Potpuna radost

 

 

 

 

 

 

u zahvalnost.

 

 

 

Idem gradom

 

i osjećam tvoju blizinu.

 

Posred užurbanog mnoštva

 

mogu plesati,

 

jer ti si ovdje.

 

Jedva se prepoznajem,

 

tako me mijenja

 

radost u tebi.

 

Oslobodio si me

 

besplodnog čamljenja u tmini

 

i uzdigao si

 

moje lice k tebi,

 

da prihvatim tvoju

 

prisutnost.

 

Otkuda strpljenje,

 

otkuda opuštenost?

 

Otkuda hrabrost

 

za rad kojeg ne volim?

 

Čak i ljudima

 

koje teško podnosim

 

šaljem radosne misli.

 

Sve, sve bih želio uvući

 

u ovu radost,

 

svima reći

 

da si ovdje.                  

 

 

 

 

 

 

 

 

Fizička bolest može postati veoma važno mjesto komunikacije, mjesto zajedništva a ne izolacije, prihvaćanja sebe i druigih.

 

Bolest može postati poticaj na obraćenje, ona može otvoriti oči za nove horizonte, koji svemu daje smisao: našem zemaljskom životu i smrti. Naš život nije hod u ništa, nego hod prema Gospodinu koji nam dolazi u susret.

 

 

 

 

 

 

 

 

Njegovi uvjeti

 

su isti oni koje ima proljeće:

 

Trebaš biti siromašan

 

promrzao pod snijegom,

 

golih grana,

 

stablo bez lišća.

 

 

 

I kad on dođe

 

ponovno će ti narasti

 

novi

 

mnogo ljepši.

 

 

 

kad on dođe

 

nastat će život

 

u tebi

 

sa stotine cvjetova

 

za

 

stostruki plod

 

 

 

 

A gdje si ti?

 

 

 

Gdje si utjeho cijelog svijeta?

 

Gdje si svjetlo,  koje nas obasjavaš?

 

 

 

Gdje si Savjete, koji nam se daje?                                                                                                                  Gdje si Bože, koji nas još uvijek ljubiš?

 

 

 

Gdje si snago, koja nam se daruje?

 

gdje si Duše, koji nas sad vodiš?

 

 

 

Gdje si riječi, koja nas oslobađaš?

 

Gdje si Bože, u ovom vremenu?

 

 

 

gdje si pute, koji nam se gradi?

 

Gdje si Bože, tako nezamislivi?

 

 

 

Gdje si Dijetre, koji s nama ideš?

 

gdje si čovječe, koji uz nas stojiš?

 

 

 

Gdje si spase, za kojim molimo?

 

Gdje si, daj da te vidimo!

 

 

 

gdje si, pitamo se zabrinuto?

 

ne daj da čekamo, tako dugo?

 

 

 

 

 

 

 

Advent nutarnjih čežnji

 

 

 

Četri svijeće adventa -

 

a kolike samo trepere

 

gase se na putu - prema tebi, Bože?

 

Životno dug Advenat -

 

čekanje u polumračnom nadanju

 

za pravim svjetlom

 

i nitko nije siguran

 

hoće li se sve svijeće

 

pogasiti?

 

 

 

I kažem ti: čekanje mi ne leži,

 

mrzim čekaonice,

 

ne čekam rado na vlak,

 

ne čekam rado na presude,

 

ne čekam rado na pravi čas

 

da nešto činim.

 

Sasvim jednostavno: nemam vremena.

 

Sve je tako pripravljeno.

 

da se ukloni čekanje.

 

samosposluživanje, automati,

 

telefonski poziv, E- mail i Internet,

 

ne zaboraviti slike za putovnicu

 

telex i ručni računar.

 

Ne trebam ni vijesti čekati,

 

oni mi dolaze ususret.

 

A ti, Bože,

 

činiš od čekanja

 

prostor za obraćenje,

 

gledanje sakrivenoga,

 

budnost nutarnjih čežnji.

 

Jer samo čekanje čini prisutnim,

 

samo ono je kadro za ljubav.

 

 

 

I zato je već sve dano

 

u adventu

 

u tamnim vremenima.

 

Nitko ne čeka uzalud.

