Kristov put – put Crkve!
Put Crkve ne može biti ništa drukčiji od Gospodinova puta. Kamo ide Crkva? Odgovor na to pitanje je, u biti, vrlo lagan, jer postoji samo jedan odgovor: Crkva ide onamo kamo ide Isus.
Crkva i ne može ništa drugo, nego slijediti Isusove tragove, jer je Crkva ovisna o Isusu kao, oprostite na usporedbi, vjedro o bunaru. Bez bunara vjedro ne koristi ništa. Može, u najboljem slučaju, biti odloženo negdje u kutu i u njemu se sakupljati smeće. Bez živog zdenca, Isusa Krista Crkva može, u najboljem slučaju, služiti za sakupljanje povijesnog otpada. No, to nije ni smisao, ni uloga Crkve.
Smisao i uloga Crkve je povezana s izvorom žive vode, Isusom Kristom i ljudima nuditi iz toga bunara (izvora), a ne iz kakvog drugog, živu vodu – vodu koja čisti, oživljava i jača.
Dakle, ostaje samo jedno: biti povezan s Kristom.
I ponovimo pitanje: gdje ide Crkva? Kamo vodi put ako Crkva ide Isusovim putem? I tu je odgovor jednostavan, nalazimo ga u blagdanu kojega Crkva slavi: Krštenje Gospodnje U ovom događanju nam se objavljuje kakav je put kojim je Isus išao. A time i naš put kojim mi, kao Crkva, trebamo ići.
Jedno znamo i uvjereni smo: put kojim Isus ide vodi Duh Sveti. Luka to, u svom evanđelju, naročito naglašava. Tako i mi, kao Crkva, trebamo pustiti da nas vodi Duh Sveti. Drugog puta nema.
Svaki drugi put vodi na stranputicu.
Isusov put vodi kroz tri postaje
• u pustinju
• u pogansku Galileju
• u Jeruzalem
Time su naznačene tri odlučujuće postaje Crkve.
Isus najprije odlazi u pustinju. Tu ga Ivan krštava krštenjem pokore, sluša propovijedi o pokori. Tu Duh Sveti potvrđuje njegovo sinovstvo i njegovo poslanje. Onda počima 40 dnevni put. Tako se priprema za svoje javno djelovanje, iako je već 30 godina živio u tajnosti i nije otkrivao svoje poslanje, ni svoje sinovstvo.
Prije nego Crkva pođe k ljudima naviještati vjeru, dijeliti sakramente, s vjernicima slaviti euharistiju ili bilo što drugo činiti u „ime Gospodnje“, mora duhovno poći u „pustinju“ i činiti pokoru. Odgovorni u Crkvi, pa bili to svećenici, vjeroučitelji, bilo tko, tko u Crkvi vrši neku javnu službu, da bi mogli plodno, djelotvorno i osvjedočeno raditi, trebaju sami potražiti u tišini živo zajedništvo sa živim Bogom. Sve riječi, svi znakovi će biti bez snage, suhi, bezlični ako ih uvijek iznova ne podržava živi primjer onih koji su za to pozvani.
I Crkva mora, s vremena na vrijeme, osjetiti da i ona ide kroz pustinju, da je na putu kroz klance, da ide bez zemaljske sigurnosti, s ničim drugim u torbi, osim Isusovog obećanja „ evo ja sam s vama, u sve dane, do svršetka svijeta…“ (Mt 28, 20)
Pustinja je mjesto gdje Duh vodi Isusa (Lk. 4,1) i Crkvu..
Potom počne Isus svoje djelovanje u Galileji. Tu je odrastao, tu je njegova domovina. A što je bila i kakva je bila ta Galileja? Zemlja u kojoj nisu bili samo pobožni, nego i nepobožni, grješni, čak i pogani. Ljudi različitog mišljenja i ponašanja. Nije bilo nekog posebnog okruženja. Tako, za Isusa, Galileja nije bila nikakvo ugodno poslanje, nikakav šećer ili bonbon. I ništa čudno da su ga ljudi, nakon prvotnog oduševljenja, počeli odbijati i odbacivati (Lk 4, 16-30) On im smeta – žele ga odbaciti.
