Biblijski izvori - temelj svetkovine Uznesenja Marijina u nebo
vrlo su štedljivi. Iz Novog zavjeta može se, samo u najboljem slučaju, napraviti gruba biografska skica.
U poslanici Galaćanima, koja je nastala prije Evanđelja, ona se spominje samo indirektno: »I kad se ispuni vrijeme, pošalje Bog svoga sina, od žene rođena...» Evanđelja nam govore nešto više. Čitamo odlomak (koji ne odgovara svetkovini) iz Lukina evanđelja iz djetinjstva Isusova (Lk 1, 26 –38) kao evanđelje na svetkovinu Bezgrešnog začeća, a na Uznesenje Marijino nastavak toga (1, 39-56) što završava s Magnifikat.
Uz Djela apostolskih znamo (1,14) da je Majka Božja bila članica prve zajednice.
Mogli bismo spomenuti i Jakovljevo protoevanđelje, koje je nastalo oko 150. godine, dakle bitno kasnije nego evanđelja, a koje ukrašava pripovjedanje Luke i Mateja.
Pisac se predstavlja kao Isusov brat, misli se na pratioca. Ovo djelo je veoma utjecalo na zapadno gledanje na Mariju, na umjetnost i liturgiju. Sve što o Mariji znamo iz protoevanđelja jesu imena Marijinih roditelja, Joakima i Ane.
Nema štovanja Marijina bez Krista Evanđelja i Djela apostolska potvrđuju, usprkos škrtih izvještaja, da su život Isusov i nujegove majke u uskoj povezanosti.Iz Djela apostolskih je uočljivo da prva zajednica i Marija idu zajedno.
U Crkvenoj povijesti, prije svega u prvih pet stoljeća, majka Božja je igrala vrlo važnu ulogu. Teolozi stare Crkve, najprije su razjasnili tko je Krist: samo Bog ili samo čovjek i došli su do izričaja vjere: Isus je pravi Bog i pravi čovjek, a Marija je dospjela u duhovnu i fizičku blizinu Isusovu i to po njezinom DA na putu nasljedovanja.
A ipak, bio je još jedan problem za riješiti: jer Marija ima samo ljudsku narav, mogla je roditi samo čovjeka. Koncil u Efezu 431.g. je zato odlučio: Marija je rodila Boga, po tome što je donijela na svijet čovjeka, koji je od prvog trenutka svoje čovječnosti pravi Bog.
Latinska Crkva je ovu spoznaju izrekla u jezično sažetim dogmama o « Bezgrešnom začeću Marijinu» (1854.) i njezinom « Uznesenju u nebesku slavu» (1950.).
Povijesni korijeni svečanosti u svjetlu ekumene
Proglašavanje vjerske istine «kao Bogorodica» na Efeškom koncilu 431. je početak intenzivnog štovanja Marije i nastajanja blagdana «Zaspanje Marijino» ili svečanosti «spomena Marijina».
U 6. st. slavilo se, na istoku u mnogim mjestima, «Natale sanctae Mariae. (rođendan svete Marije)» čime se mislilo da je njezin dan smrti (kojega se ne može točno utvrditi, kao ni zemaljski rođendan) njezin nebeski rođendan. Car Mauricije (587-602)je uveo ovaj blagdan u Bizantinsko carstvo uz svečanu procesiju. Preije ovog blagdana je i danas dvotjedni post.
Na zapadu Blagdan nije odmah našao na odaziv. Tek papa Sergije I, porijeklom Sirijac (687 –701), uveo je ovaj blagdan na zapadu. Teološki vid Assumptio Mariae (uznesenje Marijino u nebo) malo upućuje na neki pasivni čin dok je kod Krista «uzašašće» aktivni čin koji polazi od vlastitog djela samog Uskrslog.
Tako se razvio uskrsni blagdan kao blagdan uzašašća.
Riječi himna u ortodoksnoj liturgiji kažu: „Sačuvala si djevičanstvo u porodu, u uspavanju, svijet nisi napustila, Bogorodice. Prešla si u život, ti si majka Života i po tvom zagovoru, spasavaš naše duše.»
Izraz «prešla» (grčki metestasis) označuje da je Marija i dalje ostala u životu i djeluje kao zaštitnica. Ovo mišljenje se, na poseban način, ukorijenilo do danas na istoku i biblijski je bolje utemeljeno, nego «uznesenje na nebo» gdje se zapravo misli na uzvišenje.
