Doživljaj Boga u sadašnjici

Mnogi doživljavaju Boga u svagdašnjim događajima. Ono što drugi doživljavaju kao slučaj, oni gledaju kao prst Božji.

Bog im sam govori ako su sreli baš toga čovjeka. Ili ako u knjižari nalete na ovaj ili onaj naslov, ili ako u novinama čitaju o situaciji u kojoj nalaze i sebe. Doživljavaju Boga ako nekog prohladnog, maglovitog, jesenskog dana iznenada grane sunce. Prije par godina u našoj samostanskoj (opatijskoj) crkvi je bio koncert Brucknerove pete simfonije. Za polaganog dijela padne sunčeva zraka kroz obojani prozor na križ. Svjetleća krila su lebdjela oko križa. To nije bio samo za mene, nego i za sve prisutne izraz i znak da se u toj glazbi može čuti samog Boga i doživjeti ga. Takvi doživljaji nisu nikakav znak Božje opstojnosti, ali za mene mogu postati konkretni doživljaji Boga u sredini mog života. Bog me nikad ne susreće direktno. U iskustvu sunčeva izlaska ili zalaza, u iznenadnoj tišini vjetra usred oluje, pojavi duge usred nekog razgovora, u neočekivanom susretu s ljudima, u sretnoj vožnji s autom po zaleđenoj cesti mogu doživjeti samoga Boga. Ne moram o tome na sva usta govoriti, nego tiho i pouzdano vjerovati da me Bog sam dotaknuo.

                Doživljaj Boga u životnoj povijesti za mene znači ješ nešto. Naš život, s njegovim konkretnim iskustvima, je put k Bogu. Bolest koja me spopala, može postati kriza vjere u Boga. No, ako ja to prihvatim može biti put prema Bogu. U duhovnom vodstvu doživljavam da ljudi misle da će Boga doživjeti tek onda kad zavladaju nad svojim depresijama, zavišću. I mole Boga da ih oslobodi ovih sukoba. Ako se osjećaju slobodnima, onda je to za njih osjećaj Boga. No, često puta su razočarani da im Bog nije oduzeo strahove i depresije. Godinama sam mislio u svojoj životnoj povijesti, da je Bog onaj koji me treba osloboditi mojih strahova, žalosti i strahova žalosti i promašaja. Danas znam da sam iskorištavao Boga za sebe. Nije se radilo o Bogu, nego o meni samom. Što sam bio stariji, to mi je bilo jasnije da je konkretan život kakav jest, da je to mjesto gdje mogu doživjeti Boga, a to zahtijeva sasvim drugačiji odnos prema mojim emocijama i strahovima.

                Umjesto da molim Boga da uzme moje strahove, slijedim svoje strahove do kraja. Recimo da se plašim bolesti i smrti. Ako se slažem sa svojim strahom, onda me on vodi k Bogu. Upravo u mojoj nemoći, mojem strahu se prepuštam Bogu. Na temelju mog straha, Bog mi ide u susret. Osjećam da sam, sa svim svojim strahom, u Božjoj ruci. Dokle god molim da mi Bog oduzme strah, držim se čvrsto iluzije da sam vladam sobom i da mogu nadvladati svoje strahove. To je iluzija mog ega. Mistika govori da doživljaj Boga pretpostavlja smrt moga ja. Mnogi su to krivo shvatili pa su se borili protiv svog vlastitog ja, umjesto da uđu u školu života. Ako se predam svom strahu, stavljam svoje iluzije unutar svojih sposobnosti i tako konačno mogu ovladati svojim životom. I upravo tu susrećem Boga bolje nego kroz sve metode meditacije.

                Bračni parovi, redovnici i redovnice često imaju osjećaj da ih je Bog ostavio ako u partnerstvu ili redovničkom životu više ne ide, ako se međusobno otežava život. I misle da mogu Boga doživjeti ako izađu iz ove opterećavajuće situacije. Naravno, postoje i doživljaji pakla iz kojih čovjek treba izaći utješen. No, često me konflikti mogu odvesti u doživljaj Boga i njegove milosti. Predajem se, napuštam iluzije da bi sve odnose mogao riješiti bez problema. Dopuštam da me razočaranja vode k Bogu. Mogu ovu napetost preživjeti ako sam oslonjen na Boga. Boga tražiti znači sve više napuštati zemlju iluzija, identificirati se s napuštanjem vlastitog ja i biti otvoren za Boga koji me želi sresti baš ondje gdje se sada nalazim.

                                                                              Anselm Grünn: Ako želiš doživjeti Boga, počni osjećati

Isusova prisutnost

Sve što činimo i što jesmo stoji na Božjem horizontu. Bog je središte, srce cijele stvarnosti. Po njemu, s njim i u njemu je sve i on je u svemu.

                I Isus, Sin Božji, druga božanska osoba je horizont cijele povijesti, sveg života, svakoga dana. Uskrsni Isus je u našem središtu. On je živo središte svoje Crkve. On nije među nama prisutan po sili čudesa (koje je vrlo pažljivo i izbirljivo činio) nego na otajstveni način kako to odgovara u laganom skoro, neprimjetnom velumu tajne Božje koju primjećuju samo oni koji su uronjeni u Boga.

Isus je prisutan u svojoj riječi koja je upisana u Svetom pismu i koja se propovijeda u Crkvi. Ako slušamo tu riječ, onda smo povezani s Uskrslim i naše srce kuca puno radosti. Onda se osjeća nutarnje jedinstvo, neraskidivi vez između nas i uskrsloga Isusa i znamo da se ta veza jača kroz navještaj Božje riječi. Ova riječ djeluje kao jaka električna struja koja pokreće naše srce.

