Pozdrav: Isus Krist, Božji ljubljeni Sin, neka bude sa svima vama
Uvod: Danas, u nedjelju nakon Bogojavljenja, slavimo blagdan Krštenja Gospodinova. Liturgijski gledano, time
završava Božićno vrijeme i počimaju nedjelje kroz godinu.
Nakon rođenja u Betlehemu, živio je 30 godina skrovito u Nazaretu. A onda je, s brojnim drugim ljudima, išao k Ivanu na Jordan i tu se krstio. Bog je nad njega poslao svoga Duha i prozvao ga svojim ljubljenim Sinom. Time počima Isusovo javno djelovanje u Izraelu.
I mi smo, možda, pred dugo vremena kršteni, tako smo postali kršćani, postali smo Božji ljubljeni sinovi i kćeri, braća i sestre Isusa Krista. Na početku ove svete mise želimo se prisjetiti našega krsnog dostojanstva i pokajati se što smo često na to zaboravljali.
Molitva vjernika:
Pomolimo se Gospodinu našemu, Isusu Kristu koga je Ivan u Jordanu krstio:
- Vodi krštene različitih kršćanskih Crkava i zajednica k punom jedinstvu u vjeri, molimo te
- Daruj svima koji se pripremaju za krštenje živu vjeru, molimo te
- Obdari pastire Crkve mudrošću i dobrotom da mogu voditi tvoj narod pravim putem, molimo te
- Pogledaj na sve žrtve nasilja i ratova i pošalji im pomoćnike i pomoćnice u njihovoj bijedi, molimo te
- I za sve krštene, ovdje prisutne i u našoj župi, daj da shvatimo pravi smisao krštenja, molimo te
- Naše pokojne obraduj vječnom slavom, molimo te…
Oče nebeski, ti si Isusa iz Nazareta nazvao svojim ljubljenim sinom, usliši naše molitve po njemu, našem bratu i Gospodinu, koji s tobom živi u vijeke vjekova.
Propovijed:
Kristov put – put Crkve!
Put Crkve ne može biti ništa drukčiji od Gospodinova puta. Kamo ide Crkva? Odgovor na to pitanje je, u biti, vrlo lagan, jer postoji samo jedan odgovor: Crkva ide onamo kamo ide Isus. Crkva i ne može ništa drugo, nego slijediti Isusove tragove, jer je Crkva ovisna o Isusu kao, oprostite na usporedbi, vjedro o bunaru. Bez bunara vjedro ne koristi ništa. Može, u najboljem slučaju, biti odloženo negdje u kutu i u njemu se sakupljati smeće. Bez živog zdenca Isusa Krista, Crkva može, u najboljem slučaju, služiti za sakupljanje povijesnog otpada. No, to nije ni smisao, ni uloga Crkve.
Smisao i uloga Crkve je biti povezana sa izvorom žive vode, Isusom Kristom i ljudima nuditi iz toga bunara (izvora), a ne iz kakvog drugog, živu vodu – vodu koja čisti, oživljava i jača.
Dakle, ostaje samo jedno: biti povezan sa Kristom.
I ponovimo pitanje: gdje ide Crkva? Kamo vodi put ako Crkva ide Isusovim putem? I tu je odgovor jednostavan, nalazimo ga u blagdanu kojega Crkva pa i mi danas slavimo: Krštenje Gospodnje. U ovom događaju nam se objavljuje kakav je put kojim je Isus išao. A time i naš put kojim mi, kao Crkva, trebamo ići.
Jedno znamo i uvjereni smo: put kojim Isus ide vodi Duh Sveti. Luka to, u svom evanđelju, naročito naglašava. Tako i mi, kao Crkva, trebamo pustiti da nas vodi Duh Sveti. Drugog puta nema.
Svaki drugi put vodi na stranputicu.
Isusov put vodi kroz tri postaje
- u pustinju
- u pogansku Galileju
- u Jeruzalem
Time su naznačene tri odlučujuće postaje Crkve.
Isus najprije odlazi u pustinju. Tu ga Ivan krštava krštenjem pokore, sluša propovijedi o pokori. Tu Duh Sveti potvrđuje njegovo sinovstvo i njegovo poslanje. Onda počima 40 dnevni post. Tako se priprema za svoje javno djelovanje. Već 30 godina živi u tajnosti i nije otkrivao svoje poslanje, ni svoje sinovstvo.
Prije nego Crkva pođe k ljudima naviještati vjeru, dijeliti sakramente, s vjernicima slaviti euharistiju ili bilo što drugo činiti u „ime Gospodnje“, mora duhovno poći u „pustinju“ i činiti pokoru. Odgovorni u Crkvi, pa bili to svećenici, vjeroučitelji, bilo tko tko u Crkvi vrši neku javnu službu, da bi mogli plodno, djelotvorno i osvjedočeno raditi, trebaju sami u tišini potražiti živo zajedništvo sa živim Bogom. Sve riječi, svi znakovi će biti bez snage, suhi, bezlični ako ih uvijek iznova ne podržava živi primjer onih koji su na to pozvani.
