Liturgija:

 

     Pozdrav:     Milost i mir Gospodina Boga, koji su zasjali u betlehemskom djetetu neka budu sa svima vama i sa svim ljudima.

     Uvod:           Danas vam želim navijestiti blagdan rođenja Isusova onako kako je to činila Rimska Crkva iz najstarijih vremena:

                             Čita se Martirologij

                                         Sigurno vam je poznata povijest znanstvenika koji je došao jednom rabiju i rekao mu: "Ja sam toliko studirao, toliko knjiga pročitao, ali Boga nikad nisam susreo." A rabi odgovori: " A onda se još nisi dovoljno prignuo"

                    - Da bi prepoznao Boga u siromašnom betlehemskom djetetu, čovjek se mora duboko sagnuti. A kako bismo drugačije i mogli razumjeti Boga koji želi ući u naš svagdanji život i želi nam biti savim blizu? Želim to, sada, i sebi i vama.

Molitva vjernika: Isuse Kriste: tvoje rođenje je nama znak da Bog ne želi odbaciti ovaj svijet sa svim njegovim zlim silama. Zato te molimo:

• Za sve ljude na zemlji, da bi svaki pojedini upoznao svjetlo, koje mu Bog daje u tminama njegova života, molimo te
• Za svu našu subraću čije su životne mogućnosti ograničene zbog bolesti, siromaštva, razočaranja i osamljenosti, nezaposlenost i odbijanj društva, da otkriju tragove nade i da ih u životu slijede, molimo te
• Za našu djecu i svu djecu svijeta da otkriju u svojoj blizini i imaju ljude koji će im pomoći ostvariti ljepši i osmišljeniji život,
• Za našu Crkvu da vjerodostojnije i puna nade propovijeda i živi da Bog prihvaća ovaj svijet.
• Za sve one koji su živjeli prije nas i tražili smisao i budućnost života da u slavi Očevoj nađu ispunjenje svih svojih želja.

Gospodine i Bože, Oče Gospodina našega Isusa Krista, zahvaljujemo ti za tvoga Sina kojega si nam poslao kao našega Mesiju i Spasitelja i koji kod nas ostaje u sve vijeke vjekova.

Propovijedi

1.

1."Danas"

         Kakvu radosnu vijest noćas primamo? Istu onu koju su one noći primili pastiri na betlehemskim poljanama. »Danas vam je u gradu Davidovu rođen Spasitelj, Krist, Gospodin.« Onaj "danas" od nekoć postao je neprestani danas sve do naših dana i do konca svijeta. Jer i mi, koji smo se noćas okupili u našoj crkvi na proslavu rođenja Kristova, slušamo ono danas, onu istu blagovijest. I nama se danas govori ono isto što i pastirima u Betlehemu: "Danas vam se rodio Spasitelj, Krist, Gospodin"! Oni pastiri, pa i prvi čitatelji Lukinog evanđelja dobro su shvaćali što znači ono " Spasitelj" kako iz Biblije, tako i iz političkog jezika onoga vremena. U Bibliji Staroga zavjeta Bog je obećao onoga koji će osloboditi Izraela i sve narode. U političkom govoru onoga vremena kraljevi su se, a posebno rimski carevi nazivali "Spasitelj" ili "Spasitelj svijeta" (car Hadrian). Božićna blagovijest nam najavljuje rođenje Spasitelja koji će konačno i zauvijek spasiti svijet.

         Da bismo jednu takvu blagovijest prihvatili potrebno je iskustvo i uviđavnost. Mi kažemo: Svijet je u redu, onakav kakav jest, ne treba nikakvog spasitelja ili sam sebe može spasiti i zbog toga nemamo smisla za Božićnu blagovijest. I svijet ovu poruku ne sluša i ne čuje, jer nema za to iskustva, niti uviđavnosti. A onaj tko misli da je svijet u redu, da mu ne treba nikakvog spasenja, taj zabija glavu u pijesak i ne vidi svagdašnjicu koja nas dnevno okružuje. Mislimo, ovoga časa, na sve one zemlje i narode koji su u ratu. Pa i naš narod još uvijek živi u posljedicama rata. Narodi se naoružavaju i naoružavaju, a oružje je napravljeno da se jednom upotrijebi! Zar ovaj svijet ne treba " Kneza mira" kako je prorok u Starom zavjetu nazvao Spasitelja. Onaj tko ovo opaža i uviđa ne može zanijekati potrebu spasenja.

