Bože

budi danas ipak malen

čovjek među ljudima

da pašeš mojim očima

da mojim ušima slušaš

da ti koža bude hladna

u zimi osjećaja

ove preplašene planete

divim se tvojoj veličini

da može biti tako malen

da si mogao biti tako malen

daj mi ruku

Bože prijatelju

stobom bih

skakao

preko najvećih zidina

u neograničenost         Ulrich Schaffer: «Das Zarte lieben»

 

Veliki Bože mali

Veliki Bože:

nama bliži

nego naša koža

ili kucavica na vratu

manji

od srčanog mišića

dijafragme češće:

bliži

manji

zašto te tražimo?

mi:

tvoji sakriveni                       Kurt Narti, «Abendland»

 

Sam živjeti

Tko uvjek čini,

ono što drugi hoće,

tko uvjek želi,

što drugi imaju ili čine,

taj ne živi sam.

Ja moram, svoj život

sam preuzeti

i na sebe se osloniti

i onda kad pogreške činim

i kad sam kriv.

Ne trebam

krivnju na druge prebacivati,

jer sam uvjek sukrivac.

Bog ne dopušta da padnem;

ali pred njim kriv uvjek mogu biti.

On mi pomaže uvijek dalje.

                Bože,

                ti si vjeran,

                ¸i ostaješ mi uvjek vjeran

                i onda kad sam ti ja nevjeran.

                Želim izmjeriti svoj život;

                želim sam živjeti

                u povjerenju na tebe.

                Daj mi hrabrost za to.       Elmar Gruber, Leben willich (molitve za mlade ljude)

 

 

Čovjek u četrdesetim, još se osjeća mlađahan,

sad je tek gladan

i raduje se dobroj prigodi,

gdje će se zabavljati svim srcem

vino, žene, dobra kapljica,

i ondje gdje do sada nije ni pokušavao,

piće bogova i prigode razne,

punom strujom može plivati

od jedne životne fešte do druge.

A onda opaža grdne ostatke

onih koji su ga ljubili i za njega živjeli

za buduće godine jedva su preostali.

Radujuć se na vrhuncu sreće,

glade izgubljen na krajičak kobasice.

spreman za prvi duboki put,

cijedi iz svoje prazne čaše zadnji put.

Tu on sjedi, nijem glavom maše,

jer nikad i nikako vjerovao nije

da je on sam sve to prokockao

u neizmjernoj teškoj iscrpljenosti.

Guta sjećanja, i pije zaborav

i tako je još trideset godina sjedio..... Eugen Roth: Čovjek

 

 

Neki čovjek, u većini slučajeva vrlo krivo

zove se sit života,

i je, a to čini slučaj još težim,

u istinu životno preznatiželjan.

Tako da on na svaku mjeru zaboravi

i prepušta se željama pustim.

Tip, čisti hipohonder,

nas svoj način se veseli životu.

No ostaje mu samo

nezamislivo samo čista priroda.

često je bio dionizijski,

ali nije drugo podnosio nego fizički.

Često mu je razumna sreća bila na vidiku

a ipak mu nedostajao duševni mir.

Jer nikad nije iskoristio, ono što je imao

nikad se života zasitio nije.

tako uskoro zahvaća za mnogim

pa i onim šo mu pripadalo nije,

Konačno trbuh se tako zatrovao

da je od krvave kile umirao..                   Eugen Roth Ein Mmensch           

 

 

Učitelj je posjedovao ono što se mislilo pod pojmom»Poštovanje ljudskog tijela» kad je neki učenik nazvao tijelo «glinenim loncem». Učitelj je oduševljen citirao pjesnika Kabira:

«U nutrini ovog zemljanog lonca

su duboki ponori i Himalajski vrhunci,

sedam mora su tu

i tisuće milijona mlječnih staza

muzika svera

i izvori vodopada

i rijeka.»         Antonny de Mello

Žedan za životom

Mnogo puta bila je žena iz Syhara na Jakovljevom zdencu po vodu. Njen život sliči ogromnom raspuklom vrču iz kojeg voda neumoljivo teče. Iznova ona mora grabiti, a da nikad ne ispuni vrč vodom.

Ali zašto se mučiti mišlju na neki novi vrč, dokle stari zdenac daje vodu? Sve do časa dok je jedan na zdencu sjedio i na nju čekao i rekao joj: «Tko od ove vode pije, opet će ožednjeti: a tko pije iz vode kuju ću ja dati taj neće nikad više ožednjeti.»

                Sve do časa, dok je jedan ne upita što joj ispunja život.I svijet lijepih punih slika čarolija pred očima joj nestane. Dok jedan joj ne kaže: tko se Bogu ne klanja u Duhu i istini čini nešto po formulama i obredima

sa kultom i svetim mjestima koje učiniše ljudske ruke.

I često treba da prevare postanu iznenađenja,

dok netko dopusti da se oslobodi čarolija «Lijepih slika»

krene prema ćežnji za živim Bogom.

Mnogo puta je Samaritanka došla na Jakovljev zdenac,

dok je netko ne sretne u duhu i istinidok samu sebe ne upozna pod Isusovim pogledom

i zbog njegove riječi započe žeđati

za vodom koju ON sam može dati.

U susretu s Isusom gledala je sebe kao u zrcalu bistroga zdenca

obrise onog tajnog bića: Slika i prilika Božja.

U njegovom pogledu otkrila je svoju vrijednost i dostojanstvo.

Pod njegovom riječju raste u njoj čežnja za životom,

koju ne može smrt uništit.

I tako ona ostavi stari zemljani lonc

I krene na tržnicu njenog života.

I ispriča o susretu koji ju je okrenuo

i dogodi se objava:»

Mnogi napustiše grad

čežnja za nečim «više» ih tjerala iz njihovih zidina.

Dođoše k Isus i žeđaše

i ostadoše kod njega i povjerovaše.

Bez znakova i čudesa priznali su:

Ovaj je u istinu spasitelj svijeta.

Ženina riječ –

put k osobnom doživljaju i zajedništvui s Kristom –

postala je obilata.               Jahrbuch der Erstdiecoese Wien

 

 

«Zašto nikad ne propovjedaš o kajanju?» upita propovjednik.

«To je jedino što učim» odgovori učitelj

«Još te nisam čuo gdje koriš grijehe.»

«kajanje nije žaljenje za prošlim. prošlo je mrtvo i ništa vrijedno, pa ni da bi se jedna suza pustila. Pokora je obraćenje duha i srca: sasvim drukčije gledanje stvarnosti.     Chasidim

 

 

 

Korizmeno vrijeme nas želi potaknuti da dođemo u dodir s čežnjom koja leži duboko zakopana u našim srcima. Ispod površine života u kojem se želi zadovoljavati čežnje koje povremeno dolaze, korizmeno vrijeme nam želi otkriti izvore koji ključaju u nama. To nisu izvori vlastite snage i mogućnosti, nego neiscrpni izvori božanskog života. Vlastiti izvor obavezno jednom presuši. Bilo kad se dogodi da je sve gotovo, ponavljaju se iste misli, iste navike se žive, isti trikovi se upotrebljavaju. Jednom, bilo kad, vlastiti izvori presuše. Tada trebamo jedan drugi izvor, izvor koji ne presušuje. Tada trebamo božansku inspiraciju da naš život ne prijeđe u dosadu. Tada trebamo novi duh da se u nama, ono što je već počelo trunuti, preobrazi u novi život.

