Kruh za psiće

To kako se Isus ponaša prema kanaanskoj ženi (Mt 15, 21-28) je nama vrlo čudno, nikako ne odgovara slici koju imamo o njemu. Tu je žena koja nije Židovka, s teško bolesnim djetetom kojemu nitko nije mogao pomoći.

Ona čuje o židovskom učitelju o kojemu se pričaju čudne stvari i čuje da je tu negdje, u blizini. Tako polazi na put i nalazi ga usred mnoštva. Probija se i još nije ni došla do njega, a iz nje se prolomi: «Pomozi meni i mom bolesnom djetetu!» No, njezin se zaziv gubi u sveopćoj galami. Isus je, možda, nije ni čuo. Zato viče još jače: «Sine Davidov!» Ona, kao Kanaanka, ne pripada Izraelu, ali zna da naslov 'sin Davidov' Židovima mnogo znači. Sad je Isus čuje. Okreće se i opazi strankinju, ali je pušta stajati. Kakvo razočaranje. No, žena ne popušta, ponovo i ponovo podiže svoj glas. Samo se majke mogu tako brinuti za svoju djecu. Scena postaje teža. Učenici se ljute, ova žena treba nestati ili Isus treba, u ime Božje, ispuniti njezinu želju da bi ga pustila na miru.

On joj reče: «Ja sam došao radi Židova.» Zamislimo liječnika koji bi sada, u turističkoj sezoni, rekao: «Ja sam tu samo za Bračane, stranci me ne interesiraju.» A ipak, Kanaanka se ne da odgurnuti. Pada pred Isusom na koljena: «Gospodine, pomozi mi!» Tu Isus postaje čvrst. Oštro zvuče riječi koje je rekao strankinji: «Ne pristoji se uzeti kruh djeci i dati ga psićima.» Pas, rekao je. To vrijeđa! I tko u sebi ima samo iskricu samopoštovanja ne bi dopustio takvu uvredu. No, žena ne odstupa, ne dovodi u pitanje društvene norme, već se poziva na milosrđe. «Ipak, daj i gladnim psićima šansu. Pusti da dođu pod stol i da skupe mrvice koje padaju sa stola. Oni su time zadovoljni, jer je to dovoljno da im utaži glad.» Ovakvo držanje, ovoliko povjerenje ostavlja Isusa bez riječi. U njegovom se odgovoru vidi divljenje: «O, ženo, velika je tvoja vjera. Neka ti bude kako želiš.»

Ovdje je opet riječ o 'velikoj vjeri'. Kod ove žene vjera je druge vrste nego što je to bila kod Petra. Tu je vjera bila kao žar koji pali sav ljudski razum. On je izašao iz čamca i krenuo preko uzburkanog mora, sam i osamljen, sa željom što prije, što brže biti blizu učitelju (Mt 14,21). Vjera ove žene je drugačija, ne tako burna, ne tako patetična, niti puna dramatičnih gesta. Ona je, rekli bismo, normalna i svakidašnja. Briga majke za bolesno dijete. Ona ne razmišlja da li je židovska religija bolja od njezine, ona je jednostavno ispunjena nevoljom i strahom u jednoj bezizlaznoj situaciji. Tko se tada ne bi uhvatio za slamku. Teške Isusove riječi su oštro odzvanjale u njenim ušima. Koliko je nade položila u ovog čudotvorca, a na kakve je argumente naišla. Nasuprot Petrovom, njezino povjerenje u Isusa ne pada. Ona se ne svađa, niti se, bijesna i razočarana, ne okreće natrag. Ona i ne pomišlja da bi je Isus mogao ostaviti u njezinoj bijedi. I ne uklanja iz glave misao da Bog s njom misli dobro sve ako njezinu molbu ne usliša, ili je usliša na drugi način.

Ona ima jasno postavljen cilj, inače se ne bi izložila ovim tegobama. Ali ne traži ispunjenje svoje molbe dosađivanjem ili na neki, sličan način. Ona nastupa drugačije. Stavlja sebe i svoju bijedu u Božje milosrđe. Kao da kaže: «Prepuštam se Tvojoj volji, meni je isto da li sjedim među djecom, za stolom ili među psima, pod stolom. I stavljam svoju sudbinu i sudbinu svoga djeteta u Tvoje ruke. Ti, sada, Gospodine, znaš hoćeš li pogledati ili ćeš mirno proći mimo.» To nije kapituliranje, niti ponižavajuće priznanje vlastite nemoći, nego neograničeno i beskrajno povjerenje, ustrajno prepuštanje Bogu. Ovo je predanje jače nego sve molitve i vapaji. Isusova je zadaća dijeliti kruh iz Božje riznice. Ima ga dovoljno i za gladnu djecu, i za gladne psiće.         Heribert Gauly

Žena i njezina kći

Pripovijest o ženi poganki koja moli Isusa, Židova da joj ozdravi kćer nudi različite mogućnosti tumačenja. Ona je primjer pripovijesti za snagu vjere, a u isto vrijeme, ona brani (Mt 15, 21-28) poslanje poganima i pokazuje da spas dolazi od Isusa. Želim promatrati odnos Isusa i poganke kao ozdravljenje jednog odnosa. Evanđelja nam ne opisuju samo ozdravljenja od duševno-tjelesnih bolesti – sljepila, sakatosti, opsjednutosti, napuštenosti, nego i ozdravljenje četiriju tipičnih roditeljskih odnosa: odnosa otac-kći gdje Isus budi Jairovu kći iz smrtnog sna (Mk 5, 21-43; odnos otac-sin gdje je sin bacan amo-tamo u svojoj agresiji koju ne može iskazati, jer mu otac ne vjeruje (Mk 9, 14-29). Tu najprije otac mora ozdraviti od svoje nevjere da bi sin mogao ustati. Tu su i odnosi majka-sin (Lk 7, 11-17), mladić iz Naima ne može živjeti, jer je kao jedinac, majčin mezimac. Tek kad ga iznesu iz grada, a to je majčin krug, Isus ga može ozdraviti. Kod pripovijesti o ženi Kanaanki radi se o odnosu majka-kći. Isus se, sa svojim učenicima, povlači u poganski predio Tira i Sidona da bi imao malo vremena za sebe i njih. Ali, taj mu se mir narušava. Jedana žena plačući moli za pomoć. Kćerku muči demon. Bolest nije samo tjelesna, ona je i psihička. U grčkom: 'kakos daimoni zetai', odnosno 'ona se na ružan način demonizira', nju se, u negativnom smislu, čini božanstvom. Razlog njezine bolesti možemo samo pretpostavljati. Sam tekst šuti, ali ja mogu i ovako pretpostaviti: kći je bila bolesna, jer ju je majka činila bogom i zlorabila kao objekt za pokazivanje. Ona je demonizirana, jer majka nije dovoljno osjetljiva da razumije svoju kći u njezinoj osjetljivosti. Nije joj pokazivala dovoljno pažnje, nego je ta pažnja bila usmjerena kućnom ljubimcu. A dijete treba pažnju. Kako je majčino srce okrenuto drugim stvarima, dijete, pokraj nje, duševno gladuje.

