Prigodne molitve za zvanja: rubrika Razno: duhovnost

Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Dj 13,14. 43b-52)

Pavao i Barnaba su na misijskom putovanju da bi cijelome svijetu donijeli radosnu vijest spasenja. Bilo je vrlo naporno i opasno. Najprije su išli u sinagoge govoriti Židovima i svjedočiti vjeru u Uskrsloga.

Misija je uspjela, mnogi su se priključivali zajednici i cijeli je grad slušao njihove propovijedi.To je opet žestilo židove, jer su smatrali da oni imaju privilegij spasenja. Reagirali su strahovitim bijesom i ljubomorom. Nije jednom Pavao branio svoje poslanje da je od Gospodina. Otrovali su misijsku klimu u Antiohiji, tako da su oba misionara zaključili privremeno napustiti grad. Ostala je jedna kršćanska zajednica nastala od pogana. Nakon što je naviještanje Evanđelja skoro propalo u Jeruzalemu nakon Stjepanovog kamenovanja, bilo je problema i u židovskim zajednicama u dijaspori. Židovi nisu bili spremni dijeliti „Božje spasenje" s neobrezanima.

Ima li i u našim zajednicama pobožnih ljudi koji drugim ljudima priječe Božje spasenje obećano svim ljudima? Pa se postavlja pitanje odnosa prema spasenju. O tome se radi u tekstu kojega smo čuli.  Jer Božje spasenje nije ljudsko djelo i ne pozna ljudske granice i okove,  treba misliti da njegova ljubav doseže do krajnjih kutova zajednice, ne ostaje u granicama naših pretpostavki iako se oni više, nakon prve pričesti, ne pojavljuju na misu. I njima pripada kraljevstvo nebesko. I jao nama ako se ponašamo zavidno. Nismo mi „židovi" nego „misionari", uvijek na putu da bismo pridobili ljude za Krista. „Učenici puni radosti i ispunjeni Duhom Svetim." (Dj ap 13,52).

Drugo čitanje  (Otk 7,9.14b-17)

Svjedoci smo onoga što nazivamo „nebo". Vidjelac Ivan opisuje  slike onoga što dolazi nakon zemaljskog života, on nam dopušta da bacimo pogled u vječnost.  Ono što vidimo tješi. Bezbrojni su oni koji su dospjeli pred Božje prijestolje, sabrani iz svih krajeva zemlje. S granama u rukama pozdravljaju Boga i stoje, izbavljeni iz životnih nevolja, oprani u krvi Kristovoj.

Ništa im ne nedostaje, više ne trpe nikakve muke. Oni su zaštićeni, poput ovce u stadu koje se stalno izvodi na pašu. Pada mi na pamet psalam 23 koji govori o Gospodinu kao pastiru. Drugo čitanje razjašnjava naslov četvrte vazmene nedjelje „Nedjelja dobrog pastira", a to direktno odgovara tekstu evanđelja.

Odlomak bogat slikama i metaforama pruža brojne homiletske mogućnosti. U prvom čitanju se stvara slika Crkve, sve do na kraj svijeta. (Dj ap  13.47) U uskrsnom vremenu se isplati baciti pogled na bijele haljine koje nas podsjećaju na krsnu odjeću i odjeću prvopričesnika. Izvori iz kojih „teče voda života"  nude podlogu za obnavljanje obreda krštenja. Konačno su Hram i  šator spomenuti u jednom dahu, što preporuča razmišljanje o prostoru za službu Božju koje nas, po svojoj arhitekturi, na neki način, podsjeća na šator koji je razapet da štiti zajednicu..

Evanđelje (Iv, 10, 27)

Deseto poglavlje, u metaforama, govori o dobrom Pastiru i ovcama. Naš odlomak treba razumjeti tako da se Židovi zatvaraju i ne primaju Isusovo mesijansko poslanje. Iz tog razloga ne pripadaju njegovim ovcama. Sukob eskalira  u predbacivanje vrijeđanja Boga kada je Isus ustrajao na svom jedinstvu s Ocem. Židovi se prihvaćaju kamenja da bi ga kamenovali.