                Isus, u svojim pohodima, dolazi i do Jakovljevog zdenca (Job 4, 5-42) Umoran sjeda tamo. Žedan, pita u Samarijanke vode za piti. On želi od nas primiti ono što možemo dati. Onda nam je on spreman darovati mnogo veći dar. Ako darujemo vodu iz naših bunara, on će nam dati živu vodu. Isus govori Samarijanki, strankinji, osobi koju su Židovi omalovažavali. I započima s njom razgovor koji izgleda protivan svim pravilima razgovora, i baš zato, sve više i više silazi u dubinu. Najprije govore o vodi, o dubini zdenca, o neprijateljstvu između Židova i Samaritanaca, između muškaraca i žena. Najednom su dospjeli na sasvim drugu razinu. Sad govore o vodi koja za uvijek može utažiti žeđ, koja će postati u nama izvorom koji neprestano ključa, čije vode nam daruju vječni život. započimaju sa potrebom za vodom, a dospijevaju na čežnju za životom, onim pravim. Počimaju sa vodom, a neprimjetno završavaju kod Boga. Isus prihvaća ženu ozbiljno. A ona ulazi u razgovor. Njihova se srca dodiruju, najednom je sam Bog među njima.

                Neočekivano, Isus poziva ženu da dovede muža. Čini se kao da ovo ne odgovara temi razgovora o vodi. Sigurno se ovdje radi o drugoj temeljnoj potrebi čovjeka, potrebi za ljubavlju i sigurnošću, za osobom koja će ispuniti sve težnje za ljubavlju, kod kojega čovjek može biti potpuno kod kuće. Ali šest muževa koje je žena imala, nisu ispunili njezinu čežnju. Isus joj ništa ne predbacuje, ne moralizira. Tvrdi da je rekla istinu da nema muža, ni jednog koji bi je ljubio tako kako ona to u srcu želi. Žena ne spoznaje samo svoju istinu, nego i samu istinu, Isusa. Ona osjeća da je on prorok.U molitvi dolazi do ispunjenja čovjekova čežnja za domom, sigurnošću, ljubavlju,. Kad pred Bogom padnem na koljena i pomolim mu se, jer je on Bog, tada ću se osloboditi ovisnosti, potrebe da sve povežem uza se, da se stalno pitam kako mi ide. Sam sebe mogu zaboraviti, jer me Bog dodiruje i tako zahvaća u srce da se osjećam potpuno kod kuće. Kod kuće, kod sebe čovjek može biti ondje gdje se pred tajnom baca na koljena, tamo gdje je čovjek okrenut prema svojoj nutarnjosti.

                Razgovor između Isusa i žene završava tako da je ona njega prepoznala kao Mesiju za kojim je čeznula. Šesti čas je. Ivan, na ovaj način, pokazuje na vrijeme Isusove smrti. Tu će Isus otvoriti svoje srce i poteći će krv i voda. Tu će nam on darovati vodu koja nam daje život vječni, svoju ljubav koja će nas preobraziti i ispuniti božanskim životom. Tu je on sedmi muž koji otvara svoje srce i ispunja nas ljubavlju bolje nego šest muževa kod kojih smo tražili i očekivali ljubav. Ako gledamo na Isusa na križu, onda nam ne preostaje ništa drugo nego da prignemo koljena i pomolimo se, a tada se klanjamo Bogu u Duhu i istini. Klanjamo se tako da se to tiče najdubljih dubina našeg života, da nam postaje jasno da možemo samo šutjeti. A svi, mi intimno težimo da nas Bog tako dodirne, da se tako smirimo, da misli dolaze do šutnje, da nad nama ne vladaju strasti, da naši vlastiti problemi i poteškoće svijeta nestanu pred stvarnošću Boga.

                Žena susreće, u razgovoru s Isusom, Boga, zadnju stvarnost svoga života. Od nje možemo naučiti da ne slušamo samo one vanjske riječi partnera, nego da čujemo i međutonove, ono što bi nam drugi uistinu želio reći. Ako u riječima nekog čovjeka osjetimo čežnju za ljubavlju, onda će nas razgovor odvesti u tajnu Boga, onda će nas prekriti prisutnost Božja. Ne susrećemo samo drugoga u njegovoj dubini, nego i Boga kao temelj njegova bitka.

                Tada ćemo, možda u razgovoru, doći na mjesto u kojem nam Isus sam govori: «Ja sam onaj koji s tobom govori.» Ja sam onaj kojeg ti očekuješ cijelim svojim bitkom. Ja sam onaj koga ti tražiš, ja sam onaj koji ti želi ispuniti sve za čime ti čezneš. Iza onih prividnih razgovora i kontakata ne težimo za razgovorima u kojima ćemo razgovarati o bilo čemu, nego da dotaknemo samu istinu: istinu Božju i našu istinu.

               Ako se u korizmi mnogo čega odričem što utažuje moju glad i žeđ, aktivnosti kojima dovodim svoje srce do šutnje, onda ću biti otvoren za susret koji me dovodi u dodir s izvorom u njegovoj nutrini, koji me vode na mjesto gdje mogu zahvalno šutjeti, jer dotičem samu Istinu, Boga vječnoga života, Boga mojih čežnji, Boga čija ljubav postaje izvorom koji ključa u mojoj nutrini.

                                                                              Anselm Grün: Krist u sadašnjosti

 

 

Naš post,molitva, dobra djela – samo hrpa pepela, i ništa više, ali hrpa zemlje iz koje Bog može nešto učiniti. Naša molitva sa rastresenošću, površnošću, krugovima oko samih sebe, samo hrpa pepela. naše milostinje, naše karitativne akcije, pa i ako se milijoni sakupe, pred bijedom svijeta je samo kaplja na vrućem kamenu – hrpica pepela, ali iz kojeg Bog može pribuditi novi život. Ako mu sve to povjerimo, on će dovesti do savršenstva.                                               Barnabas Flammer : Riječ Božja u Crkvenoj godini

 

 

Abraham je dobio nalog: «pođi iz zemlje, i tvoga roda i očinske kuće u zemlju,koju ću ti pokazati.» (Gen 12,1)

                Potpuno novi početak, tako izgleda. Par redaka prije bilježi biblijski pripovjedač: Otac Abrahamov je išao iz Ura u Kaldeji, da bi krenuli u zemlju Kanansku. Ali kad su došli u Haran, tu su se nastanili. (Gen 11,31)

                Otac Abrahamov i ostatak obitelji su ostali u Međurječju. Sigurno im je nedostajao elan, da bi promarširali pustinju. U haranu se moglo živjeti. Tek se Abraham usudio poći u novo. Ovaj pokret je učinio prostiora mnogim dolazećim generacijama.