I Crkva mora danas tražiti put kroz bezbožnu Galileju, mora ići u tu pogansku Galileju (Mt 4,15). Ići u pogansku Galileju je zadaća Crkve. Bezbožna Galileja su danas veliki zapadni gradovi kao Frankfurt na Meini gdje je 1995.g. bilo kršteno samo 7% rođene djece.
Bezbožnu Galileju nalazimo danas u našim školama i sudnicama, gdje se odbacuje križ - znak vjere i naše kulture.
Bezbožna Galileja se nalazi u našim župama, gdje se više ne moli i gdje televizija zauzima mjesto bogoslužja, molitve i razgovora.
Isus se nije stidio i plašio ići u tu pogansku Galileju. Ići u pogansku Galileju je i danas zadaća Crkve.
Poput Isusa i Crkva danas nalazi bolesne ( Lk, 4,40). Možda više bolesne na duši, nego na tijelu, sakate zbog težine životnoga križa (usp Lk 5, 17 – 26). Kao Isus kod nadstojnika u Kafarnaumu, tako i Crkva nalazi vjeru i povjerenje ondje gdje ne bi nitko očekivao. I kao što je Isus nekad ljude pozivao koji su ga nasljedovali – trebalo bi i danas biti ljudi u Crkvi koji će ostaviti mreže i nasljedovati Isusa slijedeći njegov poziv.
I konačno, Isus ide u Jeruzalem: da, tu on želi dovršiti svoje djelo i učiniti kuću Očevu kućom molitve (usp Lk 23,43). On zna da njegova smrt nije završetak, nego prolaz k uskrsnuću (usp Lk 23,43). Zato je Jeruzalem mjesto gdje on, s učenicima, slavi posljednju večeru, oporuku ljubavi, gdje će kraljevstvo Božje naći svoje ispunjenje. (Lk 22, 16-18)
Crkva neće ostati vjerna poslanju ako ne ostaje uz Isusa da bi s njim umrla i uskrsla.
„Tko ovo dijete želi radosno primiti i poljubiti“
najprije s njim mora trpjeti i muku podnijeti
i s njim umrijeti i duhovno uskrsnuti
i postići vječni život, kako se to i na njemu ostvarilo!“
Misno slavlje
Pozdrav:
Gospodin naš, Isus Krist, koji je radi našega spasenja umro na križu, neka bude sa svima vama.
Uvod: Svake nedjelje se sjećamo uskrsnuća Gospodinova i nedjelju slavimo kao dan uskrsnuća. Ove godine blagdan Uzvišenja sv. Križa pada u nedjelju i zato ćemo se danas, na poseban način, u ovom bogoslužju sjetiti i njegove smrti na križu.
Ako je ljubav Božja pobijedila po križu, onda je uskršnje jutro očiti odraz te pobjede. Želimo se prepustiti ovoj ljubavi i molimo za oproštenje.
Molitva vjernika:
Pomolimo se Gospodinu našemu, Isusu Kristu koji je sa sobom na križ ponio bijedu svijeta:
Za ljude u sušnim, bezvodnim područjima, molimo te
Za bolesnike na cijelome svijetu, a posebno u našoj župi, molimo te
Za sve one koji ne žele prihvatiti svoj životni križ i zbog toga upadaju u velike poteškoće, molimo te
Za sve ljude u čijim rukama leži sudbina i budućnost ljudi, molimo te
Danas te molimo i na poseban način za teško bolesnu djecu, molimo te i za sve mlade ljude koji se nalaze u tami alkohola, droge, lutaju u sektama i seksualnoj raspuštenosti
Sada u tišini iznesimo naše osobne molitve…
Za naše pokojne koji su vjerovali u snagu uskrsnuća, molimo te
Jer si po svome križu svijet otkupio, zato te hvalimo i slavimo sada i u vijeke vjekova.
Blagoslov
Neka vas blagoslovi Otac koji je po svom
Sinu učinio ovaj blagoslov vidljivim na zemlji.
Neka Vas blagoslovi Bog Sin
koji je na križu postao blagoslovom za ljude.
Neka Vas blagoslovi Bog Duh Sveti
koji oživljava ovaj blagoslov.