 

 

 

 

 

 

 

 

Gospodine, učini me budnim

 

za uvijek nove susrete s tobom,

 

učini me pažljivim, gledajući

 

i slušajući

 

da ništa ne zadržim

 

na mojoj slici o tebi

 

i zbog toga zaboravim tebe samog.

 

Pomozi me vjerovati,

 

da  ti  o Vječni

 

u mojoj sadašnjosti

 

želiš mi biti blizu

 

u svagdanjim stvarima

 

u djelu mojih ruku.

 

U ljudima koji me susreću

 

ti Utjelovljena Riječi

 

pomozio mi, da te upoznam. Amen

 

 

 

 

 

 

Pozdrav: Gospodin koji nam daruje mir i radost neka bude sa svima vama.

 

 

 

 

Život bi bio mnogo lakši kad bismo uvijek jasno spoznavali smisao svih stvari. Naše zadaće bi nam bile jasnije i mnogo bismo ih mogli bolje izvršavati kad bismo mogli vidjeti jasni cilj i uspjeh. U stvarnosti, nam velikoj većini, ide onako kako je rekao veliki filozof Kierkegaard: „Trebamo naš život najprije živjeti, a onda iza toga, gledajući unazad, možemo neke stvari shvatiti."

 

Jer je to tako, može neki čovjek upasti u poteškoće iako se  cijelog života zauzimao za istinu i pravdu za Isusa. Danas ćemo čuti o Ivanu Krstitelju koji pita o smislu svog života i dobiva odgovor: Pripravio si pravi put. Isus siromašnima naviješta radosnu vijest koja oslobađa na život.

 

Pitajmo se sada koji je smisao moga života?  Da li nas je doista u duši zahvatilo išta od pravog adventskog raspoloženja? Čekamo li Spasitelja koji će doći u naš svijet i donijeti nam spasenje? Od čega mene može on spasiti?

 

Na početku ove svete mise otvorimo Gospodinu naše srce da bi stvarno u nas mogao doći Spasitelj.

 

 

 

 

Bože, naš Oče, poslao si svog Sina da prihvati siromašne i da ih oslobodi. Sada dolazimo tebi sa svime što nas pritišće:

 

 

* Za našeg Papu, biskupe i sve navjestitelje Radosne vijesti: podari im riječi koje će ljude nadahnjivati i ohrabrivati...

 

 

* Za sve koji rade u misijama, daj da budu vjerni svjedoci tvoje riječi i u nevoljama i progonstvima, da tako svi ljudi osjete svoje dostojanstvo i tvoju ljubav, molimo te

 

 

* Za sve nas: otvori nam oči i srce za mnogovrsne nevolje ljudi našega vremena molimo te

 

* Za sve ljude koji su u ovoj sedmici, na poseban način, osjećali svoju osamljenost, razdijeljenost obitelji ili gubitak neke drage osobe, molimo te

 

 

* Za sve koji više nemaju nikakve radosti u životu, koji više nemaju ni hrabrosti, ni volje za životom, molimo te

 

 

* Za naše pokojne, daj da uđu u radost i veselje tvoje slave, molimo te.

 

 

 

 

 

Gospodine, ti si nam blizu, jednom ćeš opet doći da dovršiš svijet. Po tebi hvalimo i slavimo nebeskog Oca, u Duhu Svetom, sada i po sve vijeke vjekova.

 

 

 

 

Radujte se u Gospodinu u svako vrijeme!

 

U tebi je, gospodine Isuse, radost

 

ti nas ne varaš,

 

ti si kod nas  - sada sasvim blizu

 

 

 

Još jednom vam kažem: Radujte se

 

S tobom, gospodine Isuse, traje radost,

 

ti nam pokazuješ putove

 

prema tebi i prema nama

 

 

 

Gospodin je blizu

 

ti sam si nam bio blizu

 

u kruhu i vinu

 

i bit ćeš opet

 

kako se uzdamo    Joachim Schroedel

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

«Jesi li to ti ili moramo drugoga čekati» trebalo je vidjeti Ivana Krstitelja da bi moglo procijeliti koliko duboko seže ovo pitanje. Hladnokrvno bačen u tamnicu imao je obiljno vremena za razmišljanje o sebi svojoj zadaći. Uhapšen je bio, jer se suprostavio Kralju Herodu. Nije izoliran. Učenici su ga posjećivali i opskrbljivaloi ga informacijama. Ali njemu je jasno. Više ne može ništa činiti nego se samo pitati, da li je učinio pravilno, da li se to isplatilo.