                Gospodin reče Abrahamu»: pogledaj s mjesta na kojem stojiš, pogledaj šprema sjeveru i jugu, istoku i zapadu. Svu zemlju koju vidiš, želim dati tvojim nasljednicima.»

                                       «40 dana za vas» popratni tekstovi za Korizmu

 

 

Živim u oboj tišini

koju mi daješ

u ovoj tišini

omogućavaš da te nađem

u ovom pokretu

u spoznaji stoga

da mi je život savkog časa tako blizu

kao i smrt

u ovom času

i ti u meni

i ništa drugo ne vrijedi za me

ništa osim tebe

je konačno

važno za mene                     Anke Maggauer-Kirsche, u: Siguran u tebi

 

Da, moj dragi, želim tvom imenu dodati još jedan teret, nasljeđe. Nosiš moje ime. I želim da razumiješ, što sam želio, kad se nismo uspjeli potpuno upoznati u ovom životu; to je bio smisao moga života, kojeg sam mu dao, povećati i širiti slavu i klanjanje Boga., pomoći da ljudi u slobodi žive po Božjem redu i u Božjoj slobodi. Htio sam i hoću pomoći, pronaći izlaz iz velike nevolje, u koju smo mi ljudi upali, u kojoj smo izgubili pravo biti ljudi. Samo čovjek koji se moli, koji ljubi i koji živi po Božjem zakonu je čovjek, slobodan i sposoban živjeti. jesam li ti ovim što rekao, što ti želim s obzirom na zadaću i zapovjed.     Alfred Delp u oproštajnom pismu svom kumčetu u «Gesammelte Schriften»

 

 

Gospodine, budi naš put. Tvoji putokazi (pravila) su dobra i pravedna.daruješ nam mir i radoszt. Znamo: tko putujući tvojim putem ide, ne nada se uzalud. Tko zna da je kod tebe siguran, ne treba se bojati, držiš tvoju ispruženu zaštitničku ruku nad nama – na svim našim putevima.Gospodine budi nam putokaz i u vremenima lutanja. Budi nam pratilac na putu. Blagoslovi nas svagdje. Na svim putovima.

                                         Adalbert Ludwig Balling, u» Mein Herz fliesst ueber in frohe Kunde

 

Pozdrav: Bog u kojem živimo, mičemo se i jesmo, neka bude sa svima vama.

 

Uvod:   Voda života, zove se jedna od pripovjedaka koje su sakupili braća Grümm. Tu se priča o nekom bolesnom kralju, koji je poslao tri sina da traže za njegovo zdravlje vodu života. Konačno mlađi sin je pronašao ali ne bez probe svoga karaktera i drugih kušnji. Ova priča je jasni pokazatelj ljudske težnje za životom. Tekstovi koje ćemo danas čuti u liturgiji na pružaju kršćanski odgovor na ove potrebe.

   danas bi bilo lijepo za pokajnički čin uzeti obred sa škropljenjem blagoslovljenom vodom.

 

                Gospodine Isuse Kriste, ti si za nas Izvor žive vode. Zato te molimo:

•             svim ljudima koji traže svjetla u njihovu životu, zapali im svjetlo na njihovu putu, molimo te

•             Budi uza sve one koji su izgubili nadu u svoj život, molimo te

•             Pomozi kršćanima da budu vjerodostojni svjedoci evanđelja, molimo te

•             Podaj svim pokojnima ispunjenje svojih nada u tvom kraljevstvu, molimo te

   Bože, naš Oče, samo nas ti možeš spasiti iz ove ljudske konačnosti i staviti nas u tvoj vječni život. Za to te molimo po Kristu Gospodinu našemu…

Za otpust: Možda nas može ovog tjedna pratiti poslovica iz Tajlanda: Okreni svoje lice suncu, onda će sjene pasti iza tebe.

Propovijedi:

Samaritanka na Jakovljevom zdencu

možemo ovo pripovijedanje o Samaritanki na Jakovljevom zdencu promatrati sa tri stajališta.

1.Što nam govori ovo pripovijedanje o Isusu? Tko je on, kakva je njegova uloga za ljude? Ovo pokazati je najvažnije zanimanje Ivana Evanđeliste. Isus je Mesija. On je darovatelj žive vode. Tko pije od ove vode, neće nikada ožednjeti, on će sam postati izvorom žive vode, čije vode daruju život vječni ( usp. Iv 4,14) Nešto do sada ne čuveno, a počima se ostvarivati kod žene Samarijanke.

2. Trebamo u ovom pripovijedanju paziti kako Isus postupa sa ovom ženom, sa kakvim pretpostavkama a ipak na zahtjevan način je on susreće . Možemo od Isusa naučiti kako bismo trebali postupati i trebamo postupati s ljudima u delikatnim situacijama.

3. Možemo promatrati i Samarićanku na koji način susreće isusa, i što ovaj susret na zdencu proizvodi u ženi. pozivam vas da ovo evanđelje danas čitamo upravo s ovog vida. Tu možemo naslutiti , kako ljudi kroz susret – prije svega sa susret s Isusom kako se danas mogu promijeniti.

U razgovoru raste povjerenje

                               Žena je potpuno nepovjerljiva. Pripada Samaritancima, s kojima Židovi ne održavaju nikakvog kontakta, a k tome je i žena. Zato i pitanje: Kako ti Židov, možeš od Samaritanke tražiti vode? Ona je začuđena i zadivljena, da je Isus uopće primjećuje, da joj govori, da od nje čak nešto moli.

                         U razgovoru raste povjerenje, Osjeća da je Isus prihvaća. I jer se osjeća prihvaćenom, ne treba pred njim ništa sakrivati. Ona može nezaštićena – bez da se brani ili izvinjava, primiti: «pet si muževa imala, a kojeg sada imaš nije ti muž.» (Iv 4,18) Ona može to otvoreno prihvatiti jer se osjeća prihvaćenom.

Pitanja naviru

                U razgovoru s Isusom naviru duboka pitanja, koja postoje u ovoj ženi, koju su mnogi prezirali: pitanja, na koja joj nitko ne bi vjerovao: «Gospodine, vidim da si prorok. naši su se oci klanjali na ovom brdu, a vi kažete da je u jeruzalemu mjesto, gdje se mora klanjati.» (iv 4,20) jer se osjeća ozbiljno prihvaćenom, može postavljati i ozbiljna pitanja.. I pokazuje da u njoj, Samaritanki, koju Židovi preziru živi čežnja za Spasiteljem.

