Misno slvlje

Pozdrav:

Božja milost i Duh Božji neka budu sa ovm zajednicom.

Uvod:

            „Kršćanska zajednica kao društvo suprotnosti“ ovu bi izreku mogli danas mirne duše primjeniti na sve naše crkvene zajednice.

Ako se prihvati ovaj zahtjev da se bude u svemu drukčiji da se ugodi svijetu prijeti velika opasnost da se u najmanju ruku djeluje neobično i arogantno. Ali ako se po ovoj riječi malo zamislimo da kao kršćanska zajednica jednostavno živimo po evanđelju i njegovim smjernicama živimo u našem svijetu, pa i ako bi došao u sukob sa društvom onda bi ova uzrečica moga imati i ulogu osjećanja! Što to znači tumače nam riječi današnjih čitanja.

Molitva vjernika

 

            Gospodine Isuse, ti nas pozivaš da budemo u ovom svijetu tvoja zajednica. Svijesni smo da bez tebe ne nožemo puno učiniti. Zato te molimo:

            Daj da naša ljubav prema ljudima koji nisu kršćani bude sve jača, molimo te

Daj da svi ljudi na svijetu, i po primjeru kršćana, shvate da pravi mir nastaje ondje gdje se odričemo svake osvete i mržnje, molimo te.

Daj da različite vjere i vjeroispovjesti ne budu razlogom nepotrebnih sukoba, razaranja i ratova, molimo te

Daj da te ljudi različitih vjera i vjeroispovjesti traže na svoj način i da te poštuju i časte na svoj način i da se zbog toga ne suprotstavljaju, nego ih vode međusobnom zbližavanju jedni drugima, molimo te

Daj da ljudi koji su postali žrtvom manjka ljubavi i nasilja, nađu mjesto u tvome kraljevstvu gdje će zajedno uživati mir tvoga kraljevstva, molimo te.

Bože, svemogući Oče, ti si Otac svihljudi, smiluj se svima nama i prosvijetli nam srce i pamet! To te molimo po Kristu Gospodinu našemu.

Propovijed

GRANICE LJUBAVI

(Lev 19,1-2.17-18; 1Kor 3,16-23; Mt 5,38-48)

            Za prvo čitanje sedme nedjelje kroz godinu uzet je odlomak iz Levitskog zakonika u kojemu sveti pisac upućuje beskompromisni poziv svojim čitateljima: „Ne mrzi svog brata u svom srcu! Ne osvećuj se i ne gaji srdžbe prema sinovima svog naroda.“ Ovo su prilično aktualna upozorenja i danas, jer i danas je svijet prepun zavađenih ljudi. Dobro je znati da je za svađu uvijek potrebno dvoje, ako ne želimo ljutiti se na nikoga, onda nećemo imati nikoga s kime bismo bili u svađi.

            U drugom čitanju sveti Pavao upozorava svoje vjernike iz Korinta da Duh Božji boravi u njima, stoga neka se ne razmeću, već da budu mudri u Duhu Svetom. Dobro je znati da u nama vjernicima djeluje jedna tajanstvena snaga, koja nas je u stanju uvesti u takvu mudrost, koju nam svijet ne može dati.

            Evanđelje je na prvi pogled „teško štivo“. Isus poziva svoje slušatelje da ljube svoje neprijatelje. Često čujemo ili ponavljamo da je Isusovo učenje toliko lijepo, toliko plemenito, toliko ljudski, da bi se na temelju njega mogao izgraditi novi svjetski poredak, u kojemu bi vladao mir i razumijevanje, uzajamno poštovanje i ljubav. Ali kada plemenita evanđeoska načela trebamo ostvariti u svakodnevnom životu, tada postajemo nesigurni. Ne znamo što bismo započeli s evanđeoskim načelima u gospodarstvu, u politici, na radnom mjestu, ponekad čak ni u svojoj obitelji. Ako bismo željeli živjeti prema evanđeoskim načelima, sigurno bismo brzo dospjeli na periferiju društva. Može li se danas pošteno živjeti, kada se svi guraju, kada se čini da je svijet prepun neprijateljstava?