 

Ima pitanja na koje se ne može tako jednaostavno odgovoriti. Ti9m pitanjima pripada i pitanje da li se to zalaganje isplatilo. Da li sam uzjahao pravog konja ili sam slijedio isprazne snove - o tome bi želio jednom znati pravi odgovor. Ivan je u zatvoru. Čuje o Isusovim djelima, o kome je jednom na jordanu mislio da je Mesija. Brojni njegovi učenici su ga ostavili i pišli za Isusom. Ivan im ga je sam pokazao. Ivan je znao da on sam nije Mesija, Krist, Pomazanik Gospodnji. On je znao da je on samo glas koji viče u pustinji. Ovu ulogu je Ivan shvatio ozbiljno i doslovno. Da li se to isplatilo?

 

Nitko od nas se ne smatra  mesijom, barem tako mislim. No svaki od nas, čvrsto vjerujem, pokušava se nešto angažirati. Makar malo pokušavamo se pokrenuti. Nađše malo poslanje, naš mali doprinos tome je da se u svijetu malo više očituje Božja pravednost to je ono - štio se nadamo - da će to dati našem životu malo smisla. nadamo se da je tu jedan drugi, Bog iznad zvjezdanog svoda, i prihvaća naša zauzimanje i iz mnogih kockica gradi svoje kraljevstvo.

 

 

 

 

Na jednoj su strani angažman i nada. a na drugoj bijes. Ivan Krstitelj je obuzet svetim bijesom. Postoje ova «Ivan Krstitelj - vremena» u kojima se na veliko širi bijes zbog osjećaja izgubljenosti i nepravedi. Onda idu ljudi na ulice i ne žele unutra, jer neki žive u građanskom normalnom životu, dok su drugi prevareni za njihov život.

 

Izgubljenost i nepravda postoje i i u druginm vremenima.. Utapaju se u društvo. Sudjelujemo u svemu, a okrećemo pogled. Svaki može znati da su tenisice vrlo jeftine samo zato što na drugom kraju svijeta djeca rade za smiješne i uvredljive nadnice. No tema je samo igračka koju svaki želi igrati. Svaki može znati da se u Evropi sve više šire škatre između siromašnih i bogatih a programi za zaustavljanje nezaposlenosti su samo kozmetika i to će ostati. Bogate godine su prošlost, gje je nepravda bila prilično smanjena, jer je za «one na dnu» mnogo toga davano.I zato je sve poztrebniji besramni televizijski program da ovaj bijes drži pod kontrtolom.

 

« Što ste izašli vidjeti, kad ste došli u pustinju? Trstiku koju ljulja vjetar? Ili što ste došli vidjeti? Čovjeka u lijepoj odjeći? Ljude koji se lijepo oblače naći ćete u kraljevskim palačama.» Isus opominje u trenucima bijesa na Ivana Krstitelja To je bilo vrijeme kad su se izgubljenosti nazivali svojim imenom. Svi su na neki način osjećali da Ivan Krstitelj ima pravo. zato su i odlazili k njemu u pustinju. sada su opet u svojim kućama grade karijere i sebe osigurali kako se najbolje moglo. da li je Ivanov rad bio uzaludan?

 

 

 

 

Ivanovi poslanici dobivaju odgovor. Isusuov odgovor mu skreće pažnju da se je ostvarilo, ispunilo sve ono što su proroci najavili:»Slijepi vide, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se propovijeda Evanđelje..» Isus ostvaruje znakove, da je obećano spasenjue moguće i stvarno na djelu. Čudesa koja je Isus učinio nisu neka stvar od manje važnosti. Oni su siguran znak kojim putem ide Kraljevstvo Božje.