Tko vjeruje u Isusovo Božje sinovstvo, taj spada u njegovo stado, tome je darovan vječni život. Ova vjera pozna jake protivnike. Ipak, Oca koji je jamac ove vjere, ne mogu nadvladati.

Ona slatkasta slika o dobrom pastiru, koju poznajemo iz takozvanog vremena nazarenca, ne odgovara baš ovom odlomku  koji je označen jakim sukobima.

Drukčiju sliku pokazuju naši redci. S jedne strane opažamo veliko povjerenje između Isusa i njegovih. Darovi koje oni dobivaju, zbog nasljedovanja, su vrlo vrijedni: vječni život,  obrana protiv propasti, sigurnost u Isusovoj i Očevoj ruci.  S druge strane, Isus govori o opasnostima i pogibeljima da se propadne ili da se bude odijeljen od ruke koja štiti.

Dobar Pastir i dobre ovce se baš ne nalaze u nekakvoj lijepoj  pastirskoj  idili, nego su izloženi nevjerojatnim vanjskim pritiscima. Kako se to odražava u našoj župi? Da li se zatvorila u svoju idilu dobrih vjernika ili se upustila na misionarsko putovanje pa i tamo gdje  kamenje leti?

Iz ovog kuta trebamo promatrati i svjetski molitveni dan za duhovna zvanja. Tu se očituje situacija koju opisuje Ivan, sa svim opasnostima i prijetnjama i njegovim obećanjima.

Propovijed može krenuti od pitanja stvarnog vjerovanja u Isusa, a i time osjećaja pripadnosti njegovom stadu i opasnosti koje prijete toj vjeri,  ali i vrijednost života, čak vječnog života koji izlazi iz ove vjere.

Misno slavlje

Pozdrav: Uzvišeni Gospodin i Pastir svih ljudi neka bude sa svima vama

Uvod: Isus Krist je među nama prisutan u ovom euharistijskom slavlju, a ipak ga ne vidimo. Njegov ljudski lik se, u uskrsnuću, izmijenio. Sada može na nov, božanski način biti prisutan među svim ljudima svih vremena i sebe darovati u svom sakramentu i riječi. Zato su mu potrebni ljudi  koje je izabrao i poslao.

Danas slavimo svjetski dan za duhovna zvanja Svatko bi trebao brigu opće Crkve prihvatiti i kao svoju brigu i moliti Gospodara žetve da bi pripravio srca mnogih da mogu njegov poziv čuti i velikodušno, spremno i odvažno ga poslušati.

Na početku ovog euharistijskog slavlja molimo Gospodina da nam oprosti što smo u svom životu malo prihvatili od ove velike zadaće Crkve.

Molitva:

Pomolimo se Gospodinu Isusu Kristu kojega nam je Otac nebeski poslao kao dobrog pastira.

Podari svojoj Crkvi živu vjeru da si ti uz nju kao dobar pastir i da ostaješ uz nas, molimo te

Pozovi mlade ljude u svoju službu da velikodušno naviještaju tvoju blagovijest i tvoj život u sakramentima predaju novim generacijama, molimo te

Pripremi srca mladih, mladića i djevojaka da te slijede i učine opipljivom tvoju ljubav, molimo te

Vodi misli upravitelja država da ne ometaju putove tvojim navjestiteljima, već da im pomažu, molimo te

Primi u svoju slavu sve naše pokojne, posebno duše pokojnih svećenika, redovnika i redovnica i svih koji su se trudili u službi Evanđelja i nagradi ih vječnim uživanjem tvoje slave, molimo te

Iznesimo u tišini Gospodinu naše osobne molitve i želje....

Gospodine, Isuse Kriste,  tvoja je volja da svi ljudi budu spašeni i dođu do spoznanja vječne istine. Vjerujemo da si kod Oca i zagovaraš nas, jer s njim i s Duhom Svetim živiš i kraljuješ, po sve vijeke vjekova.