U rimokatoličkoj i pravoslavnoj Crkvi ima veoma mnogo zajedničkog u slavljenju Marije i njezinog položaja. Marijini blagdani su bitan dio Crkvene godine. Pravoslavlje se oslanja, uz biblijske tekstove, i na apokrifna djela (nepriznate kanonske knjige) i stvara svoje svečanosti (npr. Oblačenje Marijino). Pravoslavna Crkva ne proglašava nikakve vjerske istine, jer je za nju živa predaja najbolje svjedočanstvo za Marijino štovanje. (Max Angermann)
Uz povijest blagdana Uznesenja Marijina
Već od koncila u Efezu Marija stoji kao «Theothokos», kao Majka Božja u središtu štovanja. Kao Majci Života pripada joj posebno mjesto i u njoj se štuje veličanstveno djelo Božje, u njoj se slavi njezin sin, Isus Krist. Ona stoji u središtu, jer je Krist njoj u središtu.
15. kolovoza je Crkva slavila u početku «Zaspanje Marijino»
Jacobus de Voragine izvještava u svojoj knjizi «Legenda Aurea – Zlatne legende» da je Marija dok je ležala na smrtnom krevetu zaželjela da apostoli budu oko nje, da budu uz nju i da je pokopaju. Njena želja se ostvarila tako da je anđeo, na oblaku, donio apostole koji su propovijedali na raznim mjestima svijeta, gdje im je Ivan saopćio da je Marija blizu smrti. Nakon smrti su je pokopali. Kad su tri dana kasnije posjetili njezin grob, on je bio prazan i otvoren, a u grobu su umjesto tijela bili ruže i ljiljani.
Marija je na najuzvišeniji način otkupljena i odavle možemo razumjeti i njezino uznesenje na nebo. U njoj se ispunja ono što je započeto u uskrsnuću njezina sina i što će nastupiti s njegovim ponovnim dolaskom i za svakog čovjeka koji je povezan sa Bogom: uskrsnuće od mrtvih po sili Božjoj, po Isusu Kristu njegovu Sinu, u Duhu Svetome izvest će dovršenje na duši i tijelu. Ako Crkva slavi Marijno uznesenje na nebo, onda u toj svečanosti slavi i sebe i ono što će sama doživjeti. « Unjoj ona slavi najuzvišeniji plod otkupljenja, u njoj ona s radošću gleda kao u čistu sliku ono čemu se ona nada i svim srcem želi.»
Spomen «Odlaska Marijina» je uveo car Maurikios (+602), utvrđen je 15. kolovoza i sastavni je dio najstarijih spomendana Marijinih, koji se u 5. stoljeću, pod raznim nazivima, pojavljuju i posvećeni su uspomeni odlaska djevice, Majke Spasitelja, drugoj Evi.
Proglašenje istinom Marijina uznesenja u nebo je nastalo iz stoljetne vjere Crkve. Već prije 1500 godina jasno se postavljalo pitanje načina Marijina dovršenja. Naprije preko apokrifnih spisa, uznesenje na nebo, je postalo popularno, a zatim, u teološkim diskusijama i drugim razmišljanjima o Mariji se došlo do sadašnje istine. Papa Pio XII. navijestio je 1. studenog 1950.g. dogmu o uznesenju Marijinu u nebo. Prije proglašenja bio je pitan cijeli episkopat, a od polovice XIX st. je i pismeno traženo proglašenje dogme. Na I. vatikanskom saboru 204 koncilska oca su tražila da se definira dogma o Mariji na nebo uznesenoj. U apostolskoj konstituciji «Munificetissimus Deus» od 1. studenog 1950.g. se govori: (...) na slavu Svemogućeg Boga... objavljujemo, naučavamo, definiramo... od Boga je objavljena vjerska nauka da je bezgrješna Bogorodica i prečista djevica Marija nakon završetka zemaljskog života, dušom i tijelom uzeta na nebo.»
C.G. Jung naziva ovo proglašenje dogme najvažnijim vjerskim događajem od reformacije.
U predslovlju svečanosti Uznesenja Marijina u nebo govori se o Marijinoj slavi i slavi Crkve. «Ti si uznio Djevicu, Bogorodicu u nebo i kao prva primila je slavu koja nam je svima obećana i postala je praslikom Crkve u njezinom ostvarenju. I tako je ona putujućem narodu veliki znak nade i izvor utjehe. Jer njezino tijelo koje je rodilo začetnika života nije smjelo ugledati raspadanje.“ Drugi vatikanski sabor zaključuje svoju izjavu o Mariji sljedećim riječima: «Neka se svi kršćani neprestano utječu majci Božjoj i majci ljudi koja je molitvom bila uz prvu Crkvu, a sada je uznesena nad sve svete i anđele u nebu i u zajednici sa svetima moli svog sina dok obitelji naroda koje nose časno kršćansko ime ili još ne poznaju Spasitelja, ne budu u miru i slozi blaženi i sabrani na slavu Presvetog i nerazdijeljenog Trojstva.
