Ne loše
Zašto živim
da ljudi
koji nose djecu
na krštenje
onda ih i krizmaju
da se crkveno
vjenčaju
da se brinem
da se ti ljudi
sa dovoljno
blagoslovljene vode
u grobu poškrope
zašto živim
zato ne mogu ništa
i zato živim
ne loše
Alfons Jerstl: «Zwischen Liebe und Liebe gespalten»
Tužbalica:
Ja sam sit
tjerač ovaca
tražitelj izvora
glumim sveznalicu
ja sam više vuk
nego što mislite
živim tvrđe
nego što mislite
da posađen sam
u crkvenu njivu
ali
moje korijenje
ide negdje drugdje.
Alfons Jestl:» Zwischen Liebe und Liebe gespalten»
Priznajem, bojim se
Priznajem, bojim se.
Pokušao sam sakriti svoj strah
pokušao sam nastupati samosvjesno
da okolini pokažem, tko sam ja.
I nisam se predao,
dao sam informacije.
Ali sam se izvlačio
iz svih razgovora
i od svakog zauzimanja stava.
Nikad nisam potpuno saslušao
samo sam registrirao.
Priznajem, bojim se
bojim se da bi ljudi mogli
moju riječ zloupotrijebiti,
bojim se da me se ne prisili
da nekome ne poklonim povjerenje,
u biti ne vjerujem nikome,
pa ni samome sebi.
Riskantno je graditi na drugima,
poznajem mnoge koji su se borili,
da zadobiju moje povjerenje.
Priznajem, bojim se,
jer imam premalo ljudi,
koji me vole,
koji mi prijateljski govore.
Bojim se za svoje radno mjesto,
bojim se da se ne zamjerim šefu,
bojim se ljudi,
s vlastitim mišljenjem.
Bojim se ljudi
koji se bore protiv nepravde,
jer mi pokazuju moju
malodušnost.
Bojim se jednog čovjeka,
Isusa iz Nazareta,
jer je učinio nešto
što ja, na njegovu mjestu, nikad ne bih učinio.
Martin Gutl: »Beten durch die Sschalmauer»
Moji strahovi
BOJIM SE
BOJIM SE samoga sebe
BOJIM SE ljudi
BOJIM SE Boga
BOJIM SE
BOJIM SE bolesti raka
BOJIM SE smrti
BOJIM SE patnje
BOJIM SE
BOJIM SE da ne bih mogao biti što hoću
BOJIM SE da ne smijem biti što hoću
BOJIM SE iskočiti iz moga JA i otvoriti vrata jednom TI
BOJIM SE
BOJIM SE da budem svoj
BOJIM SE prihvatiti se kakav jesam
BOJIM SE pustiti da padnem
BOJIM SE
BOJIM SE da ne postanem sretan
BOJIM SE da se moja ljubav ne zadržava u nebitnom
BOJIM SE da moji osjećaji ne zavladaju nada mnom
BOJIM SE
BOJIM SE iz sebe izaći, a ući u jedan drugi TI
BOJIM SE sasvim se osloboditi i pasti
BOJIM SE sebe izgubiti
BOJIM SE
BOJIM SE
BOJATI SE
Manfred Langer: Beten durch die Schalmauer
Rušenje i prijelomi I.
Ako katolički teolog reče: »Živimo u blagoslovljenom vremenu, u jednom kairosu, prikladnom trenutku za Crkvu», onda postoje dvije mogućnosti: ili da je dobri čovjek davno izgubio kontakt sa stvarnošću ili je nekoliko stoljeća Crkvenih godina ispred vremena...»
U Austriji će broj katolika do 2050., u najboljem slučaju, pasti na 50» stanovništva. U samom Beču će, za malo godina, biti više od 30 % ljudi bez vjeroispovjesti, katolici će činiti manje od 50 % stanovnika. Politički rečeno: katolicizam mora uočiti da više nije jasna većina, bit će potisnut sa vladalačke stolice. I ne ostaje ništa drugo nego obnovom izaći iz opozicije.
Vjera se ne pokazuje u povlačenju, nego u nadi. Kršćanstvo neće umrijeti. Duh Božji neće prestati nadahnjivati. On je, dapače, prisutan u rušenju nekih zidova u Crkvi da bi donio svježi vjetar u svoju Crkvu.