         Isus Krist je, u Novom zavjetu, shvaćen kao spasitelj na jedan sveobuhvatan način i tako ga se naviještalo, kao spasitelja ljudi iz njihove bijede, bijede grijeha, o kojima zavisi i sva nevolja ljudi. Ali i kao političkog spasitelja koji će ljude izbaviti od ratova, borbi, rasne mržnje, socijalne bijede i dati im svoj mir, bratsko zajedništvo, i blago kraljevstvo. Riječi iz Slave: "I na zemlji mir ljudima dobre volje" su proročka izjava za budućnost. To je zapravo program Kneza mira čije rođenje mi danas slavimo.

 

2.Znak  

         Pastirima, na betlehemskim poljanama, je ponuđen znak po kome će upoznati da je to Spasitelj: »A evo vam znaka: naći ćete dijete povijeno gdje leži u jaslama.« Čini mi se da ovdje nije riječ o samom znaku, koji je bio dan pastirima iz Betlehema, nego ovaj znak vrijedi i danas. Da, baš danas možemo reći da postoji znak po kojem ćemo prepoznati Krista. U čemu je to znak pastirima po kojemu će prepoznati Krista? Taj znak je u siromaštvu djeteta. Siromašno dijete koje leži u jaslama je bio znak. A to bi trebao biti znak i danas. Da, upravo danas, znak po kome ćemo prepoznati Spasitelja svijeta: po siromasima u svijetu s kojima se Krist izjednačio: "Što ste učinili jednome od ove najmanje braće..." Jesu li ljudi koji i u ovo Božićno vrijeme trguju bombama, ljudi koji su po Božjoj volji? Sigurno ne! I zato mi, kao kršćanska zajednica, nećemo slaviti ovaj Božić kao i drugi da se opijamo na razne načine, nego ćemo Krista upoznati u bijednima svijeta i oko nas. U siromašnima na duši. Takve mi uopće ne vidimo, a žive s nama i u našim obiteljima.

3. Pohvala

         " I iznenada, pojavi se veliko mnoštvo anđela koji su hvalili i slavili Boga: »Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje" Sa ovom pjesmom združimo i mi naša srca i zahvalimo Bogu za Isusa Krista kojega nam je darovao kao spasitelja svijeta.

      

2.

 "Jer za njega ne bijaše mjesta u svratištu«

            

Na groblju jednog malog austrijskog sela u Alpama nalazi se poznati nadgrobni spomenik. Uzidan je u zidu seoskog groblja. Na ploči se vidi lik jednog malog, tek rođenog djeteta. Omotan je, od glave do pete, u platno. Samo se vidi malo lice. Ispod toga stoji datum 23. December Anno Domini 1775. O ovom nadgrobnom spomeniku priča se sljedeća zgoda.

         23. prosinca 1775. čuo je seljak Anzengruber jake udarce na svojim vratima. Buka je bila sve veća. Psi su počeli lajati. Tada ustane i izađe na prozor. Vani mrkla noć. Pada snijeg, jak vjetar brije oko kuće. Nakon što su se njegove oči navikle na tamu, ugleda dvije figure. Prema odjeći jedna figura je trebala biti žena, na lijevoj ruci je nosila nekakav smotuljak. Desnom rukom je udarala na vrata. seljak je čuo o nekakvim ljudima koji su uokolo putovali. Kad su obje figure nestale u noći, vrati se u krevet. Žena mu se probudila. Upita ga:"Što je to bilo?" "Lutalice!" odgovori on. "A ako trebaju pomoć?" "Neka idu k vragu!"

         Sljedećeg dana seljak nađe pred svojim vratima potpuno pokriven snijegom jedan svežanj. Unutra tek pred koji dan rođeno dijete. A u tako oštroj zimi potpuno smrznuto! A blagdani su pred vratima! Zato je napravio lijes i stavio ga nekoliko dana u mrtvačnicu na groblju. Poneki je došao iz znatiželje pogledati taj lijes i dijete. Postajalo ih je sve više i više. Dolazali su ljudi i iz susjednih sela. Ubrzo se počelo govoriti: "Kod nas je Kristkind (tako zovu Ditića) umro. Te godine, piše župna kronika, nije se igrala igra "traženja stana" što se inače uvijek igralo na Badnjak.

        

Otvoriti Kristu vrata!