Ostvareni u Mariji
Sve što vjera poznaje o ostvarenju spasenja, o spasenju, o milosti, o punini milosti, sve je ostvareno u Mariji. (K. Rahner)
Magnificat
Duša moja hvali veličinu Božju,
a misli su mi ispunjene zahvalnošću za Božju blizinu,
udovi mi se pokreću u ritmu neba,
srce mi se ispunja pjesmom i radošću,
a usne mi ne mogu šutjeti.
Bog želi sve novo činiti
pozvan sam i poslan,
izabran i pronađen kao oruđe mira.
Nek se veseli Crkva,
a ljudi nek jedu i piju,
svi narodi nek dođu na svečanost,
Bog želi novo činiti.
Mi smo izabrani i pronađeni
kao oruđe mira
Anton Rotzetter, Gott der mich atmen läst
Što on želi
I kad anđeli reknu: «Marijo, Bog te izabrao i učinio čistom! On te izabrao među svim ženama svijeta. Marijo, ponizno se prigni pred njim, baci se pred njim i budi sudionicom u bogoslužju jedinstva» Ovo pripada povijesti čija je bit sakrivena smrtnicima. Mi ti ovo objavljujemo. Ti nisi bila među njima kada se bacala kocka tko će Mariju posluživati, ti nisi bila među njima kad su se zbog toga svađali.
Tada, kad su anđeli govorili: «Marijo, Bog ti objavljuje Riječ o sebi, a ime joj je Isus Krist, sin Marije. On će biti na ovom i onom svijetu priznat, jedan od onih koji Bogu stoje u blizini. I on će, kao dijete, iz kolijevke ljudima govoriti. I kasnije kao odrastao bit će jedan od pravednika.» Ona reče: «Gospodine kako ću dobiti dijete kad me još ni jedan čovjek nije dotaknuo?» Anđeo navještenja reče: «To je način na koji Bog djeluje. On stvara što hoće i ako je nešto zaključio reče: «Budi! i to bude. On će ga poučiti Pismu, mudrosti, Tori i evanđeljima.
Kur'an, sure 3, 42-48
Marijina smrt
Razmišljanje B. Welte
Posljednje u Marijinom životu kao i u životu svakog kršćanina je da sa smrću sve završava. U Svetom pismu ne čitamo ništa o toj smrti, pokrivena je šutnjom. No, pobožnost se, od najranijih vremena, za to zanimala i ima nam o tome što pripovijedati. Najljepše svjedočanstvo ovog razmišljanja je svetkovina Marijina uznesenja koje se, također, naziva i Marijin odlazak kući. Slavimo je u vrućem ljetu pjesmama i buketima cvijeća. Tek u novije vrijeme stara misao o Marijinom uznesenju u nebo postala je službenom naukom Crkve. Time je ova časna misao zajednice vjernika čvrsto formulirana.
Pri tome se, na poseban način, pazilo da se naglasi da je Marija u svojoj smrti dušom i tijelom, na čudesan način, uznesena u nebesku slavu.
Što to sve znači? Marija je trebala umrijeti kao što je Isus trebao umrijeti, kao što i svi mi trebamo umrijeti. Izgleda da je ona sasvim tiho išla na svoj zadnji put. Ali isto, trebamo znati da je ova smrt ispunjenje njezinog majčinskog i vjerničkog zajedništva s Isusom. Ona mu je bila blizu od začeća, preko rođenja do smrti. Ona mu je, na jedan novi način, bila blizu nakon njegova uskrsnuća. I bila je ispunjena njegovom blizinom zajedno sa mladom Crkvom po dolasku Duha Svetoga. U ovoj majčinskoj, vjerničkoj, Duhom ispunjenoj blizini, ona je ostala i u vlastitoj smrti. Ona je umrla s Isusom i u Isusovom Duhu svoj život položila u ruke Očeve. Tako je nju smrt vodila u Očevo srce. Otac ju je uzeo, zajedno s Isusom i on ju je uzvisio kao Isusovu dragu majku i primio u svoje srce.
Kažemo, ona je uzvišena u nebo. Nebo je srce Božje ili svjetlo ili čista širina Očeva. Plavo, vidljivo nebo nad našim glavama je samo slika Božjeg neba i nebo je, također, zajednica sve djece Božje koja su našla mjesta u njegovom srcu. Kao što vidljivo nebo, na ovome svijetu, obuhvaća sve ljude, tako će, ali još ljepše, nevidljivo nebo srca Božjega, obuhvatiti one koji mu pripadaju.