Meditacija:

Propovijedi:

A)

Vodstvo

Jeste li imali sreće svaki put kad ste se povjerili nekome da vas vodi? Kada sam, jednom, vodio grupu izletnika kroz labirinte Venecije, potpuno sam izgubio orijentaciju i tek uz pomoć ponovnog gledanja plana grada našao izlaz. Grupa je strpljivo čekala i s još većim povjerenjem su kasnije išli za mnom.

Često se moram povjeriti rukama drugih ljudi i njihovom vodstvu. Uspjeh moga života ovisi o tome gdje me ti ljudi vode.

Dobri pastiri u životu jednog čovjeka

Najprije su me moji roditelji vodili za ruku u život. I bila je velika milost za mene što sam se mogao osloniti na njihovu dobrotu, brigu i pažnju, jer sam kao dijete bio potpuno na njih usmjeren. Povjerenje i vodstvo drugih ljudi je imalo temelja u povjerenju i vodstvu roditelja. Kako bih se mogao osloniti na druge ljude ako bi me ostavili roditelji ili da su prema meni postupali bez ljubavi.  Otac i majka su bili glavni pastiri moga života.  Oni su me uveli u samostalnost i dali mi potrebno samopouzdanje na životnom putu.

Dugi niz godina sam slijedio učitelje i odgojitelje. Oni mi nisu pokazivali samo putove znanja, nego su mi usadili vrijednosti kao: marljivost, pažljivost, obazrivost, zajedništvo. Bila bi katastrofa da je neki učitelj svoj položaj koristio samo za to da učenike natjerava ili potčinjava. Isto tako bi bila štetna, čista pragmatična služba, u kojoj učitelj ne bi slijedio, po svom uvjerenju, ono što govori.

Radno mjesto je daljnje područje gdje se moram podložiti vođama, predradnicima, šefovima. I dobar poduzetnik ne treba misliti samo na svoju dobit, nego i na dobro radnika i namještenika. U konjunkturno lošim vremenima je vrlo loša pozicija radnika. I zbog toga ih se mora više štiti od bezobzirnog menadžmenta. U etiku pretpostavljenih spada i obaveza brige za podložnike.

Jedna naročita vrsta međusobnog vodstva je brak. Oboje se moraju prilagoditi jednom određenom putu. Prema pojedinim dionicama puta, jednom će vodstvo preuzeti jedan, drugi put drugi partner. I ne smije nikad biti da se jedan od partnera osjeća poniženim. Skladan brak je jedna vrsta dvostrukog vrha gdje se kvalitete vođenja međusobno dopunjavaju.  I ne smije tako biti da ona vlada područjem između kuhinje i dnevnog boravka, a on područjem između garaže i vrta.  Stare uloge i šablone vođenja su davno prevladane i danas se posebno uređuju za svaki brak.  Dvoje  se vjenčaju iz ljubavi, da oboje imaju život u punini i na taj način rastu u sreći.  Kakva je nesreća kad, u nekom braku, jedan partner drugoga ponižava i omalovažava i drži ga i postupa s njim kao s bespravnom ovcom. Koje čudo ako takva ovca želi pobjeći iz tora.

Nesreća pasti u ruke lošeg pastira..

Teško onome čovjeku koji padne u ruke pastira  koji sve čine da ga izvuku iz zaštitničke ruke Gospodnje. Tirani, kroz povijest, su takvi nesretni primjeri. I mi smo, na žalost, u novijoj hrvatskoj povijesti imali tako loše vođe kao što su bili Ante Pavelić i Josip Broz Tito.