Žena, jasno, misli ona može sve što hoće. Mora samo dovoljno vikati i Isus će učiniti sve što hoće. Ona ga na to može natjerati i prisiliti. Ali, Isus se ne da uloviti, on ne daje nikakav odgovor. Ne odgovara ni na molbe učenika da otpusti ženu. Mnogi imaju problema s ovim Isusovim, odbijajućim, tonom. Isus se ograničuje, ne da se prisiljavati hitnom molbom. On poznaje svoje poslanje i ne osjeća se pozvanim da svima pomogne. To je ohrabrenje, priznati svoje granice. Nisam tu da pomognem svima u svemu što žele. Trebam se ograničiti. Žena je nesigurna, jer Isus ograničuje i nju i, s obrazloženjem, odbacuje. Ona, sada, pada na koljena i priznaje svoju bespomoćnost. Mora priznati da ni njezina bolesna kći, ni Isus koji pomaže, nisu u njezinoj ruci. Mora priznati svoju nemoć i moli: «Gospodine, pomozi mi!» Moli za pomoć, ne za kćerku, nego za sebe, jer ona ne dopušta ozdravljenje svoje kćeri. Ona je sama ranjena opsjednućem svoje kćeri koje, ovdje-ondje, graniči s nekim demonom, ali razumska opravdanja nisu dostupna. Ona može govoriti koliko hoće, ali ne koristi ništa. Odgovor kojega je Isus dao već je mnoge razljutio: «Nije dobro uzeti kruh djeci i dati ga psima.» (Mt 15, 26). Ovdje se misli na kućne pse koje su držali i Židovi i pogani. Ovu bi se rečenicu i ovako moglo razumjeti: Isus želi reći da su djeca Židovi, a pogani psi. Ali, ako ovu pripovijest čitamo kao povijest odnosa, Isus bi mogao reći ženi: «Nije ispravno da ti zadržavaš kruh svoje ljubavi prema kćeri i daješ ga kućnim psima. Njima se posvećuješ više nego svojoj kćeri. To nju čini bolesnom, tvoja tvrdoća, okrenutost prema sebi, to je demon koji muči tvoju kćer.» Žena razumije što joj Isus predbacuje i to prihvaća. Ali, sada pokazuje i svoju veličinu. Ne predaje se i ono samopouzdanje kojim je, na početku priče, htjela zarobiti Isusa, dolazi joj u pomoć. Prihvaća kritiku, ali ne dopušta da je to spriječi u daljnjoj molbi. Samospoznaja joj ne dopušta da se slomi, nego je izvodi na novi put da bi dospjela do svog cilja. Daje Isusu za pravo, ali uzima njegovu sliku i proširuje je: «Da, Gospodine, imaš pravo. Ali i psi dobivaju komadiće kruha što padaju sa stolova njihovih gospodara.» Jer je žena, u susretu s Isusom postala drugačija, može i njezin odnos prema kćeri postati drugačiji i omogućiti joj da se osamostali i tako ozdravi. Isus, u odgovoru žene, vidi njezinu veliku vjeru. Usprkos oštroj kritici, ona se nije predala i pustila da joj kći propadne. U odbijanju je otkrila prihvaćanje, u ne je otkrila da. Prihvatila je Isusovo ograničavanje i shvatila da Isus i sebe i nju shvaća ozbiljno. Iskustvo da ne može sve što hoće, da u Isusu prihvaća vlastite granice, potpuno je mijenja. Njezin je preokret uvjet kćerkinog izlječenja. Možda ćemo i mi, više puta, nekome pomoći ako odbijemo razloge njegove molbe, nego ako dopustimo da nas zarobe. Tada se otvaraju novi putovi i drugi će, možda, ispitati svoje molbe i vlastito ponašanje. A tada se može dogoditi ozdravljenje.       Anselm Gruen

 Zov (glas) ljudi

            Charles de Foucauld je, nakon obraćenja, mislio da se treba distinguirati, tj. odijeliti od ovog svijeta (prijatelja, rodbine, posla i domovine). Htio je prekinuti svaki doticaj s onima koje je ljubio i zakopati se u osamljenički život, tišinu, anonimnost kako bi živio s Bogom. Ovaj je ideal iskazan u načinu kako on prikazuje Isusa iz Nazareta. No, poziv ljudi, njegove braće i sestara, ga je stalno dostizao i konačno je (na putu prema Sahari) čuo Isusov glas, glas svog ljubljenog Gospodina: «U sebi moraš sabrati ljubav, a ne se dijeliti od moje djece: prepoznaj me u njima.» Tada je shvatio da se 'Nazaret' može živjeti svuda i da ga treba živjeti ondje gdje je bližnjima najpotrebniji. Od tada mu se život više ne sastoji od klauzure i osamljenosti, nego od normalnog života ljudi. To nije više mjesto šutnje, nego normalne komunikacije, odnosa, gdje se čovjek izmijenjuje i dijeli, gdje se, u međusobnim obvezama, raste i zrije. Brat Charles se odrekao tišine svoje klauzure da bi pošao u susret svijetu koji je, po otuđenju i pustinji, bio odvojen od ostalog svijeta. Tu, sam među njima, pokušao im je doći bliže. Držao je savršenim da više ne mora slušati, a sada sluša da bi naučio jezik i razumio dušu jednog naroda, da bi, u šumovima i riječima ovog naroda, otkrio život. To sada čini njegov život: prijateljstvo, razmjena, slušanje, pažnja prema svakoj novosti. Pri tome svakoga obuhvaća s ljubavlju, jer su postali njegovi bližnji kao i oni koji su mu nekada bili bližnji, a sada su daleko. No, zato im počinje pisati.   Izvor: Antoine Chatelard: «Mitten in der Welt»

 Zahtjev

 Kako se obraća jedan prorok?