Nebo je, naime, domovina svih ljudi, tajanstveno, široko mjesto svjetla kojemu mi pripadamo, jer nam ga je Bog od početka namijenio. Zato smo, ovdje na zemlji, bez mira na putu.
Marija je ušla u domovinu, u domovinu svih nas, onda kad je umrla. To je bio odlazak Marije u Domovinu, a to je slika našeg vlastitog odlaska u Domovinu.
Kažemo, Marija je dušom i tijelom ušla u domovinu, ili uznesena u to nebo. «Duša i tijelo», to je izraz koji označava cijelog čovjeka. Da, mi nismo bestjelesni duhovi. Mi smo uvijek nešto potpuno, živi, tjelesni, ljudi koji teže za srećom. I Marija je bila tjelesni, živi čovjek koja je težila za srećom. Tjelesno i živo je začela svoga sina, tjelesno i živo je ušla u smrt i u veliku i tajanstvenu domovinu unijela sobom sve ovo tjelesno, životno, čitavog čovjeka, sebe čitavu.
Ovom potpunom čovjeku, mislimo, pripadaju svi koji su mu blizu, rodbina i svi koji su u duhu povezani. I ova povezanost, posebno povezanost u vjeri, u zajednici koju nazivamo Crkvom bit ćemo zajedno, i ona sjaji u neopisivom svjetlu Domovine.
Posljednje, odlučujuće je da je sve zajedno sakupljeno i ostaje sakupljeno i ništa neće biti izgubljeno.
A to sve konačno počiva u neizrecivoj hvali, u živoj radosti, u Bogu.
Ovaj put u Domovinu je započeo spremnošću za Boga i njenim tihim DA njegovim velikim zahtjevima.
Marija je ovim putem išla povezana, majčinstvom i vjerom, sa svojim sinom.
Misno slavlje
Pozdrav:
Danas slavimo veliku svečanost koja nas može razveseliti: tjelesni ulazak BDM u nebesku slavu. Ovo nam ukazuje na neizmjerno djelovanje ljubavi Božje u svijetu. Marija je praslika – prauzor Crkve, a istovremeno ona predstavlja i dovršenje svega naroda Božjeg u nebu. Crkva nam pokazuje, na primjeru Marije, za koji cilj je čovjek stvoren, za puninu života kod Boga.
Molitva vjernika
Gospodine, naš Bože, puni povjerenja se ufamo u tebe, jer znamo da ti, na poseban način, slušaš Marijin zagovor na našem životnom putu. Zato te danas molimo:
Za sve siromašne ponižene, ugnjetavane koji započinju dan, a ne znaju hoće li ga preživjeti zbog svoje bijede. Ne daj da ikada budu sami, molimo te
Za kršćanske Crkve koje se često susreću u nepovjerenju i strahu. Obdari ih neograničenim povjerenjem i otvorenošću, molimo te
Za zajednicu koja je sada okupljena na ovom slavlju, podari nas kršćanskim životnim stilom koji će prožimati cijelo naše djelovanje, molimo te
Za mlade koji još nisu razvili dublji odnos prema Blaženoj Djevici Mariji, daj im poticaj kroz pravu pobožnost prema Mariji, molimo te
Tebi, dobri Bože, pripada naša hvala i slava ako slavimo Mariju, jer naš cilj je vječnost kod tebe u slavi, gdje ti živiš sa svojim Sinom i Duhom Svetim u vijeke vjekova.
Marija
Marijo
Glasnico nade
donesi svjetlo u naše oči
nemir u naše slabe ruke
nježnost i bijes u naš govor.
Daj da najavljujemo mir
koji se zove pravda
poput tebe
riječima istine
koje nisu oslabljene strpljenjem
kruhom boli i nade
koja hrani ponižene na zemlji
pokretom tajanstvenog pristajanja
tvom Bogu, Marijo.
Pjevačico vjere
unesi jakost u naše doticaje,
strast u naše borbe
ozdravljenje našim ranjenim srcima.
Marijo
pratiteljice ljubavi
ti živiš.
Johannes Thiele
Propovijed:
1
Raširene ruke nas čekaju
Uznesenje Marijino je svečanost, koja nam pokazuje da nas na kraju našeg života očekuje Bog raširenih ruku.
U Mariji nam Bog daje odgovor na pitanje smisla i cilja našega života. Ali i o smislu naše smrti.
A to područje je veoma važno za današnju društveno političku situaciju. U pravim smo problemima tek onda kad počnemo razmišljati kada je život stvarno ispunjen, kada smije završiti i kad osobno postavimo pitanje o našoj vjeri u uskrsnuće.