Dobri duhovni pastiri

Duhovnim pastirima, svećenicima, mora biti na srcu duhovno dobro duša. Njima je uzor Isus, dobar Pastir. Evanđelje o dobrom Pastiru je dobra podloga za ispravan dušobrižnički rad.  Dušobrižnik mora poznavati pripadnike svoje župe, njihove brige i probleme i s njima njegovati zajedništvo. I zato dušobrižnik treba biti vođa duša, a ponekad i podići glas da ljude potakne na nasljedovanje Evanđelja. Posebno kad on ide ispred, to jest kad živi Evanđelje koje propovijeda da bi ga vjernici slijedili.

.Na današnju nedjelju nas Crkva potiče da molimo za duhovna zvanja, da mladi ljudi slušaju Božji poziv koji ih poziva u službu pastira duša. Među brojne vođe koje ljudi, tijekom života, imaju dušobrižnici su među važnijima, jer oni vode  Bogu,  vjeri pa prema tome  životu u punini.

1.

Naš glas je govor naše nutrine

Reče Isus: «Ovce moje slušaju moj glas, ja ih poznam i one idu za mnom, ja im dajem život vječni. I nikad neće propasti i nitko ih neće otrgnuti iz moje ruke.»

Među svagdašnja čudesa spada i čudo ljudskoga glasa. Tko malo razmišlja, uočit će da do danas nije bilo lako izmisliti muzički instrument koji bi imao kvalitete ljudskog glasa: toplinu, raspon, elasticitet, pokretljivost koju se može dobiti tim organom. Zato je pjesnikinja Zenta Maurina rekla: »Više volim jednostavan ljudski glas, nego sve instrumente.»

K tome je i naš glas jasan znak naše osobnosti i našeg karaktera. Ovo ne otkriva samo naše podrijetlo i školovanje, nego se po njemu može prepoznati i naše držanje i naše duševno stanje. Po njemu govori naša nutrina. Glasom izgovaramo sami sebe.  On se može, i protiv naše volje, promijeniti tako da djeluje nesigurno ako ne ostajemo pri istini.

Glas se očituje kao mjesto samodoživljaja, samosusreta, pronalaska sebe i vladanja sobom. Trebamo paziti što govorimo i kako govorimo. Na taj način opažamo jesmo li preglasni ili pretihi, jesmo li nutarnje mirni ili uzrujani, ispravni ili neozbiljni, sretni ili nezadovoljni,  jesmo li u jedinstvu sa samima sobom ili razjedinjeni.

Tko vježba slušati svoj glas uočava još dublje. Uočit će da je u njegovu glasu još jedan drugi glas. Glas u glasu je «glas savjesti.» On dolazi iz dubine naše duše i zove nas k istini. O tome priča Dostojevski u jednoj maloj priči ugrađenoj u njegov veliki roman »Učenik». U središtu stoji čovjek koji je na sebe navukao veliku nepravdu. I ona se u njemu smjestila. Svatko tko ga je čuo, mogao je osjetiti da on nije u jedinstvu sa sobom. Jednoga dana on promijeni svoj život. Napusti pijančevanje i počne činiti mnoga dobra djela. Za njega reče  Dostojevski: »Njegov govor je bio uočljiv, čak mu se i glas promijenio.»

Na ovome mjestu treba uočiti kratku rečenicu iz Ivanova evanđelja koja je osnovna misao kršćanske vjere: «Riječ je tijelom postala.» (1,14) To znači: u Isusu Kristu se Božja istina o nama, svojom ljubavlju, povezala s nama. Zato je njegov glas tako vlastit da može reći i najzadnjim i najdubljim stvarima u čovjeku da bi ih probudio, ozdravio, spasio. To je glas «Dobrog pastira.»

Nemojmo zaboraviti da se Isus ne smatra nekim pastirom, nego Dobrim pastirom. I zato nema nikoga tko nam se može bolje otvoriti, tko će nas bolje od njega voditi i čuvati: »Moje ovce slušaju moj glas, ja ih poznam i one idu za mnom», jer su ga prepoznale po njegovom, nezamjenjivom glasu...