        

Izvor koji ključa

                Kad je ona upoznala Isusa kao očekivanog Mesiju, pokušala je odmah u njega vjerovati. Pije vode koju joj isus daje, i postaje sam obilatim izvorom koji ključa. Ona postaje apostolom za njezino selo: » Dođite i vidite, tu je čovjek koji mi je rekao sve što sam učinila. Jeli to možda Mesija?“

                Susret Samaritanke s Isusom ju je potpuno promijenio. Ona je dopustila da u njoj dođe do vidjela ono dobro koje je ona u sebi nosila, a koje je bilo sakriveno. I ona koja nije bila zadovoljna sa pet muževa, postaje izvorom dobrote za druge, postaje apostolom i može druge voditi k Isusu

               

Pitanja za nas

                Iz ovog pripovijedanja izlaze dva pitanja, koja svaki od nas može za sebe dalje razmisliti.

                prvo: Kako se možemo mi sami promijeniti kroz susret s Isusom ili sličnim ljudima?

                drugo: kako možemo mi u nasljedovanju isusovom susretati ljude na sličan način, da bi se mogli promijeniti. Možda smo i sami doživjeli, da se i danas može dogoditi ono što smo u Evanđelju čitali ili slušali.

Živa voda

neobično

U poslušanom Evanđelju je mnogo stvari nevjerojatno: tu se govori o ćeni, koja čini svoje uobičajene stvari – donosi vodu iz zdenca. I najednom ova uobičajenost postaje nešto novoga, što joj je sasvim promijenilo život. Susret s Isusom promijenio je njezin život, njezino biće.

                To se može i nama dogoditi – usred svagdašnjice što činimo 100 pa i tisuću puta, može na jednom postati nešto novoga. Današnje evanđelje nas hoće potaknuti, da i mi s tim računamo, da je moguće i u našem životu usred svagdašnjice.

novo

                I k tome Isus, koji u ovom odsječku lomi sve tabue i ograde: muškarac razgovara sa ženom, Židov sa Samaritankom. Isus se ovdje pokazuje onakvim kakav jest u svom najdubljem biću. On gleda čovjeka, postavlja ga u središte, na prvo mjesto a ne zakone i propise.

                zar ne poznamo mi to – iz medija i vijesti ili čak iz vlastitog doživljaja: s onima s kojima se ne govori i uvijek će se sve više potiskivati na rub, i ostavljaju se svojoj sudbini.

                Najprije razgovor između isusa i žene samo o vodi, o brigama uvijek iznova dolaziti na zdenac i crpiti vodu. Samaritanka najprije ne razumije ništa što joj Isus govori o drugoj vodi. O vodi života. Isus izmjenjuje razinu razgovora i time nas pogađa.

moja životna žeđ

                «Čime utažujem svoju životnu žeđ?» ili «Tko utažuje moju životnu žeđ.»

trenutne veze, odmor snova, igra na sreću, karijera... i uvijek dolazimo do istog iskustva – sve to traje kratko vrijeme, ako i traje- a onda ostaje praznina.

                U evanđelju Isus želi potpuno drugačije, sve dok ne počima shvaćati, što se smatra vodom života. Razgovor uspijeva, i postaje nutarnji susret čovjeka prema čovjeku. Samaritanka prepoznaje Isusa kao proroka. Razgovor s njim, susret s njim je postao izvorom. «Voda koju, ću mu ja dati, postati će u vjerniku izvorom vode, koja će teći u život vječni.» Žena smije svoju žeđ utažiti na izvoru i postaje sama izvorom, iz kojeg bi mogli drugi ljudi piti, Žena nalazi usred svakodnevnice u Isusu onoga, koji prepoznaje njenu žeđ i u njemu je može utažiti. I isus joj govori: izvor je u tebi samoj. Otkrij ga i daruj njegovu vodu.

moji izvori

                Dajmo malo vremena sami sebi i razmišljajmo, gdje su naši izvori,gdje će ljudi, susreti postati izvorima. Možda i mi sami možemo za druge biti izvorom. izvor ključa, iz kojega mi sami možemo živjeti, - to može biti riječ, pismo, koje me dotakne, može biti zajedništvo koje doživljavam u bogoslužju. Mogu biti susreti, razgovori, može biti divljenje prirodi, ...molimo da bi i mi danas otkrili životne izvore za nas i za druge.

                «Tko pije od ove vode,koju nam isus daje, neće više žeđati, i u nama će postati izvorom,koji daruje vječni život.»

3.

Ići u dubinu

„Dubok je zdenac prošlosti, ne bi li ga trebali nazvati bezdanom.“ Tim riječima počima najveći roman prošlog stoljeća naime roman „Josip i njegova braća, od Thomasa Manna.“ koji u prvom svesku sadrži povijest Jakova. Njegov zdenac spominje i današnje Evanđelje o Isusu i Samarijanki. Pa nas ono poziva da usmjerimo našu pažnju na zdenac. Pokušajmo istražiti njegovu dubinu. Ako pokušamo istražiti njegovu dubinu , poput Thomasa Manna onda ćemo vidjeti da je neistraživa jer možemo potonuti sve dublje.

Životna iskustva

Danas ne dobivamo vodu iz dubokih zdenaca i gustirni, nego iz vodovoda. No zdenac nam je ostao u sjećanju. Možemo zamisliti koliko je teško kopanje zdenca dok ne dođemo do vode. „Živa voda“ se u Isusovo vrijeme zvala voda tekućica, suprotno od vode stajačice u nekoj cisterni – gustirni. U tom smislu možemo shvatiti Isusa kad govori o „Živoj vodi“ Time se označuje i voda za piće potrebna za život.

                Osim toga život starih kultura se odvijao oko zdenca. Na zdencu su se ljudi susretali i pričali. Zdenac je bio točka okupljanja socijalnog života. Pa tako i nije slučaj da Isus razgovara sa ženom baš kod zdenca. Zdenac onmogučava razgovor i svladava društvene prepreke. I to su oblici novog života koji nastaje na razini ljudskog zajedničkog života.

Zdenac prošlosti

Dubok je zdenac prošlosti. To nam može jasno pokazati mukotrpan rad arheologa koji iskopavaju komad po komad do tragova najstarijeg života na zemlji. Čemu toliki trud? Zašto probna bušenja u daleka vremena? Zato što iz prošlosti možemo puno naučiti. Rastu nam nove spoznaje koje nam pomažu nadvladati sadašnjost.

I naš tekst kopa u prošlost Isus osjeća da ima ženu sa prošlošću i on je zatiče pitanjem o mužu. Na svjetlo dana izlazi razlomljena veza, koja izaziva veliku životnu žeđ- Tu žeđ ona ispunjuje samo trenutačno i jer puninu smisla nije mogla naći trajno mijenja partnere. I to Isus tvrdi ali ne uzdignutim palcem moralnog propovijednika. Sadržaj treba žena samo otkriti da bi mogla sagraditi most od njezinog dosadašnjeg traženja k obećanju žive vode kojeg daje Isus.