Josef Bruckmoser, « Die Religionen brechen auf» u Salzburger Nachrichten (22 Mai 1999).
Rušenje i prijelomi II.
Ti Bože,
pokušavam ti se povjeriti
pokušavam reći
da si mi smisao života
nema za mene druge sreće
osim u tebi.
Odmjereni izraz,
imam dovoljno razloga
da s tobom računam.
Nesiguran sam kao nikad
Bio si mi tako blizu
u tišini osjetih tvoju blizinu
Tvoje riječi su me dodirivale.
A sada ne ostaje ništa drugo nego
kao praznina.
Otišao si od mene
ili sam te ja napustio
da bih te iznova našao.
I puštam da slike o tebi umiru
da mogu ponovno uskrsnuti
da mi pokažeš put u život. /prema psalmu 16,2,11/
Pierre Shutz: Du hast mir Raum geschafen
Zašto ostajem u Crkvi?
Naravno «treba li Crkva?» Ona bi trebala sve, i više nego sve što može. Čovjek želi znati jesu li svi koji su je napustili zbog toga što nije ispunila sve što su od nje očekivali, negdje drugdje našli više zadovoljstva. Kad čujem: «Crkva bi trebala» izgleda mi kao:» Ja trebam, ja moram» I koliko više od Crkve primam, nego li zaslužim? Više nego ijedna organizacija, ili čovjek može pomisliti: Na meni, na nama je da se brinemo da Crkva više odgovara onome što govori.»
Hans Utrs von Balthasar: Warum bleibe ich in der Kirche?
Misno slavlje
Pozdrav: Gospodin koji nas oslobađa grijeha i straha, neka bude s vama
Uvod: Ako ljudi jedan drugoga vole, onda žele da ih drugi vide s voljenom osobom. Čovjeka koga se ljubi, ne skriva se. Zašto bi bilo drukčije ako se radi o ljubavi Boga prema ljudima? Bog neće zatajiti čovjeka koji ga ljubi, zato neće ni prezirati proroka koji govori u njegovo ime.
Molitva vjernika: Gospodine Isuse Kriste, ti zoveš ljude u svim vremenima i oni bi trebali biti nositelji tvoje Radosne vijesti u svijetu:
- Ispuni papu našega Franju i sve biskupe svojim Svetim Duhom. Daj da budu dobri pastiri tvom narodu koji će bez straha ispunjati svoju zadaću
- Pozovi žene i muževe u različite službe koji će pomoći da se razvije kršćanski život u zajednicama.
- Probudi, među narodima, spremnost na razumijevanje, poštovanje ljudskog dostojanstva i pravedni mir.
- Odnesi iz naših srdaca sav strah od ljudi. Daj da nam slušanje tvoje radosne riječi donese zalaganje za dobrobit ljudi.
Daj da naši pokojnici u tvojoj ljubavi nađu vječni mir i sigurnost.
To te molimo po našem Gospodinu i bratu, Isusu Kristu koji je s nama sada i u sve vijeke vjekova. Amen
Propovijedi:
1
Sve danas ima svoju cijenu. Sve ima svoju vrijednost. Kutija keksa je toliko, a kilo krumpira je toliko, boca likera je toliko.
Sve ima svoju cijenu. Bicikli koštaju koju tisuću kuna, a automobili na desetke i stotine tisuća kuna.
A jer sve ima svoju cijenu i sve košta i jer je uvijek tako, onda mislimo da imamo premalo novca, uvijek tražimo nekakve izlaze, jeftinija rješenja, povoljnije ponude. U prosjeku, ljudi zarađuju novac zato da bi pokazali kako oni mogu jeftinije telefonirati ili se privredno bilo kako ojačati i osigurati.
Sve ima svoju cijenu, sve ima svoju vrijednost. A kakva je cijena jednog čovjeka? Koliko on vrijedi? Siguran sam da i o tome postoje obračuni kao npr. kod osiguravajućih društava, životnih osiguranja, kod državnog ureda za statistiku.
Svojevrsna je predodžba da se cijena, koštanje jednog čovjeka može obračunati. U nekim područjima je to potrebno da bi se društvo održalo životno sposobnim i rentabilnim.
No, ipak mi se malo zgrči u želucu na pomisao: "Pazi ovaj čovjek je mnogo skuplji, nego onaj tamo." "Penzioneri nas koštaju previše novaca, skupi su." Ipak je čovjek neprocjenjiv i neisplativ.