Teško obratljiv.

Jedan subrat naše redovničke provincije bio je poznat po originalnim uzrečicama i životnim mudrostima koje je rado davao. Jedna glasi: Sol ne možeš posoliti, mast ne možeš pomastiti, učitelja naučiti, ni župnika obratiti.

Ono «župnika» je po želji zamijenjivao s «brat», «otac»...

Ljudi s natprosječnom sviješću za poslanja često se trude da nauče druge ili obrate, a sami se, nerijetko, dokazuju kao teški za naučiti ili obratiti se.

Budući da je misija i obraćenje važan sastavni dio mojega poziva, često se pitam: Što je potrebno da jedan čovjek promijeni svoje uvjerenje ili čak da se obrati tj. promijeni svoj život? Kada me jedna zajednica pozove za «vjersku misiju» ili «obnovu zajednice», susrećem najčešće angažirane kršćane koji hoće da se cijela zajednica obrati. Na sebe same, pri tome, misle na kraju. Oni su već obraćenici. Tako se, naime, osjećaju. Može li to funkcionirati?

Obraćen od jedne poganske strankinje

U evanđelju smo čitali odlomak koji nam pokazuje Isusa s jedne neobične strane. On osorno odbija jednu kanaansku ženu, jednu pogansku strankinju s pojašnjenjem koje uopće ne odgovara našoj uobičajenoj slici Isusa. On se osjeća poslanim samo vlastitom narodu.I upotrebljava usporedbu koja bi, danas i u jednim bulevarskim novinama, izazvala val negodovanja. Ovaj tekst čini jasnim da Isus od početka nije bio otvoren za sve, kao što mi to danas na njemu cijenimo. U ovoj epizodi nastupa on kao jedan vjerski fanantik s velikom sviješću svojega poslanja. Ali ova suigračica se ne daje tako lako odbiti. Njezina briga o bolesnoj kćeri je očigledno tako velika da ona prelazi preko Isusovog ponižavajućeg načina govora. Ona vjeruje u njega i povjerava mu kako on može njezinu kćer osloboditi od patnje. Čudo se događa: Njezina vjera mijenja Isusa. On liječi njezinu kćer.

Neki stručnjaci Biblije vide u ovaj pripovijesti najvažniju sadržajnu točku da je Isus također u svojim vjerskim pogledima i uvjerenjima prošao jedan razvoj. Kroz konkretne susrete s ljudima, s njihovom vjerom i njihovom potrebom, on je promijenio svoje poglede i uvjerenja. Otvorenost za nežidove je njemu tek, tijekom vremena, nadošla.

Susret mijenja ljude

U toj pripovijesti biva vidljivo što može izazvati promjenu čvrstog uvjerenja. Tek tamo gdje dolazi do susreta s ljudima, dodira koje nas pogađaju i ne ostavljaju hladnima, počinjemo nanovo razmišljati, pa ako je i potrebno, proširivati naše principe ili ih čak opozivati. Jedan takav susret mijenja, često, oba sudionika.

Samo ako nam nešto dodiruje srce, mi smo pripravni promijeniti mišljenje i uvjerenje. Ako nam nešto dodiruje srce, razmišljamo o važnim čimbenicima intenzivnije nego inače. Tu nisu dovoljna preuzeta mišljenja bez pitanja i vjerske rečenice. Na to se pozivaju mnogi primjeri i priče o obraćenjima. Ja upućujem samo na obraćenje jednog Ignacija od Loyole ili Alfonsa de Liguori.

 Potreba pred vratima

U ovim danima su mnogi ljudi u Austriji, Češkoj i Njamačkoj vrlo iscrpljeni, a da bi mogli razmišljati o vjeri. Njihova potreba čini svakog onog koji ima srce nijemim. U ovoj situaciji ne može se svaka riječ koja govori o tome izvagati, a da ne vrijeđa.

Bilo bi neprikladno ovakovu potrebu koja je nadošla u vjerskom smislu, koristiti za propagandu. Mi djelujemo više u smislu Isusa ako se dajemo dodirnuti u svom srcu od potreba ljudi, koliko god svaki može. U ponekoj situaciji naviještamo svoju vjeru bolje kroz djela, nego kroz riječi.

U biblijskoj pripovijesti bio je Isus u iskušenju da slijedi svoje poslanje mimo ove žene. Slično će mnogi ljudi uskoro opet prijeći na svoj dnevni red i vratiti se svojim vlastitim zadaćama. Drugi će učiniti onako kako su predložili učenici: Podaj joj nešto da se smiri.

Veći izazov za nas sastoji se, po mom mišljenju, u tome, da se dozvolimo osloviti potrebama naših sugrađana, da mi s njima solidarno postupamo i da oni osjećaju naše sudjelovanje. Što to ima zajedničkog s vjerom? Što to ima zajedničkog sa susretom Isusa s kanaanskom ženom? Ja mislim vrlo mnogo. To će nas, kao ljude, promijeniti.P. Hans Hütter

 

Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

 Prvo čitanje (Iz 56, 1. 6-7)

                   Iz 56, 1.6 čini dio teksta nepoznatog proročkog glasa koji je nazvan “trito“ Izaija (Iz 56-66). On, na neki način, osporava pripadnost Izabranom narodu, a isključuju one koje smatraju „onim drugima“ prema pozivanju na jednu staru tradiciju (Pnz 23,2-9). Ovakve ograničavajuće tendencije su se javljale, posebno, u vrijeme poslije progonstva, posebno među Židovima koji su se vratili iz progonstva, po zapovijedi perzijskog kralja, pod vodstvom upravitelja Ezre (Ezr 7,11). Misao vodilja ovakvih tendencija jest da je krvna pripadnost jedini zakonit, određujući kriterij za pripadnost Jahvinoj zajednici i sudjelovanje na njegovim obećanjima.