Bezdan u ljudima

Stigli smo do posljednje stepenice smisla kojeg nam daje slika o zdencu. Svaki ljudski život ima svoje sakrite dubine. Postoje zagonetni bezdani, pa u nutarnjem području čovjeka podsvijesna područja koja ostaju čovjeku zatvorena. Ovdje psihoterapija pokušava svoje prodor. Kako joj može uspjeti na napravi koji korak dublje da razjasne nešto što nema temelja. Istražuje se vlastita biografija sve do najranijeg djetinjstva. Ispituje se govor snova i traže zaključana značenja.- Ono zakopano se otkriva i dolazi na svjetlo dana u bolnim procesima

Sa svom opreznošću možemo ovaj Isusov postupak sa samaritankom nazvati terapeutskim procesom. U razgovoru dolaze pitanja o tamnoj prošlosti. Cilj je samospoznaja koja omogućuje ponovno prihvaćanje novog života. I mi možemo sebe pronaći u pripovijesti sa našom višestrukom slomljenom proščošću, našom čežnom za pravim istinskim životom, našim nadama, da postoji netko tko će tu nadu ispuniti. I mi dobivamo savjet da se orjentiramo na Isusu.

Produktivni izvor duhovnog života.

Trebamo uzeti vremena da bi s Isusom sjeli na rub zdenca, i zagledali se u dubinu. Onda se može i na nama ostvariti riječ koju je rekao : Voda koju ću ja dati postat će izvor žive vode koja će ići u život vječni. Sada izgleda kao da je voda iz zdenca išla u dubine naše unutrašnjosti. Tu ona širi svoju snagu. Ona oživljava osušenu zemlju duše. kuju smo napustili Ona hladi prevruće strasti ona tjera turbine našeg motora djelovanja, Ona nas nosi poput riječne struje i nosi nas na spasiteljsku obalu koja se zove vječni život.

1. Odvojen

Isus je nesposoban. On nema ni najmanjeg razumijevanja za naše probleme.

Ne daje nikakav prijedlog, kako žena može, s manje muke, ubuduće donositi vodu. Ne oragnizira nikakvu kampanju protiv nepravilno raspoređenih uloga, jer su žene bile zadužene za donošenje vode. On čak ne shvaća da su to jednostavno problemi ljudi.

Umjesto toga govori - visoko, odvojeno – o apstraktnim problemima.

2. Postavljati pitanja

                S druge strane, žena jednostavno priznaje: »On mi je rekao sve što sam učinila.» i dalje nam se pripovijeda kako je na temelju njezinih riječi cijelo selo povjerovalo u Isusa. Zato je dobro malo proučiti put kojim se do toga došlo. Možda i za nas nije tako neupotrebljiv taj Isusov koncept.

                Preduvjeti za plodan razgovor su bili nemogući. Židovi ne razgovaraju sa Samarijancima, jer su ovi bili otpali od vjere u jednoga Boga. Isusovo pitanje za kap vode bio je prekršaj jednog tabua. Tako postaje, od početka, jasno da on može nešto i ponuditi: tko ga zamoli dobit će žive vode.

                Trebaju se ukloniti i druge granice. Ženi je u životu voda bila kao, uglavnom, svima nama. Ostajemo na površini stvari: čujemo vodu, gledamo vodu, - i ne mislimo ništa drukčije nego vodenasto. Vjera vidi i čuje više.

                Tako počima razgovor na Jakovljevu zdencu da bi se razbili horizonti. Probuditi žudnju «za još više». Naravno da čovjek može biti i s površinskim zadovoljan i pri tom ostati. Tako se prolazi ako dobro ide, cijelog života, ali ne i preko smrti.

                «Više» jednostavno nije više od onoga što imamo, nego radikalno drukčije. Više od onoga što imamo stvarno ne može promijeniti, nego samo produžava, potiskuje i pokriva, zataškava. Svi ovi mali ciljevi mog života su lijepi i važni. Ali ako mi je to sve, time potiskujem pitanje o samom životu. Onda mi to nanosi više štete, nego koristi. Koliko lijepih rečenica počima: «Kad bih ja….»

                Mi prebacujemo da bismo prekrili. Jer ako postavim pitanje kako je s mojim životom, neizbježno stojim pred pitanjem : kako ja stojim pred svojim životom i pred Bogom? Neću dopustiti pitanje za «živom vodom», jer bi onda iskočila pitanja o mojoj krivici, krhkosti mog života.

                Sve ono što se nalazi u pozadini «pet muževa» koje je žena imala je: u ovom životnom primjeru je krhkost stvarnost: promašaji, propusti, grijesi moji i drugih. U stvari, žena i nije imala prije puno, čak nije imala ništa. Ako očijukamo sa životom, samo kušamo, probamo, onda nismo nikad imali život, niti živjeli.

                Za nas je važno kako neposredno tema prelazi na pitanje: na kojem je brdu ispravnije moliti. To je bio temeljni kamen svađe između Židova i Samarijanaca. Iza toga stoji pitanje: čemu se mogu klanjati i gdje? To je odlučujuće pitanje na kojem se nalazi i iz kojeg počima život. Život koji ne treba neprestano novu hranu koju treba donositi dan i noć.

3 Odgovor glasi: zajedništvo s njim

                Isusov odgovor je nada i sadašnjost: «Došao je čas i sada je». Vječnost počima ovdje i sada. Upravo zato fizička smrt nema više nikakve granice pa koliko god ona bila bolna, nego je prijelaz iz vjere u ispovijed.

                Vjera u Mesiju koji je tu okreće život. Ona je hrana koju drugi ne poznaju. Zajedništvo s Isusom u molitvi, riječi i blagovanju kruha nije neka apstraktna perspektiva, nego izmijenjena životna praksa. S Božjom ljubavlju, objavljenom u Isusu Kristu, omogućeno nam priznati grijeh, a da nas to ne skrši.

                Možda će žena moći sutra ići na zdenac zajedno s drugima, umjesto za vrijeme podnevne žege sama, odbačena i pregažena. Možda će se prijeći granica između Samarijanaca i Židova. Možda će sljedeći korak biti lakši ako prvi učinim vrlo velikim. Za to trebamo dobiti poticaj.

Živa voda

neobično

U poslušanom evanđelju je mnogo stvari nevjerojatno: tu se govori o ženi koja čini svoje uobičajene stvari – donosi vodu iz zdenca. I najednom ova uobičajenost postaje nešto novoga što joj je sasvim promijenilo život. Susret s Isusom promijenio je njezin život, nezino biće.