Sve ima svoju cijenu, sve ima svoju vrijednost. To je znao i Isus: "Ne prodaju li se dva vrapca za jedan novčić?“ govori on u današnjem evanđelju. On je poznavao cijene u ondašnjem Izraelu. Poslušajmo dalje, možda će govoriti i o cijeni ljudi: Ne plašite se ljudi! Vrjedniji ste od mnogo vrabaca.
Aha, mi smo mnogo vrjedniji od bezbroj vrabaca. Znači li to da je svatko od nas vrijedan nekoliko eura?
Gospodin sigurno ne misli na to! On ne misli na eure, niti cente, nego na ugled, vrijednost koju imamo pred Bogom i njegovu brigu za nas. I na kraju kaže: „Ne prodaju li se dva vrapca za jedan novčić, a ipak ni jedan od njih ne pada bez volje vašega Oca. Kod vas su čak i sve vlasi na glavi izbrojene.“ Ako se Bog brine za tako male stvorove kao što su vrapci, onda se mnogo više brine o ljudima. Mi smo njemu sigurno važni, jer zna i broj naših vlasi na glavi.
Mi smo njemu vrlo vrijedni. Svatko od nas. I što on sve ne čini za nas! Daruje nam život. Daje da sunce sja da bi biljke mogle proizvoditi zrak za disanje, da mi možemo disati. On daje da kiša pada i da sve može rasti, da se možemo hraniti. Dao nam je dar govora da možemo međusobno živjeti i da imamo zajedništvo. Dao nam je razum da shvaćamo sve što se događa na zemlji i da sudjelujemo na tome, i...
Možda bi bilo dobro jednom malo razmisliti čime je Bog obdario vaš život. Možda ćete naslutiti kolika je cijena čovjeka pred Bogom. Inače se ne bi toliko trudio oko nas.
Koliko je samo muke podnio da bi nas poučio kako možemo živjeti svoj život da nam bude uspješan i plodan. Postao je čovjekom u Isusu Kristu da nam to pokaže na djelu. I toga čovjeka, Isusa su ljudi ubili. I opet nas Bog nije ostavio, nego je uskrisnio svoga Sina da bismo mi mogli živjeti usprkos grijehu i smrti.
Sve ima svoju cijenu, sve ima svoju vrijednost. Čovjekova vrijednost pred Bogom je neizmjerno velika. Ti si mu neizmjerno važan.
Cijena koju je Bog za nas platio je prolivena krv Kristova. Vrijedni smo cijele Kristove krvi. Ti si vrijedan Kristove krvi. I ovaj i onaj do tebe je vrijedan Kristove krvi.
I nerođeni život je vrijedan Kristove krvi. To naviještati i to govoriti svijetu je zadaća i Pape i biskupa, ali i svih nas. I tu za mene nema sumnje. Tko o tome sumnja, čini im veliku nepravdu.
Sve ima svoju cijenu. Sve ima svoju vrijednost. Mi smo pred Bogom neobično vrijedni. Ovo znati nam čini dobro. Mi smo za Boga beskrajno skupi, dragocjeni. Naša zadaća je to, bez straha, uvijek govoriti i naviještati.
2.
Kako prorok u prvom čitanju, tako su i učenici bili suočeni s progonima. I prorok, i učenici su se nalazili u stisci. Od prvih učenika znamo da su stotine položili svoj život, jer su se priznavali Isusovim učenicima, a ne se klanjali rimskom caru kao bogu.
Nakon vremena progona u Rimskom carstvu svi su bili sretni da su ta progonstva prošla. Rimska država je postala kršćanska i malo godina kasnije, vjera i Crkva nisu bili samo učvršćeni, nego su se srodili s državom. Nekoliko godina nakon progonstva čak je jedan car sazvao Crkveni koncil i vodio ga. Od onda do danas se gotovo nikada više nije dogodilo takvo jedinstvo između Crkve i države.
Danas to treba gledati kao nešto što nije bila općenito dobra stvar. U mnogim područjima se razvodnila poruka Crkve, jer je Crkva postajala vrlo politička. Eksplozivna snaga vjere je nestala. Mala zajednica vjernika može pred svoje članove stavljati visoke zahtjeve. Država mora biti tolerantnija. Konačno, nakon progona nastupilo je vrijeme kad se gubila svijetleća snaga Crkve.