Cijeli se čovjek vraća u domovinu
Grčka filozofija je počela dijeliti – biblijski cijelog čovjeka – u duhovnog i materijalnog, a to je naprivilo lušu uslugu našoj vjeri u uskrsnuće mrtvih. Židovsko kršćanska tradicija govori da će cjeloviti čovjek uskrsnuti – dušom i tijelom. I gdje god se to događa ostaje «tajna vjere», kako to u euharistiji molimo. Sama vjera nije nikakav spontani akt, nego odgovor na Božje prihvaćanje ljudi. Zato smijemo reći i o Mariji da je ona čovjek u neprestanom Božjem okrilju. I zato ne možemo slaviti Marijine svečanosti, a da ne promatramo Krista.
Marijin blagdan – blagdan žene
Marijanske svečanosti, kojima pripada i ova, su prigoda kad trebamo razmisliti koju i kakvu ulogu su igrale žene onda i danas u društvu. Isus je imao neprisiljeni kontakt i ophođenje sa ženama. Pokušao je uklanjati društvene barijere, a kakav je položaj žene u Crkvi danas.
Vječni Božji DA tijelu
Svečanost Marijinog «uznesenja u nebo» je svečanost protiv neprijateljstva prema tijelu. U posljednjih četrdeset godina se izmijenilo gledanje Crkve na tijelo i na tjelesnost. Ipak, trebamo naglasiti da moramo naše tijelo gledati sa zahvalnošću (oblik sebeljublja), ali isto tako se trebamo čuvati da tijelo ne iskoristimo ili ga učinimo božanstvom.
Poštovanje tijela i prirode
U mnogim krajevima Europe su, uz ovaj blagdan, povezani blagoslovi cvijeća i trave. U velikim gradovima ovaj blagdan pada u srcu turističke sezone i godišnjih odmora pa se nekako gubi taj smisao. Mnogi hodočasnici danima hodočaste u svetišta i spavaju u prirodi ili na sjenicima. Time se nekako pokazuje želja za onom iskonskom povezanošću tijela i prirode.
«Legenda Aurea» kaže da je pred tijelom Marijinim jedan anđeo nosio palmu, koja je širila neopisivo lijep miris. Kasnije su, prema istoj knjizi, u grobu apostoli našli, umjesto tijela Marijina, cvijeće. Mariju se zato i naziva: ružom bez trnja, ljiljan bijeli...
Marijino uznesenje na nebo ima za nas vrlo veliko značenje: blagdan s bogatom simbolikom i teološkim sadržajem.
Bog čeka na svie nas otvorenih ruku. On očekuje cijelog čovjeka. Želi ga dovesti u puninu. Slaveći ovaj blagdan ispovjedamo i vjerujemo da je Bog u Mariji već učinio taj prvi korak. To se nadamo i za nas i za naše tijelo, da ćemo jednoga dana, kao cjeloviti ljudi, biti kod njega, u svom domu.
2.
1. Tehničko vrijeme, životno vrijeme i vrijeme vjere
Došli smo do zadivljujuće točke ako se radi o tome da se djelovanje pojedinih ljudi na različitim mjestima može točno odrediti. Čak i preko kontinenata mogu se satovi točno odrediti tzv. nanosekundama.
Možda nas ručni sat, sat u stanu, sat na većini radnih mjesta podsjeća da je za nas vrijeme identično onome na satu tj. tehničkom vremenu. Činjenica je da postoje mnoga različita vremena, a ne samo ono satima, minutama i sekundama određeno vrijeme.
Najvažnije vrijeme za nas, iako smo rijetko kada toga svjesni, je životno vrijeme. Možda i naš pojam vremena koje je određeno satom usmjeruje na to da zapravo prijeći našu misao, da životno vrijeme promatramo kao vrijeme u pravom smislu riječi. A ono se vrlo teško može odrediti. Na pitanje 'u kojem ste vremenu' većina ljudi bi trebala imati odgovor. Međutim, mislim da se ne varam da na to pitanje ne biste dobili nikakav odgovor, jer za životno vrijeme naći jednu riječ je tako teško, zapravo beskrajno teško. Još je teže to vrijeme dijeliti i podijeliti ga s nekim drugim. Možda živim u»vremenu očekivanja» ili u « praznom vremenu». Mnogi žive u «vrijeme smrti», ali se ne plaše kao pogleda u svoje životno vrijeme. «Vrijeme tišine» - često sebi poželim ono mirno vrijeme koje bježi. «Vrijeme priprave» koje za mnoge ljude traje prvih dvadeset godina, a možda i duže, često je opterećeno «vremenom nestrpljenja». Na ovaj način postoje mnoga vremenska razdoblja na velikom satu životnog vremena.
