Dekalog opuštenosti
Pred prolaznošću ovoga svijeta i posebnošću njegove zadaće papa Ivan XXIII. odlučuje «samo danas»:
1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želeći riješiti problem svoga života odjednom.
2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati … samo sebe sama.
3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću … ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.
4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.
5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju; kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.
6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.
7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado; ako u mislima osjetim da sam povrijeđen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.
8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.
9. Samo danas čvrsto ću vjerovati – čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno – da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugog nema na svijetu.
10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.
Papa Ivan XXIII.
Galama koja nas sprječava
Vika,
koja nas sprečava
čuti glas Božji,
nije,
uistinu nije,
vika ljudi
ili brujanje gradova,
a još manje
šum vjetra
i buka mora.
Galama koja
Božji glas u nama
guši,
je nutarnji nemir
ukočeno samoljublje,
rastuća srdžba,
i nezasitna oholost.
Dom Helder Camara
Moliti je kao
moliti je kao
razgovarati....
crpsti nadu....
znati da smo voljeni....
užareno željezo koje ostavlja samo ondje trag
gdje dođe u doticaj s drvom....
sunčevo svjetlo poslije kiše...
mirno jezero......
nepresušni izvor snage.....
crpsti vodu u pustinji.....
osvježavanje u dnevnom stresu....
oaza....
razgovor s najboljim prijateljem kojemu mogu reći sve i koji me potpuno razumije...
uzimati gorivo na pumpnoj stanici koja ga uvijek besplatno dijeli, a kojeg moram davati drugima....
uhvatiti se čvrstog oslonca....
cvjetanje pupoljka...
vezivati traku koja se stalno razvezuje....
Adolf Exler
Kooperacija
«Koja je tajna tvoga mira i opuštenosti?» upitali su učenici.
Odgovori Majstor:» Neograničeno kooperirati, neizbježno s onim što dolazi iz srca. «
Antony de Mello: Jedna minuta besmisla
Doživljaj pustinjaka
Neki čovjek je slušao o pustinjacima. Nikako nije mogao shvatiti kako se netko mogao tako povući i odvojeno živjeti. Zaputio se da bi upitao pustinjaka o doživljajima koje ima.
Kad je došao do mjesta gdje je pustinjak održavao svoje predavanje, odvede ga ovaj na svoj bunar. Uzme kamenčić, baci ga u bunar i reče strancu:» Gledaj, što vidiš?»
«Ništa nego vodu koja se miče i lagane valove koji udaraju.»
Redovnik je čekao još neko vrijeme i zamoli stranca da još jednom pogleda u bunar. «Što sada vidiš?» odgovori stranac «sada vidim sebe samoga. Odražavam se na vodi i mogu promatrati svoje lice.»
«Gledaj», odgovori pustinjak « to je doživljaj pustinjaka.»
iz Katoličke mlade zajednice.
Moliti – jaka energija
Molitva je takva sila kao što je zemaljska sila teže. Doživio sam, kao liječnik, kako su ljudi, kojima je svako drugo liječenje zakazalo, izašli i uzdigli se iz svojih bolesti i poteškoća snagom molitve. To je jedina sila svijeta, koja prividno može nadvladati sve takozvane «prirodne zakone». Neprestano, neizbježno čudo se svakog časa događa u srcima ljudi koji su spoznali da im svakodnevna molitva u srcu može postati neizmjerni izvor snage. Alexis Carell
Gospodin je izlaz u svim bezizlaznostima
Gospodin je izlaz u svim bezizlaznostima:
zašto onda trebam rezignirati?
Gospodin je dugi udisaj u svim mojim nemogućnostima disanja,
zašto se trebam predavati?
Tisuće članaka su u novinama napisane
da vjera i Crkva, nemaju nikakve budućnosti,
i izgleda da tako i sami biskupi vjeruju,
nemam razloga im prigovarati.
I ima kršćana
i iznose jake argumente protiv mene,
ali ne izbjegavaju ni jednoga: samog Isusa Krista
koji živi i oživljuje.
No jedno trebam i za to molim Gospodina:
mnogo ljudi koji će dijeliti moje poglede,
mnogo ljudi koji će se sastajati
okupljeni u njegovom imenu
i doživjeti da si ti, Bog među nama. Autor nepoznat
Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima
Prvo čitanje (Dj 1,12-14)
Odlomak, zbog navođenja vremena, se čini prikladnim za nedjelju nakon Uzašašća (r.12: „ Kad je Isus uzašao na nebo.“;1,1-11 slijedi blagdansko čitanje). Slijedi navođenje imena jedanaestorice koji su se vratili u Jeruzalem (r 13) i pokazuje da su u prvom planu apostoli – oni garantiraju kontinuitet između Isusa i Crkve. Jeruzalem je teološki važan. Ovdje je Isus, svojom smrću i uskrsnućem, ispunio svoje poslanje; ovdje Crkva započima svoj put.