Isus je prisutan u srcu svakog čovjeka koji se nada i vjeruje, on živi u srcu čovječanstva koje mu pripada i on je u srcu svoje Crkve. Isus je svuda gdje ga se svečano slavi i gdje ga se voli. On je u malenima, bolesnima, zatvorenima, onima koji su ograničeni, među osamljenima, siromašnima, strancima. On je u napuštenima, onima koji su ostavljeni na cjedilu. On je među najsiromašnijim narodima svijeta. On je prisutan u obiteljima koje trpe, koji su potisnuti u kut, koji nisu u stanju zaraditi za uzdržavanje. On se nalazi ondje gdje je patnja i gdje se pokušava patnju svladati uz pomoć Duha Svetoga. To je značenje usklika „Vidjeli smo Gospodina!“

                                               Carlo Maria Martini: Moj duhovni riječnik

Uskrsnuće

Jedna od najljepših uskrsnih pripovjesti u Novom zavjetu (Lk 24, 13-35). Dva Isusova učenika su na putu u Emaus, ostavljaju Jeruzalem. Zašto ostavljaju Jeruzalem, Sveti grad, grad kojega je Bog izabrao, grad proroka, grad u kojem je Isus dovršio svoj život? Zašto napuštaju grad koji je povezan s nadom u novi, nebeski Jeruzalem, a s time i nada za budućnost, nada za mir i pravednost. Tamo spadaju.

                No, od svega toga njima nije ostalo ništa. Ništa osim van iz Jeruzalema gdje je njihov učitelj bio stravično mučen i sramotno umro. Tri godine su proveli s tim neusporedivim čovjekom. Sada žale za Raspetim. I sada su ogorčeni da dobri Bog i dragi Otac ne čini ništa. Njihova nada za Božjim kraljevstvom punim pravde i mira, ta željno očekivana sreća njihova života je, s Isusom, mrtva. Ostaje samo gorak okus.

                Još jednom: zašto dva Isusova učenika idu baš u Emaus. Emaus je, u Isusovo vrijeme, bilo veoma važno prenoćište između obalne visoravni i Judejskog gorja. Zato ne čudi da je u Emausu bila velika vojarna rimske vojske. Ogromno rimsko kraljevstvo zagospodarilo je malom Judejom.

                Tamo, dakle, oni idu, sigurni da se predaju u ruke rimskih osvajača. Ova gesta je znakovita. Ići u Emaus znači: rezignirati, predati se, kapitulirati. Posljednju riječ i onako ima smrt. Dakle u Emaus, gdje je svaka nada pokopana.

                Zar ne treba takve ljude upozoriti, odvratiti od njihovog krivog puta? Isus je mogao, kako je bio jak na riječi upozoriti: Ne činite to! Ne idite dalje, srljate u propast! Ne, nego im se Isus pridružuje i ide s njima! On ih drži ondje gdje su! On ih drži tako što ide s njima, što ih prati i razgovara s njima. Pri tome uočavamo:

o             inkognito, neopaženo se priključuje dvojici putnika – dakle ne nasilu.

o             Pušta da učenici govore. Pušta da dugo govore o očekivanjima, nadanjima, čak o frustriranosti, razočaranju, beznadnosti. On ih sluša dugo i strpljivo.

o             Isus ih ne opterećuje. On ih upućuje na njihovu židovsku vjeru, na ono «što su rekli proroci o njemu» To ih je potaklo na slušanje, nešto naslućuju, konačno mole: «Ostani s nama»

o             Isus ostaje kod svega diskretan. On im izmiče. A to kod dvojice učenika pokreće nešto nutarnje: «Zar nije u nama gorjelo srce, dok nam je tumačio pisma.»

Ipak ga dvojica učenika ne prepoznaju u onome što je govorio i kako «im je tumačio Pisma.» Prepoznali su

njihovog živog, od mrtvih uskrslog, Gospodina prije svega po onome što je učinio na zajedničkom putu: njegovao je zajedništvo u znaku kruha i podario im je sigurnost zajedničkim blagovanjem. Tako ih je potaknuo da ne ostanu u svom Emausu koji donosi smrt, nego da ustanu i krenu u Jeruzalem, u grad života i uskrsnuća, u grad nade.

                Ovo je i danas primjer za ponašanje učenika. Na to bi se trebala i danas Crkva orijentirati. Na žalost, premalo se od toga događa. Naprotiv umjesto, da ide s ljudima i da bude s njima u velikom dijelu, ona samo gleda u leđa i ostaje u svojoj utvrđenoj kuli. Odatle propovijeda, opominje, daje moralne pouke i odredbe. Kod nekih crkvenih ljudi se vidi da su razočarani što svijet ne odgovara njihovim zamislima. Zaboravili su riječi Pisma «da je Bog tako ljubio svijet da je u Isusu sam postao čovjekom.(Iv 3, 16)

                I da ostanemo kod našeg izvještaja. Iz Emausa u Jeruzalem. To ne uspijeva time što se opominje, tjera, prijeti. To će uspjeti ako Crkva, u Isusovom smislu, ako se kršćani solidariziraju sa suvremenicima, sa bijednima, poniženima, mladima, sa još uvijek obespravljenim ženama, sa onima koji zdvajaju, sumnjaju, misle da više ne mogu vjerovati. S ljudima biti u nevoljama i žalostima, strahovima i nadama koje su svakome različite. Tako nastaje solidarnost, nova snaga. Pridružiti se ljudima, s njima ići, s njima trpjeti, sudjelovati u radosti i tako biti su-čovjek, su-kršćanin.

                To je učinio Isus kroz zajednički put i zajedništvo. Oba učenika utopljena u sumnje uvjerio je da je dobro da se okrenu od svog krivog puta u smrt u Emaus da se okrenu k Jeruzalemu gradu nade i uskrsnuća. Dobro je, isplati se reći da životu, ljubiti život i početi novi život.

                                                               Brat Roger Schutz, iz Pauluskalender 1992.

Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Dj 2,14.23-33)

                Petar, jednostavni ribar, ovdje nastupa, u svojoj duhovskoj propovijedi, tako samouvjereno i suvereno kao glasnogovornik apostolskog zbora. Nalazi prave riječi za okupljene Židove: najprije ih podsjeća na njihove doživljaje s Isusom, na njegova djela, znakove i čudesa (r 22) i njegovu smrt na križu (r.23). Kao dokaz za njegovo uskrsnuće poziva se na psalme koji su slušateljima dobro poznati i sada dobivaju novo tumačenje (rr r5-28; 30-31, Ps 30-31). Konačno ukazuje na apostole kao žive svjedoke uskrsnuća i davanja „dara Duha“ : „kao što vidite i čujete“. Svojim autentičnim i karizmatskim nastupom oduševio je mnoge.

