Drugim očima
Vidimo puno
puno uopće ne vidimo:
da nam prijeti opasnost
da izgubimo čovjeka iz očiju,
da uza sav napredak
čovjek ostaje sa strane.
Zaustavimo se na trenutak:
tko ima oči za gledanje
taj gleda ljude,
toga trenutka,
tko ima pogled za čovjeka,
vidi Boga i svijet
drugim očima.
Petrus Coelen :»A gdje ostaje čovjek»
Bitno ostaje nevidljivo
Trošenje kola
zaustavljaju čavli na gumi
ali praznina među njima
je svrsishodna
kod upotrebe.
Iz vlažne gline oblikuju se lonci
ali praznina u njima
omogućava punjenje lonaca.
Od drveta prave se vrata i prozori
ali praznina među njima
omogućuje da se u kući stanuje.
Tako je i ono vidljivo od koristi
a ipak ono najvažnije ostaje
nevidljivo.
Lao Tse: «Obećano nam je»
Vidim
Vidim blagi lahor među hrastovima
idem i slušam kako trava raste
a drugi govore:
nemam vremena.
Vidim potoke divljih voda
i oblake nad brdima
a drugi govore:
zašto?
Gledam leptire
a drugi kažu pa onda?
I ne mogu se dovoljno nagledati
svega što ima
a drugi govore:
čemu?
Ja se divim tebi, moj Bože,
svemu što živi,
a drugi govore:
zašto?
Lothar Zanetti: «Znak»
Vjerovati
Vjerovati
je više nego
«graditi iluzije»
to je više nego
prazno «ništa ne znati»
sve to ne spada u vjeru.
Vjerovati
znači mnogo više
«sa samim sobom u čistom»
to znači još više
«utopiti dušu i tijelo»
to znači jednostavno
znati
sve ima svoj smisao.
Elizabeth Lukas: „Riječi mogu liječiti“
Svjetlo
U trećoj godini
vidjela je u djeliću sekunde
po zadnji put svjetlo
od onda je slijepa
jutro,
podne, večer,
sve ostaje noć.
Samo duboko unutra,
gledala je svoje svjetlo,
svoga Boga,
I tako je došla do osamdeset i pete
sa svojom vjerom,
nadom u svojoj ljubavi.
Martin Gutl: «Počeo sam tražiti»
Nada
Razočaranje, grijeh. uništenje,
a ipak: nada!
Bolest, patnja,muke,
a ipak nada.
Neispunjene želje, rastave, slomljena sreća
a ipak nada.
Strahovi, nevolje, depresije,
a ipak nada.
Suze, suze, suze,
a ipak nada
Zašto?
JER NADA SE NE MOŽE NAPRAVITI NI ZASLUŽITI
nego nam se daruje.
Franz Schmatz: «Pratnja –zaboravljena dimenzija u dušobrižništvu»
Sida
Jednog dana
gledao sam sidu
u lice.
Preplašio sam se
dok nisam otkrio
da me Bog gleda.
Marcus Comercon: Moj Bog SIDA
Molitva
Priđi Bogu
s povjerljivim ti
s najvećim povjerenjem i zahvalnošću.
Velika je pogreška
ako se pred njim,
koji te nutarnje tako ljubi
i čezne za odgovorom tvoje ljubavi
bojiš
prizovi u sjećanje
s kakvim te je Bog strpljenjem
pokušao osloboditi
lanaca grješnoga života
i izbaviti te iz prisilnog
robovanja različitim stvarima
To je sve činio
da bi ti mogao živjeti
u nutarnjem jedinstvu s njim.
Ako te uznemiruju sumnje i strahovi
nije važno jesi li ih ti ili drugi prouzročio
postupaj kao s vjernim prijateljem
i s punim povjerenjem govori Bogu o svojim
poteškoćama.
I misli na to da Bog više ljubi tebe
nego ti njega možeš ljubiti.