 

No kako Bog ide svoje putove, nije lako shvatiti. Njime ne vlada bijes nego ljubav, Isus naviješta siromasima radosnu vijest. No ne organizira nikakvo nasilno usrećivanje, a koje bi opet bilo samo nasilje. Mnogo je teže jednog čovjeka ljubiti, nego jednostavno i efikasno organizirati njegovu sreću. Put ljubavi uključuje priznanje i prihvaćanje vlastite nemoći. U tome se razlikuju Isusovo krljavstvo Božje od ivanovog proročkog bijesa, koji mu je pripravio put. I zato može Isus reći: «Među rođenim od žene nije ustao veći od Ivana Krstitelja, ali najmanji u Kraljevstvu nebeskom je veći od njega.»

 

Evanđelje naviješta da se isplati angažirati. Onaj koji se ne samblazni đto je Bog kroz povijest uzeo teške i naporene puteve umjesto da udara naokol, mogu stati na stranu toga Boga. Ne trebamo pjevati u zboru onih koji šute o svemu što se čini ljudima. Možemo se osloniti na Boga ako izdržimo vlastite suprotnosti i proturječja i sitnim koracima gradimo djelo koje je počelo u betlehemskoj štalici. Kako je to lijepo obećao Izaija: «recite preplašenim srcima, ohrabrite se, ne bojte se više. Evo Boga vašega.» Amen

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Došašće - vrijeme dolaska, vrijeme priprema za dolazak Boga

 

Došašće - vrijeme hektike, vrijeme kupovinske trke i priprema za blagdan

 

Došašće - vrijeme tišine, vrijeme prisebnosti, okupljanja i osobnog iskustva

 

 

 

Kako god se mi pripremali za Božić, nama je zajedničko, da mi konačno očekujemo lijepi i osmišljen blagdan. Za mnoge je to slavlje Isusovog rođenja, za mnoge tiho obiteljsko slavlje - kod kojega često puta prijeti ispoljenje divlje svađe. A poneki drugi bježe za Božić od vlažnog hladnog zimskog  vremena na sunčani jug - i čude se  tamo, daleko od svake uobičajene okolice,  kako im neće  doći božićno raspoloženje.

 

 

 

Svake godine ponovno

 

Za Božić očekujemo svi sebi nešto posebnoga. Zašto je to tako, da se pripremamo na ovo slavlje, da se radujemo tome, da nam je to cilj kojemu mi čežnemo, a tada na drugi dan slavlja - ili najkasnije na Novu godinu - sve je prošlo i zaboravljeno. Samo primljeni poklon i još nesklonjena dekoracija podsjeća nas na Božićni blagdan.

 

 

 

 

U zračnoj luci koordiniraju kontrlori leta polijetanje i slijetanje aviona u tzv. vremenskim intervalima. Svaki avion ima, kako glasi njegov plan letenja, utvrđeno kratko vrijeme na raspolaganju. Dođe li iz bilo kojeg razloga prekasno, mora čekati, dok  jedan novi vremenski interval bude slobodan, te može tada taj vremenski interval upotrijebiti za uzletanje ili slijetanje.

 

U nekim godinama mi se čini kao da su mnogi od nas - vjerojatno i ja sam - rezervirali za Božić samo jedan kratki vremenski interval. Vremenska jedinica od par dana, u kojoj Božićni blagdan stoji u središtu, a tada rezerviramo mi naše vrijeme za druge aktivnosti.

 

 

 

 

Da, njegovo rođenje slavimo mi 25. prosinca. Ali nemamo li mi svaki dan prilike u kojima nas Bog hoće susresti, u kojima on stupa u naš život i tada se može dogoditi nešto kao Božić? Možda će on (Bog)  upravo sada postati ponovno  pravi čovjek, ako se ja pobrinem za nekoga u nuždi. Ako pokušam da uskladim svoj život prema njemu, ako se iskreno na njega upustim. Ako pokušam susresti Boga u drugima.  Možda će tada postati Božić, ako pokušam sebe samog uzeti tako kakav jesam. Ako postanem ja tu, a on u meni, jedan pravi čovjek za druge ljude?

 

 

 

 

Od Božića mi vidimo, čujemo i očekujemo često puta samo ono što mi hoćemo vidjeti ili što očekujemo na osnovi tradicije. Ništa drugačije se ne događa  niti s ljudima u današnjem evanđelju.  Također i njih mora Isus pitati što su očekivali i što su htjeli vidjeti.