                   Autoritetom i snagom Božje riječi (r 1 ovako govori Gospodin) prorok obećava svima Božje spasenje i pripadnost njegovoj zajednici svima onima koji dopuštaju da ih u njihovom djelovanju vodi pravo i pravica koju je Bog najavio, to znači solidarnost zajednice. Svagdašnje ostvarenje ovog pravila je sve potrebnije s obzirom na dolazak Božjega spasenja i Božje pravde.

                   Tekst govori o dvjema grupama „izvan“, „stranima“ koji se plaše da će nekim Božjim činom biti izbačeni iz židovske vjerske i kulturne zajednice (r.3). Među tim stranima su i „prozeliti“ („pridošlicama“) koji su tako nazvani, jer nisu bili Židovi, nego pripadnici drugih naroda koji su poštovali Jahvu kao svoga Boga, ali se nisu bili obrezani. Njihovim strahovima se usprotivio prorok velikom odlučnošću i jasno im govori što odlikuje pravog pripadnika Božjeg naroda: da „služe Bogu“, što uključuje njihovo sudjelovanje u hramskoj službi i oni „ljube njegovo ime“ to znači da drže njegove zapovijedi. Dakle, po vladanju pravi Židovi, a onda i njima pripada ime „sluga Jahvin“ pa i održavanje subote (nikakvo oskvrnjivanje radom) i pristajanje uz Savez. I takvima je obećano potpuno spasenje, sigurnost potpunog prihvaćanja u „jeruzalemski kult.“

                   Jahve će ih – kao nekoć i izraelski narod na izlasku iz Egipta - „dovesti kao dio svog naroda na sveto brdo“ koje njihovom prisutnošću neće biti oskvrnjeno. Iako bi njihovo sudjelovanje na žrtvama, za neke židove, mogao biti i skandal, Jahve ih sam označava kao dobro došle. Tako Hram već sada, po sudioništvu stranaca na žrtvama, postaje vidljiv znak da će jednom postati mjesto molitve za sve narode. (r.7)

                   Trito Izaija priznaje općenitost Božjeg spasenja nasuprot više nacionalnoj državi kojoj pripadaju i Izraelci. Ova sveopća Božja volja za spasenje neprestano prelazi, predajom prenesene, religiozne granice. (usp Pnz 23,2-9 i Joel 4,17) Izrael se treba iznova definirati, urediti svoje odnose prema drugim narodima. Njegov, do sada, etnički uređen religiozni život više nije dovoljan. On ima svoje konstitutivno spasenjsko značenje, ali se širi na jedan „novi narod“, na sve Jahvine štovatelje, iz svih naroda. Istodobno, prorok naglašava usku povezanost između vjere i vjerskog djelovanja i pokazuje na stvari koje tome ne odgovaraju.

Drugo čitanje (Rim 11,13-15. 29-32)

                    U poglavljima 9-11 svoga pisma upućenog zajednici kršćana u Rimu, koja se sastojala od Židova i obraćenih pogana, Pavao se suprotstavlja protivnicima, koji tvrde da su završile okolnosti poziva Izraela na sudjelovanje u svetoj povijesti spasenja, jer su u većini odbili Isusa kao Mesiju. Ovom „prigovoru“ antijudaizma izričito odgovara Pavao u 11, 1 „Pitam da li je Bog odbacio svoj narod?“ Na ovo pitanje o Izraelu, odgovara različitim dokazima i jasno ukazuje da je spasenje cijelog Izraela usko vezano s poviješću poganskih kršćana. Izrael, kršćane iz židovstva i slobodne od zakona kršćane iz poganstva povezuje duboka zajednička i jedno na drugo naslonjena povijest spasenja, koja izgleda paradoksna, ali konačno usmjerava na zajednički cilj.

                   U Rim 11, 13-15 Pavao se obraća onima zbog kojih sebe smatra „apostolom pogana“, izričito članovima kršćana iz poganstva, hvali svoju službu kao misionar pogana s obzirom na svoje rodoslovlje. Ove bi želio učiniti „ljubomornima“, to jest izazvati njihovu želju za spasenjem, dovesti ih obraćenju i pridobiti za vjeru njegovom evanđelju i tako doprinijeti njihovu spasenju. U toj njegovoj službi postaje jasno da Bog nije odbacio svoj nevjerni narod. Njegovo isključenje iz spasenja nije konačno. I tako misionarsko djelo Pavla među poganima ne doprinosi stvaranju jedne pogansko kršćanske Crkve, nego stvaranju Crkve od pogana i Židova kao produžene sveopće zajednica spasenja – konačnih vremena. Kršćani iz poganstva su tako uvedeni u služenje za Izrael. Istodobno, apostol jasno daje do znanja da je njihovo spasenje povezano s Božjim odnosom prema Izraelu, jer su oni, po odbačenju Izraela, primili sinovstvo po pomirenju u Isusu Kristu. Tako će i oni kad Bog ponovno primi cijeli Izrael, primiti još više, a to je život uskrsnuća mrtvih.

                   Daljnji kamen kojim gradi je nada o kojoj govori u Rim 11, 29-32 (pismom utemeljena „tajna“ spasenja cijelog Izraela rr 25-27 otpada u ovom tekstu) u ovom, na izgled, paradoksalnom sadržaju teksta: Židovi su nevjerni s gledišta Evanđelja i „neprijatelji Božji“, jer nisu prihvatili Radosnu vijest. Ovo njihovo odbijajuće ponašanje postalo je, za pogane, blagoslov - sada Evanđelje dolazi k njima. A ipak Židovi ostaju zbog svog izabranja u povijesti spasenja, po tom istom Bogu, koji je djelovao po Isusu Kristu među svojim „ljubljenima“, zbog Očeve volje. To znači da izabranje vrijedi i njihovim nasljednicima. Pavao izričito naglašava vjernost Božjeg saveza kojega čuva za Izrael i sada im nudi poziv Evanđelja.