I Crkva mora, s vremena na vrijeme, osjetiti da i ona ide kroz pustinju, da je na putu kroz klance, da ide bez zemaljske sigurnosti, s ničim drugim u torbi, osim Isusovog obećanja: „ ...evo ja sam s vama, u sve dane, do svršetka svijeta…“ (Mt 28, 20)
Pustinja je mjesto gdje Duh vodi Isusa (Lk. 4,1) i Crkvu
Potom Isus počinje svoje djelovanje u Galileji. Tu je odrastao, tu je njegova domovina. A što je bila i kakva je bila ta Galileja? Zemlja u kojoj nisu bili samo pobožni, nego i nepobožni, grješni, čak i pogani. Ljudi različitog mišljenja i ponašanja. Nije bilo nekog posebnog okruženja. Tako, za Isusa, Galileja nije bila nikakvo ugodno poslanje, nikakav šećer ili bonbon. I ništa čudno da su ga ljudi, nakon prvotnog oduševljenja, počeli odbijati i odbacivati (Lk 4, 16-30) On im smeta – žele ga odbaciti.
I Crkva mora danas tražiti put kroz bezbožnu Galileju, mora ići u tu pogansku Galileju (Mt 4,15). Ići u pogansku Galileju je zadaća Crkve. Bezbožna Galileja su danas veliki zapadni gradovi kao Frankfurt na Meini gdje je 1995.g. bilo kršteno samo 7% rođene djece.
Bezbožnu Galileju nalazimo danas u našim školama i sudnicama, gdje se odbacuje križ - znak vjere i naše kulture.
Bezbožna Galileja se nalazi u našim župama, gdje se više ne moli i gdje televizija zauzima mjesto bogoslužja, molitve i razgovora.
Isus se nije stidio i plašio ići u tu pogansku Galileju. Ići u pogansku Galileju je i danas zadaća Crkve.
Poput Isusa i Crkva danas nalazi bolesne ( Lk, 4,40) možda više bolesne na duši, nego na tijelu, sakate zbog težine životnoga križa (usp Lk 5, 17 – 26). Kao Isus kod nadstojnika u Kafarnaumu, tako i Crkva nalazi vjeru i povjerenje ondje gdje ne bi nitko očekivao. I kao što je nekad Isus ljude pozivao koji su ga nasljedovali – trebalo bi i danas biti ljudi u Crkvi koji će ostaviti mreže i nasljedovati Isusa slijedeći njegov poziv.
I konačno, Isus ide u Jeruzalem. Da, tu on želi dovršiti svoje djelo i učiniti kuću Očevu kućom molitve (usp Lk 23,43). On zna da njegova smrt nije završetak, nego prolaz k uskrsnuću (usp Lk 23,43). Zato je Jeruzalem mjesto gdje on, s učenicima, slavi posljednju večeru, oporuku ljubavi, gdje će kraljevstvo Božje naći svoje ispunjenje. (Lk 22, 16-18)
Crkva neće ostati vjerna poslanju ako ne ostaje uz Isusa da bi s njim umrla i uskrsla.
„Tko ovo dijete želi radosno primiti i poljubiti
najprije s njim mora trpjeti i muku podnijeti
i s njim umrijeti i duhovno uskrsnuti
i postići vječni život, kako se to i na njemu ostvarilo.!“
Isus se krštava
I gle, tu dolazi Isus
da ga Ivan krsti.
Onaj koji dolazi odozgo,pokušava sići u najdublji ponor.
Onaj koji je ljubav, želi uzeti mjesto ljubljenoga.
Onaj koji je oproštenje,stavlja se na mjesto grješnika.
Onaj koji se predao i svoj život dao,
uzima mjesto onoga, koji je nesposoban sebe predati.
Onaj koji je svjetlo, postavlja se na mjesto slijepca.
Onaj koji je riječ, uzima bez riječi mjesto nijemoga
kao što smo mi, da bi glas s neba mogao zazvučati,
I nad njim se izlije Duh,
nad njim se proteže oproštenje grijeha
jer ovo oproštenje grijeha je jedno
s izlijevanjem Duha-
I nama se milost dijeli da doživimo
oslobođenje i radost
i u otajstvu Kristovu primiti
isto krštenje i oproštenje. Jean Marie Lustiger: Imajte opovjerennja.
Jordane pjevaj
Jordane, pjevaj!
Prelij svoje vode preko pustinje.
Pio si od sjaja jer
Isus, koji je Krist, stoji u tvojim vodama.
Diži se čovječanstvo,
Trči mu u susret, rođenje ti je blizu
gledaj, ljubljeni je tu, svadba je blizu:
pij njegovog vina, novog još mladog dobrog vina!