                To se može i nama dogoditi – usred svagdašnjice ono što činimo 100 pa i tisuću puta može, na jednom, postati nešto novoga. Današnje evanđelje nas hoće potaknuti da i mi s tim računamo da je to moguće i u našem životu, usred svagdašnjice.

novo

                I k tome Isus, koji u ovom odsječku lomi sve tabue i ograde: muškarac razgovara sa ženom, Židov sa Samaritankom, pokazuje se ovdje onakvim kakav jest u svom najdubljem biću. On gleda čovjeka, postavlja ga u središte, na prvo mjesto a ne zakone i propise.

                Zar ne poznamo to – iz medija i vijesti ili čak iz vlastitog doživljaja: s onima s kojima se ne govori i uvijek će se sve više potiskivati na rub, i ostavljaju se svojoj sudbini.

                Najprije razgovor između Isusa i žene samo o vodi, o brigama uvijek iznova dolaziti na zdenac i crpiti vodu. Samaritanka najprije ne razumije ništa što joj Isus govori o drugoj vodi. O vodi života. Isus izmjenjuje razinu razgovora i time nas pogađa.

moja životna žeđ

                «Čime utažujem svoju životnu žeđ?» ili «Tko utažuje moju životnu žeđ?»

Trenutne veze, odmor snova, igra na sreću, karijera... i uvijek dolazimo do istog iskustva – sve to traje kratko vrijeme ako i traje- a onda ostaje praznina.

                U evanđelju Isus želi potpuno drugačije, sve dok ona ne počima shvaćati što se smatra vodom života. Razgovor uspijeva i postaje nutarnji susret čovjeka prema čovjeku. Samaritanka prepoznaje Isusa kao proroka. Razgovor s njim, susret s njim je postao izvorom. «Voda koju ću mu ja dati, postati će u vjerniku izvorom vode koja će teći u život vječni.» Žena smije svoju žeđ utažiti na izvoru i postaje sama izvorom iz kojeg bi mogli drugi ljudi piti. Žena nalazi, usred svakodnevnice, u Isusu onoga koji prepoznaje njenu žeđ i u njemu je može utažiti. I Isus joj govori: izvor je u tebi samoj. Otkrij ga i daruj njegovu vodu.

moji izvori

                Dajmo malo vremena sami sebi i razmišljajmo, gdje su naši izvori, gdje će ljudi, susreti postati izvorima. Možda i mi sami možemo za druge biti izvorom. Izvor ključa iz kojega mi sami možemo živjeti, - to može biti riječ, pismo koje me dotakne, može biti zajedništvo koje doživljavamo u bogoslužju. Mogu biti susreti, razgovori, može biti divljenje prirodi, ...molimo da bismo i mi danas otkrili životne izvore za nas i za druge.

                «Tko pije od ove vode koju nam Isus daje, neće više žeđati, i u nama će postati izvorom koji daruje vječni život.»

*Što mi daje živjeti – Energija iz vjere

Odakle crpimo snagu / energiju za život?

Pojam «energija» je danas vrlo važan. Govori se o električnoj energiji, vodenoj energiji i td. Sve te energije imaju izvor iz kojega potječu. Kada kod kuće upalimo svjetlo ili odvrnimo slavinu, ne mislimo, najčešće, na tvornicu elektriciteta ili na vodovod odakle struja ili voda teku k nama. Kada u sobi upalim svjetlo, to je jedna mala nevažna gesta. Pa ipak, iza toga leži nešto ogromno; cijela opskrba energijom. Često se postavlja ovakvo pitanje: odakle crpiš snagu za život? Što ti daje živjeti? Kada si mi ovo pitanje postavimo, u svakidašnjem životu, možda će neki odgovoriti: iz moje obitelji, kroz moju djecu itd.

Biološki promotreno, voda pripada onome koji nam daje živjeti. Bez vode ne možemo živjeti. Voda je pra-element života. Ona je simbol za to što ljudi trebaju za život. Kao simbol, smo mi također pred oltar stavili zdenac.

Grabiti iz zdenca

Isus nije susreo, u evanđelju, ženu na rijeci, već na zdencu. On je moli za vodu. Rijeka i zdenac su dva različita načina da se promatra voda. Rijeka teče. Voda se, za oko, stalno mijenja. «Ne može se dvaput u istu rijeku ući», kaže filozof Heraklit. Rijeka dolazi odnekud i utječe negdje u beskrajno more. Pliva se sa strujom i daje se nositi ili se pliva protiv struje sa svom mukom i naporom. Rijeka reže, prasilom, sve pred sobom. Rijeka je slika površine.

Kod zdenca je pak drugačije. Tamo se voda ne nalazi na površini, već u dubini. U njega se ne silazi, nego se grabi van. Voda iz zdenca hladi, osvježava i oživljuje ako se postalo umornim. Za umorne i žedne je dobro, prekinuti svoje (životno) proputovanje, zaustaviti se, da bi se zahvatilo iz zdenca. Životno-umorni i životno-žedni ljudi dobro čine da prekinu svoje putovanje, kako bi iz duboke vode zahvatili novu životnu snagu. Na takovom jednom zdencu je Isus susreo ženu i objavio joj se kao «živa voda».

«Ja vam dajem žive vode»

Voda, kao stvarnost i simbol, proteže se kao crvena nit ili kao jedan pjenušavi potok kroz cijelo Ivanovo evanđelje. Počinje s vodom na Jordanu u koju ulazi Isus kod krštenja. Dalje slijedi ona voda koja se u Kani pretvara u vino. U razgovoru s Nikodemom govori Isus o onoj vodi koja predstavlja i pomaže ponovno rođenje. Na jezeru Betesda donosi ozdravljenje čovjeku koji je 38 godina bio ukočen. Konačno, pranje nogu: stvarnost i simbol istodobno.

Bez vode mi ne možemo živjeti; naš život bi bio brzo pri kraju. Isus kaže u evanđelju: Vi me možete moliti za vodu. Ja vam dajem vode žive. Onaj tko pije od moje vode, neće ožednjeti nikada. Moja voda vodi u vječni život.

Bez Krista ne možemo živjeti, bez njega je naš život uskoro na kraju.

Izvor vjere kao zdenac života

Voda ima stvaralačku, oživljavajuću, žedno-utažavajuću ali i čistilačku snagu. Iz svakidašnjeg života znamo korisnost vode. Voda utažuje žeđ. U vodi kuhamo jelo koje zasićuje našu glad, s vodom se mijesi kruh. Voda pere prljavštinu. Voda gasi vatru. Hladna voda rashlađuje tijelo. Liječi. Osvježuje i oživljava. Voda spaja: voda koja izlazi iz izvora postaje rijekom i spaja ljude i gradove. Voda pruža atmosferu tišine.

