Ivan Pavao II. u svojim posljednjim porukama
« Sretan sam. Budite i vi! Molimo radosni Blaženoj Djevici Mariji.»
Riječi njegovim najbližim suradnicima, posebno časniom sestrama koje su se za njega brinule.
"Tražio sam vas. Sad ste došli. Hvala vam za to.»
Riječi upućene mnoštvu koje je molilo na trgu, posebno mladima.
O tajni Euharistije
« Ostani s nama, Gospodine, jer se mrači» (usp. Lk 24,29) To su dramatične riječi poziva obojice učenika koji su na da uskrsa bili na putu iz Jeruzalema u Emaus i kojima se Isus pridružio. Opterećeni tužnim mislima nisu mogli ni sanjati da bi Nepoznati koji im se pridružio na putu mogao biti njihov Učitelj koji je već uskrsnuo od mrtvih. No, ipak su otkrili, već na putu, da «im je srce gorjelo» dok «im je tumačio Pisma» (usp gore32 ). Svjetlo riječi oslobodilo ih je sljepoće srca, a tada su im se otvorile oči (31) Pod sjenom dana koji zalazi i u tami koja je prijetila da obavije njihovo srce, onaj putnik je bio svijetla zraka koja im je probudila tračak nade i otvorila njihov duh željom za puninom svjetla. «Ostani s nama!», vapili su. I prihvatio je. Kratko nakon toga Isusovo lice je nestalo. Gospodin je ipak «ostao» i to pod prilikama «prelomljenog kruha» pred kojim su «im se otvorile oči»
Iz apostolskog pisma» Mane nobiscum Domine» od 7. listopada 2004.
O kršćanskom pozivu
«Tko otvori svoje srce Kristu, taj neće shvatiti samo smisao svog vlastitog života, nego i smisao svog postojanja i on će donijeti prekrasne plodove milosti. Prvi plod je rast u svetosti na duhovnom putu koji počima darom krštenja i vodi do razvoja punine ljubavi. Ako kršćanin živi Evanđelje bez oklijevanja, postat će sve sposobniji ljubiti kao što je Krist ljubio, te svoje mišljenje ukrepljivati: «Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.» (Mt 5,48) Težit će da, unutar zajedništva Crkve, živi povezan s braćom u jedinstvu i postavlja se u službu nove evangelizacije da bi mogao naviještati veličanstvenu istinu spasonosne milosti Božje i nju svjedočiti.»
Iz pisma za svjetski dan za zvanja 2005 pisano u kolovozu 2004.
O novoj Evangelizaciji Europe
«Crkvo u Europi, nova evangelizacija je zadaća koja na tebe čeka. Budi spremna otkriti novo oduševljenje za naviještanje.» Iz apostolskog pisma Crkva u Europi od 28.lipnja 2003.
O Božjem milosrđu
«Kako neobično ovaj svijet treba Božje milosrđe. Iz dubine ljudske bijede diže se glas za milosrđem iz svih dijelova zemlje. Gdje vladaju mržnja i želja za osvetom, gdje su ratovi prouzročili smrt brojnih nevinih ljudi, svuda je potrebna mislost milosrđa da bi se smirilo ljudsko srce i donijelo mir. Tamo gdje se ne poštuje život i sami ljudi, tu je milosrdna ljubav potrebna u svjetlu koje će doći na vidjelo neopisiva vrijednost svakog čovjeka. Potrebno nam je milosrđe da bi svaka nepravda bila dokrajčena sjajem Istine.»
Riječi propovijedi za posvete svetišta Božanskog milosrđa u Krakovu 17.8. 2002.
O novom tisućljeću
«Zavezi na pučinu! Idemo puni nade naprijed. Novo tisućljeće leži pred Crkvom poput oceana po kojemu treba voziti. Pri tome trebamo računati na pomoć Isusa Krista. Sin Božji, koji je pred dvije tisuće godina, iz ljubavi prema ljudima postao čovjekom, i danas vrši svoje djelo. Trebamo samo pažljive oči da bismo sve to vidjeli. A prije svega veliko srce da bismo i sami postali njegovo oruđe.