Ovi redci indirektno daju ime mjesta uzašašća „Maslinska gora“. Skup „u gornjoj sobi“ nas podsjeća na druge skupove na tom mjestu (za učenje, za molitvu, nakon Isusove smrti)
R 14 opisuje „idealno stanje : jedanaestorica su bili jednodušni u molitvi – k tome i drugi učenici i žene. Događaj Duhova se čini direktno povezan s ovim recima, nakon izbora Matije. Duh Sveti je tako odgovor Božji na jednodušnu molitvu sakupljenih učenika.
Vrijeme između Uzašašća i Duhova je označeno kao vrijeme osamljenosti, straha, praznine i napuštenosti. Impuls, koji dolazi iz nutrine čovjeka, je drukčiji. Učenici iz Jeruzalema nam pokazuju: oni se drže zajedno. Tamo, između svoja četiri zida, tamo gdje su i drugi, tamo gdje mogu usred osamljenosti doživjeti da nisam sam. Ondje gdje se možemo međusobno podizati, podržavati i pomagati.
U takvim slučajevima, između Uzašašća i Duhova, postoji samo jedno: povući se, osloniti se na drugoga, zajednički izdržati ono što se ne može promijeniti. Vrijeme između Uzašašća i Duhova, vrijeme osamljenosti i napuštenosti, može se izdržati samo zajedno „jednodušno u molitvi“ (r 14 a). U zajednici se to može postići, jer ionako ovo vrijeme nije trajno. Duhovi dolaze – Božji Duh otvara nove stvarnosti za ljude, koji vjeruju u njegovog Sina, Isusa Krista i oduševljeno slijede njegovu poruku.
Drugo čitanje (1 Pt 4,13-16)
Prva Petrova poslanica spada u „katoličke poslanice“, jer nije adresirana jednoj određenoj zajednici, nego je upućena jednoj velikoj „sveopćoj, univerzalnoj“ (= „katholikos“) zajednici slušatelja i čitatelja. S 4,12 počimaju opomene na ustrajnost i strpljivost.
Rr. 12-14 bave se pitanjem patnje: to nije kazna, nego iskušavanje u ognju. To je sudjelovanje na mukama Kristovim, zajedništvo u patnjama osigurava zajedništvo u ispunjenju. (Usp Fil 3,10; Rim 8,17, izgleda da ovdje 1 Pt slijedi pavlovsku misao.)
Čini se da je tekst napisan u vrijeme progona ili na njegovu početku. Progonstvo donosi spasenje samo ako je zbog Krista, a ne zbog nekog kažnjivog djela. Patnju se doživljava kao „kršćanin“ (uz Dj 11,26 jedino pojavljivanje pojma „christianos“!) Samo ime je dovoljno za progon.
Biti kršćanin, ovdje, nije ništa ugodno, nego traži i ispovijedanje vjere vlastitim životom – no patnja za ime Kristovo donosi i obećanje ostvarenja, opstanka na sudu. Snagu za takav život, postupanje, djelovanje i trpljenje dobiva se iz Isusova uzora i iz bezuvjetnog povjerenja u Boga koje se pojačava i hrabri po Duhu Božjemu. Kršćani se neće posramiti, nego će proslaviti Božju stvarnost u njegovu imenu. Isusova blaženstva se ostvaruju na njima.
Evanđelje
Ovim tekstom evanđelist Ivan uvodi u Isusov oproštajni govor. Cijelo 17-sto poglavlje je predstavljeno kao molitva, a u stvari sadrži, ukratko, Ivanove teološko – kristološke misli. Isus predaje Ocu, na neki način, svoj izvještaj o dovršenom djelu i istodobno ga moli da očuva vjernike. Tako, prije svega, ova Isusova molitva ima pred očima zajedništvo svetih, a posebno očuvanje u budućim situacijama.
„Proslava“ je specijalna i određujuća tema ovog teksta. Isusova molitva za međusobnu proslavu je, ukratko, izrečena formula za cjelokupno djelo spasenja - dovršenje onoga što je Otac, po svom Sinu, i svega onoga što je Sin, u ime i po nalogu Oca, učinio među ljudima. Proslava se događa po spoznaji, ne po razumskom razmišljanju i znanju, nego po dubokom, jedinstvenom, životnom odnosu u ljubavi između Boga i Isusa, između Boga i ljudi.