            Evanđelje nam stavlja pred oči jednog od najčešće ponavljanih Isusovih moralnih načela koje, međutim, najčešće dovodi do nesporazuma: ljubi svog neprijatelja! Što je Isus htio od svojih učenika kada im je izrekao ovu zapovijed? Još nekako možemo razumjeti da se zlo ne treba vraćati zlim, ali ići dalje od toga ne čini nam se razumnim. Možemo razumjeti i to, ako netko svom neprijatelju dospjelom u nevolju pomogne, da takav čovjek ima dušu, ali to još ne znači da neprijatelja ljubimo. Da li je uopće moguće voljeti nekoga, za koga znademo da nas mrzi i želi našu propast?

            Pravi smisao Isusovih riječi daje nam izvorni tekst. Definicija ljubavi prema neprijatelju nalikuje na definiciju bratske ljubavi. Evanđelje za bratsku ljubav kaže da drugima trebamo činiti ono što bismo mi voljeli da drugi čine nama. Ovdje dakle nije riječ o osjećajima, već o djelima. Osjećajima se ne može zapovijedati, oni sami od sebe se javljaju u danoj prilici. Ali djela itekako ovise o našoj volji. O milosrdnom Samaritancu čitamo da je pomogao svom bližnjem kada je ovaj dospio u nevolju, što još ne znači da je i zavolio ovog čovjeka. Dakle, na sličan način trebamo shvatiti i „ljubav prema neprijatelju“: nije riječ o osjećajima, već o djelima. Riječ je o tome da je moguće dobrim djelima “razoružati” neprijatelja i od neprijatelja učiniti ga prijateljem.

            Ova logika bila je poznata već i u krugu Židovskih rabija, koju su je nazvali etikom „pretovarenog magarca“. Ako magarac tvog neprijatelja padne u jamu, pomozi mu izvući tegleću životinju. Ta će gesta rezultirati da više neće biti tvoj neprijatelj. Sličnu metodu je preporučio i Isus kada je rekao: da ako nas netko prisili da s njime prevalimo jednu milju, prevalimo s njime dvije. To je bila uputa glede prava rimskih vojnika, koji su mogli primorati svakog Židova da u duljini od jedne milje nosi njihovo naoružanje. Na taj način su rimski vojnici prisilili Šimuna Cirenca da nosi Isusov križ. Sada dakle, kaže Isus, ako dobrovoljno produljiš ovu prisilnu udaljenost sa još toliko, onda će se tvoj neprijatelj vjerojatno iznenaditi, upustit će se u razgovor s tobom, i na koncu neće ti više biti neprijatelj.

            Ako na taj način promislimo ljubav prema neprijatelju, tada će u našoj duši nastupiti zanimljiv obrat: shvatit ćemo da je ljubav prema neprijatelju vrlina velikih duša koje se usude preuzeti inicijativu. Takav je bio Isus: njegova ljubav je bila bezgranična, i takvima želi i svoje učenike: svojoj ljubavi neka ne postavljaju granice.

                                                                           Mihály Szentmártony

1.

Zajednica – hram Božji

                   Većina kršćana je tokom stoljeća razvila svoj posebni odnos prema crkvi koja se nalazi u njohovom selu, gradu ili kvartu i kojoj oni pripapadaju. I kad se izvještava o nekakvom oštećivanju crkava, kršćani reagiraju na različite načine, posebno nerazumijevanjem i to oni koji nikad ne dolaze u crkvu.¸

            Kršćani su plod religioznih kultura brojnih naroda, a naročito onih iz antičkog doba. Tu je vrijedio hram kao nedodirljiv, i zato je on simmbol same nedodirljivosti Boga. nad oštetiteljima hrama stoji smrt koju je odredio sam Bog kako to ljudi vjeruju. Zato vrijedi: „Tko uništi hram Božji, njega će uništiti sam Bog!“(3,17)

Strano zamišljanje

 