Iz apostolskog pisma Novo Millenio ineunte od 6. sijećnja 2001.
O smrti
«Smrt mema posljednju riječ nad ljudskom sudbinom, jer je čovjek određen za život bez granica, koji nalazi svoje ispunjenje u Bogu.»
Riječi iz Anđeoskog pozdrava od 2. studenog 1997.
Uz boju za Uskrs, krštenje i prvu pričest
Bijelo je liturgijska boja u vazmenom vremenu. Bijela je odjeća lektora, ministranata, kao i odjeća svećenika i đakona za Uskrs. Bijela je odjeća za krštenje i vjenčanje, a na mnogim mjestima je bijela boja odjeće dječaka i djevojčica koji će ovih dana pristupiti na prvu pričest. Zašto bijela boja igra tako veliku ulogu u liturgiji?
Fizički gledano, bijela boja nije nikakva boja, nego je ona mješavina svih drugih boja. To možemo dobro
opaziti ako promatramo dugu. Tada uočavamo da se «bijelo» sunčevo svjetlo lomi u kristalima ili u prizmi i tada opažamo spektar duginih boja. Suprotno funkcionira isto tako.Ako crvena, plava ili zelena lampa obasjavaju istu površinu – tu možemo vidjeti bijelo svjetlo. Pri tome moramo reći da su boje proizvod našeg mozga. Fizički gledano boje su samo različite valne dužine iste svjetlosti. Ono što vidimo kao crveno, zeleno ili plavo su samo različite valne dužine: dugo, srednje i kratko. Možda je ova neobična vlastitost bijele boje razlog da bijela boja ima specijalnu ulogu u mnogim kulturama pa tako i u Bibliji.
Svijetla, sjajna, bijela boja je znak čistoće i nevinosti. Tu je najprije nešto praktično da se na bijeloj odjeći vidi svaka i najmanja mrlja. Bijela odjeća ne ostaje dugo bijela. Tko redovito nosi bijelu odjeću, taj pokazuje i određeno blagostanje (Kohelet 9,8). U prenesenom smislu bijela boja označuje nutarnju čistoću. To ne pokazuje samo bijela haljina, nego nego i vrlo izričit tekst psalma 51. gdje se govori: »Poškropi me izopom i očistit ću se, operi me i postat ću bjelji od snijega.» (51,9) Kad Marija, na slikama, nosi bijeli ljiljan, onda to označuje njenu nutarnju ispravnost pa ako se to reducira samo na spolnost, onda znači djevičanstvo.
Znak prepoznavanja
U Novom zavjetu bijela boja je, u prvom redu, znak Uskrsa. Mladić koji u Markovu evanđelju donosi vijest o uskrsnuću, obučen je u bijelu odjeću (Mk 16,5). Kod Luke su to dva mladića obučena u «svijetlu odjeću» koji nešto kasnije dolaze i kod Uzašašća. Matej pripovijeda o anđelu koji «sjaji kao munja, a odjeća mu bijela kao snijeg.» (Mt 28,3) Kod Ivana konačno Marija Magdalena u praznom grobu vidi dva anđela u «bijeloj odjeći» i pitaju je za razlog njene žalosti (Iv 21,12). Usprkos razlikama u detaljima, bijela ili svijetla odjeća su znak raspoznavanja svih vjesnika uskrsnuća. A to je zato što ta boja, među svim bojama, najbolje odgovara «sjaju slave Božje». Svjetlo i sjajna boja (grčki doxa) u Bibliji spadaju među glavna i osnovna Božja svojstva. Hrvatski prijevod umanjuje ovu višestrukost riječju «slava» I ovo «slava» se prenosi na vjesnike uskrsnuća, koji najavljuju da Bog, u Isusovu uskrsnuću, pokazuje svoju moć darivanja života. Sjajna, svjetleća, bijela boja je tako boja Boga, boja Uskrsa, prema tome i boja života.