Veličanstveni svemire,
pred njim na koljena padni, podaj mu se kao dar,
Krist će te čudesno preobraziti
vječni život će ti kroz smrt cvjetati. Silvija Walter: Godina himni
ObjavaBoga
Kad si ti, naš Spasitelju, za krštenje u Jordan sišao,
tad si posvetio sve vode
i kad si primao položene ruke tvoga sluge
posvetio si sve bolesti svijeta:
velika je tajna tvoga objavljenja.
Objavilo nam se pravo svjetlo i sve obasjava
on, koji je čišći od svih čistih, Krist za nas je kršten
posvećuje sve vode i čini ih za naše krštenje.
Zemaljsko je ono što vidimo, a ipak je više od neba
što razumijemo: iz kupke dolazi spas
iz voda dolazi Duh.
po uranjanju uzlazimo k Bogu gore
Čudesna su djela tvoja, Bože, nek ti je slava u vijeke.
Iz Jutarnje službe Božje istočne liturgije na dan Bogojavljenja
Veliko DA u malom DA
Za svakog čovjeka u njegovu krštenju događa se njegov Uskrs. U krštenju izgovara Bog svoj milostiovi i vjerni DA ljudima. Ovdje se pretvara onaj veliki Božji DA što ga je Bog u uskrsnuću rekao čovječanstvu u malo Božje DA svakom pojedincu.
A to je vrlo važno. Krštenje se događa svakom pojedinom čovjeku, kojemu prijeti gubljenje u anonimnosti današnjeg masovnog društva. Upravo svakom pojedinom čovjeku govori Bog svoj neslomljivi DA. Jer se ne krštava neko ljudsko biće, nego čovjek kao konkreta osoba sa svojim jedinstvenim i nezamjenjivim licem. Zato je krštenje sigurni znak nade svakog života. I tako postaje jasno, da je svaki čovjek, ama baš svaki – postavljen neraskidljivo i trajno – na stranu Božju – i svaki potez moramo mi ljudi povući. Kurt Koch: Linije po Božjoj prisutnosti
Krštenje
Krštenje i euharistija su dva mudraca, koji uvlače čovjeka u životni prostor Isusa Krista. Josef, kardinal Ratzinger
U crkvi, u koju se krštenik prima, živi snaga Isusa Krista, u krštenju po Crkvi krštenik dobiva udio na tom duhu. Josef Sudbrack
Po krštenju sudjelujemo na Isusovom krštenju u vodi, krvi i Duhu Svetom. Sam Krist je onaj koji nas krsti u Duhu Svetomu i poziva nas u savez, koji je potvrđen u njegovoj krvi.
Bernhard Häring, Zadobij srerdinu
Novi život po krštenju
Nama se po krštenju, u snazi Duha Svetoga, podjeljuje novi početak, a taj novi početak nam je dan u predanju Isusa Krista, koji nas prima i odatle smo obavezni taj novi život u njemu živjeti-
Smrt Isusa Krista, koja je za nas postala djelotvorna po krštenju, je odraz novog života, kojega bismo trebali urediti tijekom našeg života u predanju darovanog života u Bogu i bližnjemu u vjeri, ufanju i ljubavi, poniznosti i strpljivosti, u pravednosti i istini, u čistoći i miru.
Što nam se događa u krštenju, novi život u Isusu Kristu, treba ostvariti u u životu za Boga i za druge ljude. Tako je krštenje u kršteniku stalni poziv, prije svakog drugog, poziv milosti. Ono je, mislili mi na to ili ne, tajna i doživotna milost nama ili/ i pitanje. Heinrich Schlier:Radost njegove blizine
Svim vodama
Ne želimo
da naše dijete bude oprano
svim vodama
želimo da ono bude
oprano
vodom pravednosti
vodom milosrđa
vodom ljubavi i mira
želimo da naše dijete
bude oprano
poliveno
kršteno
vodom kršćanskog duha
a i mi želimo sami biti čista živa voda
za naše dijete
svakog dana
želimo da i njegovi kumovi
budu za njega jasna čista bistra živa voda
ufamo se i vjerujemo
da će i zajednica u kojoj živimo
i crkva kojoj pripadamo
biti dragocjena
ćista živa voda pravednosti
ljubavi i mira
ufamo se i želimo
da naše dijete nađe
klimu evanđelja
ne želimo
da naše dijete
bude oprano svim vodama
zato
u ovoj svijesti
u ovoj nadi
u ovoj vjeri
nosimo naše dijete u crkvu
da mu kažemo
njemu i crkvi
i zajednici
što očekujemo za naše dijete
očekujemo puno,
ufamo se puno.... Wilhelm Willms
Zvanje
Visoki etički zahtjevi, koje pretpostavlja zvanje, osnivaju i ujedno zahtijevaju, da se i osvernemo na religiozni i teološki smisao. Tek u ulaženju u religioznu i teološku dimenziju uočavamo najdublje značenje zvanja, pa nam time postaje jasno zašto Crkva ima velik interes za ovu temu. Zvanje je potpuno usmjereno na službu ljudima. Time je to jedan poseban i najuzvišeniji oblik ljubavi prema bližnjemu, a to znači temeljne Božje zapovjedi.