   Ako pođemo malo po gradovima Europe tijekom adventskih subota su rijeke ljudi koje kupuju, spremaju poklone, božićna drvca i sl. i nitko ne opaža da je Kristkind umro. To je gužva ljudi. Svi u žurbi kupnje: mora se pripraviti za Božić, kupiti darove, obilnu hranu, okititi Božićno drvce, urediti jaslice.

         A kad se u nedjelju ide u crkvu, navala nije tako velika. Ne čeka se puno ni za ispovijed. Zar to ne bi bilo strašno kad bi i kod nas Ditić (Kristkind) umro, kad bi se ugušio među svim ovim užurbanostima? Smrznut u našem sekulariziranom svijetu? U ledenici našega srca? Jer smo Ditića ostavili vani!

         Ako nekoga želim primiti u svoju kuću, tada mu moram vrata otvoriti. To je po sebi razumljivo. To se događa svakoga dana na našim vratima. A događa li se to i u našim srcima? Božić znači široko otvoriti vrata naših srdaca za Isusa. Ako ta vrata ostaju zatvorena, ako mi ne pustimo Isusa u naš život, onda nema ni Božića. Tada se sve događa bez nas i mi ostajemo sami s našim darovima i našim jaslicama i božićnim drvcima. Tada vrijedi i za nas: I ovdje je Ditić (Kristkind) umro. Pred zatvorenim vratima. Smrznut!

         Bližnjemu otvoriti vrata

Ima i jedna druga vrata kroz koja može k nama ući božansko djetešce. Različita, bučna, hitna su udaranja na našim vratima To su svi ljudi koji trpe u našem vremenu, na raznim stranama svijeta. Ali i kod nas ima mnogo ljudi koji trpe na razne načine:..... I mi ne smijemo reći, poput onog seljaka "neka idu k vragu!" Zar u svima njima ne ide sam Krist i ne kuca na naša vrata i traži konačište? O kako će to biti sutra strašno čuti: "Kod nas je Ditić umro?" I to pred našim vratima smrznut!

           Uđi k meni, o moj Isuse!

           I za kraj jedna suprotna slika: Badnjak 1942. u bijednom bunkeru u Staljingradu. Nad jednom jedincatom svijećom koja daje svjetlo i toplinu ugljenom nacrtana Marija s Ditićem, koje je nacrtao liječnik Dr. Reuber na poleđini zemljopisne karte. S jedne strane karte je napisana strahovita sudbina vojnika: "Božić u kazanu", to će reći marš u strahovitu smrt, marš u zarobljeništvo. Ono čemu su se vojnici u bunkeru Staljingrada najviše nadali stoji zapisano na drugoj, desnoj strani karte Svjetlo - život - ljubav. Nedostaje sve što Božić čini Božićem, ali ono što je bit Božića: božanski djetić i njegova majka.

         Bog je poslao svoga Sina u naš svijet i na taj način započeo novi početak. U tom božanstvu svijetom ide Božje milosrđe. To milosrđe se pokazuje svuda na svijetu, gdje ga ljudi primaju, gdje ljudi žive od njegovog čovjekoljublja.

         I kad mi sada gledamo božanskog djetića u našim jaslama, to bi trebao biti znak naše spremnosti da ćemo ga pustiti i u naše srce, naš život, naše obitelji. Tek onda ćemo osjetiti da se Isus i za nas rodio. Neka ovoj Božić bude početak novoga života.

           Pođi doma, otvori vrata Djetiću, neka uđe kod tebe, poslušaj noćas kucaje na vratima svoga srca, svoje kuće. I ako ga pustiš unutra, onda ćeš biti sretan i zadovoljan. A onda će ti i treći milenij biti u istinu nešto veliko i sveto, a to vam svima od srca želim čestitkom: na dobro vam došlo porođenje Isusovo.

3.