To se pokazuje i u jednoj drugoj zgodi iz Isusova života gdje bijela boja igra važnu ulogu. Kad je Isus najavio prvi put svoju smrt i muku i dok su oni još bili u šoku, uze Isus trojicu na visoko brdo. «Tu se Isus preobrazi pred njihovim očima, a njegove haljine postadoše sjajne i bijele kao snijeg – tako da ih ni jedan bijelilac na zemlji ne bi mogao ubijeliti.» (Mk 9,2). Time evanđelist Marko pokazuje na nebesku pozadinu ovog događaja. Pripovijest o preobraženju je preduskrsna pripovijest – nutarnji, vlastiti Isusov život postaje uočljiv. Sam Isus i njegovi učenici su ojačani za daljnji put i muku koja slijedi. Sjajno bijela Isusova odjeća povezuje Isusa, kao što će povezivati i glasnike na grobu, sa slavom i sjajem Božjim.
Biblijski arhetipski znakovi
U posljednjoj knjizi Novog zavjeta, Otkrivenju, bijela će boja biti opisana kao znak ljudi koji su se suprotstavili djelovanju sila nasilja i smrti. Oni su dobili znamen s novim imenom (Otk 2, 17) i nose bijele haljine (6, 11; 7, 13) što podsjeća na bijelo Božje prijestolje. Iz ovoga je znaka bijela boja postala i bojom krštenja. Bijelo se, simbolički, ne povezuje samo s Isusom Kristom, nego sa cijelom Božjom životnošću. To nije neki praiskonski simbol, nego boja s velikim biblijskim značenjem. To je boja jasnoće života, kao što se u Isusovu uskrsnuću, poput duge prožima bjelina života sa svim bogatstvom boja u jednu sjajnu sliku. Želim svima koji, ovih dana, nose bijelu odjeću da, u svom životu, osjete puninu sjajne Božje životnosti i da je dalje daruju.
Detlef Hecking
Rekao sam uvečer
Moje sumnje, gorke neutažene
tonu u večernju dubinu.
Umor mi pjeva u ušima,
a ja ponavljam:
To je bilo jučer!
To će doći i opet proći.
Putove spavanja poznam do u tančine.
Ne želim tamo nikako.
Još uvijek ne znam gdje će mi tamno more
patnju dovršiti.
Tamo treba biti neko ogledalo,
jasno i čvrsto
i želi nam
pred patnjom
pokazati temelje.
Ingeborg Bachmann
Čak i Uskrsli
Čak
i Uskrsli
pokazuje svoje rane
izranjene ruke
bespomoćne noge
i prsa muškarca
iz groba
ne izlazi majstor ceremonija
tvrde kože
nego čovjek
koji dopušta da ga dotiču
Paul Konrad Kurz
Opažanje puno ljubavi
Nježni doticaji
počivati u zagrljaju
u sigurnosti koja dobro čini.
Prihvaćaš me
kod tebe
otpočinuti.
Tebe uživati
opažanje puno ljubavi.
Prema Ps 61,5 Pierre Stutz
Susret smrti sa Uskrslim
Dosta, točka, konac, završetak, gotovo
reče smrt svaki put triumfirajući
i postavi se
jednom za uvijek
u pozu gospodara i pobjednika.
A onda se pojavi iznenada,
kako to sama smrt rado čini,
Uskrsli,
Smrt se duboko pred njim nakloni
pred pravim gospodarom života
pred pobjednikom nad njom
nad smrću
pred gospodarom vremena i vječnosti
I Uskrsli govori
Tko vjeruje i ima povjerenja
nada se i ljubi
taj će živjeti u vječnosti.
Umrijet će, ali nikad neće
nestati.
Smrt je shvatila
i ponovo se nakloni
pred Uskrslim
bez riječi protivljenja.
Klemens Nadewald
Uskrsni poziv
uskrs je
probudi se
kršćanine
i ne propusti
ništa
i trči
nestani
iz svojih labirinta
u svjetlo
Kurt Marti
Traženje smisla
tražim smisao, cilj života,
gdje ću stići? gdje ću stići?
Svatko zna, što je najbolje za mene
samo ja ne znam što želim.