Za tumačenje se čini važnim: doživljaj slušatelja, značenje i tumačenje „proslave“, oslobađajuća i poticajna poruka Božje brige i ljubavi u Kristu Isusu i posljedice za naš život.
Misno slavlje
Pozdrav
Milost Boga, koji je Isusa proslavio u životu i smrti, ljubav Krista kojeg je Otac proslavio uskrsnućem i zajedništvo Duha Svetoga neka bude sa svima vama.
Uvod:
Moljenje i molitva su u središtu današnjih čitanja. U prvom čitanju ćemo čuti kako su se učenici okupili, nakon Isusova uzašašća, na zajedničku molitvu. Isus, u Ivanovu evanđelju, moli za svoje učenike i za sve koji će u njega vjerovati.
Njegove riječi nam daju shvatiti i razumjeti što mi, sada i ovdje, činimo.
Otvorimo se za njegov poticaj i njegovo obećanje nama.
Molitva vjernika:
Bože, naš Oče, Ti si uzvisio Isusa, svoga Sina nad sva gospodstva i vlasti. Po njemu, koji je temelj naše vjere i razlog naše nade, upućujemo ti svoje molitve:
- Podari svima koji vjeruju u Isusa Krista duh jedinstva, molimo te
- Jačaj, svojim Svetim Duhom, sve kršćanske zajednice na svijetu, molimo te
- Svim ljudima koji su pogođeni teškim udarcima sudbine podari svoga Duha utjehe i nade, molimo te
- Potiči majke i očeve da u obiteljima žive po milosti Duha Svetoga, molimo te.
- Sve umiruće i preminule primi u svoju nebesku zajednicu i daj da kod tebe nađu svoje ispunjenje, molimo te.
Ti si proslavio svoga sina, Isusa Krista i nas sve pozvao da budemo, jednom, s njim u zajedništvu. Usliši našu molitvu. Ostani s nama na svim našim putovima da bismo po tebi i s tobom mogli živjeti – danas i kroz sve vjekove. Amen.
Meditacija nakon pričesti
7 dara Duha Svetoga
• dar mudrosti
znati odakle nešto dolazi, nije odlučujuća količina znanja
• dar znanja
sve pravilno razumjeti, sve vidjeti srcem, Boga spoznati iza svega
• dar savjeta
prihvatiti dobar savjet, dati pravilan savjet
• dar spoznaje
upoznati sebe i svoje granice
• dar jakosti
imati civilnu jakost, pa moći plivati protiv struje, ustrajno biti konzekventan.
• dar pobožnosti
biti zahvalan Bogu, imati povjerenja u njega i s njim živjeti.
• dar straha Božjega
? nepoznati autor
Propovijed:
a)
„Po Isusu, s njim i u njemu!“
Što je proslava?
Na što mislite kad čujete riječi „slaviti“ i „proslaviti“? (napraviti kratku pauzu da slušatelji razmisle) Današnje evanđelje je puno „slaviti“ i „proslaviti“, te se riječi spominju više puta.
Najprije vam moram reći da mi ti pojmovi baš ne sjedaju tako jednostavno. Mislim „Tu je bio netko sa cijelom slavom, sada je ta slava prošla…“ proslava mi se nekako čini kao varljivo glorificiranje, kao izraz nekog sebičnog samouzdizanja.
Mislim: proslava i slava baš i ne spada na mene, ni na nas ljude. To mi nekako zvuči, ima okus neke prošle slave. Možda to stoji neko vrijeme, možda neki trenutak, ali ne može ga se zadržati, niti konzervirati.
Mislim na prekrasno cvjetanje ili prirodne događaje velikih i malih čudesa stvaranja. No, takvo nešto „veličanstveno“ nosi u sebi nešto daleko, onostrano –što mi, samo u nekim trenucima života, osjećamo i doživljavamo. Recimo vjenčanja, zvjezdani trenutci života.
„Proslava“ i „slava“ u Bibliji
Često se susreće u Bibliji značenje „slave“, a naročito u Starom zavjetu. Hebrejska riječ za „slavu“ - „kabod“ govori samo o Bogu: označuje sjaj, jasnoću, svjetlo, težinu. Nekad su ljudi slavu Božju shvaćali kao munju, kod izlaza iz Egipta, na Božjem brdu Horebu. „Slava“ opisuje veličinu Božju, njegova veličanstvena djela prema svom narodu – koja su izazivala strah, oduševljenje. Strašna i ujedno lijepa.