Još jedna razlika od ovog životnog vremena je vrijeme vjere. Najprije nam za ovo vrijeme pada na pamet ono što nas pokreće i ono što na nas dolazi: «vrijeme povjerenja» i «vrijeme jakosti», «vrijeme sumnje» i «vrijeme noći duše». Ova određenja «vremena vjere» su vrlo važna i ako ih ne naučim odrediti, bit će mi vrlo teško svoj život pred Bogom vidjeti i shvatiti i u njemu napredovati. «Vrijeme vjere» ima još jednu drugu dimenziju koju srce ne određuje, nego je postavlja Bog . Ovi dijelovi vremena su sadržaji objave, djelovanja Božjeg u ovom svijetu i u nama. On vječni nepromjenjivi Bog počinje s nama jednu povijest.
Vjerujem da nam današnji blagdan može pomoći kod zadaće naše životno vrijeme i vrijeme vjere postaviti u harmoničan ritam kojemu Bog daje mjeru, našu nestalnost otkriti kao sposobnost da otpočinemo u Bogu, u njemu smjeti počinuti da naše vrijeme upišemo u pijesak svijeta.
2. Prvi u Kristu
Prva poslanica sv. Pavla Korinćanima je napisana ljudima koji su bili zahvaćeni i utopljeni u svoje vrijeme. I zbog toga su bili slijepi za Božje djelovanje, kao i za stvarnost svijeta u kojem žive.
To nije tako uočljivo na prvi pogled. Izgleda da je zajednica u Korintu bila vrlo živa; slavila su se bogoslužja i još je važnije da je izgledalo pravilo da su kršćani živjeli iz osobnog i intenzivnog vjerskog doživljaja.
Čini se, ipak, da je za mnoge uskrsnuće od mrtvih bilo nevažno za njihovu osobnu vjeru. Argument je mogao glasiti: zar nije ispunjen život, naravno u vjeri, ono centralno u zemaljskom vremenu? Što nam vrijedi vjera koja nas tješi s onostranim, zar onda poruka o uskrsnuću, uznesenju na nebo nije teško prihvatljiva?
Pavao, u prvoj poslanici Korinćanima, odgovara s jasnim ne: ako nema uskrsnuća mrtvih, onda ni Krist nije uskrsnuo i sve ono što o Kristu govorimo je laž, i još gore, Boga činimo lašcem.
Jer je po jednom čovjeku došla smrt, tako će po jednom čovjeku doći uskrsnuće mrtvih, jer kao što u Adamu svi umiru, tako će po Kristu svi uskrsnuti.
I ovo uskrsnuće stoji u čvrstom odnosu s nama, nama koji po krštenju pripadamo Crkvi. Pavao kaže: mi smo kršteni u Kristu. Ako ozbiljno uzimamo našu vjeru, to bi trebalo značiti da naš život ne protiče mimo Krista, nego je s njim i po njemu određen. Vrijeme našeg života je ono koje je Bog odredio i postavio.
Još jednom prva poslanica Korinćanima - postoji određeni redoslijed: prvi je Krist onda slijede drugi. Kad Krist dođe i svi oni koji mu pripadaju, onda dolazi svršetak. Kad on svaku vlast i silu uništi i svoju vlast preda Ocu, jer on mora vladati dok mu Bog ne podloži pod noge sve neprijatelje.
Smrt je stvarnost, uskrsnuće Kristovo isto tako. Mi smo postavljeni u vrijeme između nadvladavanja smrti u Kristovom uskrsnuću i njegovog ispunjenja u Bogu.
- Božje vrijeme
Bog je odredio vrijeme. Izbjeći ćemo napasti da to ne priznamo ako pustimo da nam on govori po vremenu. Želim ove misli razložiti.
Kod svih zalaganja koje bismo mogli učiniti i kao pojedinci, i kao zajednica: ako bismo zatvorili oči da je naša sadašnjost prožeta smrću i nasiljem, onda sebe zavaravamo. Mi smo naš život, uglavnom, dobro zaštitili i učinili ga komodnim. Čak i tako dobro da nam teško pada gledati kako mržnja, nasilje i smrt uopće imaju što za reći i da mi živimo, zapravo, kao pojedinci uključeni u mehanizam društva.
Nasuprot toga kaže Sveto pismo da je vrijeme Crkve vrijeme bitke. Ako se prestanemo boriti za čistoću i pravdu, napustili smo Kristovo okruženje.