I zašto onda strah?
Tko ljubi Boga
ne treba se plašiti:
Alfons Liguori „Povjerljivi razgovor u dvoje s Bogom“
Sila odozgo
Moje sile
snage prirode,
koje koristim,
nisu dovoljne,
da nadvladaju
probleme moga života.
Trebam višu snagu
«svemoguću snagu»
«snagu odozgora»
I ne mogu tu snagu
koristiti za sebe
nego moram dopustiti
da ona mene koristi.
Onda će ona
stvoriti u meni i za mene
nešto novo,
čitavo
vječno.
Bože, pošalji mi svoga Duha
silu i snagu odozgo
Ja sam preopterećen samim sobom
u svojoj bijedi spoznajem
bez tebe ne mogu živjeti
daj mi snagu
tvoju snagu
koja sve čini
i spašava.
Misno slavlje
Pozdrav:
Gospodin koji rasvjetljava naš život, neka bude sa svima vama.
Uvod: Tko može vidjeti, gledati sretan je čovjek. No, tko vidi ima i posebnu odgovornost. Ne smije zatvoriti oči pred stvarnošću. Tko pravilno gleda, taj neće ući u teške i izvanredne situacije gdje mora postupati i djelovati drukčije, kao oni koji ne žele vidjeti.
Isus nam želi otvoriti oči da možemo pravilno gledati i pravilno činiti.
Molitva vjernika
Gospodine Isuse Kriste – tvoje riječi i djela su ljudima otvorili oči. Gdje ti među nama djeluješ, možemo dobiti jasnoću za naš život. Zato te molimo:
- Pošalji svoga Duha svima koji u Crkvi trebaju ispunjavati službu Dobrog pastira – molimo te
- Prosvijetli sve koji se zauzimaju za razumijevanje među narodima – molimo te
- Čuvaj odgovorne od površnosti, posebice kad se radi o životnim pitanjima i odlukama – molimo te
- Učvrsti zajedništvo s tobom među progonjenim kršćanima da ne izgube hrabrost – molimo te
- Učini da i nama tvoja poruka donese svjetlo istine i postane izvorom radosti – molimo te
- Primi naše pokojne u vječnu slavu svoga lica – molimo te
To te molimo, jer si ti naše svjetlo i naša nada, sada i u vijeke vjekova.
Meditacija
Daj nam zajedništvo života s tobom, naš Bože,
i sa svim ljudima
da po ovom kruhu kojega međusobno dijelimo
i po ovom vinu kojega zajedno pijemo
održimo, naš Bože, vječni savez
i sa svim ljudima
za ovim stolom kojega nam prostireš
Propovijedi
1.
Moglo bi se pomisliti da evanđelje koje smo slušali, svojom dužinom, predstavlja jedan vid pokore ili nas možda pripravlja na tekstove muke u Velikom tjednu.
Stvarno, ovi tekstovi i tekstovi koje ćemo slušati imaju sasvim drugi temelj. U Crkvi je, do danas, običaj da se novokrštenici krštavaju u uskrsnoj noći. Od starine je ovaj raspored evanđelja predstavljao mini katehezu, uvod u temeljne stvarnosti naše vjere, pa i za one koji su već kršteni.
To vrijedi i za današnje evanđelje. O izlječenju slijepca se ne govori tako kratko kao o drugim čudesima kod kojih je bilo dovoljno samo nekoliko rečenica. Ozdravljenju slijepca Ivan posvećuje cijelo poglavlje. Ne radi se samo o izvještaju o izlječenju slijepca, ovdje se radi o nečemu mnogo dubljem. U cijeloj priči nema male uloge. Učenici pitaju tko je kriv da je taj čovjek slijep, on ili njegovi roditelji, kao što je i smiješno da slijepac uopće ne dolazi do riječi. Ni farizeji nisu baš najlošiji. Oni su doista bili pobožni ljudi, koji su sav svoj život usmjeravali prema Pismu. Neki su čak i na strani Isusa - kao što to evanđelje izričito spominje. Dobro i zlo, crno i bijelo, nije odlučujuće.