                   I tako Pavao dobiva svoje pouzdanje o spasenju cijelog Izraela kojemu je sudbina pogana samo slika sudbine Izraela: kao što su pogani nekoć bili neposlušni i sada su našli Božje milosrđe zbog neposlušnosti Židova, tako će i Židovi zbog pogana (kršćana) naći Božje milosrđe. Obje sudbine, one Židova i pogana, su međusobno usko povezane.

                   U jednom sveopćem spasenjskom horizontu Pavao konačno vidi sveopće Božje spasenjsko djelovanje. Kao što je nekoć sve zatvorio – slično zatvoru – u neposlušnost, tako će se svima smilovati bez ikakvih preduvjeta. Opravdanje grješnika po milosti vrijedi za sve ljude. I to zabranjuje – tako Pavao – da se Židovi gledaju kao konačno odbačeni. Bog će oprostiti protivljenje Židova Kristu i Crkva će biti sveta zajednica Židova i pogana, nikakva Crkva umjesto Izraela.

Evanđelje ( Mt 15, 21 – 28)

                                      Prema stilu kod Mt 15, 21-28 se radi o jednom ozdravljenju (na daljinu) pa je kao središnji sadržaj postavljen vjerski razgovor između Isusa i jedne kanaanske žene o dubokom povjerenju u Isusovu moć ozdravljenja radi spasa njezine kćeri.

                   Pozornica radnje je okolica Tira i Sidona, gradova na obali Sredozemnog mora, sjeverno od Galileje. U biblijskom smislu kanaanski znači poganski. Ovdje jedna poganka dolazi k Isusu, vapi u svojoj nevolji za ozdravljenjem kćeri koja je opasno bolesna i to riječima koje podsjećaju na „prozbene psalme“ „imaj samilosti sa mnom, Gospodine“, poziv istodobno poznat i kršćanskoj zajednici s kojim se ona može identificirati (rr 21-22). Njezino oslovljavanje Isusa kao „Sina Davidovog“ daje nam shvatiti da u Isusu gleda izraelskog Mesiju i njemu se obraća.

                         Slijedeći reci 23-26 ukazuju na žurnu molbu žene za Isusovom ozdravljujućom riječi. Ne dopušta da je išta smete pa ni Isusovo odbijanje bez riječi, pa ni odbijajuće reakcije učenika (oslobodi je njezine brige..) pa ni Isusovo ukazivanje na njegovo poslanje samo Židovima, niti njegova slika o psima i djeci, kojom želi istaknuti svoje poslanje isključivo Izraelu: Jer djeci (Izraelcima) se ne smije uzimati kruh i davati ga psima (poganima) . Tako izgleda da žena nema nikakve šanse. No, ona prihvaća sliku i okreće je u svoju korist: I psi dobivaju mrvice koje padaju s gospodareva stola. Isus prepoznaje i priznaje njezino bezuvjetno povjerenje, njezinu vjeru i ispunja njezinu molbu (rr27-28). Ona sada smije osjetiti da joj je kćerka ozdravila.

                   Matej jasno ukazuje, na primjeru poganske žene, što za njega znači vjera, a što „snaga vjere i molitve“ koja je potrebna u situacijama nevolje i potrebe. I odmah ukazuje da je ovo izlječenje,za Isusa, bilo nešto iznimno. Prvotno je izabranje Izraela, a onda i da je konačno Isus poslan sinovima Izraelovim, iako Isus može prekoračiti ove granice. Uskrsni spasitelj skida granice poslanja apostolima: iz partikularnog poslanja postaje jedno sveopće poslanje svim narodima (Mt 28 18-20). Tako će konačni Božji narod – kako to oba čitanja pokazuju – biti od Izraela i ljudi iz svih naroda.

Misno slavlje

Pozdrav: Gospodin koji se svima smiluje, neka bude sa svima vama.

Uvod: Jedan jedini dan je bolji u predvorjima doma Gospodnjega, nego tisuću dana drugdje. Tako smo sada čuli u ulaznoj pjesmi. To je strofa iz jedne stare pjesme koju su pjevali hodočasnici u Jeruzalem.

            Mi ne trebamo ostati u predvorju doma Gospodnjega, došli smo u Božju kuću, imamo pristup svetinji nad svetinjama, „ali ovdje nije naše stalno boravište, nego tražimo buduće.“ (Hebr 13, 14) „Znamo da živimo u tuđini, dokle god boravimo u tijelu“(2 Kor, 5,6) No, Gospodin nas i u tuđini traži. Zastanimo malo i odmorimo se na hodočasničkom putu našega života.

            Umorni smo od puta – Gospodin nas krijepi sakramentom.

            Izgubili smo pravac – on nam pokazuje kamo treba ići.

            Osjećamo se osamljenima – daje nam da doživimo zajedništvo.

            Mi smo stranci – on nam nudi gostoprimstvo.

            Pitamo se isplati li se trud i napor, on nam govori: „Ja ću biti vaša nagrada.“

Lutali smo, išli krivim stazama, malo smo se brinuli za one koji su s nama na putu. Želimo sada moliti oproštenje: Ispovijedam se…

 Molitva vjernika

             Molitva žene Kanaanke je bila uslišana zbog njezine vjere. I mi sada želimo moliti s vjerom i povjerenjem:

• Za našu Crkvu da se razvija u Božjim darovima i sačuva jedinstvo, molimo te
• Za vladare i moćnike svijeta, da sačuvaju slobodu i da se brinu za pravdu i dobro svih ljudi, molimo te
• Za narode da žive u slozi i miru, molimo te
• Za našu zajednicu da svi budemo svjesniji Božjeg milosrđa i da budemo otvoreni njegovu Duhu te radimo na podizanju smisla za duhovna zvanja, molimo te
• Za naše pokojne, da ih primiš u svoj zagrljaj, molimo te

Dobri Oče, u svom Sinu si se smilovao svima nama. On ozdravlja što je bolesno, što je rasuto okuplja, sprijateljuje što je strano. U njemu i po njemu te hvalimo i slavimo sada i u sve vijeke vjekova.