Kako možemo upoznati glas  Dobroga pastira? Samo po slušanju njegove riječi. Zbog toga je francuski pisac Francois Mauriac otvarao Novi zavjet. On je želio zahvatiti Božju riječ na njezinom izvoru. A da bi to postigao, manje se oslanjao na profesionalne tumače (egzegete), nego na svoje nutarnje uho. Postoji ton kojega prepoznajem, govor za kojega sam siguran da me neće prevariti. Koji je čovjek ikada govorio kao Isus Krist?!

Slušanje njegove riječi ne oštri samo naše uho za nezamjenjivost i dostojnost povjerenja njegova glasa, nego mijenja našu nutrinu. Na ovaj način ne dobivamo samo misao o Božjoj veličini, nego ćemo, ujedno, stići i na put koji vodi k vječnom životu.

I tako ćemo sami postati dobri pastiri, jedan za drugoga: otac za majku, majka za oca, roditelji za djecu, djeca za roditelje, prijatelj za prijateljicu, prijateljica za prijatelja. Ono što sve zajedno spaja je glas Dobroga pastira. On ih čuva od propasti, jer ih nitko i nikad ne može oteti iz njegovih ruku.

Time nismo rekli da ćemo biti pošteđeni nedaća, bolesti, patnje i smrti. To znači, još i više, da ni u najdubljim, najvećim bolima i tami nećemo izgubiti vjeru da nas on obuhvaća rukama punim ljubavi. Pa čak ni najgori strahovi nam ne mogu oduzeti svijest da živimo u sigurnosti i obrani Dobroga pastira.

To je ono u što je bio Isus siguran, jer njegov život nije bio ukorijenjen u njegovom ljudskom samopovjerenju, nego u dubokom jedinstvu s nebeskim Ocem. «Ja i Otac jedno smo»( Iv 10,30) Jedina briga njegovog propovijedanja je bila da i nas uzme u to jedinstvo. Tko se ovome prepusti, taj je shvatio nutarnjost njegova glasa i otvorit će mu se sva vrata.

2.

1.

Kad bismo imali mogućnost birati između ropstva i slobode, svatko od nas bi izabrao slobodu. Spoznaja da smo mi ljudi bitno slobodni i da slobodni trebamo biti, spada među po sebi razumljive spoznaje novijeg vremena.

Kad se ova tema prebaci na osobno iskustvo, ne može se previdjeti Janusovo (dvostruko) lice slobode. Onda je samoodlučivanje često, čak vrlo često, za neke i teret kojega se manje želi, a više plaši. I strano odlučivanje kojega se plašimo izgleda manje prokleto, nego dobrodošlo rasterećenje pred potrebnim odlučivanjem, a time i odgovornošću.

Takav svijet, s tolikim rušilačkim stvarima u sebi, u kojem su se, u kratkom roku, ispremiješale koordinate povjerenja do neprepoznavanja, jer sloboda koja se ne može orijentirati, ponižava ljude sve do slijepe životinje koja naokolo luta.

Ljudi istočne Europe to mnogo dublje proživljavaju, nego na zapadu. To predstavlja, za svakog pojedinca, preopterećivanje njegovih kapaciteta prema uzrečici: toliko slobodan, koliko pijetao može preskočiti.

U stvarnosti, mnogi će ljudi ovu promjenu doživjeti: koliko porast vlastite slobode, toliko i gubitak osnovnog dostojanstva.

Iako nitko od nas ne živi u tako prijetećoj situaciji i kod nas vrijedi princip prijeteće slobode i time se mogu rastumačiti mnoge osobne, privatne, društvene i političke nesigurnosti.

Na određeni i neodređeni način doživljavam kako se opterećujući rast odgovornosti i slobodnog odlučivanja spušta na ramena i steže mi prsa: san, trauma, emancipacija.

2.

U pozadini ovog nalaza i promatranja treba, još jednom, poslušati današnje evanđelje. Istina je da su ove rečenice napisane pred mnogo godina, no i te kako nam riječ Božja može razviti snagu ako je ne ostavimo u njezinoj starini, nego je slušamo: »Moje ovce slušaju moj glas, ja ih poznam i one idu za mnom. I ja im dajem vječni život te neće nikada propasti i nitko ih neće uzeti iz mojih ruku.»