Svatko daje odmah odgovor, nitko ne postavlja pitanje.
Od kud ćeš znati što me zanima?
pitam se: Tko me doista shvaća?
Tko razumije što mi se stvarno događa.
tražim smisao, tražim cilj života
kamo želim ići? kamo želim doći?
smijem li pitati samo tako,
bez odgovora bez cilja?
Pjesma Sikstinske kapele Grac
Sumnje
Ne smije se čeprkati po vjerskim sumnjama. Ovu opomenu poznam još iz mladenačkih vremena. A onda je bila ona stara uzrečica, već 2000 godina, o «nevjernom Tomi» (Iv 20.19.31). Zar to nije utješno i odgovarajuće modernim ljudima da i ovaj Isusov prijatelj ima svoje sumnje? Moglo bi se reći da je u ovom pripovijedanju sumnja mogućnost za susresti Boga čemu Biblija priznaje vrijednost.
A što su sumnje apostola Tome? Potpuno osobni razlog. Toma, impulzivni mladi čovjek, morao se strahovito vezati uz Isusa. Sigurno ga je strašno pogodila učiteljeva sramotna smrt na križu. Da se opet ne razočara, nije htio tako lakomisleno prihvatiti vijest o uskrsnuću.
Drugi razlog – nitko u židovskom narodu ne računa da bi netko tko je javno osuđen i pokopan, uskrsnuo iz carstva mrtvih. To je bilo potpuno nezamislivo. Vjerovalo se u uskrsnuće i novi život, ali tek na koncu svijeta. I nije bilo po sebi razumljivo vjerovati u jednu takvu vijest o uskrsnuću.
To je trebao biti neki potez Božji i darovana vjera da Isusova smrt na križu nije bila i konačni završetak njegova života.
Tko može vjerovati, a da nije vidio, taj je sretan, mnoge stvari će mnogo lakše prihvatiti. Lakše će stupiti u živi odnos s Kristom i sa samim Bogom.
Ovo vrijedi: sumnja nije zabranjena. Toma nije dobio opomenu poput: 'jao onima koji sumnjaju' ili isključen iz zajednice. To ima posljedice i za danas. Onaj tko sumnja, čak i onaj tko sumnja u uskrsnuće ima mjesta u zajednici kršćana.
Propovijedi:
1.
Treba li provjeriti jesu li sva naša crkvena vrata dobro zatvorena? Konačno i apostoli su tako napravili. Zašto? Zar nisu vidjeli Uskrslog? Kakav je bio razlog njihova straha? Zar nije Bog svladao smrt zbog nas ljudi – i tako nam otvorio ulaz u novi život?
Možda je to pomoglo apostolima da se malo izgovore. O čemu govore? Međusobno pripovijedaju: sjećaš se onda u Galileji… nekad kad smo mi… nekad kad je on.. sjećaš se… sve u svemu bilo je to prekrasno vrijeme. Naravno, pripovijedaju o dramatičnim događajima prošle sedmice no, s jednim, njima jasnim, suzdržanim tonom.
I siguran sam da se preskočila jedna tema: Petrova uloga koju je igrao na Veliki četvrtak. Svatko zna što se dogodilo i svi znaju da i drugi znaju, ali nitko o tome ne govori.
Tako isto se i mi ponašamo sa samima sobom, s obitelji, sa zajednicom i konačno s Crkvom. O svojim ranama i povredama šutimo i razgovaramo o nečem trećem, ali o tome ne govorimo.
A onda susrećemo Uskrsloga s njegovim ranama u našim crkvama. On jasno pokazuje svoje rane i povrede učenicima i Tomi koji se o njima raspituje. Prijelaz iz nevjere u vjeru se događa ondje gdje vjerujemo da nije bilo tko i bilo što uskrsnulo, nego onaj koji je od rana trpio na križu.
Po uskrsnuću smiju rane biti pokazane i postati temeljem vjere. Rane našeg svijeta se ne smiju zataškati, jer ni smrt, ni znakovi smrti nisu posljednji, nego je posljednji onaj koji daruje život.