 

Možda mi očekujemo jednostavno previše od Božića, te smo tada razočarani što se samo to dogodilo, što mi od djetinjstva već poznajemo. Možda nam izmakne, ili mi ne možemo shvatiti što to znači da je Bog ovdje i kod nas postao čovjekom. Kako nas uzima za ruku i slijedi kroz naš život. Da on obnavlja svoje, već u starijem savezu nama učinjeno obećanje, njega potvrđuje i nastavlja za budućnost.

 

Pokušajmo mi još jednom Božić stvarno sagledati. Nećemo uspjeti prekriti naše obiteljske nesuglasice, ako ih njegujemo cijele godine. Pozovemo li mi jednoga stranca za Božić, njemu nećemo time pomoći, ako preko cijele godine ne mislimo na njega i ne pomoažemo mu. Ako očekujem raspoloženje i atmosferu mojega djetinjstva za Božić, neću to osjećati, jer je moje djetinstvo prošlost. Ako očekujem za Božić da susretnem Isusa  i to mi neće uspjeti, ako ne dođem k sebi i ako se za njega ne otvorim.

 

 

 

 

Mi imamo još jednu nedjelju vremena da se pripremimo za Božić. Pokušajmo mi još danas sa stvarnim očekivanjem da se uputimo na ovaj blagdan. Nadajmo se da  nam uspije, vama i meni - te ćemo možda ovaj put vidjeti to što mi (stvarno) očekujemo. Ako Bog hoće, mi ćemo smjeti doživjeti njegov postanak čovjekom također i za vrijeme godine, a ne samo kada mislimo na njega za vrijeme božićnog vremenskog intervala.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ivan, čuvši u tamnici, za Isusova djela, pošalje svoje učenike k njemu da ga pitaju. «Jesi li ti onaj koji ima doći ili imamo drugoga čekati? Isus odgovori: Idite i recite ivanu sve što ste vidjeli i čuli: slijepi vide, gluhi čuju, hromi hodaju, gubavi se čiste, mrtvi ustaju, siromasima se propovijeda blago svijeta. Blago onima koji se ne sablazne nada mnom. ( Mt.11,2-6 )

 

 

 

U jednom svom romanu propovijeda ruski pisac Solženjicin o dvojici bolesnika. Oni se susretnu u kliničkom      .Jedan se zove Šulubin, drugi Kartoglatov. Dok Kartoglatov stoji pred otpuštanjem iz klinike Šulubin ima pred sobom tešku operaciju. Zato i misli da nikome na svijetu u ovom času nije tako teško kao njemu. Kartoglatov je mnogo naučio kroz zatvore i poniženja u logorimai zato mu pokušava razjasniti «uvijek je teško ocijeniti kome je toga trenutka najteže, a još teže je to ocijeniti kao uspjeh. Svaki se nosi sa svojom nesrećom. Ja mogu ocijeniti da sam u životu mnogo pogriješio- ali tko mi može ustvrditi da netko od vas nije pogriješio još višeod mene!

 

Time je on šulubina pogodio na najosjetljivijem mjestu. Jer za razliku od Šulubina Kartoglatov je malo po malo prihvaćao politički sistem. On je šutio zbog žene, zbog djece, a konačno i zbog vlastitog života. U međuvremenu mu je žena umrla. Djeca su mu postala nevjerojatno tvrdoglava, a on sam se teško razbolio. I dok je on tako razmišljao reče on Kartoglatovu: ako bi se svaki pojedinac nakon smrti morao opravdati pred poviješću, tko je bio onda bi mogle biti samo tri mogućnosti, kako je to puškin rekao: «U našem jadnom stljeću čovjek moiže biti samo tiranin, izdajica ili zatvorenik».

 

Nije moja zadaća sada ovo mišljenje potvrđivati ili pobijati. Ovo mišljenje nas poziva u ovom času razmišljanja da se upitamo: «Što sam ja bio do sada? Jsam li bio neki samozadovoljni tiranin, koji je mislio samo na sebe i na svoje interese ili sam bio izdajica, mučenik koji se bojao izreći svoje mišljenje ili sam bio zatočenik pravde i istine zbog čega sam morao stvoriti i određene posljedice? Drugim riječima: jesam li zbog istine trpio?