Slika ovaca koje bleje iza  svog pastira za nas nema ništa poticajnog. Školovani grčki građani koji su danas predstavljeni kao slušači Ivanova evanđelja, mogli su biti provocirani ovom slikom, kao i mi danas. Jer rečenice o ovcama koje slijede Pastira je izrekao Isus kao odgovor na pitanje kritičara o njegovu identitetu.

Rečenica označuje, tumači što znači vjerovati u Isusa Krista  kao Mesiju. Vjerovati, prema tome, znači:  nedjeljivo pripadati Isusu Kristu i to ne u nekom statičnom smislu, biti privezan uz neko biće,  nego u smislu povjerenja: «Ja ih poznam i one poznaju mene», kako se to govori na drugom mjestu.

Prije svega, ova vjera znači: slušati ga (njegov glas) i slijediti ga. A to ne znači ništa drugo, nego sjediniti sebe s njegovom voljom i pustiti da njegova volja bude odlučujuća za moj život. A to još znači predaja slobodnog odlučivanja o meni samom i ući u heteronomiju jedinstva s drugim, odlučivanje drugoga.

Upravo onome koji trpi zbog tereta samoodlučivanja je uočljiv manjak tumačenja ovog retka: stranom odlučivanju po glasu pastira nedostaju određenosti i konkretnosti. Po njemu se ništa ne govori o mom konkretnom životu, o mojim pitanjima i potrebama odlučivanja.

Naravno da postoji put kojim se često ide: izjednačiti glas pastirov s glasom samoodređenih tumača - ovaj put se zove fundamentalizam i pokazuje se u vrlo rafiniranim oblicima. Riječ Pisma ili izreka vjerovanja Crkve, pravilno rastumačena, uz upotrebu vlastitog razmišljanja, čini vjeru mnogo lakšom.

Kod stranog odlučivanja na koje nas poziva današnje evanđelje uopće nije sadržaj točna određenost pojedine riječi Pisma. Ovo rješenje bi moglo povrijediti inteligenciju polupokrenutog suvremenika danas. Ova riječ Pisma nudi dublju izmjenu perspektiva.

Svjesno odustajanje da sam želim odlučivati iz vlastitih opredjeljenja, znači slobodno se staviti u traženje volje nekoga tko je izvan mene.

To sadrži ponašanje slušanja  koje se ostvaruje u molitvi sve do spremnosti slušati i ono što je, na izgled,  protivno mom mišljenju i gledanju svijeta.

A to sadrži spremnost doživljaja; da dopustim sebi susret s bijedom, nepravdom i da dopustim da sam ne moram sve iskusiti.

Na prvom mjestu slika pastira poziva na jednu kristomistiku, bez koje je življenje vjere nemoguće.

Ova mistika se sastoji u tome da uzmem vremena živjeti po onom što donosi Sveto pismo i prihvatiti Isusov način razmišljanja, prosudbe situacija o kojima nam govore evanđelja..

I ne zato da linearno projeciramo ovu liniju u naš život, nego da dobijemo nutarnje povjerenje koja dolazi bliže nježnoj riječi: »slušati glas.»

Mnoge situacije neće ništa odlučiti, ali dobivaju jednu drugu perspektivu ako se, u nutarnjem poznavanju, suočimo s pitanjem: kako bi Isus postupio u ovoj situaciji?

Ovo tumačenje slike pastira bi bilo nepotpuno ako se ne bi uzelo u obzir da se ne radi o bilo kakvim raspršenim ovcama, nego o zajednici koja se skuplja upravo zato da čuje glas pastira.

3.

Tek sada, kad smo dobili ovaj pogled, može postati jasno zašto je spremnost na kršćansku heteronomiju čin oslobođenja.