Povijesni izvor riječi izgleda da znači da je vršenje nekog zanimanja ujedno javno življenje tog poziva. Zvanje je odgovor osobe na riječ ili poziv Božji, a time i vlastiti i konačni smisao vlastitog postojanja na zemlji.
Zvanje postaje mjesto u kojemu će doći do izražaja prava osobna i društvena komunikacija, ali i mjesto gdje se susreće prava religiozna komunikacija. I moglo bi se poći odatle da oba oblika komunikacije – društveno i religiozno- ne stoje samo izvanjski jedno uz drugo, nego se međusobno prožimaju, da jedno postaje uvjetom drugoga.
Poziv
Poziv je riječ koja je upućena meni. To je događaj odnosa, to znači da neka veza nastaje i raste. Ona će postajati sve manja i slabija ako razgovor i odnos postaje manji i slabiji.
Poziv je prihvaćanje nekog razgovora, u kojemu ja nemam ni prvu, ni zadnju riječ: ja samo trebam odgovoriti. Važno je da se razgovor prihvaća. Što treba učiniti da se dogodi razgovor ili da naša molitva ili pitanje o pozivu ne bude samo jedan monolog?
Nema nikakvog drugog puta, nego riječ Božju prihvatiti kao Riječ, pustiti ga da govori, dati mu prednost, a onda odgovoriti. Vrijedi Pismo ozbiljno uzeti kao riječ, koja je meni izgovorena, pustiti je kao početak poziva, slušati je i ostati u razgovoru.
Bez dnevne meditacije riječi Božje, koja može biti i kratka, ali stvarno se mora redovito održavati- teško je održavati i voditi dijalog o vlastitom pozivu. Bez ove dnevne meditacije, nije moguće održavati vrata za riječ Božju otvorenima.
Carlo Maria Martini, Moj duhovni dnevnik
Iskliznuće
Što je sa našim moglo bi biti možda
svijetom? da smo ono vlastito je sada
što je s našim izgubili drukčije rečeno
vremenom? zaboravili
potisnuli možda trebamo
sve više naše korijenje iznova razbiti
uvijek brže pakleni krug
brže odrezali borbe za vlast
bolje
temelje napustili za uspjehom
više izvore zatrpali i novim
jasnije radom
užurbanije može li biti i to da nađemo ono
napetije da mi upravo za to što zbilja
toliko radimo tražimo
još jedna ideja da bi nam srce
još jedan termin može biti bilo mirno
još jedna aktivnost da ne izdržavamo da bi nam bile
još jedan plan ova pitanja čežnje ispunjene
još jedna i zato stalno
priredba dajemo odgovore možda
još jedna čast je sada vrijeme
moglo bi biti da se nutarnje
postajemo kruti da više ne izdržimo zadržimo
osiguravamo se prazninu otklizimo
mučimo se do smrti zato se punimo iznova orijentiramo
zasićujemo se slikama i riječima? put iznova
slikama i dojmovima osmislimo
bukom i žurbom možda bi moglo biti
da više ne izdržavamo Možda je
i radimo tišinu predviđeno
i radimo zato smo postali tempo
i činimo tako glasni? isključiti
i prisiljavamo se možda bi moglo biti oprostiti se
i prisiljavamo se još da više ne podnosimo od vjere u
više sami sebe vlast
a ipak se ne mijenja zato smo tako orijentirani uspjeha i
ništa na vani? uvjeren biti
sve ovisi o meni
dakle još više činiti možda bi moglo biti od vjere u
još više raditi da smo zbog galame bogove
još bolje stalno na putu moć
još brže i da smo cilj posjed
još više? iz vida izgubili uspjeh
možda je rečeno
možda bi moglo biti.... napustiti
još više onoga u prvom planu
od istog važnog
izgleda da to osloboditi se
nije put očekivanja
koji ispunja naše slika
čežnje ideja
da gledamo novo
nego naprotiv slušamo
predajemo se
glupavo zamišljanje
koje me potpuno skrenulo
u struju
životnosti
u ljubav Božju
da smo novi
da budemo novi
Anselm Gruen /Andrea Schwartz: Sve ostaviti, jer me on ne pušta
Otkriti svoju zadaću
Budha je rekao:
Tvoja zadaća je,
otkriti svoju zadaću
onda joj se posvetitii iz cijelog svoga
srca.
Redovnik Thomas Merton je tome dodao:
Ako imaš ljubavi
onda ćeš sve pravilno činiti.
Anton Lichtenauer: Happy days for you. Samo mali recepti sreće.