Samo Isus govori o sebi: „Ja sam svjetlo svijeta.“ I sada se na njemu dijele duhovi. On otvara oči slijepcu, ali otvara oči i farizejima. Svi jasno vide tko je i što je Isus, što on može i čini. Negdašnji slijepac se sve više i više stavlja na Isusovu stranu, čak pokušava uvjeriti i farizeje i tako postaje apostolom. I sami farizeji – iako ne niječu čudo – odlaze od Isusa. Sad su uloge jasne. Ovdje je dobro, tamo je zlo, ovdje bijelo, tamo je crno.
Na Isusu se dijele suprotnosti – jer on – kako to Pavao iznosi u čitanju – sakriveno iznosi na svjetlo dana. Ako je on svjetlo svijeta, onda se ne možemo protezati kroz život u sivilu. Jesmo li mi djeca svjetla ili tame?
Kad se prima novokrštenik u Crkvu, onda je jedini uvjet ispovijest vjere koja stoji prije samog krštenja. „Vjerujem“ i stojim uz Boga, to mene čini kršćaninom.
Tamo isto stoji i odricanje od đavla: „Odričem se“ zla i svih njegovih djela - onaj tko se opredjeljuje za dobro ne može činiti zlo i živjeti naopako. Tko prihvaća Boga, taj ne može, u isto vrijeme, slijediti lažna božanstva – idole.
Najgrublji primjer za to je možda mafija: dobri katolici, svake nedjelje na misu i pobožni, a s druge strane ubijaju ljude, trguju drogom i oružjem. Oni se nisu odlučili – rekli su Bogu vjerujem – a s druge strane se nisu odrekli đavla.
Možda i u svakom od nas sjedi po neki mafiozo. Pripadati Bogu, a s druge strane ne ostaviti bezbožno ponašanje. Radije iz sivila u sivilo. No, žao mi je, ali to više ne može. Mi smo djeca svjetla i trebamo tako živjeti. A tko zatvara oko pred vlastitim moralom, taj zatvara oko poput slijepca.
2.
Čini se da slušanje ovog dugog evanđelja, kao i onog u prošlu, ali i onog u iduću nedjelju, predstavlja pokoru ili nas pripravljaju na dugačke tekstove Muke. No, razlog je nešto sasvim drugo. U sveopćoj Crkvi je, do danas, običaj da se novokrštenici krštavaju u uskrsnoj noći. Evanđelja u ovom slijedu već stoljećima predstavljaju mini kateheze, uvod u temelje naše vjere pa i za one koji su već kršteni.
U evanđelju prošle nedjelje (koje je isto bilo dugačko) govorilo se o susretu Samarijanke na Jakovljevu zdencu, radilo se o pitanju što vjeruješ?
Sam Isus je odgovorio i Samarijanki, i nama, što se inače rijetko nalazi u evanđelju: “Ja sam Mesija, koji s tobom govorim!“ To je vjera i nas kršćana.
Prema tome vjerovati ne znači: „Pretpostavljam, nisam baš siguran“, nego vjerovati znači: imam povjerenja da mi netko govori istinu. U ovom slučaju : vjerujem da je Isus Mesija, jer vjerujem to što mi govori.
Ovdje, u ovom evanđelju, se radi o pitanju: Zašto mu vjeruješ? Jer postoji nešto kao slijepa vjera. Imati čvrsto, slijepo povjerenje u jednu osobu i sve što mi govori, a da ne pitam i ne istražujem da li ta osoba zaslužuje moje povjerenje, da li je istinoljubiva. Bilo bi lakomisleno i neprimjereno pokloniti isto povjerenje Bogu i vođi neke sekte, nekom popularnom znanstveniku ili nekom političaru, poput Adolfa Hitlera ili Tita. Tko slijepo vjeruje, to čini možda zato, jer želi slušati ono što čuje, jer na taj način želi potvrditi svoj način života da može ostati onakav kakav jest.