                Primjer Petrov i danas potiče brojne kršćane da govore s Bogom o vlastitom iskustvu i svojim jezikom. Što je ozbiljniji i konkretniji odnos sa životom drugih ljudi, njihovim visinama i ponorima, kao i banalnostima, time se može lakše tumačiti dnevno iskustvo .

Drugo čitanje (1 Petr 17-21)

                Prva Petrova poslanica je upućena negdašnjim poganima. „Besmisleni život naslijeđen od otaca“ (r 18 1) misli na njihovu ovisnost o božanstvima prije nego su postali kršćani. Onda ih opominje da su jednom zauvijek oslobođeni (r 18 doslovno „odvezani“ kao što su nekada bili otkupljivani robovi). Ovaj novi način života se opisuje kao „vjerovanje u Boga i uzdanje u njega“ (r 21b) – i to u Boga koji podiže od mrtvih“ (r 21a).

                U „besmislenom životu“ žive i danas ljudi, koji su zahvaćeni načinom života koji sprječava pravi život kao npr. perfekcionizam, preuveličanu potrebu za harmonijom, ovisnost o samovrijednosti zbog uspjeha i sposobnosti. „Naslijeđeno od očeva i majki“ jedno je takvo ponašanje, upravo uz to vezano, a djelomično na njega utječe i odgoj ili nešto naučeno od uzora ili od načina života. Čitanje podsjeća i današnje ljude: Bog oslobađa iz ovih ovisnosti, tako što svakog čovjeka ljubi kao svoje dijete, neovisno o svim uspjesima i grijesima. Da, ovaj Bog podiže od mrtvih da upotrijebimo ranokršćanske izraze i to je razlog nadi da se u životu svakog čovjeka mogu ostvariti snage koje će promijeniti život.

Evanđelje (Iv 21, 1-14)

               Ovdje se radi o poglavlju koje je naknadno uvedeno od Ivanovih učenika, jer se prema sastavu (dupliranju nekih stvari) vidi da su to dvije predaje. Ovo, takozvano, treće ukazanje se razlikuje od dva prijašnja. Kod prvog susreta (Iv 20 11-18) on je došao k ljudima koji su bili u strahu zbog njegove smrti, a kod drugog je došao čovjeku u dubokim sumnjama. Oba susreta su bila u, ljudski, izvanrednim situacijama u kojima su učenici, kroz ovo izvanredno iskustvo, dobili odvažnost za život, povjerenje u Boga i nove perspektive i tako prepoznali Isusa. Isto tako se i danas događa ljudima koji vjeruju, u izvanrednim situacijama, poput zvjezdanih trenutaka života. Onda krize lakše prolaze i, u kasnijem razmišljanju, u tome prepoznaju Božju blizinu. U trećem susretu je situacija drukčija. Učenici su se vratili svom svagdašnjem poslu, zauzeti svojim problemima da Isusa nisu uopće prepoznali. (r.4). Slično se događa i današnjim kršćanima, u njihovom svagdašnjem životu: ne računaju na susret s Bogom, a vjeru žive onako usputno, kao nešto izvan njih. Polazak na nedjeljnu misu je važan, pa i Crkvena zajednica, ali u svagdašnjem životu se to međusobno ne isprepliće. Na to, današnje evanđelje, baca drugo svjetlo. Isus, utjelovljeni Bog i opipljiv kao čovjek, dopušta da ga nađemo u svagdašnjem životu. Tako promatrano, na nekakvom nespektakularnom iskustvu, u uzaludnom i punom sivila nastojanju, može nam dati novu hrabrost za život i smisao. Da bismo to spoznali može trajati i duže - kao kod učenika, nego kod posebnih doživljaja. Može biti od pomoći da na večer malo promotrimo dan i događaje i izoštrimo vid za susret s Bogom u svagdašnjici: tako mogu doći vjera i život u jedinstvenu vezu.

                Oslobađajuće i izazovna je pasivnost držanja. Čovjek ne treba ništa posebno „činiti“ (kao strogi postovi, duge molitve i naporno traženje Boga) nego, u napuštanju svih krutih predodžbi, naći ga u jednostavnim situacijama života.               

Misno slavlje

Pozdrav:

Propovijedi

a)

U svagdanjem životu otkriti Isusa – Boga

Uzaludno se mučiti u svagdašnjici

                Svi dobro poznamo ono što su Isusovi učenici doživjeli u svagdašnjem životu: uzalud se trudimo – uspjeh izostaje. Bilo to kod kuće – tek očišćena kuća opet se zaprlja, bilo na poslu, gdje je mnogo posla i ideja investirano u novi projekt, a onda sve skupa propada. Ili kad smo pozvani na neku proslavu ili slično pa nitko ne dođe. Ili, ulažemo puno muke i truda u prvopričesnike, a nakon toga ni jedno ne ostaje povezano sa zajednicom. Ili, na sve načine pokušavamo najbolje odgojiti svoju djecu i oboružati ih za život, a onda doživljavamo da su pošli sasvim drugim putem, nego što smo to mi za njih željeli. Svaki napor izgleda uzaludan – kao kod uzaludnog ribolova učenika.

Susretati ljude poput Isusa

                Da li mi – poput učenika – možemo imati i druga iskustva, naime da usred frustrirajuće svagdašnjice sretnemo Isusa? Mislim da.

                Isus, Bog u čovjeku – susreće nas u nekome, koji je jednostavno tu, na obali, koji zajedno sa mnom podnosi moje napore, moju bezuspješnost pa i moje razočaranje. A da ne pogoršava svojim suosjećanjem ili savjetima nekoga tko misli da bolje zna.

               Kad netko, poput Isusa, učenike sokoli i hrabri s puno ljubavi da pokušaju još jednom, i mene svojim riječima ili primjerom oslobađa mojih spona i načina razmišljanja i ponašanja.