Svijet pokazuje žrtve prema svojim zakonitostima i ondje gdje može pomoći iluzija da smo u pravu, tu televizija pokazuje slike žrtava. To je tako. Žrtve druge strane, žrtve Srba, žrtve ratova koje mi ne vodimo. U Somaliji, Kurdi, one se ne mogu pokazati prema logici ovog svijeta, jer nismo sposobni podnijeti našu nesposobnost da taj rat zaustavimo. I zato Crkva moli za sve žrtve, protiv logike ovog svijeta.
Tek kad mi, poput Tome, budemo pitali za rane i vjerom priznali Uskrslog, onda ćemo dohvatiti uskrsnu vjeru. Uskrsnuće obuhvaća cijeli svemir. Bog je onaj koji djeluje i on će nas uvesti u svoje kraljevstvo prema kojemu idemo posred ovoga svijeta.
Onaj tko misli da može doći u kraljevstvo Božje bez rana, bez padova, taj nije na putu kojim je išao Krist prema Kraljevstvu nebeskom.
2.
Vjera i sumnja idu jedno uz drugo
« Jedan od dvanaestorice, Toma prozvan Didimus - Blizanac, nije bio s njima kad je Isus došao. Drugi mu učenici rekoše: Vidjeli smo Gospodina. On im odgovori: 'Ako ne vidim rane od čavala na njegovim rukama i ne stavim svoj prst u njih i svoju ruku ne položim na njegov bok, neću vjerovati.» (Iv 20, 24-25)
Ne znam da li se vama događa kao i meni. Više živim od mrtvih, nego od živih To je lako rastumačiti. Ako promislim koje knjige čitam, onda znam da su njihovi pisci već davno umrli. Oni su mi na jedan način vrlo blizi. I zato se osjećam s njima vrlo povezan. Tako je i sa Romanom Guardinijem, poznatim religioznim filozofom koji je umro 1968. Njegov život je bio pun iskustava koje mojem životu čine dobro.
U tom smislu sjećam se sada njegovih riječi koje je rekao jednom prijatelju kad je osjetio da mu se bliži smrt. Te riječi glase, otprilike: kad uskoro budem gledao Boga licem u lice, tada će mi on postaviti mnoga pitanja. Ali ću ja tada i njemu postaviti neka pitanja. S najdubljim uvjerenjem očekujem da će mi on dati odgovor kojega ne nađoh ni u jednoj knjizi, pa čak ni u Svetom pismu. Taj odgovor mi nije mogla dati ni jedna dogma, ni jedno učiteljstvo. A to je odgovor na pitanje: zašto su, za spasenje ljudi, potrebni ova strašna lutanja kroz boli, patnje, boli, krivnju.
Ovo nam pokazuje da ni veliki teolozi, usprkos njihovoj vjeri, ne znaju sve odgovore, da za njih ostaju mnoge stvari zagonetne i u tami, da i njih muče određena pitanja i da se oni nadaju da će njima sam Bog, jednoga dana, dati objašnjenje i odgovor. Da, poznamo mnoge vjerne sluge i službenice Božje koje su progonile sumnje, tako i toliko, da su skoro izgubili vjeru.
Pogledajte pisca, Reinholda Schneidera, čitav život mu je bio u redu, a ipak, tko poznaje njegovu posljednju knjigu «Zima u Beču», zna za nutarnju nevolju u kojoj je on tada živio. Njegova vjera je tada upala u najcrniju zimu.
Sjetimo se svete Terezije od maloga Isusa. Njezina je vjera morala izdržati najstrašnije tamne trenutke što se u javnosti dugo prešućivalo. «Bila sam u jednoj beznadnoj pustinji. Izgledala sam kao čamac bez kormila predan valovima. Sve mi je bilo crno, najtamnija noć. Nikakvu utjehu nisam nalazila ni na zemlji, a još manje na nebu. Strašne misli su me mučile. Način mišljenja najgorih materijalista kao da je postao moj način mišljenja: 'A kasnije će znanost sve na prirodan način objasniti.'»