Na jednom oltaru u katedrali u Erfurtu se nalazi interesantan drvorez iz 1470. godine. Pažljivom promatraču neće umaći sljedeći detalji:

1. Vol i magarac

            Obje životinje ne preuzimaju ulogu grijača svojim disanjem, kako se to redovito pretpostavlja. One imaju teološku funkciju: Vol promatra skeptično i s divljenjem dijete Isusa koje leži na donjem rubu reljefa. U njegovom pogledu čitam divljenje zbog pojave Mesije. Ono što su proroci davno najavljivali, sada je došlo na svijet. No, on izgleda tako malen, tako gol, tako nemoćan. Može li to biti Mesija? Čini se da vol baš to potpuno ne shvaća! Sasvim drukčije se ponaša magarac: on okreće glavu i uši na desno prema svetom Josipu koji, uz pomoć jednog anđela, raspuhuje vatru i priprema za Isusa hranu. Prema njima, ali i prema svima koji promatraju reljef magarac se smije raširenih usta u kojima se vide zubi i istovremeno govori: smijem se i radostan sam, jer ovo je blagovijest Boga ljudima, rođenje njegova Sina. To je čini se jedini magarac na gotičkom drvenom reljefu u svijetu koji se smije - i time potvrđuje radosnu vijest koju naviješta noćašnje evanđelje. Vol se divi, magarac se smije zbog dolaska Sina Božjega.

2. Marija

 

Marija kleči pred djetetom u dugom, složenom ogrtaču. Kosa se pruža preko leđa, ruke su joj brižno i pobožno sklopljene, a oči i pogled su usmjereni prema djetetu. U njezinom cijelom držanju se vidi da ne skreće pažnju na sebe, nego na dijete koje leži na zlatnom sjajnom vijencu. Potiče promatrače da više gledaju dijete, nego nju. To je njezina posebna zadaća u cijeloj povijesti spasenja: upozoravati i pokazivati na Isusa, slično kao i Ivan Krstitelj. Umjetnik je tako unaprijed pokazao ono što će Marija sama reći na svadbi u Kani "Što vam kaže, to učinite." (Iv 2,5) Marija kleči pred djetetom. U molitvenom držanju kleči pred božanskim djetetom na koljenima. To bi trebao biti i stav vjernog promatrača - prignuta koljena, sklopljene ruke, to je znak klanjanja i -molitve.

3. Dijete

           Malo dijete Isus leži bez pelena, bez uobičajene zaštite na zlatnom sjajnom vijencu i tako je središte donjeg dijela reljefa. Gol i bez obrane i zaštite dolazi na svijet sin Božji da ljude ne prestraši. Dobrohotno i blago gleda smiješeći se Mariji, kao i promatračima reljefa da bi svima njima oduzeo svaki strah i bojazan, da bi kod njih izazvao povjerenje i naklonost. Nekada, kroz 520 godina povijesti reljefa, dijete Isus je izgubilo desnu ruku. Inače slika djeluje netaknuto. A možda je baš ova otkinuta desna ruka naglasak i dopuna današnje poruke? Krist nema svoje ruke, nego naše da bismo mi činili njegovo djelo. On se služi ljudskim rukama, nogama, usnama i srcima da bi navijestio Radosnu vijest ljudima, a to je Božja naklonost prema ljudima u Kristu Isusu.

4.

                         Puno riječi.

Riječi su sastavni dio našega života. Dnevno ih susrećemo na bezbrojne načine: ako međusobno razgovaramo, telefoniramo, pjevamo, ako čitamo novine ili knjigu, slušamo radio ili uključimo televiziju, sve su to točke susreta s mojom vlastitom riječi ili riječima drugih. One nas susreću na razne načine i na razne načine se mogu očitovati: radost, žalost, suosjećanje, sažaljenje. Mogu nas povrijediti i razljutiti, razbiti i uništiti, probuditi nadu i ohrabriti. Reći pravu riječ u pravo vrijeme i na pravom mjestu često puta može obratiti čovjeka, ali ne zavisi to samo od onoga koji govori ili piše, nego i od onoga koji sluša ili čita.

                   Riječi oživljavaju u meni prošlost

Jeste li kada posjetili neku veliku biblioteku i divili se množini i ljepoti knjiga? Takvi prostori stvaraju jednu jedinstvenu atmosferu. Što je pred stoljeća bilo govoreno i mišljeno stoji u tim knjigama i čeka da se opet iznova probudi.

       Jednom sam posjetio, s ministrantima neke župe, jednu samostansku biblioteku. Nije to baš bila poznata i bogata biblioteka, ali kroz godine su se skupile mnoge knjige, neke i više stoljeća stare. To je bio za djecu interesantan doživljaj. Kako su samo pokušavali otkriti po koju riječ na njima nepoznatom pismu i starom jeziku. Ono što je odavno bilo zaboravljeno, sada je najednom oživljeno.