                Ili koji je poput Isusa – pripravio jelo na žaru - i tako me, konkretnom pomoći, pomogao. Ne prisiljava me „odozgo“ – nego poput Isusa moli ribu – i tako potiče da i ja dadem svoj doprinos, onoliko koliko mogu dati.

                Kad mi – poput Isusa i učenika – zajedno jedemo i uživamo u zajedništvu.

                Kad mi – poput Isusa i učenika – možemo šutjeti i bez puno pitanja i riječi znamo o drugom i blizu smo jedan drugome.

                Kad me netko – poput Isusa – ne osuđuje i prosuđuje prema uspjehu i neuspjehu, nego me takovog, kakav jesam prihvaća i veseli se da sam jednostavno tu. Možda dijete koje se zadubi u svoju igru i mene, svojom opuštenošću, tako oduševi.

Shvaćati susret na novi način

                Takvi – na prvi pogled nespektakularni susreti u mojoj svagdašnjici, daju mi novu snagu, oživljuju me pa i u vremenu uzaludnog truda. Možda po njima otkrivam nove, potpuno drukčije vidike, mogućnosti da iznova započnem. Možda uzaludnost moga napora izgubi na značenju, jer sam dobio neko novo iskustvo da sam ja, kao osoba, nekome vrlo važan i da me voli pa i onda kad ne ulažem nikakav trud i napor.

                Ponekad, sasvim jasno, u takvim momentima osjećamo Božju blizinu. Neki drugi put je osjećamo – poput učenika, tek kad počnemo razmišljati nakon svega. Ili trebamo – kao učenici u čamcu – naći u razgovoru nekoga tko traži kao i mi. I u razgovoru s njim on nam pruži putokaz da naše doživljaje iznova tumačimo - kao susret s Bogom u ljudima, s uskrslim Isusom.

Vježbati nove poglede

                Pogled pun ljubavi na našu svagdašnjicu, razmjena s drugima mogu nam pomoći da otkrijemo kako se uskrsli Isus otkriva u našoj svagdašnjici. Možda trebamo ostaviti naše čvrste predodžbe, kao npr. da se Boga može susresti samo u bogoslužju, u zvjezdanim trenucima života ili krizama, kad nam drugi postaje anđeo. Isusa naći u običnim stvarima, neuglednima za to treba vježbati naš pogled, zato treba izoštriti naš vid. Tu nam pomaže vježba da se na kraju dana malo osamimo, molimo Boga da možemo prošli dan otvorenih očiju promatrati. Gledam unazad na sve ono što sam doživio, posebno ono što sam doživio kao njegov poticaj, nadu i njegovu blizinu, ondje gdje sam, u živom susretu s ljudima, susreo Uskrslog. Što se pokazalo kao zahvala i molitva i što mi je to dalo, sve to reknem Bogu. Ako to činim svakog dana, onda ću biti sve osjetljiviji za znakove njegove blizine u mojoj svagdašnjici.

                Za učenike je to bilo „već treći put“ da se Isus ukazao. Tako se događa i nama. On sasvim sigurno dolazi: i još više, on je tu, u našoj svagdašnjici.

1.

Ribar ljudi

Pogled unazad

Slavimo danas treću uskrsnu nedjelju i nalazimo se, još uvijek, usred događaja koji je srce naše vjere. Slavljenje nas vodi do korijena naše vjere, dovodi nam oblike života po vjeri pred oči i svijest, kako se to na početku Crkve živjelo.

                U osam dana Uskrsnog blagdana kojega smo proslavili kao jedan dan, naša pažnja je bila usmjerena prema onima, kako se to govori u prvoj euharistijskoj molitvi: «koji su rođeni iz vode i Duha Svetoga na Uskrsnom bdijenju – na novokrštenike. Oni su nas, još jednom, podsjetili na naše vlastito krštenje.

                Uskrsnu osminu smo zaključili s Bijelom nedjeljom kada su novokrštenici, u staroj Crkvi, opet uzeli svoju redovitu odjeću, a ne bijelu, novokršteničku.

                Sada se, u ovim danima, pogled okreće prema svima nama »koji smo Krista obukli», kako se to u obredu krštenja govori. U naviještanju, u službi Božjoj, sada se pažnja usmjeruje na cijelu zajednicu kao zajednicu nasljedovatelja Isusa Krista, zajednicu koja svoj početak ima u uskrsnoj tajni.

Puna mreža, visoka posjeta i jedno jelo

Ove nedjelje suočit ćemo s neobičnim tekstom. Na prvi pogled je to izvještaj iz Ivanova evanđelja, poglavlje 21. To je prekrasna priča, koja nas zahvaća i privlači k sebi. Ta priča je nezaboravna za hodočasnike koji je na tom mjestu čitaju.

                No, što se zapravo priča? Što nam evanđelist Ivan daje na put? Zašto ta sažeta priča, na kraju Ivanove knjige evanđelja, a u njoj je toliko toga rečeno o uskrsnuću i Uskrslome?

                Pogledajmo malo preciznije tekst. Vidimo da se iz ovog evanđelja mogu napraviti tri priče. Priča se o ribolovu, o prikazanju Uskrsloga i o jednom jelu, kojega Isus blaguje s učenicima. Svi ti motivi nam nisu nepoznati, neke smo već susreli u Pismu, na raznim mjestima, a sada su ovdje, sakupljeni u jedno.

.....postaju graditeljski kamen Crkve

Ovo novo sastavljanje ima sasvim drugi izričaj, nego pojedinačno pripovijedanje.

                Petar, na početku, jasno govori da ide loviti ribu. To za nekoga tko je po zanimanju ribar, nije ništa posebno. Ali ako k tome dodamo ono što mu je jednom Isus rekao, prema Lukinom evanđelju, da ga želi učiniti ribarom ljudi, ovaj početak dobiva sasvim drugo značenje: u ribolovu pisac vidi početak ispunjenja Petrove zadaće. Tako se nastavlja djelo koje je Isus započeo.