Vjera u Isusa je temeljna voda našega života. I od Isusa teče ta temeljna voda. Ova naša vjera živi po tome da mi u sakramentima uvijek ponovno slavimo obećanje Boga; da mi uvijek ponovno čitamo iz Svetog pisma i crpimo hrabrost; da mi tražimo i njegujemo odnos prema Bogu u molitvi. Iz toga izvora vjere teče voda koja nas čini novima u krštenju. Iz ovoga izvora dobivamo kruh života koji zasićuje našu duševnu glad, sveti kruh Euharistije. Iz tog izvora se ojačavamo u našim slabostima i nesavršenostima i ozdravljamo u sakramentu svete pomasti. Iz tog izvora teče voda ljubavi koja nas dovodi zajedno i spaja, u ljubavi jedan za drugim, u sakramentu braka. Iz tog izvora gori vatra ljubavi za vjerom kroz sakrament krizme. Iz toga izvora zove riječ Božja koja nam daje hrabrost i kazuje Božje obećanje. Riječ Božja – Biblija – pripada izvoru naše vjere, jer glasi u Pismu: vjera dolazi od slušanja Božje riječi.

Očišćavajuća snaga ovoga izvora

Konačno, iz toga izvora teče voda da nas čisto opere u sakramentu pomirenja. Kako voda pere prljavštinu, tako mi bivamo u krštenju nanovo rođeni i u sakramentu pokore od krivnje i grijeha oprani i opet pomireni s Bogom.

Naša krivnja, grijesi su kao kamenje koje može zatrpati ovaj izvor. Tako se možemo na ovom mjestu priupitati: Što činimo sa svojom krivnjom? Da li je pokušavamo sakriti? Ili prekriti bijelim sagom i na nju više ne misliti, npr. nju zaboraviti? Ili tražimo li mi suučesnike, drugove koji su isto tako krivi kao mi, kako bismo izbjegli ovu krivnju? Ili, pokušavamo li mi krivnju na druge prenijeti? Ili, mislimo li mi da krivnja mora biti nošena kroz potiskivanje i da činimo kao da...?

Izvadimo kamenje iz zdenca i operimo se vodom iz ovoga izvora.

Ući u dubinu

Nije bez značenja da se razgovor između Isusa i jedne žene odvijao na zdencu, Jakobovu zdencu. Onaj tko grabi vodu iz zdenca, mora ići u dubinu. Razgovor ide u dubinu vrlo brzo, između Isusa i Samarijanke. Isus ispituje srce Samarijanke i kada se otvorila, otvara i Isus svoje srce. On joj se objavljuje. Razgovor s Bogom, molitva pripada također izvoru naše vjere. I vjera živi od toga da tražimo i njegujemo odnos s Bogom, u molitvi. Vjera sama, bez ovog razgovora – bez molitve, brzo se isuši.

Mukotrpno je

Crpiti vodu iz zdenca je mukotrpno, drugačije nego što danas otvaramo slavinu. I kako god je mukotrpno vodu izvaditi iz zdenca, tako će biti mukotrpno ući duboko u naš život i piti iz izvora naše vjere: sakramente primati; njegovati život molitve; čuti i čitati riječ Božju. Stoji ponekog napora crpiti snage iz ovog izvora. Ali isplati se iz njega crpiti.

Ipak crpiti moramo mi sami. Zdenac je tu, voda života je tu, tko je žedan pruža normalno svoju ruku kako bi zahvatio vodu i utažio žeđ.

Dragi vjernici, temeljna voda našega života je tu, a mi smo također žedni. Zašto se ne dozvolimo obdariti?

Pruži svoju ruku: bit ćeš obdaren!

Nitko, dragi vjernici, neće namjerno ožednjeti ili izgladnjeti, jer voda i kruh su tu kako bismo se održali na životu. Pruži svoju ruku i zagrabi iz izvora života, iz izvora vjere! Pruži svoju ruku: bit ćeš obdaren! Pomislimo na to kada pružamo ruke kako bismo primili sveti kruh ili kada otvaramo svoja usta kako bismo primili tijelo Kristovo. Pruži svoju ruku! Bit ćeš obdaren! Amen!

*Mag. Sabinus Iweadighi, prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predogtforum der Redemptoristen

Bog koji otkriva i raz - očarava

«Isus reče Samaritanki: Idi zovi muža i dođi- Žena odgovori:Nemam muža. Isus joj reče:Pravo si rekla da nemaš muža, jer si imala pet muževa i onaj koga sada imaš nije ti muž.Zato si istinu rekla. Žena mu reče: U istinu vidim da si prorok..» (Iv 4.16,19)

   Jacques Prevert je najpopularniji francuski liričar. I u Njemačkoj je našao brojnu publiku. Njegova pjesma «Doručak» opisuje smrt odnosa između dvoje ljudi koji su, nekoć, jedan drugom beskonačno značili, ili su u najmanju ruku čvrsto vjerovali da to znače:

On ulije kavu

u šalicu.

On ulije mlijeko

u šalicu kave.

On stavi šećer

u šalicu kave.

Malom žličicom

on promiješa kavu

i popije je

i odloži šalicu

Bez riječi

zapali

cigaretu

i otpuhuje

kolutove dima

i otresa pepepo

u pepeljaru

bez riječi

bez pogleda

stavi šešir

obuče kišnu kabanicu

jer je kišilo

i otiđe bez riječi

bez ijednog pogleda

a ja

stavih lice među ruke

i zaplakah.

Tisuću puta je život pisao povijesti koje nisu opisane u pjesmi. Povijesti razočaranja čovjeka po čovjeku, zdvajanje ljudi nad ljudima.

                Tu je odgojiteljica koja upozna studenta pedagogije koji ima svoj praktikum u tom dječjem domu. Doseli se k njoj. Ona ga svojom plaćom školuje, jer se od đeparca ne može živjeti. Ona ga voli i on njoj govori da je voli.Ubrzo dobiva, jedno za drugim, dvoje djece. On napreduje vrlo dobro u studiju, jer ona čini sve da on u studiju napreduje. Pa i za njegovu promociju ona čini sve samo da on napreduje. I dobiva zaposlenje kod jedne televizijske kuće, zaslužuje dobro, napreduje, upoznaje interesantne ljude. Svoj dom, djecu, ženu doživljava kao čavao u koljenu. I oslobađa se tog čavla. žena ostaje sama sa djecom i svojim pitanjima.

-              Bio je to zadnji dan bračnog putovanja. Oboje nisu bili daleko od svog novog doma kad se dogodila zastrašujuća saobraćajna nesreća. Sada je on potpuno uzet i umno i duhovno poremećen. Ona mu želi biti vjerna, onako kako je to obećala u dobru i zlu. Što je s njezinim željama, što ima s njim doživjeti u životu. Ponekad sjedi mlada i lijepa žena sama- sa svojim pitanjima.

-              Petero djece su odgojili. Nikad nisu mislil da bi im brak loše stajao. Izdržali su zajedno dobre i loše trenutke. I sada nakon trideset godina braka ona se želi rastaviti, želi kako je sama rekla «svoj život živjeti» On je uvijek mislio da je njezin život – njegov život. Ne može shvatiti. Ima on tisuću pitanja.