Propovijedi

a)

Nadvladavati granice

Božja vjernost Izraelu

             Današnje evanđelje pripovijeda o susretu Isusa a jednom kanaanskom, to jest poganskom ženom zbog ozdravljenja njezine kćeri. Vrsta oboljenja – možda i nekog psihičkog – ne igra ulogu, kao ni način ozdravljenja. Oboje je samo kratko spomenuto.

            U središtu stoji povijest vjere u obliku razgovora. Zadivljujuće je s koliko se povjerenja u ozdravljujuću Isusovu snagu bori za njegovu pomoć u ozdravljenju svoje kćeri. Žena je imala tešku povijest patnje sa svojom kćerkom, patnju koja zatvara, isključuje. Ona je čula o Isusu i vidi u njemu svoju posljednju nadu. Ali „Spasitelj ljudi“, koji želi pomoći i dati mir svima koji su umorni i opterećeni (Mt 11,28), ovdje se drži začuđujuće suzdržljivo, kao i njegovi učenici. Konačno, Isus prekida svoju šutnju i tumači da je poslan „samo izgubljenim sinovima doma Izraelova“, što je proročki opis Izraela. Isus je smatrao da ga obvezuje ovo isključivo poslanje za Izrael. To je izraz neopozivog izabranja Izraela, odraz neslomljivog saveza Boga s njegovim narodom kao što to Pavao, u svojem pismu rimskoj zajednici, izričito naglašava (Rim 11, 29-32). I ova Božja vjernost ostaje usprkos odbijajućem ponašanju dijela Židova, kako je to doživio Matej. Izrael nije jednom zauvijek odbačen, kako je to tvrdila antižidovska kampanja. II. vatikanski sabor uči, protiv takvog shvaćanja: „Sigurno je Crkva, novi Božji narod, ali se za to ne smije Židove smatrati odbačenima ili prokletima, kao da bi se to nalazilo u svetim spisima.“ (O nekršćanskim religijama 4) Apostol Pavao predstavlja Crkvu kao sveopću spasiteljsku zajednicu sačinjenu od Židova i pogana, a ne samo od kršćana iz poganstva – umjesto Židova. Evanđelje nam ponovno predočuje ovu Božju vjernost savezu s njegovim narodom, koja znači budućnost za Izrael. I mi moramo poštovati ovu Božju vjernost savezu i promatrati Židove kao našu „stariju braću“, kako je to sv. Ivan Pavao II. jednom rekao.

Primjerna vjera jedne žene

             U njezinom gorkom vapaju: “ Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se“, ona pokazuje da zna da je Isus Izraelov Mesija. Upravo zato mu se ona, plačući, obraća žarkom molbom. I slikovit Isusov govor o djeci – misli se na Izrael – kojima ne smije biti oduzet kruh da ga se dade psima, kod nje ne izaziva ništa. Nego,ona okreće sliku u svoju korist: I psi – to jest – pogani dobivaju ponešto što pada s Gospodareva stola.

            Duboko i ustrajno povjerenje žene, koje dolazi do izražaja u dugom razgovoru s Isusom, postiže svoj cilj: ozdravljenje njezine bolesne kćerke. Takvom povjerenju se Isus ne može suprotstaviti. Ovakvo povjerenje i vjera otvaraju – još uvijek iznimno – put u poganske misije – što je kasnije uskrsli Spasitelj dao učenicima kao sveopću zadaću (Mt 28, 18 – 20)

            Evanđelist Matej postavlja vjeru žene kao primjer. Evanđelja poznaju i druge žene, koje su pokazivale svoju vjeru u Isusa, koje su je živjele i naviještale. Sjetimo se svjedokinje uskrsnuća, Marije Magdalene, Samarijanke na Jakobovom zdencu koja je naviještala poruku o Isusu kao Mesiji (Iv 4) ili Martine ispovijesti Isusa kao Mesije (Iv 11,27)

           Ovdje bi se moglo postaviti pitanje o ulozi žene danas u naviještanju, a posebno u služenju u Crkvi.

Pripovijest puna nade

             Pripovijedanje o vjeri poganske žene učinio je evanđelist Matej pripoviješću punom nade za sve slušatelje ovog evanđelja.

            U njezinom vapaju „Gospodine, smiluj mi se“, „Gospodine, pomozi mi“ prepoznajemo potrebu ljudi koji Boga zazivaju u mnogovrsnim potrebama i opterećenjima. Takvi prozbeni zahtjevi imaju svoju povijest do danas. Njih se čuje u psalmima gdje se ljudi tuže na svoje nevolje, kao u Ps 6,3 „Smiluj mi se, Jahve, jer sam iznemog'o,
Jahve, ozdravi me, jer dršću kosti moje.“ Mislim da su mnogi mogli ovakve ili slične zazive izgovarati u noćima bez sna.

            Zaziv „Gospodine, smiluj se“, „Kyrie eleison“ nam je poznat iz naših bogoslužja. Ovim zazivom sve iznosimo pred našeg Boga, sve što nas opterećuje, što nas pritišće. Možemo se vrlo dobro identificirati sa ženom Kanaankom i njezinom velikom brigom za bolesnu kćerku, a posebno ako smo i mi sami ili netko od naših dugo bolovali. Njezina ustrajna vjera može nam dati poticaj i nadu za naš život. Možemo se i mi nadati da ćemo smjeti doživjeti: „Tvoja vjera je velika, što želiš neka ti bude.“

Vjera koja nadvladava granice

             Svojom vjerom je žena kanaanka prešla granicu, granicu između poganstva i židovstva. Nadvladati granice može dati jednu mogućnost dobiti novu širinu. Tako se možemo pitati koje granice, kakve zapreke nas ograničavaju? Jesu li to granice odbijanja, zavisti, predrasuda, mržnje, strahovi? Jesu li to granice tradicionalne vjere, moralnih predrasuda nasuprot današnjih situacija i postavljanje svega u pitanje? I sve to više koči, nego potiče? Jesu li to vjerske granice čiji smisao više ne prepoznajemo i ne shvaćamo današnje potrebe ekumenizma? Bi li, u svim ovim i drugim pitanjima, dobro došla vjera žene Kanaanke kao eksploziv koji bi raznio stare okove? Molimo Gospodina, s obzirom na naše malovjerje koje ne riskira ništa, koji pokušava razbiti naše granice samoograničavanja: „Isuse sine Davidov, smiluj se nama!“

1.