                Petrovi pratioci su ljudi, koji su išli s Isusom i koji su s njim doživljavali različite stvari. Sedam – u židovskoj tradiciji broj punine. – i tvore jednu novu zajednicu – poput dvanaestorice – u nasljedovanju Isusovu. Tako pomažu Petru dovršiti djelo na koje je pozvan. A ovo će uspjeti onda kad im Isus, kao uskrsli, sam počne pomagati.

                I sada druga pripovijest: Isusova pojava nas podsjeća na onaj uskrsni izvještaj gdje je Marija Magdalena, sa zakašnjenjem, prepoznala Uskrsloga.

                Konačno se govori kako Isus ide i s ljudima jede, kako je to često činio, najprije s dvojicom učenika u Emausu.

Sljedeći korak

                Ova pripovijest o ribolovu gdje se govori o pojavi Uskrsloga i zajedničkom blagovanju dolazi nam kao bogato poetski formulirana misijska zapovijed: ako je Isus rekao ribarima, a danas u Isusovom smislu i ribaricama, da budu ribari ljudi, onda je to i za nas zapovijed da raširimo mrežu Radosne vijesti prema svim ljudima svijeta. U ovoj pripovijesti nas susreću svi ti ljudi kao sto pedeset i tri velike ribe, koje simboliziraju svekupno mnoštvo ljudi na zemlji.

                Sadržaj ove blagovijesti koju treba naviještati glasi: »Gospodin je onaj koji poziva i skuplja i govori: Dođite i jedite.»

                Ovo evanđelje čini da, u radosti uskrsnuća, možemo učiniti sljedeći korak. Svi koji slušaju ovu poruku ne smiju ovu radosnu poruku zakopati, nego je širiti dalje i u komadićima kruha i vina davati svjedočanstvo te tako uprisutniti Uskrsloga. I tako će ta vijest ići po cijelome svijetu.

I što sada

                A što se dogodilo sa sto pedeset i tri ribe koje je Petar, prema Isusovu nalogu, izvukao na kraj, i što se čini kroz vjekove u Isusovu nasljedovanju kroz propovijedanje svim narodima?

Ponekad, u nasljedovanju Kristovu, mi kršćani i kršćanke možemo doživjeti poneku rezignaciju koja se i osjeća: govori se o malom stadu, o nezamjetnom broju itd. Ili negdje drugdje se pojavljuje strahovita djelatnost, treba spasiti što se spasiti dade. Kritičan pogled na djelovanje Crkve ili jaka ruka, gdje je potrebno, su potrebni, ali ipak ne smijemo izgubiti iz vida ono na što mi, kao Crkva, trebamo gledati.

                Cilj sigurno nije da se uhvate najdeblje ribe, niti da nam crkve budu najpunije, da se slave najljepše mise, da se ima najbolje svećenike, da se sve krštava, da se skupljaju velike milostinje, da su statistike sjajne.

                Cilj Crkve koja je na putu je da čini ono što je učinio Uskrsli s dvojicom učenika na putu u Emaus - da ih prati ili da Ga prepoznaju poput ribara, da mu dopuste ući u život, da damo svjedočanstvo o Onome koji nas je susreo.

                A mi često ne možemo izbjeći plivanje protiv struje da bismo išli drugim putovima,

nego to hoće masa ili uhodani običaji. A to je vrlo zahtjevno i, ponekad, vrlo naporno i uništavajuće.

Negdje miriši po kruhu i ribama

Ali kao što je Isus za učenike pripremio obrok kruha i ribe, koja nije bila iz njihove mreže, trebamo se čvrsto osloniti i na tome graditi, da nas u djelovanju za Boga prati Uskrsli. I smijemo se nadati da će i u svim tamama našeg vremena negdje, na nepoznatoj obali, gorjeti nova vatra nade.

2.

I prepoznaše ga u lomljenju kruha

Na današnju, treću Uskrsnu nedjelju imamo mogućnost izbora evanđelja. Već prema tome da li je uskrsni ponedjeljak bio blagdan ili ne. Ja ću izabrati pripovijest o Emausu koju donosi Lukino evanđelje.

                Tim evanđeljem Luka odgovara na pitanje koje se postavlja sve do danas: Kako mogu vjerovati ljudi koji nisu Isusovi suvremenici, u njegovo uskrsnuće i kako ga mogu susresti? Luka govori općenito o «dvojici Isusovih učenika» (24,13). Kasnije će jednoga spomenuti i po imenu: »A zvao se Kleofa» (Lk 24,18). Drugi ostaje anoniman. Svatko iz Lukine zajednice ili iz naše zajednice i današnjeg svijeta može se identificirati s tim čovjekom.

Pokopane nade

                Obojica govore o nečemu što poznaje svatko tko vjeruje. Oni govore o nadanjima koja su trebali pokopati: «Ono o Isusu iz Nazareta» (Lk 24,19) Njegovom smrću na križu potpuno je razoren njihov temelj vjere. Ne pomaže im ni to da su navodno drugi, neke žene, našle anđele koji govore da «on živi» (Lk.24,23). Važno je za tu dvojicu učenika, a izgleda i za žene: «One ga nisu vidjele» (LK 24,24) Bit kršćanske vjere je osobni susret s Kristom. Svjedočanstvo nekoga trećega ovdje nije dovoljno. Ali kako je moguće Krista susresti osobno?

                Oba učenika nisu našla taj odgovor. Njima je trebala pomoć jednog suputnika. Tek na kraju su, u njemu, otkrili Isusa, Uskrsloga. On sam će se objaviti svojim pristašama gdje i kako hoće.

Mogućnosti susreta s Kristom

                Prva mogućnost je njegova pratnja, koju onaj koji vjeruje ne treba kao takvu ni spoznati.» A oni su bili udareni sljepilom, tako da ga nisu prepoznali» (Lk 24 16).

                Druga mogućnost je razumno čitanje: «čitavog Pisma, počevši od Mojsija do proroka.» (Lk 24,17) Vođen Duhom, čitatelj će spoznati da su se ova obećanja u Isusu Ispunila.