Razvitak
Iz ništa
zrijati u
još ništa.
Od dovoljno
brinuti se za
još više.
Od dovde
doći do
mnogo dalje.
Od nikad više
rasti do
još jednom.
Neizračunljiva vjera,
u odlučujućem času
s tobom će brda premještati.
Kroz naša poluotvorena vrata
dolazi nam više povjerenja
nego to očekujemo. Heike Kriegbaum: Pustinja želi cvjetati. Molitve čežnje.
Čežnja za srećom
Nemilosrdno odbacujemo sve što prijeti našoj sreći ili je želi uništiti. Okrećemo se onome što nas raduje, što nam čini dobro, što nas oraspoložuje. A ipak nas iskustvo uči da nije baš tako lako naći ono za čime čeznemo. Sigurno, radost možemo naći, ali potpuna nikad nije i, često, ne traje puno. Bilo da smo svjesni ili ne, sva naša djelovanja i težnje stoje u vezi s našom cijelom težnjom za traženjem istine, konačne sreće: Boga.
Naše traženje je samo odgovor na inicijativu nekoga drugoga. Mi ne bismo Boga tražili da on, već prije, nije nas tražio. On želi da ga nađemo, on stoji nama sa strane. U dubini našeg bića postoji čežnja da ga u životu sve svjesnije i ozbiljnije tražimo.
Osvjedočen sam u jedno: traženje će uspjeti. Naše želje uviru u jedan cilj, koji je za svakoga od nas dostižan, susret s Bogom, sjedinjenje s njime.
Basil Hume: Blaženi koji traže. Tekstovi za ljude na putu
Slušati
Ono što je mala Momo mogla kao nitko drugi, bilo je slušati. A to nije ništa posebno, možda će netko tiho reći, slušati može svatko.
No, to je zabluda. Zbilja uistinu slušati može samo mali broj ljudi. A kako je Momo slušala, bilo je potpuno pa čak i jedinstveno.
Momo je mogla tako slušati da su i tupavim ljudima dolazile vrlo mudre misli. Ne nešto, jer ih je nešto pitala ili im rekla, što bi druge navelo na takve misli, ne ona je jednostavno sjedila i slušala ih je sa svom pažnjom i sudjelovanjem. Pri tome je gledala druge svojim velikim smeđim očima, i dotične bi to ispunjalo kao da im dolaze velike misli za koje nisu ni mislili da leže u njima.
Iz: Hubertus Halbfas: Skok u zdenac
Postavljati ispravna pitanja
Boga tražiti znači, postavljati ispravna pitanja. Od postanka ljude muče tri temeljna pitanja:»Tko sam ja? Odakle dolazim? Kamo idem?» To su temeljna pitranja svake filozofije, iz tih pitanja u ranom kršćanstvu je nastala gnoza (Agnostici?)Ako pođemo u temelj ovih triju pitanja, tada ćemo naići na Boga. Ako se, dakle, stalno propitujem tko sam ja, onda će mi iz ruku nestati svi prolazni odgovori. Ja nisam samo onaj koji nosi ovo ime, muškarac ili žena, koji ima ovo ili ono zanimanje, koji je proživio ovu ili onu životrnu povijest, koji ima ove ili one želje i čežnje. Ako se ispitujem o točki, gdje ja stvarno smijem reći«ja», dolazim konačno na temelj koji mene samoga prelazi. Tu susrećem Boga, koji mi omogućuje moj najdublji identitet. Kad se distanciram od svojih emocija, kad sam stvarno «ja», onda sam pred Bogom i u Bogu, onda shvaćam što se razumije pod riječju «Bog».
Ili ako se pitam odakle dolazim, idem u temelj gdje ću konačno doći do Boga, od kojega sam proizišao, kako sam to uvijek sebi želio predstaviti. I pitanje mog života «kamo?», putovi će me odvesti k Bogu. Izgleda da nije sasvim dovoljno da sagledam ciljeve mog života u samoostvarenju sebe, nego i u uspješnom i zadovoljnom životu.Samo onda kad slijedim svoje najdublje težnje, moj će život imati smisla. A ova čežnja me okreće prema Bogu. Tek kad moj put uvire u Boga, srce će mi biti zadovoljno.
Boga tražiti znači dopustiti da me Bog stavi u pitanje. Ne smijemo Boga tražiti kao što se traži neka stvar koju možemo zamisliti, ne pitati o njemu kao o predmetu, o kojemu sve znamo. Trebamo u Bogu pitati kao ljudi, koje Bog stalno propituje, da li smo ljudi, tko smo konačno mi i da li ono što činimo stvarno odgovara. Tražiti Boga, znači tražiti čovjeka u njegovom autentičnom bitku. A to znači da nismo nikada zadovoljni s onim što smo postigli. Na putu k Bogu smo mi uvijek u pokretu. Ne možemo nikad ostati stajati i odmoriti se. Bog nas uvijek poostavlja u pitanje, kao što je to pitao Adama: «Adame gdje si?» (Post 3,9) Gdje si? Jesi li stvarno tu gdje sada stojiš? Ili si,svojim željama i mislima, sasvim na drugom mjestu? Dozvoljavaš li da te se nađe ili si zbilja u bijegu? Sakrivaš li se kao Adam, jer me želiš izbjeći? Težiti zaBogom može samo onaj, koji sebe gleda u svojoj istini pred Bogom i kao onaj koji se može uvijek suočiti sa sobom.