Krist ne želi nikakvu slijepu vjeru, nego želi da vidimo, razmislimo, a onda imamo povjerenja u onoga koji je jedini dostojan povjerenja. A što nam govori u korist povjerenja u Isusa Krista?
Najprije njegova djela. On sam je jednom rekao: „Ako meni ne vjerujete, vjerujte djelima koja činim.“ Ta djela su nam zapisana u Bibliji: čudesa i znakovi. I slijepac od rođenja će, malo po malo, postati kršćanin, jer ne može zatajiti što se njemu dogodilo.
Ovdje se misli i na djela i znakove koje on čini do današnjeg dana: po Crkvi, sakramentima, svetim ljudima, po ljudima koji nas vole, naši roditeljima, prijateljima. No, i na znakove i čudesa koja nam direktno daje, snagu na koju više nismo računali. Koliko puta nam je oprostio, utješio nas, dao nam snagu za novi početak.
Dobro, time ne možemo dati nikakav dokaz za Božju opstojnost. Tu je i osobno iskustvo koje ne možemo potvrditi. Slijepac od rođenja ne može dati nikakav dokaz da je bio slijep i da je sada zdrav. Književnici i farizeji se nisu htjeli uvjeriti i dokazati – jer to nisu htjeli. Tu se ne može ništa učiniti.
Postoji još jedan razlog da vjerujemo ovom Isusu. To je slabost njegovih neprijatelja. Kad neki znanstvenik ispituje teorije, onda isključuje jednu za drugom. Tada bi trebala biti ispravna ona zadnja koja ostane, iako ni ona nije sigurna.
Pismoznanci i farizeji su proigrali i zadnju vjerodostojnost. Da ne bi popustili, uzimaju sve apsurdnije dokaze da bi, konačno, iz svoje sredine isključili onoga koji je bio slijep od rođenja. Tako je ozdravljenom postalo jasno: ostaje samo Isus u koga se može imati povjerenja. Sve drugo je izgubilo svoju vjerodostojnost.
Ovo je naša vjera: „Isus Krist je Bog!“ I zbog ovoga svi mi gradimo svoju nadu na Bogu: „On jedini čini dobro, on pomaže. Pričajmo o svojoj vjeri kako to Pavao čini u poslanici: „Živimo kao djeca svjetla“, jer onda će i drugi ljudi, po nama, doživjeti Boga.
3.
Posljednji će biti prvi
«Vesela nedjelja» ili «Letare», tako se naziva četvrta korizmena nedjelja. A ime je dobila po prvoj riječi ulazne pjesme iz Rimskog misala: «Veseli se, Jeruzaleme». Ova nedjelja obilježava polovicu korizmenog vremena.U rimokatoličkoj liturgiji svećenici nose misnu odjeću ružičaste boje.
Približavaju se uskrsni blagdani, ranokršćanski dan podjele krštenja. Već u 4.i 6. stoljeću čitalo se evanđelje o slijepcu od rođenja da bi se pripravnicima na krštenje slikovito pokazalo što se u krštenju događa. Kao «djeca svjetla», kako se to kaže u II. čitanju, mi smo slični Kristu, svjetlu svijeta. I prvo čitanje iz knjige Samuelove nam govori o pomazanju Davida za kralja, a to nas opet podsjeća na pomazanje u krštenju, potvrdi, svećeničkom ređenju i bolesničkom pomazanju.
«Magareća klupa»
Svi ga poznamo, zadnji. Bilo kao onaj u «magarećoj klupi» na kojega se sve svaljivalo, ili najmlađi među braćom koji je trebao mnogošto učiniti na što bi ga stariji prisilili. «Posljednje grizu psi...» kako to govori poslovica.