I onda je začuđujuće da u evanđelju Isus govori: „Oče, čas je, proslavi svog Sina da tebe sin proslavi.“
Isus je rekao ove riječi u času oproštaja, imajući pred očima muku i smrt. Njegova muka i smrt su njegova proslava i istodobno Božja proslava.
Isus - nova slika Božje slave
Sigurno ove riječi evanđeliste su u svjetlu Isusovog svjedočanstva. Ivan želi ondašnjim zajednicama, kao i ovima danas, reći: Isus je vjerodostojni i potvrđeni Sin Božji, u kojemu se sam Bog ukazao ljudima i postao stvarnost.
Istovremeno, ovdje se pokazuje jedna radikalno nova slika Božja: Bog se više ne pokazuje u munji, grmljavini, ognju i sili prirode – nego u patnji svoga sina Isusa. Bog se odrekao svakog nasilja i krenuo putem solidarnosti sa svim ljudima koji trpe. Sjećam se lijepe pjesme u Austriji koja se pjeva u vrijeme muke: „On ide putem kojim sve stvari idu. On ide putem, sve do kraja. Istim putem je naš Bog išao i tako je za mene i za tebe postao sam život.“
Kroz ovog Isusa pokazuje se nova Božja slava. On je, u svom životu, muci, smrti i uskrsnuću, nova Božja perspektiva. Nova veza između Boga i ljudi.
Bog, naš Otac
Isus daje svjedočanstvo za ovaj novi vid kad govori, u Ivanovu evanđelju: „Ja sam objavio ime tvoje ljudima.“ (r 6) Njegovo pravo ime, njegova nutarnja bit se pokazuje u riječi Otac. Bog nije strašan, koga se treba bojati, nasilan, nego je brižan, dobar Otac. Njegova milosrdnost i ljubav se pokazuju u Isusu i ukazuju se nama ljudima kao ljubav oca i majke.
Tako je molitva Oče naš – koju nam je Isus ostavio - poseban izraz ovog Božjeg odnosa, kao što se to u svetoj misi govori: „Djeca se Božja zovemo i jesmo, zato puni pouzdanja molimo …“
Moj život ima smisla
Evanđelist Ivan želi, riječima oproštajnog govora, jasno reći: u Isusu se Bog pokazuje kao Otac koji ljubi. Bog nije netko tko želi, na silu i strahom, vladati našim životom. On je u Isusu Kristu prijatelj našeg života: „Ovo je vječni život: spoznati tebe, jedinoga i pravoga Boga i Isusa Krista koga si ti poslao“, tako glasi evanđeoska poruka. Tko se osloni na Isusa, ide s njim njegovim putem, taj će Boga doživjeti kao dobrog i brižnog Oca – a time i dobiti vječni život, život pun smisla – u svim okolnostima. Život, ne kao jednostavno vegetiranje, ne kao bezvoljno lutanje amo - tamo, nikakvo plašljivo skrivanje i učvršćivanje – nego život kojeg prate i nose dobre i brižne Očeve ruke, snagom koja je jača od smrti. To je uskrsli život. Zar to nije nešto veličanstveno?
Tim putem želimo ići
Možda sada netko misli: To su stvarno velike riječi. Ali što to ima veze s mojim svagdašnjim životom? Ili se pitamo riječima jedne nove pjesme: „Tko će slijepim ljudima donijeti svjetlo? Tko će plašljivom čovjeku pružiti ruku? Tko će žednom pružiti vrč hladne vode? Tko će onome koji zdvaja dati odvažnosti?Tko će dati oslonca čovjeku koji propada? Tko ide putem – kojim se trud isplati?
Evanđelist Ivan nam, danas, daje odgovor: osloni se na Isusa. Spoznaj Isusa i daj da te on ohrabri. Povjeruj njemu i njegovoj poruci o pravom životu! Dopusti da te nose i drže blage očinske ruke i čini i ti to onima koji takve ruke trebaju.
I pripjev ove nove pjesme glasi: „Tim putem idemo. Ljubav ide s nama. Na dugom i kamenom putu, na širokom i neugodnom, na putu na kojemu se trud isplati.“
I u tom smislu, nakon svake euharistijske molitve, molimo: „Po njemu, s njim i u njemu, tebi Bogu Ocu svemogućemu, u jedinstvu s Duhom Svetim svaka čast i slava u vijeke vjekova. Amen
1
Duh Sveti- upravo sada
Zastrašujuće vijesti
U pop glazbi ima jedna vrsta koja se zove rap. Osobina te vrste je brza izmjena riječi i glazbe. Poput nekog pop broja i danas nas zapljuskuju zastrašujuće vijesti. Vrlo brzo se izmjenjuje: ovdje rat, ondje potres, otmice, masovne prometne nesreće i mnoštvo drugih koje neću ni spominjati.