                Treći, intenzivniji, način je slavljenje njegove Večere, kod koje je on domaćin, a vjernici su njegovi gosti. Slaviti znači, kod Luke: «I dok je bio s njima za stolom, uze kruh, zahvali, razlomi kruh i dade im.» (Lk 24,30) Svaki vjernik čuje riječi pretvorbe na zadnjoj večeri. Djelovanje događaja postaje životno: «Onda im se otvoriše oči, i oni ga prepoznaše.» (Lk 24,31) U tom trenutku otvara se nebo. I to je dovoljno.

I kad se govori: „a onda ga više nisu vidjeli» (Lk 24,31) ne znači povratak na početnu točku, u beznađe i bezvjerje. Naprotiv. Po susretu s Kristom oni se vraćaju u Jeruzalem, jeruzalemskoj zajednici koju su napustili. Tu dolazi do međusobne izmjene svjedočanstava: «Gospodin živi, ukazao se Šimunu.»(Lk 24,34), a oni su mogli ispripovjediti: »što su doživjeli na putu i kako su ga prepoznali u lomljenju kruha.» (Lk 24,35) Onaj koji je, u osobnom susretu s Kristom, došao do vjere, želi doći do zajednice – onda, kao i danas. Pojedinačno je teško vjerovati i u vjeri ostati - na dulji rok nije ni moguće.

3.

1. Put u odvajanje

                Dva učenika su se odvojila od apostola u Jeruzalemu i to, ne na Veliki petak u velikom zdvajanju, nego u uzbuđenju i zbrci uskrsnog dana. Oni su se odvojili od jedanaestorice i drugih učenika i nalaze se na putu prema Emausu, 11 km udaljenom od Jeruzalema. Pošli su svojim vlastitim putem.

                Postoji dobar razlog da ovo evanđelje još jednom poslušamo. Dvije sedmice nakon Uskrsa, izvještaj o dvojici učenika na putu nije nikakva anegdota koju je Luka tek tako napisao. Doživljaj Kleofe i njegovog nepoznatog prijatelja je, u mladoj Crkvi, zadržan kao evanđelje, jer doživljaj te dvojice učenika pokazuje kako je moguća kršćanska vjera nakon Uskrsa.

                Svima koji, ne bez razloga, misle da kršćanska vjera stoji pod pogledom apostola i biskupa – njihovih nasljednika - s ovim evanđeljem će imati poteškoće. Naglasimo: ova dva učenika su se odvojila od apostola, od zajednice u Jeruzalemu. Ne čine to od straha i bježe na Veliki petak, nego jer su uočili da su apostoli i drugi tako malovjerni doživjeli Crkvu koja ne zna što će vjerovati.

2. Doživljaj

                Dva učenika su na putu. Što su se odvojili od apostola, ne mijenja ništa na tome da su oni učenici, jer je i njih pokrenuo Isus i njegovo Evanđelje. Oni nisu ni o čemu drugomu govorili. Govore samo o onome što je važno za njihov život i što im je oduzeto.

                Iskustvo dvojice učenika nije u tome da su jednom vidjeli Isusa. Naprotiv, kasnije im je postalo jasno da je, u strancu koji im se pridružio, bio sam Krist koji im je bio blizu.

                Ako bi mene pitali jesam li kada sreo Krista, mogao bih odgovoriti s «ne» Treba nadodati da su mistično blagoslovljeni oni ljudi koji imaju nešto kao susret s Kristom. Ljudi o tome govore, no ja puno u to ne vjerujem. Oba učenika su govorila sa strancem. Izričito je rečeno da su im oči bile kao zaslijepljene te da nisu prepoznali Krista. To je sasvim normalna situacija da ne prepoznajem svuda Isusa, nego ljude koji me okružuju. Da ih shvaćam onakve kakvi jesu. Prije svega jedno: da na pitanje čemu se nadam, što vjerujem, što ljubim slušam druge. Može se dogoditi da nam srce počne gorjeti ako opazimo da nam se može nešto vrijedno reći.

                I kad je nastala večer pozvali su, obojica učenika, nepoznatog koji je bio s njima da ide s njima u gostionicu. I sada se govori: « i dok su bili za stolom, uze kruh, zahvali i dade ga učenicima.» Ovo što je sada učinjeno jednoznačno ukazuje na doživljaj slavlja Vazmene večere. Jer ovo su riječi koje se upotrebljavaju u evanđeljima za uspostavu Euharistije.

                Ovdje, kod slavljenja Posljednje večere, ovdje u našoj Misi je za svakog kršćanina mjesto da nosimo svoj život, kao i to da osjetimo Božju prisutnost u svakom čovjeku koji je s nama na putu.

                Evanđelje je poziv na ustrajnost u vjeri. To je zahtjev da sve ljude shvatimo ozbiljno, posebno one koji su slučajno s nama na jednom dijelu životnog puta. Može biti da tema razgovora i nije odlomak Svetog pisma kao kod učenika na putu u Emaus – možda i ne razgovaramo o vjeri. A ipak sam duboko uvjeren da mogu susresti Krista ondje gdje ozbiljno slušam druge što mi govore.

3. Putokaz

                Time se postavlja pitanje što je kriterij da se ne bi krivo tumačilo ove doživljaje. Kako ću upoznati Boga, a da ne ostajem u svojim teorijama?

                Pripovijedanje o učenicima iz Emausa završava tako da oba učenika idu u Jeruzalem. Tako su usporedili svoja iskustva s iskustvom Petra i drugih apostola. To iskustvo je sasvim različito, ali se može uspoređivati. Uspoređivati vlastito iskustvo s iskustvom drugih može samo učvrstiti naše iskustvo.

                Jezik apostola je iz nekih drugih vremena. Slike i teorije i vjera u Isusa Krista i nisu uzeti iz naše svagdašnjice. Ova tradicija će, za mene, biti ispit da li je moje iskustvo široko i povezano s Crkvom ili sam zapleten u svoje misli. Tradicija, u svoj svojoj otuđenosti, je za mene šansa da svoje iskustvo ispitam da li sam iskoristio Boga za sebe. Pozvani smo da se uspoređujemo s onim što nam je Bog dao kroz sva vremena, u Crkvi. I ovo nas evanđelje poziva činiti ono što činimo: s Kristom lomiti kruh da nam se otvore oči.