U Njemačkoj su svi bili sretni da je vrijeme progona Crkve u nacionalsocializmu prošlo. Mnogi kršćani su stavili na kocku svoj život, mnogi su ga izgubili. I svi su se radovali da je taj progon došao kraju. U pedesetim godinama Crkva je cvjetala. Crkve su bile pune, brojna katolička društva su nicala. Čak nisu mogli ni primiti sve članove. Čak su se i partije priključivale. Neke su uzele i slovo C kao kršćanske. A država je ubirala porez i za Crkvu i to čini sve do danas.
Možda nam pogled u te dvije tisuće godina nešto govori. U Trećem Reichu se progonilo židove, a ne kršćane. Pa ima i drugih razlika.
No, što je nekoć vrijedilo, vrijedi i danas: nakon progona, u vrijeme pomirenja, ljudi su potrebni jedinstva. Pri tome polako nestaje ono što vodi do širenja vjere, a to je spremnost na pustolovinu, rizik.
Naša vjera, prividno, više nije nikakva pustolovina, u najmanju ruku, ovdje u našim širinama. U dalekim zemljama je to nešto sasvim drukčije. Nama je previše dobro.
Možda je to i zbog toga što više ništa ne pokušavamo, ne riskiramo. Ali u našem društvu za kršćane ima mnogo toga što se može riskirati, mislim da ne trebam posebno nabrajati. Od zauzimanja za siromašne, kriminalce, za nerođeni život, protiv smrtne kazne, kloniranja embrija, stvaranja embrija u medicinske svrhe, planova za kontroliranu smrt za stare i bolesne, do brige za samce, osamljene, zaboravljene, stare, beznadne, one čiji su brakovi propali, zapuštenu djecu.
Što smo spremni riskirati? Jesmo li spremni sve staviti na kocku? I imanje i dobar glas? Slavu, društveni ugled? Pa i vlastiti život?
"Ne bojte se, govori Evanđelje. Tako je pisao i prorok u SZ, ne bojte se. Bog je na vašoj strani. On je obećao svijetu spasenje, ali ne bez Crkve. A Crkva smo mi! Mi koji ovdje sjedimo.
Mnogi danas misle da nam je Bog darovao magično svoje darove, da tako kažemo da bez posla dobivamo punu plaću. Ne, on je računao na našu suradnju.
Zar sam ja čuvar, brata svoga? Da zaista sam čuvar svoga brata.
3.
U raspravi o Bogu i kršćanskoj vjeri mnogi ljudi našeg vremena imaju velika pitanja. A po mom mišljenju radi se o nevažnim stvarima, kao što su disciplina naše vjere i zakoni Crkve. Međutim, mnogo je teže pitanje: kako ja mogu vjerovati u svijetu koji je tako bez Boga?
Kako može Bog dopustiti da jedna majka i njezino dijete poginu u prometnoj nesreći? Kako mogu vjerovati u Boga koji dopušta da tisuće nevinih ljudi strada od terorističkih napada, a milijuni stradavaju od gladi ili prirodnih katastrofa?
Odgovor na ta pitanja nikako nije lak. No, sakriven je u onome što mi nazivamo "smrt i uskrsnuće". Tajna ne znači da to Bog drži sakriveno od nas ili da nam ne da odgovor. Tajna znači da se mi tome možemo približiti samo vrlo oprezno i da opet možemo upasti u čuđenje ili istraživanje, ali da nikad ne možemo potpuno shvatiti.
Zvuči jednostavno. Smrt nije posljednja riječ na ovom svijetu. Ne plašite se smrti pa niti ljudi koji vam prijete smrću.
Smrt je konačno dijeljenje duše od tijela - a to Bog opet u uskrsnuću povezuje. Još više, bit ćemo obnovljeni i više od toga.
Međutim, mnogo tragičnije od dijeljenja duše od tijela je dijeljenje od Boga. Ako se od Boga odijelimo, onda više nemamo nikoga tko nam može dati novi život.
Vrlo lako je reći da za Boga nije najveće zlo smrt, nego grijeh. A to izgleda tako podrugljivo ako gledamo žalost koju imamo zbog gubitka dragog čovjeka koji od nas odlazi neočekivano i iznenada.