Isusovi učenici iz stiske u širinu
Mislim na situaciju učenika Isusovih prije nego su se otvorili Duhu Isusovu i prošli kroz strah. U tom strahu zatvorili su vrata i prozore. Vrtili su se oko sebe. I u toj stisci čuju: «Primite Duha Svetoga.» Primite Duha koji će vam odnijeti strah, primite Duha koji će vas izvesti iz vaše tjeskobe, primite Duha koji će učiniti da sve drukčije vidite.
Ono što su oni drukčije gledali jest: Uskrsli. Ono što su oni na njemu vidjeli jest želja da se njegova povijest nastavi. Učenici su trebali krenuti iz svoje uskosti u širinu, iz širine u svim svemirskim pravcima, prema svim ljudima. Primite Duha Svetoga i idite po svemu svijetu gdje će slušati vaše propovijedi. Isus je doživio da su njegove propovijedi slušali oni koji su bili na rubu društva. To bi kasnije trebali doživjeti i učenici. Oni bi trebali biti tamo gdje je potreba, a s njima i Duh.
Duhovska Petrova propovijed
U Jeruzalemu je bilo slično. Bilo je uočljivo: učenici su primili Duha. To je bio doživljaj granica. Petar je to rekao u svojoj propovijedi. Vidjeli smo kako je Isus bio raspet. Skoro smo zaboravili doživljaje s njim. A sada smo ovu tamu napustili, sada može početi naviještanje.
Navještaj djeluje, svatko čuje apostole na svom jeziku. Zar svaki navještaj ne počima odatle? Onda mogu razumjeti i prihvatiti što onaj Isus u njima može proizvesti i učiniti, po svome Duhu.
Duh Božji i naša današnja bijeda
Sada mogu promatrati svijet i pitati: gdje će danas djelovati Duh Božji? Često se spominje spirala nasilja. A ona vodi u tjesnace napada i obrane. Sve se gleda kao da iza svega stoji napad. I upravo tada molim Duha Svetoga, Duha mira da mi dozvoli vidjeti što dobra ima u protivniku.
Tražio sam, u nekom stranom gradu hotel kojega sam rezervirao. Nisam našao ulicu. Tada sam shvatio što znači moliti Duha vodstva, Duha koji će me dovesti u traženi hotel, ali i ondje gdje ja, uistinu, trebam.
Upozoriti na pomoćnika
Duha Svetoga nazivamo tješiteljem i pomoćnikom. Time se pokazuje druga strana medalje. Trebam pomoć kad sam nešto ne mogu napraviti. Ako baš sve potpuno ne shvaćam, trebam savjetnika. Tako svaki znak neke bespomoćnosti može biti i pitanje: Duše Sveti možeš li mi pomoći? U kojem obliku? Jesi li ti Duh jakosti? Tješiš li one koji plaču? Jesi li Duh koji nas umiruje ili potiče na sljedeći korak?
Kod Pavla nalazimo različite mogućnosti. A uvijek ima i jedna mogućnost više, jedna upravo za naše vrijeme – možda baš po nama.
2.
Ovdje se više ništa ne može učiniti
«Uvečer, prvoga dana u sedmici, učenici u strahu od Židova zatvorili vrata. Dođe Isus, stane usred njih i reče:»Mir vama» (Iv 20.19)
Najvjerojatnije je svatko od nas bio više puta uvjeren i rekao: «Ovdje se više ništa ne može.» To bi moglo biti kad nosimo neki teški teret, ako padnemo u neku bezizlaznu situaciju iz koje mislimo da ne možemo dalje, ako između nas i drugih postoje nepremostive razlike. Tada se osjećamo u pustoj zemlji, u kojoj je umrlo nešto što nam je bilo drago i skupo. A ipak bogatstvo naših iskustava je vrlo veliko. Sve nam može doći pred oči. To zaboravljamo. Vjerovali smo da smo na kraju. Tada se iznenada okrenula situacija, iznenada smo ugledali novi put. Iz početka nismo to htjeli ni priznati, ni prihvaćati. A tada smo upoznali da se može ići dalje. Tko od nas nije imao takva iskustva.
Netko stalno misli da njegov život nije vrijedan. Nikad nije dočekao da mu se ispune želje i planovi. I na jednom, u svoj svojoj zdvojnosti, uočava put gdje ga čeka cvatuća budućnost.