Drugo vrijedi isto tako. Ovu bitku ako je mi prihvatimo, nosi sam Bog, Svaki pokušaj živjeti iz istine, a protiv malih laži živjeti iz pravednosti, a protiv samopravednosti, živjeti u budnosti , a protiv razuzdanog potrošačkog svijeta u kojemu izgleda kao da više ne postoje nikakve čežnje. Svaki takav pokušaj borbe je dio sveopćeg Božjeg stvaralačkog djelovanja. Jasno, ako tu borbu vodimo na strani Kristovoj, a to znači ako smo spremni ozbiljno prihvatiti da nad Kristovim životom stoji križ, a ne nikakav Mercedes Benz.
Već stoljećima Crkva slavi svečanost uznesenja Marijina u nebo kao siguran znak ovog povjerenja. U Mariji je na toliko mjesta jasno da Božja nepremostiva ljubav zahvaća čitav naš život s kožom i kosom. Marija nije uzalud praslika Crkve. Rečenica vjerovanja da je u nebo uzeta žena čije je srce probodeno mačem je vjera u sigurnost Crkve pod križem, a ova sigurnost ima cilj. Pavao govori o tome da na kraju vremena stoji sam Krist kojemu će Bog na kraju sve predati, nakon smrti u poniznosti križa. Naš i njegov cilj su Bog, a vrijeme je vrijeme usmjereno prema njemu i to upravo ondje gdje nema nekog višeg vremena, nego vrijeme u kojem mi, na strani Kristovoj, svjesno i ponizno nosimo križ.
A to vjerovati znači: izaći iz ovog okvira tehničkog vremena i svoje životno vrijeme utopiti u ono vrijeme u koje nas je Bog postavio. „Veliča duša moja Gospodina što pogleda na poniznost službenice svoje.“ U njemu je učvršćen smisao našega života, u njemu može visina i dubina našeg životnog vremena uvirati u vrijeme koje donosi ispunjenje, a tada će Bog vladati nad svim i u svima.
«Znamenje veliko pokaza se na nebu:
žena zaodjenuta suncem,
mjesec joj pod nogama,
a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.»
1. Blagdan
Današnjim slavljem spominjemo se one važne činjenice u životu Djevice Marije i cijelog čovječanstva kad je Blažena Djevica Marija, dušom i tijelom, nakon tijeka zemaljskog života, bila uzeta k Bogu. Marija djevica je ovu povlasticu zaslužila iz više razloga:
a. – jer je do kraja vjerovala Bogu da će se ispuniti sve što joj je bilo rečeno;
b. – jer je bila majka Spasitelja i nije se dolikovalo da ono tijelo koje je dalo ljudsku narav Sinu
Božjemu vidi trulež groba
c. – jer je ostala vjerna, uz svoga sina i stajala je s njime na Kalvariji – nakon zemaljskog života s njime je u slavi.
Ovaj blagdan ima višestruko značenje za sveopće čovječanstvo. Njime se ostvaruje ona praželja čovjeka koju mu je usadio sam Stvoritelj kad ga je stvorio rekavši: «Načinimo čovjeka na sliku i priliku svoju.» I od tada postoji iskonska težnja čovjeka da bude sličan Bogu. To će lijepo reći Aleksander Holzbach u pjesmi Usred kolovoza
Posred kolovoza otvaraju nebesa prozore.
Sa sve četri strane zemlje odjekuje slavlje.
Uskrsno raspoloženje zahvaća ljude.
Ona, koju je On uzevši u obzir otkupiteljsku smrt Ktristovu
izabrao za majku i očuvao ljage istočnoga grijeha.
Ona, koja je anđelu rekla DA na njegov poziv.
Nju on nije ostavio u smrti.
Dušom i tijelom uze je on
u svoju vječnu slavu.
To slave ljudi usred kolovoza.
Oni zahvaljuju za Mariju, izabranu.
Gledaju kroz prozor svagdašnjice
i vide obećanje svoga života,
da će biti svi uzeti k Bogu, Ocu.
No, kad je čovjek htio postati kao Bog, tada je sve krenulo naopako, jer je, od Boga darovanu težnju da mu bude sličan, izopačio i preokrenuo je u pokušaj postati bogom. To je za čovjeka bilo pogubno, prestao je biti čovjek kakvoga je Bog stvorio. Ovaj nam blagdan pokazuje put kojim čovjek može ostvariti sebe, ispuniti sliku na koju je stvoren. A taj je put Marijin put:
- čvrsto vjerovati u Božja obećanja,
- pristajati uz Božji plan za svaki osobni životni put i vjerno živjeti taj plan.