Ne radi se o tome da odgovorimo na pitanje: "Kako to može Bog učiniti?" - dobrim i ispravnim odgovorom. Time, u stvari, nismo ništa dobili. Bijes i ljutnja na Boga neće biti ništa manji zato što nam je oduzeo osobu koju smo voljeli.
Možda bi ljudi s ovim pitanjem mogli živjeti ako bi nešto, a ponekad i sve, u svom životu promijenili. Mi kršćani ne živimo za ovaj svijet. Svaki posjed i imanje nam je samo posuđeno i mi ćemo ga ostaviti, bez obzira koliko nas interesira naš račun u banci, ili novčano stanje. Pa i ljudi koje imamo i poznamo, koje ljubimo i častimo. Oni su nam ovdje na zemlji samo privremeno dani, kao suputnici, kao pratioci. Pravilno ćemo moći ljubiti tek onda kad Boga budemo gledali licem u lice. Do tada nas ne može rastaviti ni smrt, jer naše drage ne gubimo smrću, nego tek onda kad oni prekinu vezu s Bogom.
Mi kršćani smo zaslužni za ono što imamo i zahvalni za svaki dan kojeg možemo dijeliti s drugima, ali dan stvarnog rođenja je ispred nas, onda kad ćemo iz ove čekaonice ući u vječnost.
Jedino što nam može biti opasno je naša odluka da zaboravimo na budući svijet i da tražimo sreću u ovome svijetu. Jedino što nas od Boga može odijeliti je naša vlastita volja.
"Tko mene prizna pred ljudima, njega ću i ja priznati pred Ocem mojim nebeskim. A tko se mene odrekne pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred Ocem mojim nebeskim."
I to je - čak i za samog Isusa lakše reći, nego učiniti. No, Otac nam je obećao pomoć ako počnemo, iz dana u dan.
4.
1. Ne plašite se
Ne mogu sebi rastumačiti zašto bi jedan vrabac trebao pasti s neba. Zašto je Isus uzeo baš ovu sliku? Po ovoj slici bi apostolima, svim učenicima pa i nama trebalo biti sasvim jasno što je Isus mislio kad je rekao: "Ne bojte se." Učenici su imali sasvim konkretan razlog za strah: pristajanje uz Isusa, ispovijedanje njegovog imena moglo je dovesti do državnog progona, čak i do smrti. Učenicima neće biti ništa bolje nego njihovom učitelju.
A ipak, Isus traži od njih da se ne plaše. Umjesto da pažljivi "kuhaju evanđelje" i zadrže za sebe, oni bi trebali o tome govoriti bez straha. Govoriti o tome tko je njihov Gospodin i kome oni vjeruju - i zbog toga će ih gospodari ovoga svijeta progoniti. Na taj način se zahtjev „da se ne plaše“ prenosi i na nas, a krvavi progoni kršćana i njihova važnost, sve to i što gospodari svijeta čine nuka nas da budemo biti čvrsti u naviještanju Radosne vijesti i da uz nju budemo cijelim životom. To je evanđelje o ljubavi i vjernosti Božjoj, nju naviještati i živjeti.
Što nam je važnije: naša tjelesna i materijalna egzistencija koja nam zadaje mnogo briga ili naš cijeli život? Isusov zahtjev da sve to sagledamo je jasan. Postoje prijetnje našoj materijalnoj egzistenciji koja nam zadaje mnogo brige. S pravom. No, postoji i prijetnja našem samopoštovanju, našoj vezi s Bogom, onome što je tradicija nazivala spasom duše, da to izgubimo. Ako osiguravamo preživljavanje života, nismo ništa dobili. Pa i ako se ugasi fizička egzistencija u povezanosti s Bogom, naš je cijeli život, duša kao bit cijeloga života, sačuvana preko svih granica smrti. "Ne plašite se!"
2. Bog svevladar
Svijet ne ide bez Boga. Stvoritelj svijeta je svemogući, točnije rečeno, Pantokrator - svevladar iz čije vlasti nije ništa izuzeto. Pa ni vrapci koji padaju s neba ne čine to bez Boga," bez volje Božje“. No, to je već tumačenje. U grčkom izvorniku ne stoji da ne padaju bez volje Božje, nego doslovno stoji " ne pada bez Boga“.