         Svatko tko je čitao jedan stari roman ili gledao takav film poznaje taj osjećaj. Prostor i vrijeme sada ne igraju nikakvu ulogu,uranja se u neki novi svijet, živi se s novim ljudima i u novom okruženju. Da, čovjek se ispunja nekim novim bićem. Ljudi, lica, riječi, ponašanja, počimaju u mojoj glavi i mašti ponovno živjeti.

         Riječi oživljuju Boga

         Mislim da je tako bilo i starozavjetnim prorocima i mnogim drugim ljudima. Oni su čitali Mojsijeva pisma, izvještaje o Davidu i kraljevima. Ove riječi Pisma i predaje su u njima postajale žive, davale im sigurnost i nadu i pogled u stvaran život.Izraelci su uvijek doživljavali Boga kao živog i onoga koji s njima ide. U svojim pismima i predajama su to predavali nasljednicima, jer im je on postao veoma vrijedan. Naša Biblija je puna tih pripovjedanja o Bogu.

            Bog sam postaje živa riječ

        Veličanstvena kompozicija izvještaja o stvaranju svijeta želi nam reći koliko i kako Bogu leži na srcu čovjek i sve stvorenje. Božja riječ nam je uvijek upućena - od početka nam je obećao svoju ljubav i vjernost, bez kada i ali. I on sa svoje strane nije nikada povukao to obećanje. Na razne načine Izraelci su, u svojoj povijesti koja je puna životnih situacija i vjere, iskusili da je Bog uvijek bio vjeran svojim obećanjima. Ta Božja riječ je uvijek glasila: "Čovječe, ja te ljubim."

         Posebnost današnjeg Evanđelja koje nam Ivan navješta jest: ove riječi, Pismo, neće oživjeti samo u mojoj glavi, mojoj mašti, ne - u Isusu je riječ postala tijelom, ona - Riječ- je postala stvarnost. I evanđelist Ivan prepoznaje u promatranju Isusova života i djelovanja da je ono "Čovječe ja te ljubim" postalo sada stvarnost.

         Ova Božja ljubav nije nešto okamenjeno iz slova i štamparske tinte. Ova Riječ Božja je za nas postala opipljiva, osjetljiva, doživljena. U Isusu ljudi mogu ovu privrženost i vjernost Božju prema ljudima vidno osjetiti

            Bog postaje živ u Isusovu djelovanju

        Ljudi s brigama i poteškoćama su bili utješeni, doživjeli su novu perspektivu za budućnost, ljudi koji su potišteni sumnjama i strahovima prepoznaju nova svjetla nade u svom životu. Ljudi koji su besciljno lutali pronalaze oslonac kome mogu povjerovati, odbačeni i pogaženi ponovno se postavljaju u sredinu, dobijaju mjesto u zajednici.

         Iz susreta i dodira s Isusom je za ljude spasenje postalo opipljivo. Brojni izvještaji o čudesnom Isusovom djelovanju daju svjedočanstvo da Bog nije neka izmišljena misao ili pojam, nikakva posebna filozofija, ili neki plod mozga, nego doživljena i osjetljiva stvarnost.

           Bog i po meni postaje živ

         Kao kršćani, mi se promatramo i kao ljudi koji su se priključili Isusu svojom vjerom i djelovanjem. Mi nismo nikakvi bogovi, nemamo nikakve nadljudske sposobnosti, a ipak smo pozvani da Boga i njegovo djelovanje oživljujemo i danas u svijetu. I svatko od nas ima za to sposobnosti i talente. Tu, gdje jedan čovjek preko mojih riječi i djela dobije novo povjerenje, tu se događa čudo da Bog postaje ponovno živ. Mogućnosti su za to brojne, ali za to trebamo imati otvorene oči i uši, srce koje razumije i shvaća nas same i ljude koji s nama žive.

            Živa Božja riječ i u našoj budućnosti

   Silvestrovo je prošlo, Nova godina je započela, mnoge dobre želje smo jedan drugom izrekli za sljedeću godinu. Riječima smo darovali nadu i poticaj da prihvatimo nepoznatu budućnost.

         Bog nam je, za Božić, u slavljenju rođenja njegovog Sina, obećao svoju riječ nade i povjerenja.

Povjerenje u živu ljubav Božju nas jača i vjera u utjelovljenje Božje dala nam je snage da dane Nove godine prihvatimo onako kako ćemo ih od Boga dobiti.