 

Ovo pitanje nam odskače još jače u ovom času kad imamo pred očima čovjeka za koga se može reći: On nije bio neki tiranin, ali Božji tiranin da.

 

Bio je sve drugo osim suučesnika, jer je hrabro i neustrašivo živio svoju vjeru, a da nije gledaona posljedice i opasnosti koje iz toga dolaze.A te nisu puno kasnile. Uhapšen je i bačen u tamnicu. To je bio, pogađate Ivan Krstitelj. To je kao da nam on hoće reći: živi tako kao da, sreća cijelog svijeta ovisi o tvom životu.

 

I dok je tako čamio u tamnici, okrenut prema samom sebi pohodile su ga najdublje vjerske krize. Od kuda su prispjele? On je vjerovao da će Isus kao poslanik Božji na silu dokinuti sva bezboštva ovog svijeta, da će Mesija pravednicima donjeti pomoći osloboditi ih nekim čudom iz tamnice. I kad se to nije dogodilo onda ga je stalo mučiti pitanje: Da li je Isus u istinu Spasitelj svijeta. I to je bio razlog da on šalje svoje učenike k Isusu da ga pitaju: «Jesi li ti onaj koji ima doći, ili drugoga da čekamo?» (Mt.11,3)

 

Čini mi se da se Ivan u svojoj najdubljoj vjerskoj krizi ponaša primjereno. Zašto? On ne ide sa svojim poteškoćama bilo kuda, nego pita Isusa direktno.

 

To znači za nas: U tvojim poteškoćama, brigama i patnjama ne traži bilo kamo rješenje. Idi najprije k Isusu. Razgovaraj o tome s njime s njime jer  u takvim situacijama ne pomaže ljudska mudrost, a još manje ljudski savjeti.

 

Samo onaj koji pronađe put k Isusu i pred njim se otvori taj će pronaći odgovor. Na temelju tog iskustva piše Goethe o sebi samom: «I smijem potvrditi da nikada nisam došao nazad prazan kad god sam pod teretom i poteškoćama odgovor potražio kod Boga».

 

A kako glasi odgovor Isusov utamničenom Ivanu: Poručuje mu:» slijepi vide, hromi hodaju, gubavi se čiste, mrtvi ustaju, gluhi čuju, a siromasima se propovijeda Evanđelje. (Mt.11,5)

 

To uopće nije odgovor na Ivanovo pitanje. To je nabrajanje činjenica koje bi mogle pokazati na Mesiju, ali ne onako kako to Ivan predstavlja. Drugim riječima: Isus daje Ivanu, a preko njega i nama za razumijeti što u istinu danas svijet oslobađa- to nije sila sjekire nego osjećajna i odgovorna ljubav. To znači: Bog kojega Ivan navješta je sasvim drugačiji nego ga je Ivan zamišljao. On je uistinu Otac koji ljubi, koji ide za svakim pojedincem, pa čak i za njegovim zločincem, da za njim, za zločincem da ga dobije za vječnost. Iz toga izlazi za nas «Vozni red Božji» je sasvim drugačiji od «Voznog reda ljudi». Vozni red ljudi bi se mogao ovako opisati: najprije živjeti, a onda umrijeti. Ali što to znači živjeti? Komadić sreće, malo odmora, malo novca, komadić priznanja, komadić zadovoljstva, a ipak što čovjek biva stariji, to tamniji i beznadniji postaje život njegov. Konačno bit će ubrojen u staro željezo pa makar u mladosti mnogo napravio.

 

Vozni plan Božji je potpuno drugačiji. Ovdje umrijeti ne znači ništa drugo nego: sebe u nešto ucijepiti, utopiti.

 

Vrijedno je spomenuti u ovom slučaju stav do kojeg je došao Dostojevski na kraju romana «Demoni». Tu on govori: «Sav zakon ljudskog postojanja se sastoji u tome, da se čovjek mora klanjati pred cijelog svog života pred nečim višim... pa i najgluplji čovjek treba nešto više.

 

Tko se ucijepi u nešto, što je više od njega, taj raste i njegov život cvijeta. A to donosi radost, koja je kao po sebi povezana s današnjom nedjeljom Adventa.