Konačno, Biblija nam potvrđuje da su mnogi biblijski ljudi imali pitanja i teških sumnji. Na mnogim mjestima se vidi kako vjera može biti udarena teškim sumnjama. Čovjek bi se mogao pitati da li uopće postoje vjernici koji nemaju nikakvih sumnji i u kojima nije, na neki način, prisutan sumnjičavi Toma. «Neću vjerovati dok ne vidim.» I čini mi se vrlo dobrim da Isusovim suvremenicima nije bilo lako vjerovati, baš kao ni nama.
A da je «nevjerni» Toma našao put k vjeri, utjecalo je i bratstvo vjerničke zajednice. Oni su ga prihvatili s njegovim pitanjima i problemima. Nisu ga odbacili, nego dapače, prihvatili kao jednoga koji im pripada. Ovdje vidimo što bi trebala biti jedna kršćanska zajednica. Ona bi trebala biti zajednica onih koji jedan drugoga prihvaćaju u vjeri, onakvima kakvi jesu, sa svim problemima, sa svim pitanjima i strahovima, sa svim pogreškama. U njoj nose, svi zajedno, teret jedan drugoga. Jedan se održava snagom drugoga.
Ovdje se jasno vidi da kršćanska zajednica ni u jedno vrijeme nije zajednica bez problema. I još nas više zadivljuje da uskrsli Gospodin dolazi u jednu, baš takvu zajednicu da joj kaže: «Mir vama!» Mir Krista uskrsloga, prisutnost Uskrsloga ujedinjuje sve njih: vjerujuće, nesigurne, sumnjajuće, pitajuće, tražeće, one koji se nadaju, one koji se povjeravaju, one koji zdvajaju, one koji lutaju kao i one koji se osjećaju sigurnima. Svi oni tvore jednu zajednicu, zajednicu Uskrsloga.
Ovo naglašavam stoga, jer se mnogo puta čuje: «Vjerujem u Isusa, ali Crkvu ne trebam.» Današnje evanđelje nam govori nešto drugo. Samo u okupljenoj zajednici je moguće susresti uskrslog Gospodina. Pa i «nevjerni» Toma nije našao vjeru izvan, nego u zajednici. I zbog njega dolazi Gospodin ponovno u zajednicu.
I još ovo: otkud on zna za Tomine vjerske nevolje? Ovdje susrećemo Isusovu različitost, kako je evanđelisti opetovano ponavljaju. Moglo bi se to i ovako reći: Isus zna uvijek u čemu i gdje trpimo, on to zna i prije nego to rečemo. Tako je znao i što se dogodilo među učenicima, a to znači i među nama: Uskrsli nam je bliže, nego što mi mislimo. Uvijek smo okruženi njegovim milosrđem, a time i sigurnošću. Jer je Isus ozbiljno prihvatio Tomu u njegovoj vjerskoj nevolji, s njime prihvaća i nas. Reče mu: «Pruži svoj prst, evo mojih rana, pruži ruku i stavi je na moj bok i ne budi nevjeran, nego vjeran.» Tada Toma izgovara uskrsnu molitvu: «Gospodin moj i Bog moj!», a da o njegovoj sumnji nitko, ni slova, nije rekao. «Gospodin moj i Bog moj!» je molitva, samo pet riječi. Čovjek je može lako zapamtiti. To bi mogla postati i lijepa pričesna molitva.
Milijuni će slijediti Tomu u sumnjama i zato ću završiti riječima sv. Grgura velikog, pape, koje je izrekao u tumačenju evanđelja današnjeg dana s obzirom na one kojima teško pada vjerovati da je Isus uskrsnuo: «Više nam je pomogla Tomina sumnja (nevjera), nego vjera svih drugih apostola!»
3.
Vjerujem u uskrsnuće mrtvih i vječni život*
Vjerujete li to zaista?