Društvo pozna čitavu paletu grupa koje se oslikavaju kao «posljednji». Osakaćeni, asocijalni, prosjaci, bolesni, prostitutke, doseljenici, bolesni od side. Tko na sebi ima bilo kakvu mrlju, oznaku nema šanse.
Posljednji će biti prvi
U izvatku iz knjige o Samuelu sad je sve naopako. Posljednji postaje prvi. Skoro kao u priči kad čistačica postaje prinčevom ženom. Ili mudra krojačica koja svladava tri diva.
Ne Eliab, koji je tako lijep, nego David, kojega se, tek na Samuelovo pitanje jesu li ovo svi tvoji sinovi, dovodi s pašnjaka.
Božja mjerila su drugačija, on gleda u srce. Mladić s dječjim licem i lijepim očima je pobijedio Golijata protiv sve vojničke logike. Ne vojničkom velesilom, nego kamenom iz potoka i iz praćke.
«Posljednji će biti prvi»
»Posljednji će biti prvi» - ovu glasovitu Isusovu riječ bi čovjek mogao postaviti iznad ovog odsjeka.
U Novom zavjetu nepoznata djevojka, koja za sebe govori: «I pogleda na neznatnost službenice svoje.» Obećani Mesija, «izdanak Davidov» ne dolazi uz zvuke fanfara i truba, Kralj svijeta se ne rađa u palači, nego u štali. Pismoznanci i farizeji govore o njemu: «Druži se s carinicima i grješnicima i s njima jede.» (Mt 11.19)
Opet nalazimo, oko Isusa, male ljude koji ga prate na njegovom životnom putu. Pastiri, ribari iz Galileje, žene pod križem i na praznom grobu.
Gledati drugim očima:
Čovjek vidi ono što mu je pred očima, a Bog vidi ono što je u srcu. Poslovica kaže: «izgled vara». Iako svi mi to znamo, ipak druge osuđujemo, prosuđujemo, odlučujući ostaje prvi dojam kojega smo dobili.
Bog vidi u srce. On gleda ono bitno kod ljudi. Ili, kako to Antoine de Saint Expery, u Malom princu veli: «Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je za oči nevidljivo.»
A mi, ne osuđujemo li druge po vanjštini? Dopuštamo li da nas pogodi bol tolikih ljudi koji trpe, koji su tako neugledni, odbačeni? I to tako da nas potiče na djelovanje...
Jedna pjesma govori: »Graditi mostove od čovjeka prema čovjeku- jedan drugoga u oči gledati.» Možda će nam uspjeti, ovoga tjedna, dopustiti da i nas zahvate te riječi pa da i mi, poput ozdravljenog slijepca, zdravim očima gledamo svijet.
U tekstu jedne pjesme stoji:
Od čovjeka do čovjeka
Mostove treba graditi
I svakoga u oči gledati.
U svakom čovjeku
Isusa vidjeti
A ne ga ignorirati.
Možda nam uspije dozvoliti ovim riječima, u nadolazeću nedjelju, da u nama odjekuju, kako bismo svijet sagledali izliječenim očima od rođenja slijepoga.
*Reinhard Gruber, prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen
4.
Čežnja za svjetlom
Priču o ozdravljenju slijepca od rođenja poznajemo već od djetinjstva. I možda nam se, zbog toga, događa da prečujemo mnoge važne stvari. Želim doživjeti još jednom, zajedno s vama, neke točke ovog očaravajućeg susreta.
Putem vidje Isus čovjeka
Isus je išao sa svojim apostolima, imali su neki cilj. No, Isus ne prolazi mimo patnje ljudi. On ide svojim putem i vidi onoga koji tiho sjedi uz put i prosi. A što bi drugo taj čovjek mogao i činiti? Za sakate tada nije bilo ni školovanja, ni posla. Nije htio umrijeti od gladi. I zato je bio ovisan o velikodušnosti svojih sugrađana. Osjećate li da je to najbolji preduvjet da ga Isus daruje? Upravo ovo držanje (ponašanje) potpunog posluha i otvorenosti je trebalo imati da bi slijepac povjerovao u ozdravljenje.