Ljudi razočaravaju ljude. Prijatelji ne drže ono što su obećali i što im se obećalo. Tko pozna nekoga koji nije nečim, od nabrojenog, pogođen. Duboko razočaranje zbog smrti, prekid veze je u našem zajedničkom životu svagdašnjice. Ljudi su sami i osamljeni. Zdvajaju nad sudbinom, traže pomoć, a nailaze na bespomoćne pomoćnike.

                Gdje je Bog u takvim mrklinama? S pravom postavljaju ljudi to pitanje. postavimo ga i mi ovdje. Ako je naš Bog, Bog ljudi, ako nam on želi biti Otac, ako smo mi njegova ljubljena djeca. Gdje je on u tim i takvim i mnogim drugim žalosnim situacijama? Što čini? Kako se pokazuje? Kako nas on susreće?

                Mnogo je lakše postavljati takva pitanja, nego naći odgovor na njih. Logično da ja nemam pri ruci razjašnjujuće odgovore. Samo Sveto pismo, dokumentarno djelo naše vjere, pozna odgovore kojima treba rastumačiti značenje. U ovim primjerima životnih povijesti koji su malo prije ispričani, možemo sami otkriti značenje za nas ili naše prijatelje.

                I odmah nam pada u oči, da Pismo pozna obilje povijesti o ljudskim razočaranjima. Oni su materijal iz kojih je sastavljen veliki broj knjiga Svetog pisma. Mislimo samo na Kaina i Abela, Jakova i Ezava, priču o Josipu pravednom, David i Bat Šeba i mnoštvo drugih. Mi ćemo se, ukratko, zaustaviti na onima koji su uzeti iz Novog zavjeta.

                Jeste li kada razmišljali o Josipovom razočaranju da djevojka koju je volio, kojoj je on i ona njemu, obećala ženidbu, vjerojatno ima neku drugu vezu? To postavlja mnoga pitanja? Ili, jeste li bili zadovoljni odgovorom kojeg je on dobio? Biste li se vi, u jednoj takvoj dramatičnoj situaciji, oslanjali na san? Protiv svih okolnosti, protiv razuma, i protiv svih dobrohotnih savjeta prijatelja? A baš to Josipa učvršćuje, jer se on potpuno oslanja na ovo izokrenuto stanje, preobražuje se njegova bezizlaznost – njegove vlastite životne priče – za njega i za sve ljude – u jednu povijest spasenja, povijest ljubavi Boga s ljudima.

                Sam Isus će biti izdan zbog nekoliko primamljivih novčića i to još znakom najintimnije ljubavi – poljupcem. Sam Isus to ne može shvatiti: »Prijatelju zar si za to došao?» (Mt.26,50). Zamislite ovu situaciju u cijeloj ljudskoj tragediji. Isus i ne pokušava pobjeći posljedicama ove izdaje. Ona će se tako pogoršati da ni prijatelji neće izdržati ono što su mu obećali. Dok je on umirao od straha, oni mogu mirne duše spavati. I dok se kod njega radilo o životu i smrti, oni pokušavaju spasiti vlastitu kožu. Dapače, onaj koji se kleo: «Gospodine pripravan sam s tobom i u tamnicu i u smrt poći» (Lk 22,33). Prvom mogućom prigodom govori sasvim drugačije: »Ne poznam toga čovjeka.» (Mt.26,72) I kad je Isus u svojoj– ljudski govoreno napuštenosti i razočaranju ništa više nije znao osim kriknuti Bogu i taj krik pokazuje potpunu napuštenost i bespomoćnost: «Bože moj, Bože moj, zašto si me zapustio!?» I upravo, jer je izdržao ovu posljednju mrklinu, biti bez Boga, bila je predigra za uskrsnuće. Sredina ove ljudske noći kasnije se shvatila kao početak novoga dana.

                To su povijesti Božje s ljudima ako iz vjere uče značenje tih povijesti. Bez tog značenja bile bi to tragedije.

                Svaka takva povjest je prevlastiti, i ona se može tek kasnije razmišljanjem shvatiti kao povijest spasenja. Mrklina tragične životne situacije ne pretvara se, tako brzo, u životno svjetlo. To će biti najprije samo jedna zraka koja bi mogla unijeti malo svjetla u mrklinu života, bilo nas samih, bilo naših prijatelja ako se damo poučiti od ovih značenja vjere. Možemo samo pokušati okusiti, u tragičnim životnim povijestima, ono značenje koje nam Bog obećava. Ništa drugačije od povijesti ljubavi Božje, bit će nam tek kasnije jasno kako je Bog, s puno ljubavi, postupao s nama.

                Čuli smo, u evanđelju, povijest žene na Jakovljevom zdencu. Da li i ta povijest ima neko značenje za našu životnu situaciju.? Samaritanka je imala za sobom brojna razočaranja ali i neka interesantna iskustva, prilagodila se i izgleda dobro. Ona igra sve do danas poznatu igru koja se igra u društvu: «Kod mene je sve ok» Ona jednostavno preskače životne mrkline i živi «normalno» To je njezin način ponašanja, nadvladavanja života i njegovih pitanja: važno je ništa ne prihvatiti.

                U Isusovim očima to je upravo način kako promašiti život. U tome što otkriva njenu mrklinu susreće on njezinu smrt: «Idi i dovedi muža:» Ona želi ostati kod svog ustaljenog načina: »Nemam muža» Isus prihvaća rečenicu «Imaš pravo» A tada joj reče u lice cijelu istinu njezine bijede, njenih razočaranja i neispunjenih čežnji: »Pet muževa si imala i onaj kojega sada imaš nije ti pravi muž.»

                Žena je sretna da netko s njom razgovara. Isus je postigao to da ona nauči gledati u oči vlastitoj istini. Njezina je sreća, njezino pravo oslobođenje, osjetiti kako je Isus dokrajčio sva njezina razočaranja, samorazočaranja kao i strana razočaranja. Kako inače rastumačiti da je sva radosna otrčala drugima i rekla:» Dođite, tu je jedan čovjek, prorok, koji mi je sve rekao što sam učinila.Možda je i prorok.

                U povijesti ove žene otvara nam se jedno od mnogih značenja: ako smo razočarani ljudima, ako smo razočarani svojom situacijom, ili razočarani nama samima, i ako tražimo izvor vode svog života, upravo tada može tragika našega života postati mogućnost koju nam Bog nudi, da otkrijemo onu davnu paraistinu o sebi.

                Možda nas Bog, preko razočaranja, želi osloboditi našeg samo očaravanja – varanja. Možda ćemo tako razumjeti rečenicu: «Istina će vas osloboditi.» (Iv. 8.32) A možda je to predviđeni put koji vodi u dubine našeg vlastitog srca koji će i nas dovesti do izvora, koji će nam omogućiti reći u najcrnijim danima muke pa i smrti ono što je rekla Anna Franck: «Usprkos svemu vjerujem u dobro kod ljudi.»