Kruh prijateljstva
Prijateljstvo je kruh,
od kojega žive ljudi.
Još u zoru i kad kiši,
prijateljstvo čini
da sunce sja.
I na večer ono ljestve
k zvijezdama gradi.
Ono čini da vrt cvjeta i tamo
gdje je pustoš sama.
I žamorima dana, i brigama
ono daje ton.
I svagdanji govor u note pretače.
Obične riječi u pjesmu pretvara.
Ne dopušta smiješku da ostari,
a dušu čistom poput izvora drži.
Lakih koraka se ulazi u kuću prijatelja.
Ljudi žive od prijateljstva!
A od čega živi prijateljstvo?
Od zajedništva na putu.
Od otvorenosti pripovjedača.
Od pažnje slušatelja.
Od obazrivosti pred brigama.
Od radosti dijeljenja
Od mudrog tješenja.
Od iskrenog praštanja.
Od neumornog povjerenja.
Osobno zauzimanje - kruh je prijateljstva.
Bog ne računa jeftino
(H. J. Venetz)
Oni koji su od rana jutra radili s gospodarom vinograda su se dogovorili. Dobili su ono na što su i računali. Potpuno drugačije je bilo s onima koji zadnji dođoše, dobili su mnogo više nego što su i sanjati mogli.
Božja plaća je uvijek samo dar, koji prelazi ljudska mjerenja. I tko računa, tko se s Bogom želi pogađati neće više dobiti nego što je računao, to znači u usporedbi s onim što je darovano, odlazi prazan.
Prepustimo obračunavanje Nebeskom Ocu, on može odlučiti mnogo bolje nego mi izračunati. Ne trebamo se strašiti da ćemo biti prikraćeni. Jer Bog ne računa jeftino.
Himna za večernju
(iz njem. brevijara - Stundenbuch)
Podnijeli smo tegobu dana
Rad je bio težak i pritiskao nas teret.
A sad dolazi Gospodar i plaća ide s njim.
Bili mi od prve ili od jedanaeste ure,
on ovdje pogodbe sad nema,
nema prava ni na nagradu, ni pravo,
nego ono što dobiješ.
Gospodin prezire oči zavidne,
tko bi smio njemu branit da on dobar bude.
On i zadnjima nudi kruh i vino.
Da li je denar dovoljno?
Margh Malina: »Anđeli imaju prljava krila«
Gospodin isplaćuje radnicima plaću.
Od zadnjeg do prvog - svakom po denar.
A tada mrmljahu prvi koji su radili cijeloga dana, a zadnji samo jednu uru.
Tada on pozove jednog od onih koji su bili prvi k sebi i reče:
»Gledaj svoje kolege od prve ure, sve po izbor momci poput tebe, mladi, zdravi, jaki, mišićavi: mogu ponijeti dvije pune košare odjednom, a da teret i ne opaze.
A gledaj one jadne od posljednje ure...
Nitko ih više ne želi zaposliti, jer su stari i onemoćali.....
I kažem ti oni su se one jedne ure više namučili, nego ti u dvanaest.
I kad sam njima jedan denar zato dao, kao i tebi i smatraš li to nepravednim?
Gospodine, reče jedan od onih koji su u zadnju uru došli: ti si plemenit gospodar.
Na to se okrene onom mlađem i reče mu : Može li jedan plemenit gospodar biti nepravedan.
Ili jedan zao, pravedan biti?
Preduvjet za pravednost je dobrota.
Želiš li me iskušavati, jer sam ja dobar? Moja pravednost se ne može ni s kojom drugom....
Tada reče, onaj koji je došao o jedanaestoj uri:
» Gospodine, vrlo je utješno da ti na nas ljude gledaš, a ne na količinu grožđa, kojega smo u tvoje podrume donijeli.«
Bog, dobar gospodar vinograda (Wilhelm Willms)
Dobri Bože i Oče, ti si za nas veliki, na očinski način Gospodar vinograda, a cijeli svijet je tvoj vinograd. Pokaži nam svima da je tvoje računanje i obračunavanje pravedno i mnogo više nego pravedno.
Ti si gospodar svega što je ovdje na zemlji za dijeliti i hoćeš da se svima dijeli po zakonu tvoje ljubavi.
Tvoje plaćanje je jedino ispravno, plaćanje tvoje širokogrudne dobrote.
Daj da prestane preveliko bogaćenje i neka se oni obrate da siromasi da mogu disati.
Pokaži nam da je Krist za nas život, smrt starog čovjeka u nama je za nas samo dobitak.
(Bruno Stephan Scherer: Pokriveno otkriveno lice Crkve)
Život je više od plaće
Daj mi
dobri Gospodine i Učitelju
snage i zdravlja
radost da uvijek stvaram
i da budem spreman živjeti.
Daj mi
dobri Gospodine i Učitelju
snagu i strpljenje
velikodušnost
biti umoran i bolestan
unesrećen
rekonvalescent
i besposlen
a ipak živjeti.
Daj mi
dobri Gospodine i Učitelju
snage i želje
i hrabrosti
biti otpušten odbačen neosiguran
prestar preslab za izvršavati dužnosti zvanja
a ipak živjeti.
Daj mi
dobri Gospodine i Učitelju snage hrabrosti čelo tiho uzdignuti čitati misliti
moliti pisati crtati bojati
igrati
muziku slušati
drugima na pomoći biti
živjeti smijati se ljubiti.
A ipak molim.... (Arnold Schönberg) *
Kad kažem Bog, onda znam da govorim o Jednom, Svemogućem, Sveznajućem i Nepredstavljivom, o kom niti mogu, niti smijem imati predodžbu.
Na njegove se odluke niti smijem, niti mogu žaliti ako ne čuje ili ne usliši moju molitvu.
A ipak molim mu se onako kako sve živo moli, a ipak molim za milost i čuda, ispunjenja....
O ti moj Bože, molitva nas je prepustila tvojoj milosti, poput veze s tobom. Poput blaženstva koje nam više daje, nego svako ispunjenje.
*
Psalmi od ekspresionizma do danas.
Molitva
Bože, ti si pravedan
ne po tome što kažnjavaš,
nego zato
što si vjeran,
što s pravom pomažeš onoga
koga ljubiš,
koji se bori za pravo i pravicu.
Bože,
mnoštvo ljudi,
ne očekuje toliko ljubav
koliko pravo i pravicu,
jer nepravda povrjeđuje mnogo više
nego manjak ljubavi.
Jer si, Bože pravedan,
u srce si i nama usadio
jako osjećaj
za pravednost.
Ne daj da imamo samo jak osjećaj pravednosti,
nego daj da prije svega
budemo pravedni.
Daj da ne prečujemp pokraj nas
krik za pravednošću.
Tada ćemo i mi smjeti osjetiti tvoju pravdu
kao pravdu – u dobroti i ljubavi
Theo Schmidkonz „Pravda“
Pravda je ponašanje /držanje/ čijom snagom netko priznaje nekom drugom njegovo pravo.
Toma Akvinski
Što je to
To je glupost
govori razum
Ono je što je
govori ljubav
To je nesreća
kaže računica
To nije ništa osim boli
govori strah
To je bezizgledno
govori mudrost
Što je to je
govori ljubav
To je smiješno
govori ponos
To je brzopleto
govori oprez
To je nemoguće
govori iskustvo
Ono je što je
govori ljubav.
Erich Fried „Faktor uspjeha“
„Biti pravedan znači: dopustiti drugome da nešto znači.“ (Josef Pieper)
Pravednost – vrlo problematično polje za poduzetnika. „Što ovdje znači pravedan? Od mojih se proizvoda traži ono što tržište prihvaća. Meni ništa nitko ne daruje.“ – Ima pravo onaj koji tako govori. Poduzetnik nije nikakva socijalna ustanova. Ono što se ne isplati opasnost je za poduzetnika, za njegov opstanak, a time i za sve one koji su s njime povezani. To vrijedi prema vani, kao i prema unutra. Dakle, vrijedi samo gola ekonomija.
Ono ekonomsko i ono etičko uopće nije udaljeno jedno od drugoga kako se često o tome misli. „Pravednost „ u vanjskim odnosima za jednog poduzetnika znači da za određenu cijenu – mora dati određenu kvalitetu.
Tko se toga ne drži, neće dobiti nikakav nastavak ugovora. Tako je to jednostavno u privredi. Tu se lako može vidjeti jesmo li prema drugima pravedni.
A ono nasuprot: svi mi dobro poznamo tzv. „problem morala plaćanja“ . Tko plaća u boljoj je poziciji i ovdje vrijedi: onaj tko je pravedan prema svojim dobavljačima, naokolo se brzo dočuje. I hoće li se na je taj način posao na dužu stazu isplatiti?
Pravednost prema unutra je također tema. Slobodno možemo reći, prema formulaciji Piepera, vlada pravednost ako su tri temeljne strukture pravilno postavljene:
- odnos pojedinaca međusobno
- odnos socijalne cjeline prema pojedincu
- odnos pojedinca prema socijalnoj cjelini.
Na svakoj razini treba biti pravedan. Što se tiče suradnika međusobno, rado se koristi ogrtač koji se
zove informacija. To znači svima zainteresiranima na vrijeme dati informaciju.
A što je sa „pravednom plaćom“? Opet neki vrući krompir. Tu je odgovor jednostavan. Prema Josefu Peieperu plaća je onda pravedna ako stoji u određenom omjeru prema uloženom trudu i naporu. Osiguranje, obiteljska politika je stvar države, a ne poslodavca. Pitanje je koliko puta se ogriješi o pravednost onaj tko se poziva na šefovu pravednost.
To se dotiče treće razine. Koliko često se, u nekoj firmi, koristi telefon u privatne svrhe.
Riječ pravednost koriste djeca svijeta da naglase Božju milosrdnost – a to ih potiče da dalje idu svojim krivim putovima. Istina je da je Bog naš Gospodin bezgranično milosrdan, ali je i neograničena pravda. Postoji granica, jer je on i sudac.
Menager Gebetbuch
Pravednost je dar, ali i obaveza
Pravednost je, u biblijskom smislu, uvijek dar Božji i ne smije se svoditi na neku zasluženu krepost. Pravednost nije nikakvo stanje, nego zadaća. Ona se daruje onima koji se trude i započima sada i ovdje prihvaćanjem Božje pravde preko ljudi i njenog postavljanja u ljudsko djelovanje. Tu je i Božja nakana da onima koje zahvaća dopušta da dođu do svog prava. Pravda nije udovoljavanje ukusu ljudi, nego izraz i znak Božjeg kraljevstva.. Pravda konačno uvijek ostaje usmjerena prema Božjem ispunjenju.
www.katholikentag.de
Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima
Prvo čitanje (Iz 55,6-9)
66 poglavlja proroka Izaije ukazuje na tri moguća vremenska razdoblja i različite autore. Iz 1-39 se stavlja između 740. i 700. u vrijeme proroka Izaije i njemu se pripisuje taj tekst, navedene su razne teme. Deutero Izaiji se pripisuju poglavlja 40-55. Vrlo često govori o utjesi i spasenju, znači vrijeme oko 540. godine. A poglavlja 56-66 pripisuju se Trito Izaiji oko 530., dakle kratko nakon babilonskog sužanjstva. Sva tri dijela su kasnije još proširivana.
Deutero Izaija sadrži tekstove jedne grupe u babilonskom sužanjstvu, uokvirene u jedan prolog (Iz 40 1-11) i jedan epilog (Iz 55,6 odnosno 10-13). Pri tome stoji, u prvom planu, Božje djelovanje i novi izlazak (exodus). Deutereo Izaija se još označava kao knjiga „utjehe“. Slike i tekstovi koji jačaju i potiču su, na poseban način, poznati baš iz ovog dijela. Propast Jeruzalema i progonstvo se promatraju kao djelovanje Božjeg suda. I predstojeći povratak i ponovna izgradnja Jeruzalema se promatraju kao djelovanje Božje. Bog oprašta, Bog tješi, Bog vodi svoj narod kući.. Monoteizam je u prvom planu, Bog je jedini. Bog nije Bog samo za Izraela, nego upravlja sudbinom svih naroda. Spasenje se ne očekuje od kraljeva, nego od Mesije, Sluge Božjega. U četiri pjesme „o sluzi Božjemu“ je opisna sudbina Božjeg glasnika „Sluge Božjega“. Ovo su koristili prvi kršćani za predodžbu o Isusu kao sluzi Božjemu.
Deutero Izaija završava s pozivom Boga tražiti, s opomenom na obraćenje i obećanjem Božje milosrdnosti. Bog sam je uzvišen. Za ljude je samo uvjet da ga traže i da ga spoznaju.
Drugo čitanje (Fil 1,20 -24.37)
Prva kršćanska zajednica u Evropi o kojoj nešto znamo bila je Filipi, rimski provincijski grad u grčkoj Makedoniji, koju je osnovao Pavao na svom drugom misijskom putovanju. Filipi je rimska kolonija. Sve je prožeto Rimom, pismo, kultura, pravo i to u kraju gdje je sve bilo opkoljeno Grčkom. Ima puno vojske i veterana. Grad je štovao cara kao Boga. Religiozno su Filipi bili vrlo zanimljiv. Tu je bilo trakijskih božanstava, najpoznatiji je trakijski Bog jahač koji uslišava molitve. Kult boga Dionizija je bio važan kao i štovanje boga Silvana i još mnoga druga božanstva. Filipi su bili šaroliki trgovački grad.
Filipi su i draga zajednica Pavlu ali tu se nalaze i svađe i ružne riječi. Različita pisma idu amo tamo. Pavao se osjeća povezanim sa Filipima po „primanju i davanju“ uzimao je i materijalnu pomoć, što inače od nikoga nije uzimao (4,15) Poslanica Filipljanima je napisana prije 1. Korinćanima u godini 45/46 i to iz Efeza. U stručnim krugovima se raspravlja da li je ova poslanica bila izvorno jedno pismo ili je sastavljena od dva ili tri pisma.
Fil 1, 20 i sl su osobni pavlovi redci. Govori o svojoj čežnji za Kristom. Smrt je izgubila svoj strah. Tko je u životu povezan sa Kristom bit će s njim povezan i u uskrsnuću. Umrijeti znači za Pavla biti sasvim blizu Kristu. Istodobno govori o svojoj zadaći naviještanja evanđelja i biti tu za zajednicu.
Evanđelje (Mt 20, 1-16)
Ime „Matej“ ne dolazi u evanđelju, već tradicija vrlo rano pripisuje evanđelje jednom „Mateju“. Pisac je svakako bio judeo kršćaninsa židovskim i helenističkim odgojem. Kao mjesto nastanka se pretpostavlja sirijski prostor a vrijeme nastanka oko 85 godine. Pisac je imao pri ruci nekoliko izvora, pretpostavlja se usmenu predaju, Markovo evanđelje i zbirku govora Q.
Centralna tema kod Mateja je „basilea“ „kraljevstvo nebesko“. Kraljevstvo dolazi kao dar k ljudima tako djeluje Bog s ljudima i među ljudima. Kraljevstvo se Božje ne može definirati. Isus o njemu govori u prispodobama. . Prispodobe počivaju na metaforama. Metafore su slikovite usporedbe. Neka misao se donosi slikama i prispodobe koje zapravo međusobno nemaju ništa zajedničkoga. Iz toga nastaju iznenađujuće povezanosti i asocijacije. Isusove usporedbe prikazuju Boga i njegov kraljevstvo povezano sa aspektima stvarnosti i ljudskog iskustva, koje se odmah ne povezuju sa „basilea“ kraljevstvom Božjim. Prispodobe su kratke pripovijesti, koje pozivaju na idnetifikaciju da se zajedno smije ili osjeća.
Mt 20 spada u takozvano Matejevo „posebno bogatstvo“ jer se ove prispodobe nalaze samo u ovom
evanđelju. Na svom putu Isus je napustio Galileju i prešao u Judejsko gorje. Kao izlječitelj i čudotvorac privlači mnoštvo ljudi, sukobi sa farizejima i pismoznancima su u punom jeku. Radikalitet Isusove poruke sve je jasniji. U prethodnom poglavlju radi se o nasljedovanju, poziv bogatom mladiću, ostaviti imanje i sve razdijeliti siromasima je vezan sa poznatom slikom o devi koja će prije kroz iglene uši nego bogataš u kraljevstvo Božje. Sada u prispodobi o radnicima u vinogradu doživljaja s ljudima se na iznenađujući način povezuju s Bogom i Božjim kraljevstvom. Poznate slike i predodžbe o Bogu kao Božja ljubav i Božje milosrđe a prije svega Božja pravda promatra se sasvim drukčije. Božja pravda se ne orjentira prema uspjehu i sposobnosti pojedinca nego na potrebama svake osobe. Ovaj način gledanja na pravdu može se doživjeti kao nepravda. prispodoba koja daje naglaske o kojima se isplati razmišljati, ne čvrsto definicijski, nego potiče na asocijaciju i dalje razmišljanje i ispravak krivih mišljenja i shvaćanja Boga i njegove vlasti.
Misno slavlje
Pozdrav:
Bog, koji je vaš život i vaše spasenje neka bude sa svima vama.
Uvod:
Postoje mnoge stvari u životu, koje ne shvaćamo. To nam je poznato i puštamo da se stvari događaju. Zar nas onda čudi da i Boga ne shvaćamo, čiji putovi nisu naši putovi i misli njegove nisu naše misli? Ali preko Boga ne možemo tako lako proći. Bog ide za nama i želi da ga mi nađemo, po svom Sinu nas zove svakog časa.
U Isusu nam je Bog darovao svoje spasenje, dao nam je životu posebni smisao i poziva nas da u svetoj Misi primamo tijelo i krv njegovog Sina. I tako sada slavimo zahvalnicu i slavimo Božju dobrotu , jer nas je on pozvao, neke u prvoj uri, a neke u jedanaestoj uri.
Sve ono što nas opterećuje u odnosu prema Bogu i ljudima želimo povjeriti milosrdnoj ljubavi Božjoj da možemo radosna srca slušati Božju riječ i slaviti Euharistiju.
Gospodine, smiluj se
Ljudi se obraćaju Bogu u svojim nevoljama
zazivaju pomoć, mole za kruh i sreću
za izbavljenje od bolesti, grijeha i smrti.
za izbavljenje od bolesti, grijeha i smrti.
Gospodine, smiluj se
Ljudi idu k ljudima u njihovoj nevolji,
nalaze ih siromašne, osramoćene, bez krova i kruha,
vide ih utopljene u grijesima, slabostima i smrti.
Kršćani stoje uz ljude u njihovoj nevolji.
Kriste, smiluj se
Bog ide k ljudima u svim njihovim nevoljama,
nasićuje im tijelo i dušu svojim kruhom,
umire za kršćane i pogane raspet na križu
i oprašta jednima i drugima.
Gospodine, smiluj se
Molitva vjernih
Bog je veći nego ljudi i zato ga danas molimo za dobrotu i milosrđe:
- Za sve kršćane: da budu spremni, uvijek iznova, od Boga tražiti snagu i hrabrost, potpuno se na njega osloniti, molimo te
- Za sve narode na zemlji da žive u slozi, razumijevanju i solidarnosti, molimo te
- Za ljude u našoj domovini: za sigurniji i dostojniji život, za socijalni mir svim ljudima koji u njoj žive, molimo te
- Za one koji rade u odgojnim, savjetodavnim ili zbrinjavajućim zvanjima: da nađu put i uravnoteženu mjeru između strogoće i dobrote, molimo te
- Za sve one koji su zahvaćeni nezadovoljstvom, zavišću, mržnjom i uskogrudnošću da nađu snage druge razumjeti i prihvatiti, molimo te
- Za naše pokojne da kod Boga nađu vječni život, molimo te
Ti nam Bože daruješ spasenje i vodiš nas u život. Zahvaljujemo ti sa Sinom i Duhom Svetim, sada i u sve vjekove. Amen.
Meditacija poslije pričesti
Dođite, braćo, dijelimo
Dođite, dijelimo jelo, braćo
Dođite, dijelimo što raste na svijetu.
Meso za mene, rižu za tebe.
Meni jaja uz čaj, tebi riža,
To je za mene dobro – a riža za tebe.
Sir, konzerve, pršut i riba,
voće, vino i mlijeko na stol za mene
i ruka puna riže
i upravo prepuna ako imaš sreće, za tebe.
Dođi, dijelimo bol, moj brate,
dobit ćeš najveći dio.
Bolovi za tebe, tablete za mene.
Umrijet ćeš mlad, ali dugo ću živjeti ja.
Tablete za smirenje, rendgenske zrake,
penicilin, sve bez plaćanja za mene,
a klinika, tako obojena klinika,
sa stotinama tisuća ljudi za tebe.
Dođite dijelimo svijet,
zove se apartheid, svi su dobri.
Vaša zemlja za nas, moja za mene,
pijesak za vas, a polja za mene.
ostatak za vas, najbolje za mene.
Škole,mostovi, ulice, traktori
ulje, knjižare, avionski motori za mene
i jedan kutak,
doista jedan kutak
ako ostaneš invalid za tebe.
Dođi, dijelimo rat, brate moj,
dođi, dijelimo sve njegove strahove,
mir za mene, napalm bombe za tebe,
pregovori za mene, terorizam za tebe,
ja daleko od pucanja, ti u sredini,
štake, udovice, izbjeglištvo za tebe
i malo loše savjesti,
samo neki mali ostatak (ne često) za mene
J.E Stringfellow
Propovijedi
Pravedan i nepravedan u isto vrijeme…
kad se ruše naše predodžbe
Prispodobe
Često treba vrlo kratko vrijeme da o drugoj osobi stvorimo sliku, kako o ljudima, tako i o Bogu. Vjerujemo da znamo što mu je važno, što ga zanima.
I zato nam je prenesena današnja prispodoba: sa Božjom pravdom i s kraljevstvom Božjim je kao – onda dolazi pripovijedanje ove prispodobe. Prispodobe počivaju na metaforama. Metafore su slikovite usporedbe. Često koristimo ovaj govor u slikama: kad djetetu kažem „anđeo“, osobi koju volim „srce“, ali i u pogrdnim riječima govorimo slikovito. Ako mi srce padne u pete, ako želim glavom kroz zid, ako mi nestaje tla pod nogama sve su to slikovite riječi koje sažeto govore ono što želim reći. Jedna misao ili doživljaj se iznose nekom slikom ili pojmom koji nikako nisu povezani. Tako nastane jedna iznenađujuća, začuđujuća veza i bude se neke nove asocijacije, misli. I ovo nas prisiljava da iznova počnemo razmišljati. Isusove prispodobe donose Boga i Božje kraljevstvo u vezu s aspektima koji stvarnost i ljudsko iskustvo ne odmah povezuje s Bogom i Kraljevstvom Božjim.
Današnje evanđelje spada u takozvano „posebno Matejevo blago“, jer se ova prispodoba nalazi samo kod Mateja. Isus je napustio Galileju i prešao u Judejsko gorje, put ga vodi dalje u Jeruzalem. Kao izlječitelj i čudotvorac privlači mnoštvo ljudi, sukobi sa farizejima i pismoznancima su u punom jeku. Radikalnost Isusove poruke sve je jasnija.
Radnici u vinogradu
U prispodobi o „radnicima u vinogradu“ su iskustva ljudi, na iznenađujući način, povezana s govorom o Bogu i kraljevstvu Božjem. Poznate slike o Bogu se ponovno uzimaju: Bog je ljubav, Bog je milosrđe, Bog je pravedan. Ove vlastitosti Božje su nam dobro poznate, a opasnost je vrlo velika ako mislimo: Jasno je kakav je Bog. U Matejevoj tradiciji nam je preneseno: „Kraljevstvo je Božje kao domaćin…“
Prispodoba poziva da sami počnemo misliti. Pustite sada asocijaciju, uzmite svoje misli u ovaj tekst. Evo nekih misli kao pomoć, a vi sami razvijajte dalje.
Možda se pomislili kao i ja: ipak je ovdje negdje prispodoba nepravedna, a u isto vrijeme je pravedna. Uglavnom shvaćamo kao pravednu ako svi moraju donijeti isti rezultat. Ista plaća za isti rad nije neka društvena ili feministička tema, nego je po sebi razumljiva. I onda ovakav tekst. Ako gledamo potrebe svakog pojedinog čovjeka, onda jedno dijete treba drukčiju pratnju i podršku, nego drugo dijete. Promatrati pojedinog čovjeka znači i dopustiti da potrebe dođu u središte, a onda se „prebacuje“ ono što mi nazivamo pravednim. Je li to pravedno željeti biti prema nekome pravedan?
Ne prema uspjehu, nego orijentiran prema potrebama
Božja vladavina, tako želi reći prispodoba, se ne ravna prema uspjesima, nego prema potrebama čovjeka. Jedan denar je potreban za preživljavanje. Rekli bismo „egzistencijski minimum“. Prispodoba je vrlo pravedna – u mojim očima kad kaže da je Bog pravedan, jer želi reći: najprije svaki čovjeka treba živjeti, svaki čovjek ima pravo na život. Za imati mjesto kod Boga ne možemo mjeriti prema tome kada je netko došao. Ovo pitanje je veoma zanimalo zajednicu. Jesu li svi pred Bogom jednaki? Židovi i ne –Židovi, oni koji su u zajednici angažirani – i oni koji su došli kasnije? Ovaj vid dolazi na kraju do izražaja.
Možemo naći i druga razmišljanja i misli. Prispodoba se ne može potpuno protumačiti nego nas potiče, uvijek iznova, na promišljanje, tumačenje.
1.
Biti slobodan po vjeri Uz Fil 1,20-24,27
„Junaci“ i „prosječni ljudi“
Devedesetih godina prošlog stoljeća mnoge su ličnosti iz političkog, društvenog, umjetničkog pa i Crkvenog života došli iz Istočne u Zapadnu Njemačku. Oni su bili junaci za vrijeme totalitarnog, komunističkog režima. Oni su se ponašali „normalno“ u okolnostima koje su imali na raspolaganju. Ili su se brinuli za svoj vlastiti život ili su se borili da dobiju nekakav slobodan prostor za Crkvu, što je bilo moguće samo uz neke kompromise s državom. Tako su govorili neki predstavnici Crkve. Sve bismo mogli, na neki način, shvatiti, posebno oni koji su živjeli pod diktatorskim okolnostima, samo za to ne bi imali razumijevanja oni koji su pod tim režimom trpjeli. Povijest prošloga stoljeća pokazuje da je bilo malo mučenika, da je otpor dolazio uglavnom od pojedinaca i on se oslanjao na njih. A te su karizmatske osobe imale utjecaj koji nije nikako izmjerljiv. Oni su mogli, bez obzira što je s njima bilo, pokrenuti nešto, što izvanjska sila više nije mogla zaustaviti. Upravo rizik suprotstaviti se velikim opasnostima, može čovjeka učiniti vrlo jakim i osposobiti ga za djelovanje.
Granične situacije
Iz svjedočenja potlačenih ljudi je jasno da baš granične situacije oslobađaju snage za koje se nikad ne bi vjerovalo da ih netko posjeduje. Opasna izloženost vodi, tako radikalno, prema onom bitnom pred čime nestaju sve one nebitne stvari. To nam mogu, možda, potvrditi i stariji ljudi koji su preživjeli strahote rata ili progonstava. Tamo gdje se radi o vlastitom preživljavanju i o neposrednoj odgovornosti za druge, oslobađa se velika energija. I kasnije se čovjek pita kako je to bilo moguće takve opasnosti prevladati. U odstojanju čak to i nije moguće reći, to određuje konkretna situacija.
No, te energije, u graničnim situacijama, ipak ne ostaju neprotumačive. Psiholozi govore da snaga za nadvladavanje ili za izdržavanje graničnih poteškoća izvire iz fenomena vjere. Sigurno da vjera može odvesti do fundamentalističkih ideologija, ali ima i jednu, nikad rasvijetljenu, snagu koja nosi i motivira. Ona može, kako je to Isus rekao i „brda premještati.“ Vjera u vlastitu mogućnost stajanja ili vjera u Boga, koji je na spasiteljski način prisutan u nevolji, a koji će jedini biti budućnost, sasvim sigurno, u jednoj moći koja se ne da prisiliti, ali koja se i ne može na silu dobiti i zato je sila slabih.
Pavlova vjera
Ovaj fenomen vjere je i snaga koja nosi apostola Pavla. Slušamo u poslanici Filipljanima da je Apostol – iako u Efezu – u tamnici i da čeka na ishod postupka. Pavlova izjava da ne zna što je za njega bolje, nekakav pozitivan ishod ili da umre, možemo samo razumjeti iz ove velike nutarnje snage. Ne trebamo Pavla činiti junakom, jer on ne govori o nekoj želji za mučeništvom. Granična situacija njegova boravka u tamnici dovela ga je do toga da prihvaća svoju sudbinu. Uvjerenje koje je dobio da je sve radi Krista, darovalo mu je nutarnju slobodu u slučaju da zbog Boga izgubi tjelesni život. Apostol je razumio jednu istinu da je vjera u Isusovu stvar, u njemu oslobodila snagu, da u naizgled bezizlaznoj situaciji, u opasnosti od smrti, vidi perspektivu života.
A mi?
Kako danas s time postupati? Imam dojam da neprestana bol i patnja koju danas susrećemo na svakom koraku, strahovito pritišće današnje, sekularizirane ljude. Opažamo da, koliko god smo vjerovali u dobar ishod povijesti, nismo daleko odmakli. Mjesto velikih despotskih sila, danas su došli građanski ratovi, protjerivanja, etnička čišćenja. Nevjernik danas stoji pred kaosom vlastite utopije. I onaj koji vjeruje stoji pred pitanjem. On stoji pred pitanjem o Bogu koji mu može pružiti mir. I ovdje mi stojimo pred izazovom: je li u nama vjera u Boga oslobađa takvu energiju koja čini da progonjeni prežive? Može li ta snaga u nama urediti naš život? Vjerujmo čvrsto u Boga i onda ćemo moći opstati, kako u mislima, tako i stvarno pred mehanizmima današnjeg svijeta i nećemo pred njima kapitulirati, nego ćemo se učvrstiti u vjeri da je Bog jedina šansa ovoga svijeta.
Pavao kaže, na drugom mjestu: „Naša domovina je na nebesima.“ Time ne govori da se nas zemlja ništa ne tiče, nego da je Bog gospodar zemlje i da mi trebamo tako živjeti i tako djelovati.
2.
Je li Bog nepravedan?
Bertolt Brecht pripovijeda sljedeću epizodu: Upitali su gospodina K.« Što vi činite kad volite jednog čovjeka?« »Napravim o njemu jednu predodžbu.« odgovori gospodin K »i brinem se da joj se izjednači.« »Tko? Zamišljeni lik?« »Ne«, odgovori gospodin K. »čovjek!«
Ovim razgovorom kritizirao je pisac način kako ljudi, često, jedan s drugim postupaju. Mnogi supružnici koji bi se htjeli voljeti, poznaju ovaj način ophođenja. Svaki napravi o drugome nekakvu sliku i očekuje da se onaj drugi, za vrijeme bračnog života, približi toj zamišljenoj slici. Ne da se zamišljena slika treba prilagoditi čovjeku, nego se čovjek treba prilagoditi toj zamišljenoj slici. Zbog nekog takvog, krivog očekivanja razbili su se mnogi brakovi.
Ovo što je rečeno ne vrijedi samo za brakove, nego su se zbog ovoga raspala i mnoga prijateljstva, ali od toga trpe i mnogi stranci. Mi smo razvili neke predodžbe o drugima i očekujemo da se drugi, smjesta, prilagode našim željama, da drugi budu takvi kakve smo mi zamislili. Ako pak drugi ne odgovaraju, onda se vrlo brzo razočaramo, ne nad nama, nego nad njima. Tako propadaju ljudski susreti i ljubav.
Onaj razgovor gospodina K. možemo mirne duše primijeniti, ne samo na naš odnos s ljudima, nego i na naš odnos s Bogom. Mnogi ljudi nose u sebi sliku Boga koju su sami stvorili: sa ili bez brade, kao knjigovođa ili učitelj, lako razdražljiv i uvredljiv. I očekujemo da se on prilagodi svim našim zahtjevima. Neki dan sam čuo: »molio sam Boga, ali me nije uslišio.«
Ponašanje vlasnika vinograda, o kojem nam Isus govori danas, nikako ne odgovara našim poimanjima Boga. Po našem mišljenju, Bog mora biti pravedan i po našim kriterijima isplatiti radnicima za njihov rad u vinogradu. Ako to ne napravi, onda je on jedan nepravedni Bog. I mnogi ljudi su se potpuno prevarili i razočarali u Bogu kojega su sami zamislili.
Biblija nas izričito opominje da se čuvamo napasti staviti Boga pod našu kontrolu. »Ne čini sebi nikakve slike Boga.« (Izl 20,4) glasi jedna od zapovijedi, a kod Izaije nalazimo: »Misli moje nisu misli vaše.« (55,8) Bog je mnogo veći, bolji, mnogo ljudskiji, nego što ga mi možemo zamisliti. Pitanje vlasnika vinograda, iza kojeg se Bog sakriva, »zar si ti zavidan, što sam ja (prema drugima) dobar?« (Mt 20,15) je koliko kritika naše predodžbe o Bogu, toliko i objava njegova bića.
Sigurno bismo mogli napraviti cijeli popis onoga što smo sve činili. Tako je u životu, tako je i kod Boga, misle mnogi, ali Isus ovdje križa našu računicu.
Priča s neočekivanim završetkom
Upravo ovdje se susrećemo s radnicima u vinogradu koji su radili od 6 ili od 9 u jutro. Oni su radili po pogodbi za 1 denar. U to vrijeme je jedna obitelj s tim mogla vrlo dobro živjeti jedan dan. Tako se čovjek cijeli dan, cijelu, godinu trudi da dobro preživi, a da pri tom na Boga ne zaboravi. I tada dolazi svakome njegova zarada.
Ali Isus ispriča priču s interesantnim završetkom. On govori da radnici dolaze pri kraju, prije nego se zatvore vrata, popodne oko 17 sati kad je već hladnije i kad više nije bilo dnevne žege. I svi su dobili istu plaću: oni koji su podnosili žegu dana i oni koji su došli pri kraju.
I upravo ovdje Isus ruši naše ljudske odredbe. Ali nas, u pripovijesti, smeta da je gospodar vinograda slao radnike u vinograd pri kraju dana. Ne smeta nas da su zadnji dobili cijeli denar. I po tome su oni koji su duže radili očekivali veću plaću. Ali Gospodar plaća i njima jednako. I zbog toga se bune oni koji su cijeli dan radili. Ovaj protest bi se mogao i ovako shvatiti: »Ti nas izjednačavaš s onima koji su cijelog života radili ono što hoće, a tek na kraju života su našli put k tebi.« Zar i mi, ako smo u istinu iskreni, ne dajemo pravo radnicima cijelog dana?
Božja mjerila
Tako velika je dobrota i razumijevanje vlasnika vinograda da on jednostavno daruje, zadnjima i predzadnjima, ono što trebaju za život. I dobrotu se ne može osuditi. Ovdje Isus pokazuje jednu važnu stranu Boga. Bog ne računa po našim mjerilima koja gledaju na posao i ono što se učinilo. Bog ne pita koliko koji pojedinac može učiniti. Bog ne bira. On nudi svakome svoju dobrotu - i to do najzadnjega. Tako glasi Isusov odgovor na kritiku ljudi, onda kao i danas - spasenje se Božje ne može zaslužiti. Da, spasenje Božje je ponuda - dar svakome pojedinome.
Radostan sam da je Isus ispričao ovu priču. Sada mi je jasno da Bogu ne moram pokazivati nikakav naporan rad. Bog mi jednostavno daruje ono što mi nedostaje za život u zajedništvu s njime. Pa i onda kad mnoge stvari u mom životu nedostaju ili krivo idu. On mi nikada neće oduzeti moje ljudsko dostojanstvo, a upravo to mi često puta uništavamo - oduzimamokad govorimo » ovaj je za to» i »onaj nije za to.« Pitanje o vrijednosti jednog čovjeka nećemo mi ovdje, na ovoj razini riješiti, nego će to učiniti netko drugi.
I još jedna šansa stoji u današnjem evanđelju. A to je da vježbamo naše oči - naš pogled. U evanđelju se govori o radnicima prve ure:« Ili je oko tvoje zavidno?« I kroz ovu Isusovu priču vidim veliku šansu da vježbamo naše oči. Školovanje očiju da ih ozdravimo od zla. Možda bi, za početak, bilo dobro prisjetiti se ove priče kod onih ljudi za koje mi i ne marimo znati, a njih Bog ipak prihvaća. I zašto ne bismo i mi na takvim ljudima otkrivali dobre strane.
Želim svakome od nas jedan takav, Božji pogled!
3.
Bog je slobodan u darivanju
Isto pravo za sve
Gdje bi došao učitelj koji bi tako postupio? Koji bi doslovno, u posljednjoj minuti, dao pozitivnu ocjenu onima koji nisu ništa radili kroz »žegu školske godine« i jednako su prošli kao i njihov marljivi susjedi? A tek oni drugi, koji se ne moraju za ništa mučiti, jer im sve pada u krilo: talenti i simpatije...? Gdje je tu pravednost? Ovaj primjer se vrlo jednostavno može prenijeti i na druge životne situacije.
Uspoređivanje s drugim - otrov za zajednički život
Svuda nailazimo na zavist. Teško nam je vjerovati da je netko pravedan ako ne vidi i ne priznaje naša stremljenja i naše uspjehe. Umjesto da se radujemo da imamo ono što nam je potrebno, mi smo uglavnom nesretni zbog toga što drugi imaju. Ako se stvarno tako ponašamo, onda sličimo djeci koja kod najmanje razlike viču: » To je nepravda! Jer je on dobio veći komad kolača, nego ja.«
Bog po našoj slici?
Ovo naše razmišljanje i ponašanje prenosimo i na naš odnos prema Bogu. Zar ne osjećate neku zavist ako opazite da ste vi bili Bogu cijelog života vjerni, a drugi se obrate tek na kraju života i spoznaju da ima Boga pred kojim moraju dati račun? Razmišljanje o plaći nam leži duboko u kostima. Ako biste vi, kojim slučajem, bili među onima koji su došli posljednje minute, zar se ne biste radovali takvoj nagradi koju ste dobili, a koja je »nezasluženo veća« nego što ste očekivali?
Našim mjerilima pravednosti, jednostavno, ovdje nema mjesta. Ova prispodoba nam ne govori o slici koju mi imamo prema Bogu i njegovoj pravednosti, nego o pravednosti po Božjim mjerilima, držanje koje se i nama preporuča ako smo ljudi po Božjoj slici i ovoj usporedbi ili pak to želimo biti, ako s pravom nosimo ime »kršćanin«.
Moramo shvatiti i shvaćamo da ne prestajemo praviti Boga po našoj slici. Njega koji nam opet i opet ponavlja: »moje misli nisu vaše misli i moji putovi nisu vaši putovi (usp 1.čitanje)
Božja pravda i milosrđe su neodjeljivi
Za nas ljude su to dvije suprotnosti, proturječja, jer je naše poimanje pravde samo ljudsko poimanje. Bog ne računa onako kako mi računamo. On daje, a da ne broji. Zar može dobar gospodar biti nepravedan? Njegova pravednost se ne može uspoređivati. Tko računa i tko hoće Boga prisiliti na svoje pravo, taj neće dobiti ništa što je za sebe izračunao: to znači da će otići prazan u usporedbi s onim što Bog daje. Mnogo će bolje biti prepustiti Bogu izračunavanje nagrade.
Sve je nezasluženi dar - moja ti je milost dostatna
Božja nagrada je dar koji izmiče ljudskim mjerenjima. Svi mi ovisimo o Božjoj dobroti. Tko od nas može samo jednog trenutka misliti da smo mi radnici prvoga sata?
Mogli smo se čitav dan (život) truditi, a uvijek će postojat neizmjerna razlika između onoga što smo zaslužili i što nam je Bog darovao kao čisti dar, isto kao što nema nikakve relacije (veze) između naših grijeha i Božjeg oproštenja, inače bismo mi sami konstruirali našu svetost zbog vlastitih napora i »takozvanih zasluga«. Ipak se naš dio traži i poželjan je.
Kako ćemo doznati i naučiti što je ispravno držanje?
Trebamo ostaviti Božju slobodu u darivanju, nikad se ne prestati radovati njegovoj velikodušnosti i dobroti, gladovati i žeđati za njegovom pravdom, a da se ne plašimo da ćemo mi, pri tome, biti uskraćeni. - Bog ne računa na jeftin način (Misli 2). Uvijek u životu misliti kako ojačati one koji misle da su u svakoj situaciji uskraćeni. Ako se tako vladamo, onda smo uistinu sretni.
4.
*Jedna pripovijest o pravdi i dobroti
Od Boga izabran i stavljen u njegovu službu
Nepojmljivo je u vremenima kao našim, da na biro rada dođu majstori gradnje i vlasnici tvornica ili drugih poduzeća kako bi tu našli radnike za svoje pogone. Dugačak red onih koji traže posao u našem vremenu, čini nam stranom Isusovu sliku o zemljoposjedniku. Htio bih Isusovu pripovijest ostaviti tako kako je ispričana da bih iskusio što je s njom htio kazati.
Ja vidim opisanog zemljoposjednika koji «rano ujutro napušta svoju kuću, kako bi unajmio radnike za svoj vinograd». On to čini pri trećem satu. Pogledajmo mi, ovdje, orijentalno dnevno vrijeme. Počinje u 6 sati ujutro, s prvim pokušajem da unajmi radnike. Tako čini u 9 sati, drugi pokušaj. Budući da je poduzeće veliko, to je razumljivo. On mora imati mnogo posla ili trenutno veliki zadatak, kada u 12 i 15 sati još jednom ide kako bi našao suradnike. Nevjerojatno i nerazumljivo je traženje radnika u 17 sati popodne kada radni dan ide kraju. To je privredno neshvatljivo. Najkasnije ovdje se stavlja pitanje je li posjednik zaista oslovio radnike stoga što ih treba.
Htio bih ovdje uvesti skrivenu točku u igru, s kojom hoće Isus prenijeti svoju blagovijest: «S Božjim kraljevstvom je kao sa zemljoposjednikom. Kada zemljoposjednika zamijenimo s imenom Boga, o kojemu pripovijest govori, bez da ga imenuje, moramo konačno reći: tako kako je ovaj zemljoposjednik djelovao, tako djeluje Bog. On je ovdje objasnio kako postupa Bog:
- Kao prvo: Bog je onaj koji ne čeka na upit kvalificiranih ljudi, već on ide. U vlastitoj inicijativi oslovljava ljude i zove ih da budu njegovi suradnici. On njima prilazi, bez da ih prije poznaje ili da mora znati njihove sposobnosti. On hoće ljude koji slijede njegov poziv.
- Kao drugo: Bog nije dobar, a da ide samo jednom i unajmljuje suradnike, već čini to drugi i treći put. I još je naglašeno djelovanje Boga koji se očituje u tome da je on i one «koji su ostali» u zadnjem satu oslovio i kaže: «Idite i vi u moj vinograd». Izričaj Isusov, u ovoj usporedbi, pokazuje da Bog svakog poziva u svoju službu – kako one koji se nude, tako i one koji se kasnije ohrabruju, a također i one koji vjeruju da se poziv na njih više ne odnosi, jer su se ustezali, zadržavali i čekali.
Plaća stavljena u perspektivu
Između zemljoposjednika i prvih radnika bio je dogovoren denar, uobičajena dnevnica. Na to se s njima dogovorio, prije nego što su započeli raditi. Za radnike trećeg, šestog i devetog sata znači, nešto manje po ugovorenoj uredbi: «Ja ću vam dati što je pravo». Oni su se u to upustili, iako su mogli izračunati da će dobiti manje, nego oni zaposleni cijeli dan. I oni koji su bili od njega oslovljeni tek pred kraj, mogli su misliti: Mnogo neće iz toga izaći, možda za komad kruha – bolje nego ništa.
I tada sat naplate. Na ekstremno provokativan način Isus priča dalje. Da je zemljoradnik isplatio radnike po onom redoslijedu po kojem ih je unajmio, ništa se ne bi dogodilo – ali ni naglasak priče ne bi bio tu, ono što Isus hoće saopćiti. Mrmljanje i zavist radnika «prvoga sata» opisuje on kao «zavist». A njegovo djelovanje kao «dobro», jer on i zadnjima smije dati ono što smatra za pravo. Isus pokazuje, u ovoj priči, Božja mjerila po kojima on nagrađuje. Nisu tu brojevi satova i ugovoreno – «ako to učiniš, tada...», već spremnost suradnika za Nebesko kraljevstvo. Usredotočiti svoj život na Božji poziv i za to očekivati odgovarajuću plaću od njega u Nebeskom kraljevstvu Isus odvaja od onoga što ću za to dobiti. Isus postavlja u prostor jedno mjerilo o odnosu Boga u kojemu on susreće ljude: ne pravednost, nego dobrota i velikodušnost. Ako kod radnika «prvoga sata» dođe do zavisti, tada se diskvalificiraju sami u očima Božjim. Oni ne mogu polaziti od toga da budu u Nebeskom kraljevstvu prvi ako ne prepoznaju i ne akceptiraju Božja pravila.
I preko očekivanja podaren
Time smo kod zaključne rečenice današnjeg evanđelja: «Tako će posljednji biti prvi». Ova rečenica koja se upotrebljava i na drugim mjestima Evanđelja, ne zaokružuje Isusovu pripovijest, već stavlja pitanje više nego pripovijest: kako mogu ja «pravedno» živjeti kako bih došao u Nebesko kraljevstvo? Isus nas dovodi do ophođenja Boga s ljudima. Čovjek ima svoju pretpostavku o Nebeskom kraljevstvu, o pravednosti koja se vrši tamo od Boga i samokritično što on može očekivati na temelju svojega rada i muke. Isus pušta ljude u ovoj pripovijesti da padnu na nos svi koji hoće s Bogom trgovati i s njim se obračunavati – na osnovu svojega vlastitog procjenjivanja. Kako god izgledalo razumno, to je tada nerazumno u očima Božjim. Njegovo mjerilo prepoznati i znati da smo mi pozvani od Boga i da se ovo pozvanje sastoji jednostavno u tome da budemo kod njega, jest za mene zadatak.
«Prvi» sam kod Boga onda kada sam spoznao da se nagrada u prvom redu sastoji u tome biti osobno oslovljen od Boga i u drugom, biti od njega obdaren onako kako ja, nikada u svojemu životu, ne mogu zaraditi. Plaća za jednoga koji traži Boga ne može biti veća ili manja od biti kod njega. I još je važno, po izričaju ove pripovijesti: ne postoji niti jedan čovjek, koji se pojavljuje u nebu i kojemu Bog na temelju njegove zasluge daje mjesto u prvom redu. Onaj tko se oko toga prepire, još nije sposoban za Božje kraljevstvo. To je jedino Božji dar, biti kod njega ako slijedimo njegov poziv.
Za kraj:
Za koga je Isus pričao ovu pripovijest? Da li su to bili farizeji, da učenici, ili mi kršćani danas?
Ovo su farizeji koji su računali, kroz obdržavanje zapovijedi i zakona, na jedan poseban povlašteni položaj, već za vrijeme života i istodobno jedno mjesto u nebu – sve po točnom ispunjenju ovoga. Oni računaju s tim da će imati jedno dobro mjesto u Nebeskom kraljevstvu.
Učenici: u nekoliko redaka današnjeg evanđelja kaže Petar Isusu: «Mi smo sve napustili i tebe smo slijedili. Što ćemo za to dobiti?» On nije daleko od prijašnje grupe.