Isus vidi pravu nevolju
Ako se u Novom zavjetu govori o ozdravljenju, onda sve ostaje u uskoj vezi s vjerom – obraćenjem. Isus pozna tjelesnu bolest i bijedu – i kao znak ljubavi Božje prema čovjeku - čini čudo. No, on ne ostaje kod tjelesnog ozdravljenja. On pozna i duhovne boli i rane koje se mogu nanijeti čovjeku tijekom životne povijesti. I ovdje sve treba biti ozdravljeno. Ako Bog daruje ozdravljenje – onda ga daruje i na ovoj razini. Konačno, u svakoj povijesti čudesnog ozdravljenja ide se i na ovu razinu. Odnos prema Bogu će se staviti, opet, na prvo mjesto. Nepovjerenje, nevjera nestaju. Zahvalnost i otvorenost ispunjaju život. Čovjek uči gledati ono bitno. I odbacuje svoje sljepilo.
Isus ne gleda na predrasude i propise
Zar to nije osebujno, Isus vidi čovjeka u nevolji koji treba pomoć i želi pomoći, a učenici žele započeti diskusiju. Je li taj čovjek kriv ili njegovi roditelji? Isus se ne zaustavlja na ovom pitanju ZAŠTO, nego usmjeruje učenike na ono ČEMU? Čemu, zbog čega je ovaj čovjek slijep? Da bi se nad njim mogla očitovati slava Gospodnja. Isus je svjetlo svijeta i to se znakovito može vidjeti u ovoj povijesti ozdravljenja. Ono što je Isus ovdje znakovito započeo, ostvarit će se i ispuniti, jednom, nad svim ljudima. Tada više neće biti ni boli, ni suza. Subotom nije bilo dopušteno ozdraviti nekog čovjeka koji nije bio u direktnoj životnoj opasnosti. Daljnji prekršaj je bio u miješanju gliba o kojemu se ovdje govori. Za Isusa je jasno da je čovjek i njegovo ozdravljenje važnije od propisa i od subote.
On ukazuje na činjenicu sljepila. Ništa ne predbacuje. Jasno vidi njegovu budućnost. On želi pomoći pri svakom koraku, a posebno ovom čovjeku koji nema nikakve budućnosti, nego samo teret. Tada ga on uzima ozbiljno. Ovaj Isus ga gleda, poklanja mu svoju naklonost. I dalje se govori da je Isus pljunuo na zemlju i iz toga načinio blato - glib. Ovo bi moglo zvučati malo grubo. Glib (blato) je u antici smatran ljekovitim. Prašina, zemlja iz koje je glib napravljen nas podsjeća na ono stalno, svakodnevno, intimno. Ovdje se događa nešto vrlo intimno, skoro majčinski. Kao što majka, brižno maže ljekovitom pomašću ranjeno mjesto djeteta, tako Isus maže i ovog čovjeka. Što se tada događalo u ovom čovjeku? Sigurno nam nije moguće iz blizine otkriti. Da li je on osjetio da se ovdje radi o nekom posebnom, proroku? Isus je otvorio kod njega neki prostor darivanja i naklonosti. Kroz intenzivnu naklonost slijepac dobiva povjerenje u život i lagano dobiva hrabrost za otvoriti oči.