Bračni par uočava da njihovi dosadašnji odnosi svakim danom sve više i više umiru. Izgleda im da više ne mogu oživjeti. A tada naiđe neki trenutak povjerljiva razgovora u kojemu su oni započeli nešto novo.
Tu su ljudi, tako se čuje, nakon nekog neuspjeha, nakon bolesti, nakon penzioniranja ili nakon smrti ljubljenog partnera, postali sasvim drukčiji. Mnogi se više ne brinu o sebi. A ipak tako ne bi trebalo biti. Koliki koji su trpjeli i upravo u najdubljoj boli, zasjalo je neko novo svjetlo. Razvili su se kao ljudi i počeli sasvim intenzivno živjeti.
Tu gdje čovjek više ne može, često započimaju ozbiljne ljudske mogućnosti i zadaće, i oni se preokreću iz ljudi bez smisla u ljude pune smisla.
Takva sjećanja nas vode do prvog duhovskog blagdana. I učenici su isto doživljavali. Oni su bili uvjereni: ovdje se dalje više ne može. Biblija čak kaže da su, iz straha od Židova, zatvorili vrata. Nisu bila zatvorena samo kućna vrata, nego i vrata srca. A tada Isus ulazi u njihovu sredinu i govori im: „Mir vama.“ To da je Isus ušao kroz zatvorena vrata pokazuje njegovu osobnost i božanstvo.
Ovdje trebamo izbjeći krivo mišljenje: Isus se nije vratio s neba na zemlju, nakon što je ušao k Ocu, nego se ovdje ukazuje svojim učenicima kao onaj koji je kod Oca i kao takav im daje svoga Duha i s njim jednu sasvim novu budućnost. On im daje svoj mir, kojega svijet ne može dati i mir koji će uzeti i pobijediti sve njihove strahove i žalosti.
Sjećam se jednog liječnika koji je pripovijedao o nekoj mladoj ženi koja je posjedovala poseban mir i radost. Bila je majka četvoro djece, a zbog teškog krvarenja pri rođenju petog djeteta dovedena je u bolnicu. Stanje joj je bilo opasno po život. Ona je to pretpostavljala i predosjećala pa reče mužu: „Ja sigurno umirem, blagoslovi djecu.“ A muž joj odvrati: „A razumiješ li ti, još uvijek, dragoga Boga?« «Ne, ja ga ne razumijem», odvrati ona i tada, s velikim smješkom, doda: «Ali ja sam s njim potpuno sporazumna.» Par minuta kasnije bila je mrtva. A liječnik na ovo dodaje da je to za njega bio nezaboravan događaj. «Njezina vjera je bila sporazumnost s Duhom iz kojega izvire početak, sredina i kraj. Duh je razumio nju, a ona razumjela Duha bez prisvajanja.»
Iz ovoga izlaze tri zaključka. Riječ „ovdje se ništa ne može učiniti» nije nikakva duhovska izreka. I zbog toga čovjek nikada ne smije izgubiti odvažnost. Duh nas izvlači iz svih razočaranja, depresija, jer nam on upravo pokazuje put kojim se može ići, sigurno sasvim drugačije nego što smo mi mogli zamisliti. To je duhovska vjera.
Dolazak Duha proizvodi uvijek neki polazak. Polazak ne znači kilometre koje smo prevalili, nego to mnogo više označava otvaranje iznutra. Zbog otvaranja Duhu učenici su sigurno doživjeli preobrazbu nutarnjih životnih postavki. Nutarnjom sigurnošću slijede cilj kojega im je Duh dao. To je duhovska nada.
Radost koju nam je dao Duh prevladava u nama sve apatične i bezosjećajne elemente i budi naše nekorištene snage. K tome se ne smije zaboraviti da Duh ne dopušta da se ohladi oganj kojega je zapalio. Odatle se razlikuje duhovsko oduševljenje od trenutačnog oduševljenja. Duhom proizvedeno oduševljenje je kao «pijanstvo na tašte». To je tajna duhovske ljubavi.
Duhovska vjera, duhovska nada, duhovska ljubav to je ono što može sivilo naše svakodnevnice preokrenuti u duhovsku svakodnevnicu.
3.
1. Ustrajati u molitvi
Ustrajati je bila riječ koja je jednoj studentici pala u oči pri razgovoru o čitanjima. Rečeno je o nekoj maloj zajednici, okupljenoj u gornjoj sobi u Jeruzalemu: «A oni su tu zajedno ustrajali u molitvi». Ustrajati je riječ koja ukazuje na ono bitno kad kršćanin moli. Oni ustraju!