Naravno da postoje razlozi zbog kojih se sve ovo događa. Je li vrabac u letu doživio srčani udar ili ga je udarila munja, tko zna. Za našu vjeru i za Bibliju ne postoji konkurencija i protivljenje između prirodnih zakona i svemogućeg Boga. Naprotiv, mudrost kojom funkcionira priroda je, za Bibliju, jedna Božja strana. Bog vodi prirodu po zakonima svoga stvaranja i evolucije. Površno, sve je drugo matematika. Vjera u doživljajima ovoga svijeta gleda koje sve značenje može imati u pogledu na Boga.
Padaju li vrapci s neba ne znam, ali se zna da se i konji znaju srušiti pa zašto ne i vrapci. Isus je upotrijebio ovu sliku da rekne, ne bez humora, da se ni najmanji događaj ne zbiva bez Boga. A vrapci su bili nedjeljno pečenje najsiromašnijih onoga vremena: smiješni komadićak mesa da upotpuni onaj dnevni komadić kruha. Ovo je upravo poticaj za siromašne koji ne mogu kupiti pečene janjetine. Isus ne govori da vrapci ne padaju bez Boga, nego bez vašega Oca. Ovdje se ne radi o filozofiji i kako se onostrani Bog brine za siromašne. Temelj je da se Bog u Isusu objavio kao naš Otac. Božanski Otac kome su upravo siromašni beskrajno vrijedni. Svaka njihova vlas mu je vrijedna.
3. Bog se brine za nas
Svaka rečenica Evanđelja stoji u ovisnosti s drugima. To ne smijemo nikada zaboraviti. Ovaj tekst stoji u kontekstu poslanja apostola. Apostol znači poslani, oni koje šalje Isus Krist. U vjerovanju ispovijedamo vjeru u katoličku Crkvu. Time ispovijedamo da po krštenju i krizmi živimo povezani s današnjim evanđeljem - kao oni koje je Krist poslao. Kad govorimo u svoje ime, onda je govor srebro, a šutnja je zlato. U Isusovo ime trebamo propovijedati s krovova ono što nam je naviješteno.
Kao kršteni smo pozvani i poslani. Pozvani po Božjem planu. Poslani smo cijelim životom. Ono što činimo ili ne činimo jednom od najmanjih ljudi, Kristu činimo ili ne činimo. Dimenzija nas može plašiti ili zastrašivati. Sve što kažemo ili činimo vrijedi i u nebu i na zemlji, pred Bogom i pred ljudima.
Strah Božji donosi neustrašivost. Pa i u padu vrabaca je Bog prisutan. Ubojica treba misliti da samo njegova ruka vodi nož, ali ta sila koja se izvlači ispod volje Božje i slijedi njegovu nasilničku misao, ta sila nije ništa, jer ne dolazi od Boga. Zato se ne trebamo plašiti nikakve ljudske sile i vlasti, dokle god se oslanjamo na živoga Boga i njegovu volju. Ako živimo ljubav koju nam je zapovjedio, postat će jasno gdje Božja providnost želi odvesti ovaj svijet.
5.
U povjerenju smo svi mi početnici
Isus reče svojim učenicima: »Zar se ne prodaju dva vrapca za jedan novčić, a ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez volje Očeve. A na vašoj glavi su u vlasi sve izbrojene: Ne plašite se vrjedniji ste nego mnogo vrabaca.» Mt 10, 29-31
Slike koje Isus upotrebljava u svojim usporedbama neposredno nam govore.To vrijedi i za sliku iz današnjeg evanđelja. Izgledaju nam kao pričice. A jesu li te slike ipak tako jasne kako bi čovjek pomislio? Ili ih je Isus svjesno tako jednostavno formulirao iako je znao da nisu tako jednostavne?
Zaustavimo se na slici o vrapcima: «Zar se ne prodaju dva vrapca za jedan novčić, a ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez volje Očeve.... Ne bojte se vrjedniji ste nego mnogo vrabaca.» To djeluje umirujuće. Jedna tako mala neugledna ptica, ne kolibrić, ne slavuj, nego obični vrabac, a ipak ga štiti svemoćna ruka Božja. U isti čas u nama raste želja za toplinom, prihvaćanjem, zaštitom, sigurnošću. Onako kako se vrapčić može sakriti u ruci Božjoj, tako i ja čeznem za sigurnošću kod čovjeka i kod Boga.
