu, s dva starija brata i mlađom sestrom. Božić se uvijek doživljavao kao obiteljsko slavlje. Najprije smo slavili Badnjak u obitelji, a onda je bilo pitanje časti da smo smjeli ići zajedno na Polnoćku. Daljnje blagdane smo putovali u posjet našim djedovima i bakama i tetkama, ujacima, sestričnama i prijateljima. Za mene, kao dijete, Božić je bio blagdan obitelji.

No, natrag na obitelj. Mislim da je ta riječ, a time i sama „stvar“ jedna od najosjetljivijih institucija našeg društva. Sretan onaj tko ima mogućnosti odrastati u obitelji u pravom smislu. Ako je u nekim područjima, stopa razvoda porasla za do 40%, (u Hrvatskoj kažu 50%), onda se može procijeniti koliko je obitelji i djece time pogođeno. Umjesto pojma i riječi „obitelj“, uvode se izrazi kao „ životne zajednice“ ili „ djelomično životno partnerstvo“i slično.

Hoćeli se održati obitelj u našem društvu, koje karakterizira blagostanje, potrošnja, obilje, sloboda? Država mora osigurati prostorije za školovanje djece što je prije moguće, tako da se majke i očevi mogu uključiti što prije u proces rada?!

Za mene je to uvijek poseban doživljaj kad dođem u obitelj gdje je obitelj i dalje je na prvom mjestu. Mislim na obitelj čije sam troje djece krstio. Otac ima vrhunski posao, majka je nakon prvog poroda ostavila posao i posvetila se čuvanju i odgoju svoje djece. Oni su si to mogli priuštiti, ali oni također čine obitelj.

Otac stvara vrijednost, ne samo financijski podržava svoju obitelj, nego i dosta vremena posvećuje obitelji. To počnje u jutarnjim satima kad on često odvodi djecu u vrtić ili u školu, prije nego što ode na posao. Ali vikendi su za njegovu obitelj i djecu. Tijekom posjeta, doživljavam da se djeca osjećaju da su kod kuće, kreativni su što se tiče igre i unatoč mnogim svađicama su sunce obitelji.

Neće uvijek obiteljski život tako uspjeti. I mislim da obiteljski život sv. Obitelj nije protekao uvijek tako idilično kao što se to ponekad oslikava. Obitelji su smještene u svoje vrijeme i u svom okruženju,mnoštvo sitnica iz društva utječe.

Ne radi se o želji današnjim blagdanom pokazati nekakvu idealnu sliku obitelji koje možda nikad nije ni bilo. Ono što možemo naučiti od Marije, Josipa i Isusa je:

Isus je izabrao obitelj kao prvo mjesto svog utjelovljenja. Došao je u obitelj na ovaj svijet i stoga je jasno rekao da ovom načinu života. Mislim da je Bog imao druge mogućnosti dolaska u ovaj svijet. On je rekao da ovakvom obliku života. Usprkos svim nedaćama ljudskog života u odgovarajućem vremenu, djeca trebaju posebno mjesto gdje su sigurna, gdje su voljena i gdje se mogu razvijati.

Marija i Josip donijeli su, nakon 40 dana, Isusa u Hram, prikazati svoje dijete Bogu. Ova drevna židovska tradicija je izraz duboke vjere. Znali su da to dijete ne pripada njima, ono pripada Bogu. Svako dijete je dijete svojih roditelja, ali ono je prije svega Božje stvorenje. Dakle, svako dijete je Božja poruka roditeljima, pa tako i društvu.

Obitelj je mjesto za rast djece, a vjerojatno i posebno vrijeme za roditelje, koje ne donosi samo mnogo radosti, nego često donosi mnoge žrtve, a nego nekad traži i žrtvu života. Svaki obiteljski život je izazov, ponekad se ne odvija na najbolji mogući način. Bogu hvala u našem društvu i Crkvi ima mnogo ustanova gdje se prihvaćaju majke i djeca, a ponekad i očevi kad brak ne uspije.

Obitelj bi trebala biti glavna briga naše župe, naše Crkve i naše države. Vjerujem da je Crkva, posebno u pastoralnom planu učinila i čini što je potrebno da potiče obitelj, da je prati. Važan je vjeronauk za djecu i mlade. Obitelj je mjesto gdje se polažu temelji vjere. Bitno je definirati gdje se vjera može prakticirati i prije vjeronauka i sakramentalnom temelju vjere i gdje se vjera prakticira. A znamo kako je teško ovo zadnje ondje, u onim obiteljima, gdje se vjera ne živi.

Iako je nedjelja obitelji u Božićnoj osmini, ona nije samo središnja u ovim božićnim danima, nego je i središnji blagdan za nas kršćane. Molimo da obitelj bude i dalje mjesto Boga i mjesto ljudi.