Zato se možemo uplašiti da, za mnoge, molitva upravo stoga i nije atraktivna. Svijet se tako brzo mijenja da ne dopušta ni jednog se časa zaustaviti. U velikoj praznini, po molitvi, napraviti malu nišu u kojoj se može stanovati.
No, da li je to molitva o kojoj govore Djela apostolska? Da li je «ustrajati u molitvi» pravi izraz?
Kratki, zbijeni izvještaj kojega smo danas čuli iz Djela apostolskih, donosi Luka, pisac ove knjige, da bi opisao situaciju između dva događaja: uzašašća Kristova na nebo i silaska Duha Svetoga. Isus Krist više nije opipljiv među nama. Okupljeni smo u očekivanju Duha Svetoga. Da li je to vrijeme ustrajnosti?
Najprije se trebaju učenici osloboditi ukrućenosti kojom su gledali prema gore, nakon uzašašća. Potreban je anđeo koji će ih osloboditi te ukočenosti.
Od brda uzašašća odlaze kraćim putem u Jeruzalem, u sveti grad. Kaže se da su došli u neku «gornju sobu». To je soba u koju se može doći na gornji kat s vanjske strane i tu su se povukli: na razmišljanje (studij) i molitvu. Ovdje se izričito kaže da su tu bile prisutne i žene, posebno Marija. To nisu bile bračne družice apostola, nego neke druge žene koje je Isus ubrajao među učenike. Tu su bili, s Marijom i drugi Isusovi rođaci. Riječ brat u aramejskom jeziku znači brat po tijelu, ali i rođak. O njima se govori da su «jednodušno ustrajali u molitvi».
2. Govor
Govor oblikuje ljude. Ne može postojati socijalni odnos koji se ne očituje. To potvrđuje stanje gdje nema govora. Kroz govor očituje se ljubav, mržnja, gospodstvo, podložnost, distanciranost i blizina. Ako prema nekoj statistici njemački bračni parovi ne govore međusobno više od deset minuta, to mnogo pokazuje.
No, sam sam prožet svojim govorom. Tko redovito govori bez poštovanja, izgubit će svako poštovanje prema njemu. Tko govori s puno ljubavi, stvara temelj za ljubav.
Molitva je stoga temelj za vjerski život. Onako kako molite ili ne molite, tako vjerski živite.
Postoji i nijema molitva gdje sam ja jednostavno tu pred Bogom. To je čak najveća stepenica molitve. I dvoje ljudi koji se vrlo dobro razumiju, mogu satima šuteći biti jedno uz drugo. No, ovo šutljivo razumijevanje počiva na onome što jedan drugom rečemo.
3. Vjernost – otvorenost za Duha
To da učenici međusobno ustraju u molitvi je malo neuobičajen izraz za vjernost koja ih povezuje s Uskrslim. Molitva je govor koji povezuje ovu zajednicu međusobno i s Uskrslim. Mole zajedno, jer je Isus učinio mogućim ovu zajednicu. I mole – sasvim protivno stilu tadašnjeg vremena, muškarci sa ženama. I zajednička molitva uvodi učenike u Isusovu obitelj. Ova obitelj, na početku, nije ni shvatila što je Isusovo poslanje, pa ni Marija. Za Luku Marija čini središte Crkve koja moli i to pokazuje kojim će putem ići oni koje vodi Krist.
No, sve se to može okameniti. Molitva s drugima i za druge može voditi zajedništvu s Bogom i povezati nas s Bogom. Ali se može i ukrutiti i voditi rutini bez srca.
Ne znamo što je ta mala zajednica molila, sigurno su molili molitvu koju ih je naučio Isus, Očenaš. Onda nisu ukrućeno okamenjeno molili, nego su molili za dolazak kraljevstva Božjega, da se vrši njegova volja. U tome vidim ono odlućujuće i za nas, tako aktualno ovih dana između Uzašašća i Duhova. Isus više nije bio opipljiv za učenike, no nisu se raspršili bez riječi u izolaciju, nego su se okupljali zajedno da se pripreme za Duha koji će im dati poslanje.
Takva moleća Crkva je na Pedeseticu primila Duha Svetoga u vjernosti i jednodušnosti, a ne zatvoreni u sebe, u nekakvu okoštalu zajednicu. Čini mi se da bismo ponešto u tome mogli danas i za sebe otkriti. Amen.
2.*
Biraj život
Jednog posve drugačijeg Isusa pokazuje nam evanđelist Ivan, nego Matej, Marko i Luka. Tamo Isus, najčešće, govori u usporedbama, u jednostavnom i razumljivom govoru. Kod Ivana se mora više puta pročitati – tako je kompliciran jezik.