4.

Kako izaći iz depresija

Isus pođe i ostane s njima. Dok su bili za večerom, uzme kruh zahvali, blagoslovi ga i dade im. Tada im se otvoriše oči i oni ga prepoznaše, a on nestane ispred njihovih očiju.

                Put u Emaus za oba učenika, gdje su oni vjerojatno trebali živjeti, bio im je teži nego inače. Njihova nadanja su srušena, a njihov ulog izgubljen, njihov identitet ugrožen. Kao i uvijek, put nasljedovanja se okrenuo u obratnom smjeru.

                Kako se izvući iz takvih depresija želi nam reći ovo pripovijedanje, ali nam također može reći i o čudesnim putovima koji nas mogu dovesti do vjere.

                Učenicima je poznato sve što bi čovjek mogao znati o Isusovu životu, smrti pa i o uskrsnuću: da je bio prorok, da je bio ubijen i pokopan, ali po svjedočanstvu nekih žena, tamo nije ostao, nego kako su anđeli navijestili ženama, on bi trebao uskrsnuti.

                Učenici iz Emausa su promatrači, gledaoci i sakupljači onoga što se okolo šuškalo. Uzimaju podatke, o njima sa svom ozbiljnošću raspravljaju i zbog toga su sve žalosniji. A kroz to vrijeme Isus dolazi k njima. On im ne može ništa pomoći. Istina, on ih prati na njihovom putu i govori im o Mesiji na način da su se učenicima morale početi otvarati oči. Učenici su Isusa zamišljali kao slavnog i moćnog spasitelja, oni su vjerovali da će on spasiti narod na način ovoga svijeta i to odozgor. K tome, oni su bili sigurni da će surađivati s onima koji su službeno podržavali vjeru u takvoga mesiju, s velikim svećenicima, pismoznancima i farizejima. A ipak su se preračunali, jer su ga predali političkim instancama.

                Čemu odgovaraju nadanja učenika i službenih vlasti? Jednima i drugima je prava istina sakrivena: Isus ne želi nikako oslobođenje odozgor kao mesijansku potvrdu i uzveličavanje postojećeg. Naprotiv, on je želio oslobođenje odozdo! Što je on naročito uzimao u obzir bilo je ispunjenje nadanja malenih, siromašnih, grješnika, stranaca, manje poštovanih, a protiv očekivanja dobrostojećih i posjednika.

                Na putu u Emaus oba su učenika su bila spremna, u svojoj žalosti, odustati, izdati. Susreli su se sa svim svjedocima uskrsnuća, dapače sam Isus im je tumačio o potrebi muke i smrti, čak im je i srce gorjelo (Lk 24,32), kako su kasnije ustvrdili. A ipak nisu ništa razumjeli sve dok su držali da spasenje mora doći kao sila izvana i da ih Uskrsli mora trijumfalno susresti da bi mogao pokazati svoju moć.

                Što se moralo dogoditi da se otvore zaslijepljene oči, da bi se moglo vjerovati u uskrsnuće? Povijest nam želi reći da Bog sam mora zahvatiti! A kako bi se to trebalo dogoditi? I kako su učenici iz Emausa susreli toga Boga?

                Dostigli su selo, susret ide prema vrhuncu, pesimizam i malodušje koji su prekrivali pripovijedanje nestaju. Jedno je sada važno: »Ostani s nama, jer će uskoro večer.» (Lk 24,29)

                Što se sada događa i nije spektakularno kako se, na prvi pogled, čini. Isus lomi kruh, po tome on prisvaja privilegij – koji je bio za svakog gosta. Iza te normalnosti i gostoljubivosti svagdašnjice, uobičajenog iskustva zajednički jesti i otvorenosti prema strancu stvara se preduvjet za nove spoznaje i izvlači učenike iz njihovih snova i njihovih utonuća i ponovo ih stavlja na zemlju, u stvarnost.

                To da su im se otvorile oči pretpostavlja: prvo da su oni povezali lomljenje kruha s trpećim Mesijom o kojemu im je stranac govorio. Sada shvaćaju: Mesiju se uzalud čekalo odozgor, u sili i sjaju. On im se ne objavljuje na spektakularan način, izvana. On se očituje ondje gdje je za života i bio, u nevidljivosti i zahtjevnosti prakticirajućeg prijateljstva i ljubavi, u trenucima u kojima su shvatili i bili sigurni da je on Mesija koji s njima lomi kruh.

                I odmah upadaju u opasnost da svoje iskustvo zadrže izvan toga da ga dijele, da ga zadrže za sebe. A tada im je nestao s očiju. On postaje nedohvatljiv, nedokučiv kao Bog. Postali su učenici svjesni i još mnogo više od toga.              Kada su krenuli u Emaus, to znači kući, to nije bio put nasljedovanja, nego je to bio put malodušja i prevarenih nadanja. A sada kad su ga prepoznali kod lomljenja kruha i tako susreli Uskrsloga, morali su odmah ići u Jeruzalem – a to znači na put nasljedovanja i to još u noći.

                Konačno, nitko ne može ostati na jednom takvom iskustvu i sam ostati u kući. Svakako, ne tada. Ako se nešto slično i danas dogodi, onda to nisu iskustva kao nagrada. Učenici, dakle, odmah moraju u Jeruzalem. Oni moraju k braći i tamo gdje se ne lomi kruh iz samog gostoprimstva, nego tamo gdje se kao «kruh nadživljavanja» da se spasi život nego povezuje uskrsni doživljaj „uskrsnuo od mrtvih“ sa življenim sadržajem.

5.

Uskrsli se pokazuje učenicima kao Gospodin zajednice vjerujućih, Crkve

U ovoj pripovijesti se pripovijeda o vjerujućoj zajednici u Isusa Krista, o Crkvi. «Ono o Isusu iz Nazareta» kako se to pripovijeda u pripovijesti o učenicima iz Emausa, je odlučujuće za kršćane. Može se to reći u par rečenica.