Mi: dvije tisuće godina kasnije, još uvijek ispunjenje samo kroz zapovijedi Isusa i Crkve, hoćemo svoje mjesto učvrstiti na zemlji i očekujemo našu odgovarajuću plaću u nebu.
*P. Feri Schermann prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen
5.
Propovijed za žetvenu zahvalu
(ova svečanost nije prisutna u mnogim krajevima, a ponegdje se slavi veoma svečano, bilo bi dobro i o tome razmisliti. Evo misli za tu prigodu.)
On me drži na rukama i čini da cvjetam
„Ne može se ni zamisliti što Bog može učiniti iz dijelova našeg života, samo ako mu se potpuno predamo.“ B. Pascal
Pričao mi je jedan pater da su mu uvijek u sjećanju misije u Müncbachu. On je bio dvije sedmice u školi, dječjem vrtiću, kod bolesnih i roditelja prvopričesnika. Ono malo slobodnog vremena bilo je iskorišteno za dobro posjećene privatne razgovore. I došao je završetak misija. On kaže da još uvijek vidi brojnu djecu, koja su došla sa svojim roditeljima i crtežima kao uspomene- darovi. Malo su pričali o roditeljima i starijima koji su za vrijeme misija našli radost u vjeri. Sada mislim na sebe i sve koji su na kraju zajedno sa mnom pjevali:«Tebe Boga hvalimo« Činilo mi se da je svaki pojedini, u tom trenutku, Bogu osobno govorio «hvala«. Mislim da je svaki prisutni mogao i imao zašto reći Bogu hvala.
To je bio jedan doživljaj za album i uvijek mi dobro čini kada malo unazad gledam u album.O događajima razmišljati i njih prosuđivati je druga stvar. To promatramo s jedne druge strane života. Mislim da bismo trebali naučiti gledati svoj život i svoje trenutno stanje, kroz Božje naočale.
Ako svoj prošli život gledam Božjim očima, onda ću dobiti jedan sasvim drugačiji pogled na događaje, pa ću otkriti da mnoge stvari nisu bile slučajne kako mi se, u prvom času, činilo. Otkrit ću da mi je sam Bog mnoge stvari darovao, a da ja to uopće nisam planirao, htio ili zaslužio. I od tuda učim najmanje stvari shvaćati kao darove Božje.
Žetvena zahvala je dugo vrijeme bila shvaćana kao stvar seljaka i zemljoradnika. U crkvu su se donosili prekrasni i najveći plodovi polja i vrtova.
Ako mislim na one bezbrojne darove koje mi je Bog dao kao nezasluženi dar, onda ne trebam ići u vrt, ni u polje tražiti plodove. Niti treba sa tavana crkve iznositi prašnjavu žetvenu krunu koju ću malo obnoviti da bih dostojno mogao slaviti ovaj dan.
Trebam naučiti potpuno spontano moći reći - hvala. A onda neću trebati dugo tražiti, u bilo kojem odsjeku života, ono za što moram i mogu Bogu reći hvala. Mnogi trebaju puno vremena da bi, nakon nekog doživljaja, mogli reći Bogu hvala.
Zato je žetvena zahvala svečanost spoznaje: nema ni jednog časa života u kojemu nije On kraj mene. Žetvena zahvala je i slavlje povjerenja: On me drži na svojoj ruci i brine se za mene - pa i onda kad žetva mog života potpuno zataji ili slabo urodi. Žetvena zahvala živi od nade: On čini da ja »cvjetam« poput »ljiljana na polju«. On obogaćuje moj život.
Molitva
Gospodine, molimo te za oči koje su osjetljive na znakove nevolje, na mig za pomoć.
Molimo te za otvorene uši da čujemo i poluglasnu molitvu drugih za pomoć.
Molimo te za osjetljivost ophođenja s ljudima koji su »teški« da imamo dobro mišljenje o brigama koje nam je netko povjerio, kao i za učiniti ono što smo nekome obećali.
Molimo te za dobre živce da se međusobno ne glođemo zbog sitnica, jer ti ne želiš imati izranjene ljude.
Molimo te za radosno lice i za smiješak koji iz srca izlazi, a koji bi mogao i trebao druge razveseliti.
Ti si nam se očitovao kao prijatelj; daj da postanemo prijatelji ljudi. Daj da budemo prema drugima tako plemeniti kako je to bio Isus.
U mjestima gdje je običaj slaviti III.nedjelju u mjesecu u čast sv. Sakramenta može poslužiti i ovo:
uz 25. nedjelju kroz godinu (poslije mise)
Pjesma: Klanjam ti se smjerno
Izlaganje presvetog
Sada podignimo svoje oči prema pokaznici na oltaru. Obnovimo živu vjeru da je on ovdje među nama i da nam sada govori. Poslušajmo ga:
- Idi i ti u moj vinograd. – Ovaj poziv je upućen svakome od nas. Onoga časa kad su roditelji stvarali moje tijelo, Bog je rekao idi u moj vinograd. I od tada smo mi, svaki od nas, u vinogradu Gospodnjem.
- Vjerujem li da će mi on konačno isplatiti ? Sada gledajmo prema pokaznici i pitajmo se kakvu bi nagradu sada primio.
- Vama djeco Isus govori – Idi u moj vinograd- tvoja zadaća je sada rasti, učiti, odgajati se. Što mislite kakvu bi sada plaću dobili za svoj dosadašnji rad.?
Vi mladi, vama Isus govori idi u moj vinograd- Pogledajte s ljubavlju prema pokaznici na oltaru, pokušajte razabrati što svakome od vas Isus sada govori: dao sam ti vinograd tvoga tijela, mladosti, što si učinio od vinograda svoga tijela? Možda si ga dao drogi, alkoholu, seksu? Kad bi sada Isus isplaćivao nadnicu za tvoj rad u njegovu vinogradu, kakvu bi plaću primio?
Vama, roditelji, Isus danas govori idi i ti u moj vinograd. Dao vam je djecu kao vaš vinograd, kakvu biste plaću dobili sada za vaš rad, za odgoj djece?
Svima od nas Isus sada govori – idi i ti u moj vinograd. Možda mislimo da nama Bog mora platiti kako mi od njega tražimo. Mnogi će se razočarati kad vide da nema onih u nebu za koje su oni mislili da će biti sigurno tamo. Kako će se iznenaditi kad vide da su u nebu oni koje oni nikad tamo ne bi pustili.
A sada molimo Isusa gledajući u Hostiju na oltaru za sve naše potrebe. Preporučimo Isusu u tišini sve naše prijatelje, rodbinu znance. Dovoljno se sjetiti samo imena. Isus pozna svakoga od nas.
U tišini molimo Isusa za članove naše obitelji, spomenimo se njihovih imena.
Molimo Isusa posebno za bolesne, stare i nemoćne, sjetimo se njihovih imena.
Recimo Isusu i imena onih osoba koje nam nisu drage i simpatične, molimo za njih.
Pomolimo se za naše pokojne, recimo Isusu njihova imena.
I u tišini iznesimo Isusu sve naše osobne potrebe.