I blagoslov Boga svemogućega
Oca i Sina i Duha Svetoga neka vas ispuni
i ostane vazda s vama
Propovijed
Evo drvo križa
Neki su radosni da drugima mogu pokazati znak svoje pobjede. Drugi su radosni da mogu ljudima pokazati znak Isusove pobjede. Tako će iz slične geste, sa sasvim drugom nakanom, nastati i nova situacija. Znak križa može za mnoge ljude biti velika pomoć u životu. Olimpijske igre nisu daleko, neke slike su još u sjećanju. Mislim na sprintera iz Jamaice koji je nakon svoje pobjede pokazivao cipele. Mislim na športaše koji su držali svoje medalje pred kamerama. „Gledajte moje cipele koje su me donijele do pobjede“ „Gledajte moj plemeniti metal“. Sve je to proizašlo športašima iz srca. Oni pokazuju nešto na što mogu i trebaju biti ponosni. Pokazali su to publici na stadionu i na televiziji koji su upravo to željeli vidjeti - ozarene pobjednike i posebne napore.
Razumjeti povijest
Današnji blagdan nas vodi nazad u povijest. Nakon Isusova pokopa križ je bio bačen u nekakvu jamu, bio zatrpan i dugi niz godina kršćani nisu znali gdje je. Carica Jelena je pronašla križ. Dala je sagraditi crkvu za taj križ i tu se ljudima pokazivao. Oni su ga trebali vidjeti i radovati se onome što se sve dogodilo na križu za ljude.
Jelena i njezini suradnici su pokazivali križ onima koji su to željeli. Dolazili su vjernici. Oni su željeli vidjeti i shvatiti što znači spasenje. Tko je dolazio i gledao, on je tražio pomoć za svoj kršćanski život.
U naše dane pokazujemo križ na Veliki petak i pri tome se pjeva: „Evo drvo križa na kojem je visio Spasitelj svijeta“. Misao je ista: u pogledu na križ i njegovom ljubljenju ili doticanju mi se sjedinjujemo s Isusovom smrću. I radujemo se, što možemo vjerovati spasenju koje je tu počelo.
Veliki petak i Uzvišenje križa
Ipak, postoji velika razlika između Velikog petka i današnjeg blagdana. Veliki petak je povezan s godišnjim ciklusom. Datum znamo unaprijed. Poznamo liturgiju Velikog petka. Mnogi se raduju ovoj svečanosti. Drugi se ne vole suočavati s patnjom. Znamo kad idemo na liturgiju Velikog petka da je za dva dana Uskrs. Prvi kršćani nisu imali križ. Znalo se, po pričanju, da mora negdje postojati i tražili su ga, ali bez uspjeha. Mnogi su i umrli s tom željom I konačno, uspjeh je došao. Križ je pronađen. I tu je bio križ. To je bio živ spomen na Isusa. Tko je vidio taj križ, mislio je na onoga koji je na njemu visio. Tko je taj križ vidio, mislio je i na nešto drugo što mu je preneseno. Tko je vidio taj križ, podsjećao se na znak Božje ljubavi u koju je vjerovao. I bio je radostan što se može svega toga prisjetiti. Tko je prolazio mimo križa, mogao se prisjetiti: „Vidim da su moje nade pune smisla. Lijepo da imam ovu sigurnost. I mogu je, također, dati drugima .“
I ako pravilno shvaćamo današnji blagdan, onda se moramo sjetiti onoga što je proizvelo prvo podizanje križa. Slavimo dinamiku jednog početka i izmoliti za nas da i nas malo pogladi koja zraka ove dinamike.
Naš doživljaj križa
„ Gledajte križ i gledajte na križ“. Na to nas potiče današnji blagdan. Ono što gledamo i što se danas pokazuje mnogim ljudima teško pada. Križ nema ništa zajedničkoga s uspjehom. Križ se zvao i zove se: patnja, bol, tuga, bijeda. A to je nešto drugo nego trkače cipele ili olimpijske medalje. No, to je nešto iz naše svagdašnjice. Tko ima šanse početi trčati na olimpijskim igrama? Malo tko. Oni koji sada moraju početi živjeti, a taj život im je veliki križ i napor. Tko treba živjeti sa strahom od onoga što još može doći? Mnogi ljudi. I tada pogled na križ može reći: „Još sve nije propast. Možeš doživjeti blagoslov i biti blagoslov.“