                Isus je djelovao u području Tiberijadskog jezera, zato se i ova pripovijest odigrava na tom jezeru. Naviještao je blizinu Boga ljudima, blizinu kraljevstva Božjega i u djelovanju je pokazao što to konkretno znači da je Bog među ljudima i da je on Bog života za ljude. U Jeruzalemu je Isus raspet i pokopan. Onda se dogodilo potpuno neočekivano: učenici i učenice Isusovi doživljavaju da on nije umro, nego živi.

                Iskustvo doživljaja da on živi i vjera u to – pokrenulo je ono što nazivamo kršćanstvom, s dvije tisuće godina povijesti u koju smo mi svi, svaki sa svojom životnom poviješću, uklopljeni.

Pripovijesti

                Ova uskrsna pripovijest, kao i sve biblijske pripovijesti ispripovijedana je na stvarnom povijesnom temelju, s mnogo slika i simbola: ovdje npr. rad u tamnoj noći, pa prazne mreže su slika prolaznosti i uzaludnosti osobnog rada, onda riječ Uskrsloga i ponovno bacanje mreža, i to na desnu stranu, sada na pravu stranu broda, potom obilat ulov, izražen u simboličkom broju 153 velike ribe znači: ovdje je mreža simbol za Crkvu i to ne kao simbol biti zarobljen mrežom, za neslobodu, kako bi nam to osjećaji kazali, nego za ondašnje ljude je to bila mreža spasa iz pogibelji i smrti. Svi su učenici vukli mrežu za sobom, ali je Petar sam izvuče na kraj, a mreža se nije raskidala, iako je bila tako prepuna. To shvaćamo kao pokazateljda se odnosi: na sve narode i kulture, za mnogovorsnost povijesnog razvoja, na svako životno iskustvo, na svakog čovjeka kojemu je mjesto u Isusovoj zajednici. Ništa ne može njenu zadaću preopteretiti i nikakav strah je ne može raskinuti, ništa je ne može spriječiti da spašava, pomaže, razvija život, da daje nadu preko svih granica, preko granica smrti, jer je njezin jedini Gospodin uskrsli Isus Krist, kojega su ljudi razapeli, ali ga je stalan Božji život spasio.

                Onda simbolički znak u ovoj uskrsnoj pripovijesti: i kad je bilo jutro, za izlaska sunca ugledali su Isusa gdje stoji na obali, nisu ga prepoznali, samo Ivan, koji je ležao na Isusovim prsima, kojega je Isus ljubio: Ivan je simbol zajednice koju je Isus ljubio, on sam zna: to je Isus, Gospodin.

                Petar ne prepoznaje Gospodina. To mu najprije mora reći Ivan, potom Petar postaje aktivan, skače u jezero da bi došao k Isusu - ljubav je i treba biti ono što potiče u Crkvi.

                I još jedno simboličko događanje: Uskrsli im daje kruh za jesti, ovdje se jasno vidi ona večera prije Isusove smrti, potom slavlje euharistije u zajednici.

                Jedna ili druga scena iz ove uskrsne pripovijesti mogla bi odgovarati pojedinim scenama iz života ili vjere svakog pojedinca u zajednici.

                Neki se vide u noći i besplodnom radu u svom životu, neki drugi će doživljavati ovog časa Crkvu i situaciju učenika kad na pitanje Nepoznatoga: «Imate li što za jelo», odgovaraju «Nemamo». Tu trebam nešto što mi je nužno za život, a slušam da nema.

                A tada Isus progovara učenicima, sasvim blago i nježno, onima koji su ga u trenucima muke i smrti ostavili sama: „Dječice, prijatelji...“

                Možda netko očekuje od Crkve ništa drugo nego neprestano stalno, nježno prihvaćanje ma što se u njegovom životu događalo ili se događa.

                Drugi će se opet prepoznati u svom životu ili vjeri da stoje pred Uskrslim u stvarnoj slici zore i jutra: kad je nakon ove noći opet došlo jutro.

                Zar nema, u mom životu, ove situacije početnog, lagano pojavljujućeg svjetla u tami, početka nastajanja boja kao znaka novoga života, doživljaj da nisam na kraju, nego da novo stoji preda mnom? Opterećujuća težina propadljivosti i propasti, noći, praznih mreža i praznih ruku nema zadnju riječ.

                Zar Isus nije uvijek stranac na drugoj strani obale, nepoznati,i zar nije on onaj, koji se pokazuje u strancu i nepoznatom, koji mi nešto daje, upravo onda kad sam mislio da nemam ništa?

                Ili, jesam li ja, ovoga časa, onaj koji smije nekom drugom reći: Gospodin je, koji ti se želi pokazati u tvom životu? Ili, čekam li, u sadašnjoj situaciji, na nekoga tko će mi to reći?

Još jednom

                Dopustite da se, na završetku, još jednom osvrnem na početak, tugdje se govori: Isus se objavio još jednom učenicima. Ovo još jednom mi je postalo vrlo važno. Ovo još jednom i još jednom postalo je vrlo važno u našem životu i pripada našoj vjeri. Ništa nemam najednom, ništa jednom zauvijek u svojoj punini i konačnosti. Potreban, često težak, put nam je dan, ali put koji usrećuje «još jednom».

               Ono posebno važno za naš život stoji pod znakom «još jednom» bilo da je to povjerenje, osobe, posao, zajednički život, učiti živjeti, primanje i darivanje ljubavi.

                To da je Isus na križu umro, tu su učenici i učenice doživjeli, jednom i to zauvijek. Da živi i da nije ostao u smrti, da on živi – to je tako nerazumljivo i nedokučivo da se on kao onaj koji živi pokazuje ne jednom, nego još jednom i još jednom.

                Oslobađajuća, usrećujuća, uskrsna blaga vijest je za mene ova naznaka «još jednom». Još jednom i opet dolaze kršćani u vjeri k Raspetomu koji živi s molbom da se i danas dogodi ono što se dogodilo u uskrsnoj pripovijesti: Isus uđe, uzme kruh i dade im....