2. Današnje vrijeme
Svjedoci smo velikog napora današnjeg čovjeka da postane bogom. Opažamo to na različitim poljima. Danas bih se osvrnuo na dvije stvari kojima je čovjek izvrnuo Stvoriteljev plan o čovjeku.
A. Kult tijela
Bog je ljudsko tijelo stvorio u uskoj povezanosti s duhom: «Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskoga i u nosnice mu udahne dah života. Tako čovjek postade živa duša.» (Post 2, 7)
«I blagoslovi ih Bog i reče im: Plodite se i množite i napunite zemlju i sebi je podložite.» Čovjek je danas iznevjerio ovu osnovnu zamisao Stvoritelja. Postavio je tijelo kao idol, odvojio je uživanje od onoga za što je ono dano – za razmnožavanje i upravljanje svijetom. Danas smo došli u situaciju da se ljudsko tijelo postavlja na pijedestal, trči se za užicima pod svaku cijenu. Udovoljavanjem svim porivima tijela i traženjem samih užitaka došli smo u situaciju da smo izgubili svaki smisao za harmoniju duše i tijela. I zato nije nikakvo čudo da se, unutar kulta tijela, trči za seksualnim užicima, ali i za drugim tjelesnim užicima poput alkohola i droge. Takvom razvoju stvari sve više pridonosi i moda te potreba udovoljavanja svjetskim trendovima.
B. Izmijenjena uloga žene i muškarca
U sveopćoj težnji čovjeka da postane bogom pobrkao je uloge spolova. Po Božjoj zamisli žena je određena da bude darovateljica i nositeljica života. To je bio stoljetni san i uzor ženama. Danas žena ima sasvim druge ciljeve i želje, ona želi biti uspješna poslovna žena. Time je postavljen temelj jednom novom pogledu na ženu. Ona u svemu treba biti izjednačena muškarcu, prisutna na svim društvenim razinama. Uzalud se David Brown, u romanu «Da Vincijev kod» trudi krivnju baciti na Crkvu, da je ona zatrla «svetu ženstvenost» po kojoj su žene trebale imati primarnu ulogu u društvu pa i Crkvi.
Moderni pokreti u svijetu, osobito feminizam, želi osloboditi ženu svega što joj je Stvoritelj namijenio – da bude majka i nositeljica života. Ona sve više i više postaje ropkinjom. Sve se više nastoji uništiti brak kao temeljna zajednica ljudskog društva. Zato nije nikakvo čudo da britanska spisateljica Katarina Runske piše u knjizi: «Prazna srca i prazni domovi», o neizbježnim posljedicama protumuške i protubračne retorike. Feminizam je, kaže ona: «…darvinowska slijepa ulica. U biološkom smislu ne postoji ništa što tako brzo određuje nesposobnost prilagodbe kao natalitet manji od razine održanja: neposredna posljedica feminizma jest, čini se, pad nataliteta bez mogućnosti obrata. Nacije slijede feminističku politiku na vlastitu pogibelj.»
3. Vizija vjere
Današnji blagdan nam zorno pokazuje da je Božji plan sa čovjekom ono što čovjeku najbolje odgovaara i jedino mu donosi istinsku sreću. Čovjek nikada ne može postati kao Bog, ali je pozvan poraditi na svojoj sličnosti s njime. To ćemo postići slijedeći Marijin primjer, vjerujući da je Bog vjeran i da će ispuniti ono što je obećao. Da po njezinu primjeru prihvatimo svoj životni poziv i ustrajemo u njemu i onda kada se čini da su svi mostovi srušeni.
I konačno da stojimo uz Isusa Krista i uz njegov nauk pa koliko god to danas nije moderno. To je naime jedini put da ostvarimo sebe, budemo posve sretni i radosni i da, poput Marije, živimo u nebu dušom i tijelom. I zato ću završiti današnju propovijed molitvom Zdravo Kraljice koju je u novom ruhu prepjevao Franz Feldmann:
Zdravo! Ti majko Marijo!
Ti majko brige za nas!
K tebi vapimo
zaljubljena u život Evina djeca.
K tebi uzdišemo u našem plaču,
u istom onom svijetu u kojem plešemo puni radosti i pohlepe,
na tlu dobrog stvorenja kojega nam je dao
tvoj i naš Stvoritelj.
Ti naša zagovornice!
Svrni svoj pogled na naše životne korake!
Nakon života sretnih i razrušenih ljubavi
pokaži nam našeg i tvog Isusa,
plod tvoga svetog Tijela,
proslavljenog i uzvišenog Gospodina.
Ti, slatka, Djevo Marijo.