Božja ljubav sve nadmašuje i vrijedi za sve           Rim 11, 13-15, 29-32 (A)

Neprestano otkrivam kako često u nama kršćanima – a u tome smo slični svima drugima – stoji nekakva ideja „Ako nešto učinim, onda nešto mogu i dobiti.“ Ili „Idem, zato ću nešto dobiti.“ Ili „Ruka ruku mije.“ Što je poprilično jasno i prokušano u svagdanjem životu, vrlo rado se prenosi i u naš svagdanji religiozni život ili u odnos prema Bogu. Ako sam nešto zaslužio, mogu se nadati nekoj nagradi kao da je po sebi razumljiva: to je tema s brojnim varijacijama. Ako Boga „oduševim“ s više svojih zasluga, onda mogu i više od njega očekivati. I neopazice svoju vjeru obračunavam kao svoju vlastitu zaslugu, iako je vjera samo dar Božji, besplatni, iz milosti. Naravno da vjera ne smije biti bez dobrih djela, niti se može vjera zamisliti bez nekog poslanja u svijetu. No, za to ne možemo sami sebe hvaliti. Hvaliti možemo samo Boga koji nas je pozvao bez naše zasluge. Pa i naše molitve, pobožna djela se ne smiju brojiti, zbrajati i tako ih pred Boga donositi kao naš uspjeh ili naša dobra djela. Ne računa se broj naših djela, nego naše predanje Bogu i predanje ljudima. Vrlo često gledamo s visoka na one koji su daleko od jedne ovakve prakse ili od Crkve. Ako ih već ne možemo obratiti, vrlo lako ih prepuštamo kazni Božjoj. Ovdje Pavao govori o nagradi za „bezbožne“. On o ovome razmišlja u svojoj poslanici Rimljanima od poglavlja 9 – 11 i to o sudbini svoga, izraelskog naroda.

Neizmjerna dubina Božje milosti

 Pavao, sam Židov, osjeća se još uvijek povezan sa svojim narodom. On trpi zbog tvrdokornosti Židova, što se nisu obratili i priznali raspetog Mesiju. On pozna Izraelovo izabranje i izvlači korijenje svoje vjere. No, od svog neočekivanog i nerazjašnjivog obraćenja pred Damaskom, on je kao preokrenut. „Ne živim više ja, nego živi Krist u meni.“ (Gal, 2,20) Ovom porukom i istinom u srcu mogao je postati apostolom naroda ili pogana u tadašnjem poznatom svijetu. Njemu je jasno da u njemu i po njemu djeluje Bog koji ga je pozvao. Usmjeren prema sebi samome, on ništa dobra ne bi mogao učiniti. A sada kad ga je milost Božja pogodila poput munje, on u tom svjetlu, sve više vidi tamu svoga naroda. Iako je to tako, on na začuđujući način vidi i nadu. Ako Bog, kako je on to sam doživio, može grješnicima po svom milosrđu dati novi život i ako to vrijedi za svakog pojedinog, zašto ne bi vrijedilo i za cijeli jedan narod? Kao što ni najpobožniji, sam po sebi, ne može sebi zaslužiti spasenje, tako isto ni najbezbožniji nije isključen iz Božjeg smilovanja. Božji plan i promisao je spasenje ljudi, a ne njihovo uništenje i propast. Neprestano milost utire put, ulazi u najveću dubinu čovjekovog pada, u smrt i stvara novo, poput novog „creatio ex nihilo“, stvaranja iz ničega, na početku vremena. Moć Evanđelja se pokazuje upravo u neposluhu. Kao što je neki čovjek u svom životu po stranputici došao do odbijanja Boga, to može vrijediti i za cijeli narod. Koji čovjek tako može biti prosuđen ili osuđen? Ili još više: postoji nekakva međuovisnost između vjerovanja i nevjerovanja, nevjeru ponekad provocira svjedočanstvo vjere drugih. Zahtjev je to nama kršćanima, s obzirom na svijet koji je zaboravio Boga. Tko je ovo jednom shvatio i prihvatio, taj će milost Božju više i jače doživljavati i za nju moliti.

Sudbina Izraela i polje za učenje vjere

 Pogledajmo još jednom, s Pavlom, na izraelski narod i razmislimo: vjera Crkve ima svoj početak u izraelskom narodu. Koncil kaže: „Tako Crkva Kristova prepoznaje da, prema svetom planu Božjeg spasenja, početke svoje vjere i izabranja nalazi kod Abrahama, Mojsija i proroka. Ona ispovijeda da su svi kršćani uključeni u Abrahamovu vjeru i njegov poziv i da je u čudesnom izlasku naroda iz zemlje ropstva već predoznačena Crkva. I zato Crkva ne može zaboraviti da je ona preko tog naroda uključena, na neraskidiv način Božjeg milosrđa, u stari savez i da će objave starog saveza hraniti korijene dobrog maslinovog drveta, gdje će pogani kao divlje mladice biti nakalamljeni, jer Crkva vjeruje da je Krist naš mir, židove i pogane izmirio po smrti na križu i oboje u sebi ujedinio.“

            U tom smislu je stvarno Krist za sve umro. Isus je po tijelu Židov. On je pretrpio sudbinu smrti zbog grijeha svijeta, dakle i našeg vlastitog grijeha. Nisu samo Židovi neposlušni, svi smo mi uključeni u tu neposlušnost. I tako dolazimo na početak: Pavao sebi ne može predstaviti da bi samo jedan, bilo Židov ili poganin, sam mogao isposlovati Božje smilovanje. I nikoga se zbog toga ne može zauvijek smatrati „odbačenim“. I uvijek iznova će biti mogućnosti da prihvatimo Kristovo svjetlo u naša srca. To vrijedi i za Židove i za pogane. Bog ne uzima nazad svoga dara. On je i ostaje blizu svima onima koji ga traže, onima koji misle da su ga našli, kao i onima koji su ga, očigledno, prestali zazivati. Izraelski narod nas opominje da Bog ne ostavlja one koje je jednom pozvao. On želi da se svi ljudi spase.