Pavlovo zamišljanje je strano kako nekoć kršćanima u korintskoj zajednici tako i nama danas! „Zar ne znate da ste hran Božji i da Duh Božji boravi u vama?“ (3,16) Stoji li ovo zamišljanje zajednice kao Hrama iz živog kamenja, zbilja kao strano ili ima neke druge temelje? Zar nam ne pada na pamet vrlo brzo pred oči čvor sebičnih starančaraenja ili su naše zjadnecice označene osobnim kultom, zavišću, mislima konkurencije zbog nesposobnost međusobno razgovarati i raditi, napetosti, koje su prouzročila skraćivanja temeljne Kristove poruke, kao nekoć u Korintu po onimakoji su sebe smatrali savršenima i nisu bili mišljenja da mogu nešto očekivati od Boga za budućnost; sukobi konzervativnih i naprednih kršćana,onih koji razmišljaju više karizmatski i onih koji su više orjentirani na razum? Zar ne možemo shvatiti one kršćane koji se okreću prema mnogo više zatvorenoj i uređenoj zajednici i Crkvi nekadašnjih vremena? Zar nije u u stvarnosti teneljna oznaka Crkve njezina bitna oznaka jedinstvo, pa ako se pažljivo čita pismo apostola Pavla zajednici u Korintu?

Zbunjujuća situacija

 

Nitko ne može zanijekati da su i kršćani istesani iz istog drva kao i ostali ljudi – ako se promatra da uvijek postoje sukobi gdje ima ljudi. Ovo leži na ograničenosti svih onih koji žive zajedno. Ponekad su sukobi potrebni, da bi se u svijet donijelo nešto pozitivno. To vrijedi i među Kršćanima. K tome zar nije bilo u Crkvi uvijek sukoba pa i onda kada je u Crkvi vladao najstroži red?

            Sigurno mi danas živimo u vremenu kada se gomilaju sukobi koji se nekada lome jednostavno preko koljena a o drugima se vrlo glasno govori i prenose se u javnost. Ovo naše vrijeme je sasvim sigurno nekakvo prelazno vrijeme prema drugačijim društvenim oblicima ophođenja jednog s drugim, nego što je do sada dugo bilo uobičajeno, a sigurno nije uvijek bilo odlično. I sama Crkva je time pogođena, ako ne zbog drugog onda zbog jednog „monarhističkog“ stila vođenja kojeg je razvila tokom stoljeća. Pa je pitanje koliko je u Crkvi spremnosti da se shvate dvije stranes jedne oni koji zastupaju mišljenje takvog načina „monarhističkog“ vođenja i drugog koji smatra da svi trebaju sudjelovati u odgovornosti. Da li to sve odgovara Pavlovoj zamsili jedinstvenosti koju traži u pismu Korinćanima?

            Odgovor kao putokaz

 

Sam Pavao daje odgovor na ovo pitanje. Savaki se u zajednici ne treba smatrati „mudrim“ nego neka svatko sebe rađe smatra „ludim“to znači da svatko sebi prizna svoje vlastite ograničenosti. I nitko se ne smije pozivati na drugoga pa makar kakvo ime nosio. Bilo prezira vrijedno ili poštovanja vrijedno! I konačno svatko se treba okrenuti prema činjenici da pripada Kristu i svoju orjentaciju treba tražiti u Kristu. Misli se na Krista na cijelo i cjelovito evanđelje, a ne samo na djelomično kao što su to učinili mnogi kršćani u Korintu koji su uzeli samo nešto od evanđelja. Taj cjeloviti Krist je središte svega. Samo u čvrstom pogledu i povezanosti na njega se sastoji njegova zajednica u kojoj svaki pojedinac doprinosi cjelovitosti zajednice. To znači o svakom od nas, bilo da u zajednici vrši određenu zadaću ili ne da svi skupa usmjerujemo svoj pogled prema Kristu.

            ¸Božja zajednica, koju vodi i okuplja Krist je ono pravo što Bog hoće, a svako strančarenje i vođenje svoje „politike“ je slično onom što Pavao misli kad govori o oštećivanju hrama. Jer „Hram Božji“ je svet. A „Hram Božji“ ste vi!