I tada Isus šalje slijepca na ribnjak Siloam da se opere. Slijepac je od rođenja naviknut slušati. A Isus ga potiče na sudjelovanje. Slijepac treba živjeti, biti nov i nešto za to učiniti. On se pere vodom iz ribnjaka. Ova voda, koja također upućuje na Krista, mu otvara oči. Sada može vidjeti. A onda dolazi sukob s okolinom, posebno s farizejima. Oni nadgledaju što jest, što može biti, što ne bi smjelo i što ne smije biti. Umjesto radosti i veselja zbog vida, ovdje su pitanja nad pitanjima. Konačno progovaraju i učitelji zakona i prosuđuju da to ne može biti božansko djelo, jer je kod ozdravljenja prekršen subotnji zakon. Nevjerojatno svjestan svega, ustaje protiv takvog ponašanja sam izliječeni i govori protiv farizeja. Nakon susreta s Isusom ne samo da on vidi, nego se usuđuje ispovjediti vjeru u onoga koji ga je ozdravio. Zato mora snositi posljedice - izbacuju ga. Još jednom, Isus dariva, nekoć slijepcu, svoju naklonost i blizinu u jednom susretu. Tu će ozdravljenje biti potpuno, u ispovijesti vjere: «Vjerujem Gospodine.» I u tome vidimo da su mu se oči stvarno otvorile.
Krist svjetlo svijeta – i naše svjetlo:
Krist se očituje, u ovoj povijesti ozdravljenja, kao svjetlo svijeta. On želi i nama otvoriti oči. On nas želi osloboditi naših mrlja na očima, naše kratkovidnosti, našeg sljepila. Može biti da su neki susreti, neke riječi, neki događaji bili toliko bolni da smo morali pred njima zatvarati oči. Krist je tu, on hoće da uklonimo kamenje koje smo postavili kao obranu, da komad po komad s nas ukloni. Po blizini i njegovom okretanju k svijetu, zemlji, običnim stvarima nastaje «glib» koji nam vraća vid.
Pustimo da nam on otvori oči u ove dane pred Uskrs. Ostavimo kod sebe prostora za ono iznenađujuće, ozdravljujuće, svjetlo Božje u našem životu. Jesmo li zadovoljni s plamičkom života, ili ćemo se ostvariti u sjajnom, uskrsnom svjetlu? Isus ne mimoilazi nikoga, a da ga ne vidi. On nam želi dati svoju naklonost.
Ali ne zaboravimo, polazište za životno rasvjetljenje slijepca od rođenja, bila je njegova čežnja za životnim svjetlom.
5.
Isus svjetlo svijeta
Prošle nedjelje se radilo o vodi, o vjeri u Isusa Krista kao izvoru života koji taži našu čežnju. Danas je tema svjetlo.
Ozdravljenje slijepca od rođenja - kako Ivan to prikazuje - treba nam svratiti pažnju: Isus je svjetlo svijeta, on je došao da nam daruje svjetlo, da nam otvori oči. Mi bismo trebali moći vidjeti dublje, vidjeti u pravom smislu, gledati u vjeri, u svjetlu vjere postati svjetlo jedni za druge.
Isus ozdravlja slijepca. Ali on otvara oči i onima koji okolo stoje.
Prošlost
Najprije učenici. Oni vide nekoga tko je od rođenja slijep. Njihova prva briga nije pitanje kako bi se ovom čovjeku moglo pomoći? Može li mu Isus pomoći? Ne, nego i njih zanima pitanje: zašto je on od rođenja slijep, to može biti samo kazna za grijeh? Tko je kriv, on ili njegovi roditelji?
To je prva reakcija, pogled učenika pa možda i naš? Ako doživljavamo granice, ograničenja, bijedu, patnju onda se sužava i naš pogled? Zašto je to? Otkuda je to? Zašto baš ja?
Budućnost
Isus odbacuje taj pogled unazad. On upravlja pogled u budućnost. Onaj čovjek je slijep, ne zato što je nešto bilo, nego zato da se nešto dogodi. Božje djelovanje za život se treba na njemu očitovati.
Gledanje unazad, pitanje zašto i od kuda ne donosi ništa. To nije pravi pogled. Pogled unaprijed otvara oči. U svemu pa često i u nevolji i patnji, Bog se pokazuje kao Bog života. I gdje čovjek to u vjeri doživljava, tu može Bogu zahvaljivati za život.