2.

Kada je vjera velika

Isus odgovori ženi: „Ženo, velika je tvoja vjera. Neka ti bude kako si željela.» I od tog časa ozdravi njezina kćerka. (Mt 15, 28)

            Uvijek i iznova Biblija pripovijeda o ljudima koji vjeruju. Pri tome osjećamo da se tu radi o nečem neobičnom. Oni sve stavljaju na kocku kad susretnu Isusa. Tako je bilo i sa ženom Kanaanejkom. Kad je ona, praktično, prisilila Isusa da ozdravi njezinu kćerku, on joj rekao: «Velika je tvoja vjera.» A da li bi on to mogao reći i za našu vjeru? Prije nego li na ovo odgovorimo, moramo se pitati kada uopće možemo reći da je vjera velika?

            Obnovimo i oživimo scenu koja se odigrala između Isusa i one žene. Žena je iz Kanaana, dakle poganka. Ne pripada narodu kojemu je Isus poslan. A ipak, nju to ne priječi da ga potraži i zamoli da ozdravi njezinu kćer. Može se steći dojam da joj je to jedino dijete. Tko zna koliki su vračevi i liječnici na njoj okušali svoje umijeće. Ona sada vjeruje da je upravo Isus onaj kojega je tražila i koji joj zaista može pomoći. Uvjerena je da Isus nije poslan samo Izraelcima, nego da je on i za nju spas i izbavljenje.

            I začudo, Isus joj, niti jednom riječju, ne dolazi u susret. On, u kojega ona polaže sve nade, ne daje joj nikakvog odgovora. S pravom bismo htjeli znati zašto se Isus tako odnosi prema ženi toliko označenoj patnjom. Je li želio da ga ne zamijeni s tolikim izraelskim čarobnjacima koji su, u to doba, bili vrlo poznati? Je li htio iskušati njezino povjerenje? Ili ga se nije moglo tako jednostavno nagovoriti? Žena se nije, ni najmanje, smela što joj nije poklonio ni minimalno pažnje. Ona se ne predaje. Ovdje susrećemo prvu naznaku jake vjere.

            Jer je nervirala učenike svojom glasnoćom, umiješali su se. Da bi je se riješili, počeli su je zagovarati. I oni mole Učitelja da je usliši i da je se tako riješe: «Oslobodi je njezine brige da ne viče za nama!» Sada Isus prekida šutnju i daje na znanje da nije tamo poslan i za nju mjerodavan. Čitava situacija postaje jasna, on ne misli pomoći. Ali on ne bi smio odbiti ni jednu molbu!? Opet nam dolaze pitanja: je li to Isus koji nam je predstavljen kao čovjekoljubiv, onaj koji se druži s carinicima i bludnicama?

            Usprkos Isusovoj odbijajućoj riječi, žena ne postaje malovjerna. Njezina odlučnost ukazuje na njezinu vjeru. Ona zna da od njega nema pravo tražiti čudo. I zato se, u svojoj potrebi i nevolji, baca na koljena i sve sažimlje u vapaju za pomoć: «Gospodine, pomozi mi!» Ona sve stavlja na tu kartu.

            No, Isusov odgovor za ženu nije nikakvo ohrabrenje. To je treći ne kojega joj Isus govori: «Nije pravo djeci uzeti kruh i dati ga psićima.» 'Djeca' to je izraelski narod, 'psići' (misli se na kućne) su pogani. Vrhunac vjere ove žene su njezine riječi: «Da, Gospodine…» Time se ona podlaže njegovom sudu. Koliko se vjernika usuđuje izgovoriti ovaj 'da, Gospodine'? Zar ne govorimo upravo suprotno: 'kako Bog to može dopustiti?' ili pak 'kako li je Bog nepravedan ako ga uopće ima?' ili 'koliko će nas Bog još iskušavati?'

            Jaka materinska ljubav čini ovu ženu još upornijom. Ako ne može dobiti kruha, onda makar mrvice koje padaju s gospodareva stola. To, zapravo, znači: Ti mi možeš pomoći više nego sva znanja i umijeća svijeta. Ovdje opažamo da se povjerenje koje žena ima u Isusa ne da ničim poremetiti. I zato joj Isus reče: „O, ženo, velika je tvoja vjera! Neka ti bude kako si željela.» Velika je ona vjera koja, usprkos svih zapreka, čitavo povjerenje stavlja u Isusa. Naprotiv, ona koja je puna straha, plaši se trenutačnih okolnosti, okreće se prema sebi ili drugome, je malena. Ova nas zgoda želi potaknuti na veliku vjeru prema Isusu. Toj velikoj vjeri odgovara i veliki plod. «Neka ti bude kako si željela!», reče Isus ženi. Ta riječ znači ozdravljene njezine kćeri

            Gledajući unatrag možemo reći: veličina vjere te žene se ne sastoji u tome da je vjerovala u nešto što je čula o Isusu. Biblijska vjera ne znači vjerovati u ovu ili onu riječ. Biblijska je vjera događanje između Boga i čovjeka. Stoga ženina vjera dostiže vrhunac kada govori: «Da, Gospodine, pravo imaš.» U takvoj vjeri čovjek sav svoj život oslanja na Boga, odnosno Isusa, jer se Bog u Isusu potpuno objavio.

            U čemu se dakle, sastoji 'velika vjera'? Ona se sastoji u tome da prihvatimo neuhvatljivost Božje ljubavi te napetost koja tu postoji. Ali i sam nastojati, uz rizik da se ljudski osjećamo potpuno odbačenima, imati povjerenja da će Božje zanimanje iznaći putove koji su sasvim drukčiji nego što mi planiramo, zato nama malo razumljivi, ali za nas najbolji.