Iz Anselm Grün: Ako Boga želiš sresti, otvori svoja osjetila
Propovijed
Upoznati i prihvatiti vlastiti poziv
Razumjeti «znakove vremena»
Prije kratkog vremena me upitao jedan mladić: „Kako mogu upoznati za što me je Bog pozvao?“ Kod poziva mnogi misle na nekakav neobičan znak na nebu, kojega većina ljudi uzalud u životu traži. Događaji, kao što se pripovijeda o apostolu Pavlu ili nekom drugom proroku, ostaju samo iznimke. Pokušao sam mladiću razjasniti da nam Bog, u većini slučajeva, govori kroz događaje svakodnevnice. A u većini slučajeva vrijedi opomena Isusova: „U svim mogućim malim događajima možemo gledati znakove Božje koje nam on daje kao «znakove vremena“, ali ih mi ne razumijemo. Ako s istoka dolaze oblaci, svatko zna što to znači. Ali govor Božji ne bismo razumjeli.“
Osobno vjerujem da nam Bog, na najednostavniji i osobni način, pokazuje što želi od nas: sposobnosti, sklonosti, ali i odbijanja mogu biti prigoda da uđemo u razgovor s Bogom i pođemo za pitanjem: što mi Bog time želi reći. Isplati se razmišljati o tome što bi mogao biti razlog ako nekoga neko zvanje nutarnje ne ispunja. Odgovori nisu, u većini slučajeva, jedinstveni: možda vlastita neprikladnost, ili možda Bog hoće nekoga odvesti na drugu zadaću. Kod mnogih svetaca, spomenut ću ovdje Alfonsa Liguori i Klemens Maria Hofbauer, možemo opaziti kako su dugo, dugo tražili Boga.
Pronaći životnu zadaću
Životna se zadaća može otkriti kroz prihvaćanje brojnih zahtjeva. Na početku brojnih redovničkih zajednica stoji, mnogo puta, grupa ljudi, koji su dopustili da im govori bijeda ljudi i tražili se putove kako izići drugima u susret.
U knjizi o klericima, naglašava Eugen Drewermann, da upravo velike duševne rane, kao npr. doživljaj vlastite ranjivosti, može postati zahtjev, izazov da se otkrije životrna zadaća. Gdje se to događa u vjeri, možemo govoriti o pozivu i vodstvu Božjem.
Ovo će postati zvanje u religioznom smislu ako se ti doživljaji promatraju u vjeri i da ove zahtjeve čovjek prihvaća i shvaća kao Božje vodstvo.
Prihvatiti poziv
U evanđelju danas slušamo o krštenju Isusovu. Ivan se, u početku, susteže Isusa krstiti kao sve druge. Teološki gledano, nema nikakvog smisla da se Isus podlaže vodi krštenja za oproštenje grijeha.. Ali gledano u punini krštenja, onda se ovo krštenje proširuje: duh Božji vidljivo dolazi na Isusa i stavlja ga u svoj posjed. Glas s neba govori: „Ovo je moj ljubljeni sin, u kome mi sva milina.“ Za Isusa krštenje postaje prihvaćanje njegovog poziva.
Čudim se, ponekad, kako su se mnogi ljudi koji su mnogo više u životu tražili, zaustavljali na Ivanu Krstitelju. Neki su se kasnije pridružili Isusu kao učenici. U duhovskom događaju će i na njih doći Duh Sveti i oni će tada prihvatiti svoj poziv.
Austrijska Biskupska konferencija je 2002. proglasila godinom zvanja i poziva katolike da razmisle o svom pozivu.. Mislim da će i nama činiti dobro ako se ne zaustavimo samo na pitanju kako dobiti više svećenika koji bi preuzeli uobičajene svećeničke dužnosti.
Krštenje je početak poziva da budemo djeca Božja i prihvaćanje ovog poziva sa strane ljudi. Svakom kršteniku Bog obećava da će biti njegov/a ljubljeni /a sin/kći. U času krštenja velikoj većini ljudi u našim okolnostima još nije jasno kakve ih životne zadaće čekaju. I upravo zato nam traženje smisla i životnog zahtjeva treba poosebno biti na srcu. Blagdan krštenja Isusa, svako slavljenje krštenja ili obnova krsnog saveza bi nas trebali na to poticati
2.