Učenicima, pa i ljudima okolo, Isus daje odgovor na pitanje koje mi, na žalost, nismo postavili: kako se tom čovjeku može pomoći? Isus ozdravlja slijepca od rođenja i on može gledati.
Trebali bi oni okolo, zbog toga, slaviti Boga koji je tom Isusu dao takvu moć. A kako se ponašaju oni naokolo? Slušajmo povijest dalje.
Odbijanje
Onaj tko je jednom svjestan što se ovdje događa, mogao bi se iznenaditi zbog takve reakcije. I zaprepašten sam da je ovo jedna sasvim uobičajena reakcija, da i ja ovako nešto poznajem i da mi se događa.
Umjesto da se raduju da se ovdje pomoglo čovjeku u njegovoj vlastitoj bijedi, da je ovdje netko oslobođen za život, da se nekome pruža temeljita i sveopća šansa za život, mjesto da se sa slijepcem od rođenja vesele, dolaze sumnje o ozdravljenju, čak i prijetnje i bijes.
«Da li je to čovjek koji je tamo prije sjedio i prosio?» «Kako ga je ozdravio?» Da li je Isus toga slijepca uopće smio izliječiti i ozdraviti, ipak je bila subota?
Možemo li mi sami znati da li je netko cijeli život bolestan, trpi, sakat, to prihvatiti, razumjeti i radovati se da nekome ide bolje?
Tko je u ovom slučaju slijep
U kojoj tami smo mi ljudi, kojim sljepilom smo udareni ako se ponašamo kao oni koji su bili okolo?
Tu je netko oslobođen, doslovno, za svjetlo, a time i za zajedničko sudjelovanje u životu, a drugima koji to doživljavaju i sudjeluju u tome, ne pada ništa drugo na pamet nego postavljati takva pitanja?
Kako se morao osjećati osamljenim u svojoj sreći i radosti slijepac od rođenja zbog zadobivenog vida? Mjesto da se svi raduju, plešu s njim, da organiziraju uličnu svečanost, ovi kritični sumnjivci, dubokim životnim pesimizmom natrpani ljudi, postavljaju takva pitanja. I još jednom: zaprepašten sam time kako smo mi ljudi stoljećima, tisućljećima ostali isti, kako smo slijepi.
Daj da vidim Gospodine, daj da budem zahvalan za život, daj da ne gledam samo tamne strane i ne plačem nad tim, nego mi otvori oči za svjetlo, oslobodi me mlakosti i zavisti.
Ivan opisuje povijest dalje
Zastrašujuće je kako su upravo pobožni tadašnjeg vremena ostali u svojim predrasudama i osudama, slijepi nasuprot životu, kako su bili fanatični protiv svjetla, života, obećanja i dara života kojega je Bog, u ovomu Isusu, darovao, kako su se borili protiv toga.
Bog života
Što Ivan želi kazati svojim zajednicama, što želi kazati nama danas?
Bog je poslao Isusa da imamo život: iz tame u svjetlo, iz sljepila u gledanje. Ako vidim u svom životu, u životu drugih ograničenja, životne granice, bijedu, bolesti, patnju, tada bi prvo pitanje trebalo biti: čime i kako bih mogao tu pomoći životu? Jer je Bog Bog života, a ne smrti. I tu gdje ne moram nositi nesnošljivu bol, i tu trebam reći: i tebi se želi Bog ovdje i sada pokazati kao Bog života. A na granicama života Bog me želi prenijeti iznad tih granica u život, u tajni svoje nedokučive ljubavi, kako je on to učinio sa svojim sinom. Iz smrti u ispunjeni život.
Za takav pogled na Isusa raspetoga koji živi, želi nas Bog, iz ovog sljepila srca, dovesti do gledanja i osloboditi za život.