Vjerujete li u vaše vlastito uskrsnuće? Vjerujete li zaista u ono što ćete poslije propovijedi, na kraju vjeroispovijedi govoriti: „Ja vjerujem u uskrsnuće mrtvih i život vječni?“ Ili mislite li da pripadate više jednoj, ne tako malenoj manjini, između redovitih posjetilaca crkve, koju je jedan moj učitelj pri studiji „Vjera i život Austrijanaca“ mislio da je pronašao. Ljudi koji naravno redovito idu u crkvu, ali s vjerom u vlastito uskrsnuće ne mogu ništa započeti.
Prije svega rečenog, svaka statistika ne govori o stvarnosti. Nije slučajno da postoje one samokritične rečenice na području istraživanja mišljenja koja glase:
Ne vjeruj onoj statistici koju ti sam nisi manipulirao.
Postoji laž, podla laž i statistika.
Ali ipak, tako jednostavno mi se to ne čini kada je u toj studiji utvrđeno da 15% redovitih posjetilaca crkve ne vjeruju u osobno uskrsnuće poslije smrti i u život vječni.
Nije li mrtav stvarno mrtav?
Može li se, kao moderan čovjek, još vjerovati u uskrsnuće i život vječni? Ili, ne vrijedi li mnogo više: mrtav je mrtav! Da li je vjerovanje u vječni život samo jedna tvrdnja koja bi trebala ljudima dati nadu poslije smrti? Ili, možemo li mi iz vjere još nešto više o tome reći?
Mi se nalazimo u uskrsnom vremenu, u ovom blagdanskom krugu Crkvene godine kada se spominjemo uskrsnuća Isusa Krista. Mi kršćani vjerujemo da je Bog u Isusu Kristu postao čovjekom, kako bi s nama ljudima živio. Kao Božji opunomoćenik Isus je liječio ljude, propovijedao ljubav, naviješćivao kraljevstvo Božje. U Isusu je Božje spasenje došlo k nama ljudima.
Znakovi rana
Ovaj Isus je trpio, bio zgažen, udaran, vrijeđan, pretrpio smrt. Sve strahote svijeta je Bog u Isusu pretrpio i, takoreći, na vlastitom tijelu iskusio. Strah i strahota same smrti postala je jedan dio Boga, leži Bogu na srcu. I ovaj Isus, Božji sin, bio je treći dan poslije smrti od Boga oca probuđen.
Ovaj probuđeni Isus ukazao se svojim učenicima. A kao znak za to da je to on osobno, raspeti i mučeni, mrtav, pokazao je svojim učenicima znakove rana. Znakovi rana postaju sada, zauvijek, znakom na Bogu. Također i mi se smijemo nadati da naš život nije poslije smrti jednostavno na kraju, da ćemo postati prahom, izjedeni od crvi. Mi se smijemo nadati u vlastito uskrsnuće i život vječni kod Boga.
Svjedok Isus Krist
Kako pak zamisliti vječni život? Prije svega: Ja nisam bio u nebu i nebo vidjeti još mi dragi Bog nije dozvolio. Ja vjerujem također da nitko tko je živio ili živi na zemlji nije mogao imati uvida u vječnost. Iako od vremena do vremena poneki ljudi ovo tvrde, to proizilazi možda iz pobožne ili pak rascvjetale mašte.
Jedino mjerodavno svjedočenje vječnoga života je Isus Krist, uskrsli Božji sin, kao što je prenešeno u Evanđelju.
Smijemo se nadati
Znakovi rana Uskrsloga pokazuju nam da se smijemo nadati, sa svime što sačinjava našu osobu, da ćemo biti jednom probuđeni na vječni život. Naša cijela životna povijest, sve što sačinjava našu vlastitu osobu, smijemo se nadati, bit će na kraju života sačuvano u Bogu. Ništa od svega toga što sačinjava naš život neće se izgubiti. Ništa se neće izgubiti, a mi se smijemo i nadati da će Bog sve boli, sve grješnosti izliječiti u našem životu.
Priznajmo naše vjerovanje, vjerovanje u Boga oca koji nas drži i nosi, u Isusa Krista utjelovljenog sina Božjega i u Duha Svetoga, snagu Boga koji djeluje u našoj sredini.
*Gerhard Gruber, prevela katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der redemptoristen