Potpuno ispuniti pravdu, koju Bog od nas zahtijeva
Zašto se je Isus morao krstiti
Često slušano pitanje: Zašto se je Isus morao krstiti, podvrći se obredu obraćenja? Je li to bilo potrebno? Da li je to učinio iz solidarnosti s grješnicima? Možda ste i ivi postavljali ova pitanja. Današnje evanđelje nam daje odgovor nad kojim se treba zamisliti.
I Ivan Krstitelj kojega je Isus proglasio najvećim, nije ga htio pripustiti i krstiti ga krštenjem obraćenja dok nije razumio Isusov zahtjev.
Pravednost u smislu propovijedi na gori
«Pusti, jer samo tako možemo ispuniti pravednost, koju Bog od nas traži.» Ovaj odgovor daje izvještaju o događaju Isusova krštenja jednu dublju teološku dimenziju, jer je već ovdje uključena zaključna tema propovijedi na gori. Tako će Isus i Ivan Krstitelj postati uzori za ovu veću pravednost za sve krštenike.
A što se krije ispod ovog pojma pravednost koja je trebala nadoći nad književnicima i farizejima?
Naš poziv
Ovdje se radi, kako to ja shvaćam, o cjelini, o potpunoj volji Božjoj. To znači odgovarajući odgovor na ponudu ljubavi Oca, koji nam daruje svoga Sina, a kojega je zbog nas dao u smrt. Drugim riječima, radi se o biti našega poslanja kao kršćana i uključuje našu spremnost, tražiti i izvršiti, pod svim okolnostima, ljubav prema neprijateljima, spremnost darovati život za druge.
«Ovo je moj ljubljeni sin»
Uranjanje u Jordan je bilo za Isusa, na neki način, uranjanje u njegovu smrt, znak za ono što će kasnije doći. I on se morao za to boriti prije smrti: »Ne moja, nego tvoja volja neka bude.»
Isus je prihvatio, po krštenju u Jordanu, volju Božju- A Otac je potvrdio svoga sina Isusa kao Krista, Mesiju.
Razmišljanje o našem krštenju (i krsnoj praksi)
Krštenjem počima naše biti kršćanin. Mi smo za to pozvani urasti u ono što je Isus htio, onu veću pravednost.... A kako je sa sviješću našeg krštenja?
Novozavjetni spisi Pisma (poslanice) označuju kršćane kao «prosvjetljene». (Hebr 10,32) Krštenje vodom i Duhom Svetim je novo rođenje.
Tko nije rođen iz vode i Duha ne može ući u kraljevstvo Božje (usp. Iv.3,5)
Osjećamo se kao prosvjetljeni? Kako bi to moglo utjecati na našu svakodnevnicu?
Zar ne bismo trebali tražiti ispunjenje ove veće pravednosti svom dušom i srcem? Zar ne bi svijet drugačije izgledao kad bi više nas živjelo poziv krštenika? Zbilja bi djelovalo i bilo bi uočljivo.
Naša djeca se krste dok su još bebe, znači da su rijetki svijesni one nutarnje promjene koje su na vani vidljive. Jesmo li kao krsni kumovi svjesni ove zadaće?
«Nebo se otvara nad svima, glasi jedna pjesma. Kamo sreće kad bismo svi doprinijeli tome da se nebo otvori nad svima krštenima. Amen
3
Bog te ljubi
«Pošto Isus bijaše kršten i izašao iz vode, otvori se nebo, a on vidje Duha Božjega gdje poput golubice silazi nad njega. I začu se glas s neba: „Ovo je moj ljubljeni sin, u kome mi sva milina.» (Mt 3,16-17)
Opazio sam jednom natpis na zidu «Je t' aime»- ich liebe dich» - volim te“. U toj izjavi ljubavi su iznesene dvije riječi koje pokazuju tko koga tu ljubi. I zato sam se malo zamislio nad onim što je u meni raštrkano ležalo.
Pomislio sam na onu staricu koja mi reče: «Mene ne treba nitko, nikome ne značim ništa, nitko se za mene ne interesira. Zasigurno sam suvišna na ovome svijetu, što mene zanima ne zanima druge, ama baš ništa.» I tada se prisjetih riječi C.G. Junga koji je pisao: Osamljenost se ne sastoji u tome da čovjek nema ljude oko sebe, nego da čovjek nema nikoga s kime bi razdijelio ono što mu se čini vrlo važnim.» Drugim riječima: Možeš stajati u nekom redu sa stotinama ljudi, ali opet biti usamljen.