Čas proslave
Cijelo Ivanovo evanđelje ide k Isusovom času. Isus stoji ovdje tik pred odlučujućim časom svojega života. On zna da će biti progonjen i zna da je njegov život ugrožen. Čas odluke stoji pred njim - to je čas kada se mora potvrditi da su njegove riječi istinite, njegova vjera prava, da ga njegov Otac neće ostaviti. To je čas kada sve stoji na kocki. Isus ne gleda plašljivo na ovaj čas, već govori o proslavi. U času njegove smrti bit će proslavljen Bog. Ono što za ljude izgleda kao kraj snova – kao poraz – to je pobjeda nad smrću i nad zlim. Isusova smrt znači život za njegove.
Naš čas
Ovaj odlučujući čas čeka svakog od nas. Ja ne znam kako ću se ponašati; koliko ću biti jak, koliko ću biti plašljiv. Ja pak znam da se na ovaj čas moram i mogu pripremiti. Kod Isusa cijelo njegovo djelovanje i govor je upravljen na to. Ne treba li naš život, ne bi li trebao i moj život biti jedna stalna priprema za ovaj čas?
U Starom zavjetu Mojsije prepušta odluku narodu. «Život i smrt stavljam pred tebe, blagoslov i propast. Biraj dakle život». Po mojemu cijelom životu, po mojemu vjerovanju odlučuje se zadnji čas.
Isus je naš zagovornik kod Boga
Isusovo umiranje i uskrsnuće ne služi samo za proslavljenje Boga; to nije samo prikaz Božje veličine, jer Isus polaže svoj život za svoje. Ivan nam ovdje prikazuje Isusa kao velikog zagovornika za nas ljude. On poznaje ljudsku patnju s radošću i brigama; svojim vlastitim životom moli on za naš život. On polaže svoj život kako bi nama darovao život. Mi znamo i vjerujemo da njegov ulog nije bio uzaludan. On je ispunio svoje poslanje – i Bog ga je podigao iz mrtvih. To za nas znači: Isusove riječi su potvrđene kod Boga; na nas više ne čeka vječna smrt, nego vječni život.
Zašto onda tolika patnja?
Apostoli su čuli Isusove riječi: oni su ga vidjeli kada se vraćao k Ocu – i on navješćuje Boga života.
Iskustvo ljudi je pak drugačije: i dalje postoji patnja, progonstvo i smrt. To je i prijekor nama danas: što se to promijenilo poslije 2000 godina kršćanstva? Nije li to dokaz protiv Isusovog nauka? Ovo pitanje su si postavljali već apostoli u prvim kršćanskim zajednicama. Pisma apostola pružaju nam svjedočenja o tome, tako i Petrovo pismo.
Petar kaže ondje: život nije kazna, a i nije uzaludan – već je glavna proba vjerovanja. Vjerovanje se treba dokazati, ne samo u dobrim vremenima, već i u teškim. Onaj tko izdrži, koji se i u muci drži Krista, on će biti s njim proslavljen. To mi izgleda skoro cinično, naočigled patnje tako mnogo nevinih ljudi – i ne postoji nikakva isprika i objašnjenje za to. Isusovo obećanje nije bezbrižan život, već potvrda da ovaj život nije besmislen; da postoji život poslije smrti.
Biti kršćanin nije udobno
Poruka apostola i ovdje Petra: biti kršćanin nije udobno. Upravo u našem vremenu se nerado čuje ova poruka; mnogi prave svoju vlastitu vjeru po svojoj zamisli – ali jedno vjerovanje koje treba opravdati vlastite grješke i vlastito držanje.
Isusova poruka je izazovna: ona zahtijeva od mene preispitivanje mojega života i iz toga svih posljedica. Ali on ima i jedno obećanje koje nitko drugi ne može dati: smrt nije zadnje, onaj tko se drži njega, ima život vječni.
Biraj život
Isusov čas je bio za proslavljenje Boga – ali bio je to i čas našega spasenja, našega izbavljenja. Isus se vratio nazad Ocu – to smo slavili na Kristovo uzašašće. On je tamo kao naš zagovornik; on poznaje naše slabosti, brige i nadanja, moli za nas kod Oca.
Mi smo zapravo izbavljeni – ali našu osobnu odluku Isus ne može i neće nama oduzeti; ona je još uvijek ista kao prije 3000 godina kod Mojsija: smrt i život stavljam pred tebe. Ti pak, biraj život!
*Johann Pock, prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen