Pavao i Barnaba su na putu za Antiohiju. Bili su na misijskom putovanju i sada se vraćaju na polazište. Na povratku posjećuju novoosnovane zajednice.

One su doživjele neprijateljstva već kod samog utemeljenja i izložene su neprijateljstvu raznih interesnih grupa.  I za misionare je opasno posjetiti ih nakon tako kratkog vremena. Kada se kaže, u r.22, „Kroz mnoge nam je nevolje proći za ući u kraljevstvo nebesko", onda se misli, kako na misionare, tako i na novoobraćenike.

Djela apostolska naglašavaju organizacijsko učvršćivanje mladih zajednica i izvještavaju o postavljanju starješina  polaganjem ruku. Misije treba osigurati.

Pavao i Barnaba su otvorili poganima vrata k vjeri - tako nam govori završetak ovog odlomka. Zato je ispravno da se u zajednicu spasenja prihvaćaju pogani koji vjeruju u spasenjsko Božje djelo po  Isusu Kristu.  I baš ovo pitanje: „mogu li pogani postati kršćani" je bilo temeljno pitanje apostolskog koncila u Jeruzalemu, o kojem nam govori 15. poglavlje Djela apostolskih.

Čitanje je uzeto iz pretposljednjeg poglavlja Ivanovog Otkrivenja. Odmah, na početku ovog odlomka naglašava se da će Bog, na mjesto staroga svijeta, staviti novi (usp Iz 65,17). More (kao neuredna kaotična sila) više ne postoji. Mnogo više, s neba silazi novi Jeruzalem, koji je pripravljen za novi svijet.

Božji grad je slika  suprotna  bezbožnom gradu koji je opisan kao Babilon (usp Otkr 17 ). Novi Jeruzalem se prikazuje kao zaručnica (grad žena) pripravljena za svoga zaručnika.

Redak 3. najavljuje da će sam Bog stanovati s ljudima, a ova formulacija podsjeća na šator saveza (Izl 40,34). Time se ostvaruje nada u prevladavanje smrti i vječna utjeha (Iz 25,6-8)

„Isusov čas"  o kojemu, vrlo često, govori Ivanovo evanđelje, poglavlje 13., govori kao da je konačno nastupio.  To je čas kad Sin čovječji proslavlja Boga Oca. Po Isusovom potpunom predanju u smrt sjaji Božja ljubav, a po njegovu uskrsnuću i njegovom uzvišenju kojim ga je Otac uzvisio, postaje jasna Isusova veličina i postaje vidljiva njegova spasiteljska snaga. „Isusov čas" označuje kako Isusovo, tako i Očevo djelovanje.

No, učenici nisu pošteđeni bolnog dijeljenja od Isusa. Za to vrijeme vrijede Isusove riječi koje zvuče poput nekog testamenta (rr.34 i 35). Poznata zapovijed iz Levitske knjige (19, 18) kod Isusa dobiva sasvim novi naglasak time što učenici ispunjavaju zapovijed ljubavi jedan prema drugome, po Isusovoj mjeri. Učenici su doživjeli Isusovu ljubav i mogu ispuniti tu zapovijed. Svijet očekuje ovu ljubav prema drugima da bi mogao vjerovati. .

Pozdrav: Milost i mir uskrslog Gospodina neka bude sa svima vama

Uvod: Svaki automobil ima svoju registarsku tablicu, svaki vojnik ima pločice prepoznavanja, svaka stvar koja se prodaje ima marku svoga proizvođača. Sve se čini prepoznatljivim da se zna gdje smo. Prema Isusovoj riječi, ljubav bi trebala biti znak prepoznavanja njegovih učenika. Ideal koji nikada nije dostignut - a ipak zahtjev na kojega mi kršćani stalno moramo odgovarati. Što ne možemo učiniti svojom snagom, učinit će milost Kristova za koju ćemo sada moliti

Gospodine Isuse Kriste, ti stojiš uz nas, pa i onda kad smo bez ljubavi

Gospodine, smiluj se...

Uvijek iznova nas pogađa tvoj zahtjev za ljubavlju prema bližnjemu

Kriste, smiluj se

Po snazi Duha Svetoga postat ćemo nova stvorenja

Gospodine, smiluj se

Bože, ti si nas učinio svojom djecom, usliši naše molitve

v   Za ljude koji moraju živjeti s duševnom ili tjelesnom patnjom, neka uz njih bude uskrsli Gospodin, molimo te

v   Za sve vjesnike Evanđelja, žene i muževe, koji navješćuju radost uskrsnuća, neka Uskrsli ojača njihova srca, molimo te

v  Za naše pokojne, s kojima ostajemo povezani, neka im Uskrsli pripravi novo boravište kod tebe, molimo te

Oče nebeski, ti nam omogućavaš da staro odbacimo i da, kao ljudi, po tebi započnemo novi život. Zato ti zahvaljujemo po Isusu Kristu, Gospodinu našemu

Gospodine, tvoja smrt nije bila konac,

Nego ulaz u neprolazan život.

Tvoja smrt će se neprestano navješćivati

Tvoje uskrsnuće slaviti,

Dok ne dođeš, konačno, u slavi.

Bez tvog uskrsnuća tvoje bi djelo bilo nikakvo

Tvoja bi se riječ zaboravila.

No, ti sada živiš u nama i među nama

Iznova nam daruješ

Budućnost u svim beznadnostima.

Nadu u svim bezizlaznostima

Savjet u svim sumnjama.

Gospodine, nauči me umjetnost malih koraka! Ne molim te za čudesa, ni viđenja, nego te molim za snagu svagdašnjice: podari mi potrebnu maštu, u pravom trenutku komadić dobrote, s riječima ili bez njih, da to stavim na pravo mjesto. Učini od mene čovjeka koji nalikuje na lađu s dubokim gazom da mogu dohvatiti i one koji su «dolje».

Oslobodi me straha da ću promašiti život, ne daj mi ništa što sebi želim, nego ono što trebam. Nauči me umjetnost malih koraka.

a)

„Uzmite u sebe Božju melodiju, tako ćete svi biti jedan zbor i u vašem jedinstvu će odzvanjati pjesma Isusa Krista. To je pjesma koju Otac sluša - i tako vas prepoznaje - da ste Kristovi!

Ovu misao je napisao uhapšeni i zatvoreni biskup Ignacije Antiohijski, 107. godine. Za vrijeme progona kršćana, biskupa Ignacija Antiohijskog su vojnici odveli u Rim. Tu je on trebao umrijeti zbog vjere u Krista. Na dugom putovanju mu je bilo omogućeno, za vrijeme odmora, pisati pisma. On je tu prigodu koristio i pisao pisma zajednicama. I njegove zapisane misli su svjedočanstvo prve Crkve.

„Uzmite u sebe Božju melodiju, tako će te svi biti jedan zbor." Biskup Ignacije uspoređuje zajednicu (župu ) sa zborom. Bog ima jedan glas za svakog kršćanina, kojeg ovaj može pjevati.  Ako svatko sluša melodiju koja je njemu namijenjena, prihvaća je i pjeva, onda u zajednici nastaje milozvučje od više glasova.

Ova slika nam jasno ukazuje da je svatko važan za zajednicu. Tako neće Pavao, kako smo čuli u prvom čitanju iz Djela apostolskih, biti umoran pohađati zajednice i govoriti  novokrštenicima. Slika zbora nas, nadalje, upućuje da su zadaće u zajednici sasvim različite. Ne može svatko činiti sve.  Različitost i mnogovrsnost zvukova može se osjetiti tek u suzvučju. Djela apostolska ukazuju na tu mnogovrsnost: postoje putujući misionari  poput Pavla i Barnabe, ostali tvore zajednicu u mjestu. Drugi se, posebnim poslanjem, postavljaju za neke službe, baš kao što zbor treba mnogovrsnost glasova koji trebaju paziti jedan na drugoga ako žele dati lijepo suzvučje.

„Tako ćete svi biti jedan zbor i u vašem jedinstvu će odzvanjati pjesma Isusa Krista." Kršćanska se zajednica mora pitati kakvu pjesmu mi pjevamo? Da li je to pjesma Isusova? Što označava Isusovu pjesmu možemo pretpostaviti razmišljajući o današnjem evanđelju. Isus prenosi učenicima: „ Kao što sam ja vas ljubio, tako i  vi ljubite jedni druge."  Isusov život i smrt su bili prožeti predanjem. On je živio sasvim u blizini Boga, svoga Oca, a na službu ljudima. Ovo bi trebalo sačinjavati temelj života zajednice.

U obraćanju Bogu Ocu  postajemo svjesniji da nas Bog ljubi. I ništa nas ne bi moglo odvojiti od te ljubavi, kako to Pavao piše u poslanici Rimljanima. Ova ljubav omogućuje našu ljubav prema ljudima koji trebaju našu pomoć.

Kroz ovo dvostruko djelovanje - okretanje prema višemu i okretanje prema dolje, prema ljudima, dolazi do skladnog suzvučja Kristove melodije.

U uskrsnoj noći smo obnovili naša krsna obećanja. U uskrsnoj noći se podsjećamo na dostojanstvo koje izlazi iz krštenja i značenje krštenja za naš život. Tekstovi ove nedjelje nas potiču  da živimo Isusovu zapovijed: „Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge." Želim da svatko od nas  nađe svoje mjesto u zboru krštenih gdje može dati svoj glas  i doprinijeti  jednoj simfoniji - milozvučju. I želim da ljudi u našem okruženju osjete ovu pjesmu.

„Uzmite u sebe Božju melodiju, tako ćete svi biti jedan zbor i u vašem jedinstvu će odzvanjati pjesma Isusa Krista. To je pjesma koju Otac sluša - i tako vas prepoznaje - da ste Kristovi!

Luisa Rinser u svom romanu «Potpuna radost» opisuje život mlade francuskinje Marije-Katarine koja je bila udata za Klementa, njemačkog docenta za neofilologiju. Klement je vrlo nestrpljiv i osjetljiv. Njegovo oružje su bile optužbe bez riječi i povrijeđena šutnja. Oči vjerne Marije Katarine izražavale su povjerenje i beskrajnu strpljivost. Ipak je došao dan kada se njezin muž od nje rastao. Marija Katarina se povukla u mali, mansardni stan u radničkoj četvrti na kraju grada. Bila je za svakoga tu, pa i za Klementa kad je teško obolio i nakon nekoliko sedmica, umro na jednom putovanju nepoznata cilja.

Izgledalo je kao da je sva njezina briga bila uzaludna. Ubrzo se pokazalo da su se svi, koji su ušli u njezin životni krug, promijenili. Sam njen muž joj je ostavio jedan dragocjeni križ i pismo u kojem je moli za oproštenje. Marija Katarina je, u sljedećem periodu, radila vrlo mnogo. Čistila, prala, kuhala u naselju. Ljudi su dolazili, jednostavno bi zamolili i ne bi uzalud molili.

Kada bi došao govor o smrti, onda je govorila: «Željela bih umrijeti jednog proljetnog jutra ako bi bilo moguće, na uskrsno jutro.»Ta želja joj se ispunila na jedinstven način. U uskrsno jutro je bila mrtva. U posljednjem pismu svom šogoru je pisala: «Veselim se što ću umrijeti. Sretna sam i potpuno mirna, iako ne znam gdje ću tada ići. Vjerujem da će me prihvatiti milosrdne ruke.»

Ako razmislimo o životu te žene, može u nama iskrsnuti radosna nada. Trebamo pretpostaviti da je broj ljudi koji ispunjaju  «novu zapovijed»  Gospodnju mnogo veći nego što mislimo. Kako je spadalo, u njeno biće, ne pokazivati se u javnosti, neće se moći baratati stvarnim brojem takvih osoba. Možda imamo sreću da znamo ovoga ili onoga, u našoj okolini,  koji se drže te zapovijedi, no osim njih, ima ih po svijetu, raspršenih «vrlo veliko mnoštvo, koje nitko ne mogaše izbrojiti». (Otkr 7,9).

U pogledu na Mariju Katarinu utvrdimo da ona nije postavljala pitanje o smislu života, kao što to nikada nije bio govor u Isusovu životu.Ona ga je razumjela, ili recimo bolje: živjela je smisao svog života, jer čovjek razumije samo ono što živi. Jer je ona živjela smisao svog života, ona ga je neprestano doživljavala. U čemu se sastojao smisao njena života? Nije htjela osjećati život. Podijeljeni život koji se zadržava, čini nesretnim. Što je «život» doživljava onaj  koji se u ljubavi, intenzivno, rastače za druge.

Konačno što je - ljubav? Sigurno nema ništa zajedničkoga sa zaljubljenošću. Zaljubljenost dođe, plane i nestane. Ljubav znači srdačno pristajanje uz drugoga, pa i onda kad je čovjek razočaran. Ljubav je još više. Ona je znak za nešto drugo. Ona je priča, priča ljubavi Božje, koja je postala vidljiva u Isusu Kristu. Zato on i govori: «Ljubite jedan drugoga kako sam ja vas ljubio.» (Iv 13,14)  Takva ljubav je otvorena rana u kojoj drugi može naći mjesto utjehe. Marija Katarina je bila, za druge, takvo mjesto utjehe, tko ju je trebao. Ona je ljubila bez zadrške, bez računice, bez očekivanja, bez mogućnosti povratka. Tako je njezin život postao pričom.

Možda će ovdje netko pitati: kako se može ljubiti kad se vidi kako su ljudi: uski, tvrdokorni, oholi, lažljivi, podli, zavidni? Marija Katarina je bila vjerna žena. U svojoj vjeri ona je ujedinjavala suprotnosti koje inače ostaju neujedinjene. U bližnjima je ljubila, naoko, udaljenog, Boga. Ona je mogla potvrditi riječi starog franjevca koje je redovito slušala: «Neugodni susjed koji dobro čuje je sam Bog» I on dodaje: «Bog uzima masku odbačenih ljudi da nam dade mogućnost da ozbiljno razmislimo o ljubavi prema bližnjemu». Vidite, to je ljubav prema bližnjemu, samo to, ljubiti drugog,  jer je u njemu Bog.»

U ovoj vjerničkoj ljubavi mijenjala je Marija Katarina svoj svijet - a da to nije ni znala, onako kako je to mijenjao Krist. Kako bismo mogli stvarno promijeniti čovjeka ako ne pokušamo u njemu pokrenuti božanski temelj? Ovakva ljubav može biti vrlo teška i ponekad situacija izgleda bezizgledna. Što je Marija Katarina rekla svom šogoru je i za nas dobar savjet: »Ako je nešto tako teško zapleteno i izgleda potpuno beznadno, onda je najbolje učiniti, ništa ne poduzimati, nego mirno staviti u ruke Onoga koji sve može prozrijeti i urediti.»

Na njenom grobu reče, na kraju, svećenik: «Želite li uzvratiti ljubav koju vam je ona dala, živite tako kako je ona živjela - pokušajte ljubiti.» A ja bih htio zaključiti Isusovim riječima: «Po tome će svi upoznati da ste moji učenici ako budete jedan drugoga ljubili.» (Iv 13, 35)

Knjiga Otkrivenja se već stoljećima, a posebno u srednjem vijeku, krivo razumjela, kao neki plan po kojem će se odvijati svjetska povijest i budućnost. Knjiga je najprije objava za zajednice u Maloj Aziji, na kraju prvog stoljeća. Ne govori se o odvijanju povijesti i budućnosti, nego naprotiv da stvarnost izgleda drukčije, već prema tome da li čovjek gleda  na Božju stvarnost ili gleda samo površno. «Nebo» kako ga misli Otkrivenje nije  «nakon zemlje», nego njezina duboka dimenzija.

No ipak, u knjizi Otkrivenja se nalazi i vizija budućnosti. Tome pripada odsječak kojeg smo danas čuli. Novi Jeruzalem: to je vizija. Umjesto starog neba i stare zemlje, Ivan vidi cilj povijesti u toj, neusporedivo lijepoj, slici grada u kojem će ljudi živjeti zajedno. More, u Otkrivenju slika onoga što ljude pritišće, njega više nema, postat će lijepom ulicom. Sam Bog će boraviti s ljudima. Vizija budućnosti.

Prema tome se trebaju orijentirati i naše slike budućnosti. To stvarno! Uspješno završiti školovanje. Ne ostati  bez posla. Veseliti se i nešto doživjeti. Naći prijatelje. Zdravlje. To su odgovori krizmanika u jednoj župi na pitanje: kako gledaju na budućnost. Ne zato da bismo mi sada bili nesretni. Ako u budućnosti nešto ne pođe u krivo u velikom, onda  će biti dobro.

Bila su vremena kad su mladi imali neku viziju budućnosti. Moram sumnjati da je to bilo neko posebno vrijeme. Jer je i tada sadašnjost dolazila do izražaja.

Mislim da svi ljudi na svijetu imaju svoju predodžbu o tihoj sreći. Za neke bi to mogla biti vizija da ne traže svaki dan hranu, ili da se nadaju da država neće svoje građane izrabljivati i progoniti. Za druge će biti sreća da imaju radno mjesto, za neke je, sastavni dio sreće, dobar auto ili motor.

Ipak postaje, kako tako, jasno da sve to, na ovaj ili onaj način, ne čini sreću. Sreća je uvijek nešto drugo od onoga što čovjek konkretno ima i želi i što konkretno može planirati. Uvijek idu zajedno i nekakva nada i neki nemir. Pa čak ni veliki bankari i veliki dobitnici, nisu zadovoljni svojim novcem. Jasno je da je vrlo teško postati najuspješnijom zvijezdom.

Ima ljudi koji se nadaju prekogrobnom životu. Posebno ako su ovdje doživjeli bijedu i nepravdu, imat će pogled usmjeren prema Božjoj pravednosti. Tada ide pogled od zemlje prema nebu kad se ovo vrijeme dovrši u smrti. Kao što je Isus uskrsnuo, kao što je Isus uzašao na nebo, tako se ljudi nadaju uskrsnuću.

Otkrivenje (Apokalipsa), interesantno, to ne naglašava. Naprotiv. Ne uzlazi čovjek na nebo, nego Bog silazi na zemlju. To sigurno piše Ivan «Vidjeh sveti grad, novi Jeruzalem, od Boga, s neba silazi na zemlju.» Da, prije je hram bio potreban da bi se molitve dizale k Bogu, a u novom savezu: «Evo stana Božjega među ljudima.»

Ne možemo ništa reći protiv takve vizije sreće, dokle god se pri tom ne zaboravlja da naša sreća ne odgovara mnogoj nesreći, nevolji drugih ljudi na globusu. Ne možemo se protiviti takvoj viziji sreće dokle god se sve ne iscrpi. Jer time se ne dotičemo biti čovjeka - njegove duboke dimenzije.

Površna se sreća pokazuje onda kad se nešto ruši. Jedna osoba koja je bila određena za brigu o osoblju u jednoj firmi, kaže da doživljava veliku razliku na Zapadu u odnosu na Istok, da suradnici i suradnice mnogo teže podnose nevolju, a posebno bolest. Bolest ih mnogo brže izbacuje iz kolotečine, nego što se vidi u južnoj Njemačkoj.

Mogu li reći, bolje nego drugi, kakva je moja vizija sreće? Za mene, za sve ljude? Ne vjerujem onima koji obećavaju sreću. Prečesto su posegnuli za terorom, nisu prvi ni francuska, ni oktobarska revolucija. Vizija koju pokazuje Ivan je sasvim suprotna tome. Novi Jeruzalem neće izgraditi ljudi, on dolazi od Boga.

Novi Jeruzalem više nije ograničen na dvanaest plemena Izraelovih, iako na njima počiva.

Novi Jeruzalem više nije ograničen na Crkvu apostola, iako ga ona naviješta.

Bog gradi novi Jeruzalem iz svih nadanja i dobra čovječanstva, prije svega iz svih suza svijeta. Cijela zemlja će biti nova.

Da li je to tješenje onozemaljskim? Mislim ne! Već je započelo kretanje Boga prema ljudima. Bog je postao čovjekom. Time ima dovršenje po Bogu nešto stvarno, hitno, što nema veze s tješenjem. Biblija nam nudi govor da se snaga predodžbi ne istroši u vizijama. Biblija nam govori o Božjoj budućnosti kao o gradu u kojem će ljudi živjeti zajedno. Neće samo biti novo nebo i nova zemlja, ne, nego čitav čovjek.

Ljubavlju koja se obnavlja u Isusu započela je nova zajednica. Ondje gdje nam tu zajednicu uspije živjeti kao Crkva - tu je onda i naviještamo.

Kada je sv. Alfons Liguori bilježio pravila reda redemptorista, bio je kritiziran od svojih nekih duhovnih prijatelja što je ustanovio, po uzoru na sv. Franju, strogu praksu siromaštva. Alfons je to opovrgnuo objašnjenjem: «Ja ne bih želio biti kopač grobova tako mnogih Ananija...(Ananija i Safira su po apostolskoj pripovijesti, zadržali jedan dio svoga  imetka i onda mrtvi pali na zemlju kada ih je Petar ispitivao zbog njihove laži Dj 5,1-11)  Alfons je bio svjestan da suviše veliki ideali vode do neiskrenosti.

Sličnu nelagodu osjećam i ja kada čitam u evanđelju: «Jednu novu zapovijed vam dajem: «Ljubite jedni druge kao što sam vas ja ljubio!» Time Isus polaže prečku tako visoko da se većina mora osjećati preopterećena kada si uzme ovo k srcu. Konačno, ovaj primjer nam se slikovito stavlja pred oči u svakom križu. On je, svojom ljubavlju, išao do krajnosti.

Iako nas ova zapovijed, u svom apsolutnom zahtjevu preopterećuje, sadrži ipak najvažniji Isusov primjer. Ne možemo izbjeći da o tome raspravljamo. S aspektom preopterećenja htio bih usporediti tri gledišta koja nam mogu pomoći da usvojimo izazov ove zapovijedi.

Prvo, od pomoći je mali, jasan i pregledan cilj. Svatko tko se bavi sportom, ugleda se, kako bi ostao u formi,  na bilo koji način, u one učitelje sporta koji postižu posebne uspjehe. Iako znaju da sami neće nikad postići jedan rekord, daju se ipak motivirati od njih koji ih tjeraju do krajnosti, kako bi stigli na svoj cilj.  Također i nama godi ugledati se na onoga koji je, svojom ljubavlju, išao do krajnosti, upravo tada kada nas ljubav stoji samosvladavanja.

Drugo, smijemo si mirno staviti pred oči: također i Isus je počeo u malom. Kako nam Biblija malo dozvoljava razotkriti njegove obiteljske odnose, moramo pretpostaviti da su njegovi roditelji i rodbina, češće nego jednom, poradi njega, okretali se u krugu, npr. kada je on  bio 12 godina star. Ali i odrasli Isus nije pristajao kao privjesak obitelji. Danas bi se prije pribrojio jednoj alternativnoj sceni.

Mi smijemo pretpostaviti da je Isus postupno izrastao do onoga čemu se mi divimo i sazrio na kraju svog kratkog života.

Isus, u biblijskoj pripovijesti, ima za mene najmanje dva različita lica. Na jednoj strani susrećem čovjeka s nevjerojatnom mirnoćom i zračenjem. Svojom otvorenošću za sve povukao je na svoju stranu najviše ljudi. Na drugoj strani, doživljavam, u njemu jednog čvrstog borca koji se suprotstavlja autoritetima svojega vremena, jednog koji je izravno govorio, nazvavši pobožne farizeje leglom gujinim i usporedio ih s obijeljenim grobovima.  Često se povlači. Moli mnogo, hrva se s Bogom, hrva se sa svojim pozvanjem, mora pronaći svoj osobni put tek u unutrašnjoj borbi.

Kada mi sagledamo «nastajućeg Isusa», tada možemo od njega učiti kako se dolazi na cilj koji nam je zadao u svojoj zapovijedi ljubavi. Što je dobro i pravo ne leži tako jasno ispred nas kako si mi to često želimo. Nama također nije ušteđeno traženje i hrvanje.

Još treće, postalo je meni važno u Isusovoj zapovijedi ljubavi: to je izraz «kao»: Ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas.

Svim velikim riječima se može mnogo toga interpretirati. Što sve već nije ljudima ponuđeno kao istina ili kao sloboda. Slično je i s riječju ljubav. Kao što je Pilat s pravom postavio pitanje: »Što je istina?», moramo i mi također postaviti pitanje: «Što je ljubav?»

Nebrojeni odgovori su mogući, nebrojeni odgovori će se i dati. Svaki čovjek traži za sebe svoj vlastiti odgovor. Vjerojatno znači uvijek nešto drugo kad netko kaže: «Ja te ljubim».

Isus nije ostavio definiciju kako se upotrebljava riječ ljubav. On je nama  samo dao jedan primjer, primjer kojega ne možemo prijeći, na kojega se uvijek ponovno spotičemo. Njegov primjer ima mnoge plohe: k tomu pripada naklonost puna ljubavi prema ljudima koji su ga susreli, naročito prema bolesnima, siromašnima, malenima, potisnutima osjećajem krivice.

K tome pripada prijateljstvo, povjerljivost i blizina, kao npr. prema Petru, Ivanu ili Mariji Magdaleni.

K tome pripadaju susreti kao s Nikodemom, Jairom ili farizejem Šimunom.

K tome pripada također i njegova dosljedna odlučnost da ide putem jednog proroka i konačno da ne izbjegne križu.

U ovom «kao» njegove ljubavi otkrio sam mnogo nježnosti, strasti, mnogo poštovanja i respekta prema svakom čovjeku  i odlučnosti. Sve ovo skupa biva održavano od jedne duboke unutrašnje povezanosti s Bogom...

Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio...

Ja želim sebi i želim vama da  rastemo u ovoj ljubavi. Da i djeca, koja potrebuju puno ljubavi, postaju odrasli koji ne samo da ljubav konzumiraju, nego da je  mogu i dati.

Da iz odraslih postanu majčinski i očinski ljudi koji će se brinuti jedno o drugom i preuzeti odgovornost.

Da iz majki i očeva postanu bake i djedovi - ne samo u biološkom smislu - koji će sljedećim generacijama dati onu podršku i okvire potrebne za razvoj.

U tom smislu je ljubav više od jednog djela, više od držanja ili postavljanja. U tom smislu je ljubav jedan cjeloživotni izazov koji nam se uvijek ponovno postavlja. Na Isusu vidimo da se isplati ići ovim putem.

Ljubav može opisivati snažan osjećaj privrženosti, pruža najintenzivniji osjećaj bliskosti. U govoru obično označava međuljudsku ljubav, no ona može označavati ljubav prema državi, cilju, sportu itd. Međuljudska ljubav je odnos između dvije osobe veći od same naklonosti jedne prema drugoj, te je usko vezana s međuljudskim odnosima (ljubav između članova obitelji, prijatelja...). Neuzvraćena ljubav se odnosi na one osjećaje ljubavi koji nisu recipročni. Isto tako postoje mnogi psihološki poremećaji kao što je erotomanija.

philia - prijateljska ljubav, ljubav koja drugome želi dobro, ljubav kojom drugome želimo pomoći, temelj je svakog zajedništva

eros - ljubav koja je obilježena čežnjom za onim što se ljubi. To je ljubav usmjerena prema osjetilnome svijetu (vid, dodir, okus...). Eros je i ljubav prema samoj ideji ljepote- rođenje duše u ljepoti i dobroti.

agape - ideal ljubavi, uključuje milosrdnost, zauzimanje i brigu za bližnje. Krajnji smisao te ljubavi je potpuno se posvetiti dobru drugih po cijenu vlastitoga života. Ova vrsta ljubavi nadilazi prijateljsku i erotičnu ljubav.

ljubav prema Bogu - amor Dei

ljubav prema bližnjemu - caritas

Božja ljubav prema ljudima - Deus est caritas

Ljubav je temeljni način uspostave istinski ljudske zajednice. Sv. Augustin je rekao: "Ljubi i čini što hoćeš". Prava ljubav nije samo odnos prema nekoj osobi, nego stav, orijentacija našega karaktera.

Robert Sternberg je razvio teoriju po kojoj ljubav ima tri temeljne komponente:

Bliskost - sviđanje, prijateljstvo, povezanost među partnerima; da bi se bliskost razvila potrebno je

obostrano poštovanje i povjerenje.

Strast - u prvom redu seksualna i tjelesna privlačnost, daje onaj karakterističan osjećaj zaljubljenosti,

najintenzivnija na početku ljubavne veze, s vremenom slabi.

Odanost - predstavlja odluku da s osobom koju volimo ostajemo u dugotrajnoj vezi; partneri moraju biti

spremni na žrtvovanje i stavljati partnerove potrebe ispred svojih.

Neki elementi koji su često prisutni u međuljudskoj ljubavi su:

naklonost - međusobno uvažavanje;

privrženost - zadovoljavanje osnovnih emocionalnih potreba;

altruizam - međusobna nesebičnost;

uzvraćanje - obostrana ljubav;

vezanje - želja za očuvanjem ljubavi;

emocionalna intimnost - dijeljenje emocija i osjećaja;

prijateljstvo - prijateljski duh; obiteljska povezanost;

strast - seksualna želja;

psihička intimnost - dijeljenje intimnog osobnog prostora;

osobni interes - želja za nekom nagradom;

uslužnost - želja za međusobnim pomaganjem.

Susane i Clyde Hendrick razvili su skalu ljubavnih odnosa baziranu na John Alan Leeovoj teoriji zvanoj stilovi ljubavi, u kojoj je međuljudski ljubavni odnos podijeljen u šest dijelova:

Eros - strasna, fizička ljubav bazirana na fizičkom izgledu;

Ludus - ljubav se shvaća kao igra te je zabavna;

Storge - nježna ljubav koja se sporo razvija bazirajući se na sličnosti;

Pragma - pragmatična ljubav;

Manija - visoko emocionalna, nestabilna ljubav, stereotip romantične ljubavi;

Agape - nesebična, altruistična, duhovna ljubav.

Istraživači Hendrick su otkrili da su muškarci više ludični i manični, dok su žene više storgične i pragmatične.