« Je t' aime- ich liebe dich- volim te.» Kad sam vidio te riječi sjetio sam se onog mladog čovjeka koji je pisao svojoj prijateljici: «Ne znam koliku ti hvalu dugujem. Kada sam te upoznao, počeo sam sebe bolje upoznavati. Do tada sam bio usamljen. Živio sam, do tada, kao u snu. Otkad si ti ušla u moj život, dobio sam nutarnje svjetlo.“
„Je t' aime-ich liebe dich- volim te.“ Svaki čovjek se rađa sa pračežnjom za ljubavlju, kojoj nikada ne može uzmaknuti. Zato u svim riječima koje su nam upućene, u biti, uvijek tražimo samo onu jednu. Ako smo je našli, tada naš život bukti. U nama će se probuditi nove nade, nove čežnje.
No, znamo iz iskustva da u našoj duši postoje dubine, koje ne možemo ispuniti, niti premostiti ni bezgranično nesebična ljubav. Grčki filozof Heraklit je formulirao: «Duša ima granice koje ne smiješ pokušati prekoračiti, jer ona ima duboke ponore.“ Tako smo time rekli: i najljubljeniji čovjek je u svojoj dubini duše sam i osamljen. S ovom tvrdnjom da je čovjek u biti sam slaže se i ono što je pjesnik Hermann Hesse u svojoj pjesmi rekao:
«I preko zemlje vode putovi mnogi
svi oni imaju jedan te isti cilj.
Možeš jahati i voziti se
u dvoje u troje
ali zadnji korak
moraš učiniti sam
I zato ne vrijedi
ni znati ni htjeti
jer sve što činim
moram činiti sam.
Što nam žele reći ovi tekstovi? Možda bi se moglo i ovako reći: Koliko god naša ljubav bila duboka, ona ipak ne može doseći one najzadnje granice koje ima ljudska duša. Kad ovo znamo o ovom konačnom biti sam, onda nas ovo znanje može očuvati od razočaranja i krivih očekivanja.
Ovdje sada gledamo one neizmjerne dubine duše u koje je Bog, jednoč, izgovorio na nepovratan način svoju riječ: «Je t' aime- ich liebe dich – ja te volim». To isto možemo reći biblijskim jezikom: »Ti si moje dijete koje mi se sviđa» (usp.Mt.3,17) Ovo očitovanje ljubavi bi za nas trebala biti prva, glavna rečenica. Bez ove rečenice sva naša vjera bilo bi samo uzaludno samoodricanje. Ona zhvaća naše najveće dubine da ih rasvijetli i ozdravi.
Netko bi mogao reći: Ipak ta riječ kod evanđeliste Mateja glasi drugačije: „Ovo je moj ljubljeni sin koji mi je omilio» (Mt3,17)Tako se može reći da se ova rečenica odnosi samo na Isusa. Tako je u stvari.
Ali tko bi želio malo dublje produbiti ovu scenu o Isusovu krštenju i malo bolje ovo čitati kod Marka i Luke, taj će se začuditi da obje izjave o ljubljenom sinu vrijede za Isusa (Mk 1,11; Lk 3,22). Nasuprot Marku i Luki, Matej se okreće narodnim masama (to će reći kršćanskim zajednicama) i želi pokazati tko je u Isusu među njima prisutan – on je od Boga ljubljeni i poslani Sin.
I sada se postavlja pitanje: tko nam daje da mi ovu rečenicu primjenjujemo na nas? To je tajna našega krštenja, jer se iznad svakog krštenika otvorilo nebo i kod svakog krštenja Bog govori svakom čovjeku: «Ti si moj ljubljeni sin, u tebi sam se nasladio, pa i ako si star i sijede kose imaš, pa i ako se baš ne brineš za mene i mnoge pogreške činiš i još ćeš činiti, pa i ako misliš da nisi vrijedan biti ljubljen pa i samog sebe ne ljubiš» (Hans Höntges). To je temelj naše vjere, jer je vodom krštenja ušla u nas ljubav Božja. Još više, mi smo uronjeni u samu ljubav Božju, poput Isusa i novokrštenik.
Ta Božja ljubav podiže naš – biti sam. Ona nas ispunja mirom i osposobljava nas za puninu ljubavi koja ne dolazi od nas, nego od Boga i na njega upućuje.
Želio bih, na kraju, sve ono što sam do sada govorio potrditi ispovjeđu (priznanjem) jednog mlađeg čovjeka: U mojim mladim danima nisam vjerovao u ništa, jer nigdje nisam nalazio smisla, nisam više želio živjeti. Tada sretoh svećenika, nešto me na njemu privlačilo. Njegova ljudska ljubav je bila takvih dimenzija da je mogao sve njemu povjerene ljude u radosti i patnji nositi. Takvog nečeg nisam, do tada, u životu susreo. Doma su me ljubili, ali to mi se činilo normalnim. Ali takvu ljubav nisam bio otkrio. A jer tada nisam znao otkuda ta ljubav dolazi, držao sam toga čovjeka vrlo jedinstvenim, ali dostojnim ljubavi. I tek kada sam, nekoliko godiona kasnije, otkrio evanđelje, spoznao sam da ta ljubav ne proizlazi iz njega samoga.