I sada se slika na jednom okreće, ni jedan od tih vrabaca ne pada na zemlju bez volje Očeve. Kao i uvijek oni padaju na zemlju. I što koristi jednoj maloj ptičici što leži na zemlji? Tako počimaju naša pitanja i naše sumnje. Na jednom vidim sliku i u sredini sebe, potpuno drugim očima. Naime, to je jedna velika ruka koja budi povjerenje. Ptičica skakuće uzbuđena i sa strahom, znatiželjno, nepovjerljivo, amo tamo. polaže svoju glavicu na tu ruku krivo, molećivo i skeptično. «Trebam li...ili ne.... Hoće li se ova ruka poput zamke iznenada zatvoriti? Tada sam ja u njegovoj ruci, ali ne više slobodan – trebam li ili ne...Ipak je nešto drugo nekome pružiti ruku nego nekom pasti u ruku.
Iznenada nam dolaze druge misli. Prisjećamo se gorkih iskustava koje je svatko od nas već doživio. Možda su ta sjećanja na razočaranja upravo ondje gdje smo imali najviše povjerenja. Da, željeli smo imati povjerenje u Boga bez sustezanja, a uvijek se nalazilo ponešto što nas je ljutilo. Ili kažimo jednostavno: u povjerenju smo svi mi početnici, uvijek iznova moramo učiti to započimati. To je bio i ostaje dug životni proces učenja, jer povjerenje u Boga koji je naš Otac se ne uči u zrakopraznom prostoru. Ono raste samo iz naših međuljudskih doživljaja. Ova iskustva svjesno ili nesvjesno prenosimo na Boga. Tako Boga mogu samo tada nazvati «mojim Ocem» ako sam imao sreću imati pravoga oca. Isto ga tako mogu ljubiti ako sam naučio ljubiti nekog čovjeka. U istoj situaciji je i povjerenje. Povjerenje tek onda mogu dati kad znam da neću biti izigran. Kroz te tamne naočale međuljudskih iskustava gledamo i Boga. Takvi smo mi ljudi. Živimo samo od naših iskustava i s našim iskustvima.
Upravo ovdje dolazi Isusova želja i ne samo želja, nego i vruća molba «Ne plašite se». To nije zapovijed. Takvog se što ne može zapovjediti. I nije u prazno izgovoreno. Kad nam Isus govori: ne plašite se, tada nam daje razumjeti da pozna naša ograničenja. On je imao ista iskustva kao i mi. Sjetimo se onih nezahvalnih koje je ozdravio, njegovih sugrađana i njihovih vođa. Ili sjetimo se Petra, Jude, Pilata. I kad Isus govori ne plašite se, tada zna o čemu govori, jer je na kraju i on morao reći: »I ja sam osamljen, nemam čovjeka na kojeg bih se mogao osloniti.» Neću ništa previše reći ako kažem da je i Isus prošao kroz pakao razočaranja i iznevjerenog i zloupotrijebljenog povjerenja.
To me onda čini još više zamišljenim ako nas Isus, usprkos svemu, upozorava: ne plašite se.» Ova riječ je oslobođena svih iluzija. Da je Isus i imao kakve iluzije, one bi bile došle do izražaja. Ovdje je još više uočljivo kao «nada u još više usprkos». A Isus sam i nakon najcrnijih razočaranja ne gubi povjerenje.
Bilo bi suvišno brojiti od čega se sve čovjek može strašiti. Novine su krcate toga. A ipak, o našem najdubljem strahu nitko ne govori. Taj strah raste iz gubitka pobvjerenja. Mi smo izgubili vrijednosti: vjerodostojnost i vjernost. Jedan mali broj se jasno očituje za život. Strah i bojazan nestaju s rastom poštovanja i povjerenja prema drugima. Jer ondje gdje je poštovanje i povjerenje, tu nema mjesta ni za strah, ni za bojazan.
I uvijek mislim na vrapca o kojemu Isus govori: «Krivo položenom glavicom gleda on pun straha i pun nade: smijem li ili ne...» Naša čežnja za sigurnošću, toplinom i prihvaćanjem ne zadovoljava se jednom ispruženom rukom - moramo se naučiti na tu se ruku i oslanjati.