 

 

Evanđelje koje smo danas čuli govori o odlasku u Hram Isusovih roditelja koji nose svoje dijete u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu. Ono što mi, u rimskoj liturgiji, zovemo „Prikazanje Gospodinovo“ (praesentatio Domini) Istočna Crkva pozna kao „Sretenije - blagdan susreta“. Da, u ovom evanđelju se izvještava o susretu: susretu čovjeka s Bogom i ljudima i njihovim susretima međusobno. Biblija je puna takvih susrete priča, koje su ispričali tako da se sami možemo naći u njima. Oporavak u našim susretima s Bogom i u našim susretima s drugima. Mogli bismo se zapitati što je priča o prikazanju u Hramu, što nam želi reći.

Svi oni, Marija i Josip, Šimun i Ana imaju na pameti Boga. Sve što se događa tamo ima veze s Bogom, ukazuje na Boga i njegove putove. Oni ga doživljavaju kao prisutnog Boga. U našem pripovijedanju postoje tri ključne fraze koje želimo sadapromotriti:

• Dijete posvetiti Gospodinu.

• Očekivanje spasenja Izraela.

• Govoriti svima o tom djetetu.

      Posvetiti dijete Gospodinu

Isusovi roditelji ne drže svog sina za sebe. Odnijeli su ga Gospodinu. Njemu je trebao pripadati u potpunosti. To se događalo kod svakog muškog prvorođenca. Roditelji su morali računati s činjenicom da Bog pripravlja poseban put za svakog njemu posvećenog. Za Isusa, Šimun već najavljuje: „Ovaj je postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu, za znak kome će se protiviti." Jednom će se duhovi podijeliti oko Isusa.

Isusovi roditelji nisu mogli ni pomisliti što će se sve dogoditi s njihovim sinom. Marija nije znala što bi to bilo „mač će ti probosti dušu“. Ali ona to ostavlja Bogu. Ona daje svog sina u Božje ruke. Takva spoznaja joj sigurno nije bila laka, jer će Isus uskoro ići svojim vlastitim putem.Za Mariju i Josipa vrlo čudan način. Već s dvanaest godina postavlja im veliku zagonetku. Marija je teško mogla razumjeti način njegova poniženja, njegova predavanja ljudima sve do primanja pod križem mrtvog sina u naručaj, kao način spasenja ljudi.

Pitanje je za nas: možemo se mi pustiti, možemo li se predati Bogu kako on to želi; čak i ako nam se neke stvari mogu činiti a i pitamo se zašto je Bog može dopuštati tako žalosne stvari u našem životi i životu drugih ljudi? Da li mi vjerujemo Bogu da i u nama najbolnija iskustva može dovesti do dobra?

Šimun je dugo, cijeloga života trebao čekati da se u Isusu objavi spasonosno Božje djelovanje i da smije vidjeti Mesiju za kojim je čeznuo. Da je gledao život Mesije, onda bi njegovo čekanje, možda, još jednom bilo dovedeno u kušnju. Možda je mislio da će Isus silom uspostaviti kraljevstvo Božje, da je njegova povijest povijest pobjede i da će to biti povijest uspjeha. Umjesto toga najdublje poniženje Mesije! Isusovo mesijansko poslanje činilo se kao potpuni fijasko. Šimun je vidio spasenje kada je ugledao Mesiju u ovom djetetu: „Moje oči su vidjele spasenje koje si pripremio za sve narode.“ Međutim, daljni put kojega je Bog prioravio za ovo dijete ostaje njegovim očima sakriven.

Koliko je nama teško prepoznati da Božji putovi nisu naši putovi, njegove misli nisu naše misli? Koliko se toga u meni protivi da, kao sljedbenik Isusov, uzmem svoj križ i da shvatim da samo na ovom putu mogu susresti svoje spasenje i otkupljenje?

O AnI, koja je kao i kao Šimun, došla u Hramu govori se da je o tom djetetu govorila svima koji su očekivali  otkupljenje Izraela. Ona je boravila stalno u Hramu, pripremala se postom i molitvom za dolazak Mesije. Sada je ona bila u stanju doživjeti taj dolazak na ovaj svijet. I to ju je tjeralo da sa svima razgovara o njemu. Ona je trebala reći svima koji su očekivali Mesiju i Spasitelja: To je on! To je on koji nam je obećan od davnina!

Mi smo u boljoj situaciji nego Ana, jer prepoznajemo, u vjeri, put Isusov kojim je on išao za nas i donio nam spasenje i otkupljenje. I mi se trebamo osjećati obveznima govoriti o Isusu ljudima koji imaju malo ili nimalo znanja o njemu da mogu stupiti u kontakt s njim. Ako je i u drugim religijama Duha Božji na djelu, trebamo biti uvjereni da ni u jednoj drugoj osobi, osim Isusa, Bog nije dao da se tako jasno upozna kao u Isusu, da je u Isusu išao do posljednjeg poniženja i da je u svojoj patnji i smrti dao svim ljudima život i spasenje. Život izvan ovog života, u vječnom zajedništvu s Bogom. O tome, međutim, treba manje govoriti riječima, a više djelima ljubavi. Uvjeravati može samo ljubav.

                                 Felix Schlössern CSsR