Jer zajednica koja se sastoji od mnoštva pojedinaca koji ovdje zajedno sjede nije nikakav homogeni blok, u važnim društvenim i ekonomskim pitanjima spektar različitih mišljenja je toliko širok kao i izvan Crkve.

No, činjenica da toliko različitih, čak suprotnih uvjerenja zajedno Boga slave, uzima drugim odlučujućim, egzistencijalnim pitanjima  težinu, među tolikim slomljenima.

Jer na jedno i jedino odlučujuće pitanje: tko je Gospodar života? odgovorio je jednostavno Gospodin, a ne mi i to nam otvara šanse za zaigranu ozbiljnost da možemo prolaziti kroz sva moguća životna pitanja.

To može potvrditi svaki svećenik, redovnik koji živi u zajednici ljudi različitih političkih, društvenih, pa i crkvenih, liturgijskih, estetskih pitanja, ali ipak su jedinstveni ako njihova vjera izlazi iz temelja ove vjere.

I naša zajednica može ispuniti ovu ulogu samo ako smo otvoreni, raspoloženi za dijalog. Ako činjenicu različitosti pojedinaca koristimo za to da jedan drugog ušutkamo, onda ćemo ići putem gubitka onoga na što nas je Gospodin pozvao - da budemo njegova Crkva. I zajedništvo koje nam je on darovao ne smijemo upropastiti, nego ga uvijek moramo oživljavati kroz otvorene razgovore. A to znači dobiti dar milosti.

Vjeru treba živjeti. To nije nikakav lagani proces, nego dug put. A funkcionira samo ako njime idemo zajedno. Povjerenje da je to put spasenja, može nam dati slušanje Evanđelja, jer na naše povjerenje Isus reagira obećanjem: «Ja im dajem vječni život i nikad neće propasti, niti će ih tko iz moje ruke odstraniti.« Uhvatimo ga za riječ. Amen.

3.

Glas Dobroga pastira

Primjedba:

Na ovu nedjelju dobroga Pastira koja se tradicionalno slavi i kao «Svjetski dan molitve za duhovna zvanja», upravljen je naš pogled na opadanje duhovnih zvanja u zapadnoj Europi. Kada govorimo o zvanju, to pogađa  - kao što je pok. papa Ivan Pavao II., u jednom svom općem pismu, podcrtao sve krštenike na poseban način; specijalno pak mnogostruka duhovna i Crkvena zvanja.

Danas bih htio svoj pogled posve upraviti na pozive svećenika, redovnica i redovnika.

Opadanje duhovnih zvanja

Sve više zajednica u zapadnoj Europi nema svojeg, vlastitog svećenika. Poneki svećenici tako moraju stalno voditi  ili «opskrbljivati» više župa. Zajednice bivaju, zbog manjka svećenika, jednostavno spojene. Tako je, u jednoj francuskoj biskupiji od ranijih 450 samostalnih župa, ostalo samo nešto oko 70.

Velike institucije kao bolnice, škole, socijalna uređenja koje su jednoć bile osnovane od redovničkih zajednica i djelomično su još od njih vođene, prelaze  - zbog manjka osoblja -  u druge ruke ili bivaju zatvorene.

Pristup u svećeničko sjemenište je vrlo oskudan, već godinama, u mnogim biskupijama. Mnogi redovi, napose ženski redovi, trpe od starenja. Poneke zajednice nemaju, već godinama, više kandidatica. Mnogi mali počeci se niti ne zapažaju. Istovremeno se pojačavaju tjedne molitve i molitvene grupe u svim mjestima za duhovna i Crkvena zvanja.

Što je to s duhovnim zvanjem?

Zašto se tako premalo mladih ljudi odlučuje za tzv. «duhovni životni put»? Da li je to pad socijalnog stanja? Da li je to gubitak vjerovanja, u sve više, sekularnom svijetu? Da li su to sve više druga  - nova- Crkvena zvanja koja su u zadnjim desetljećima (Bogu hvala) dobila pojačano na značenju i priraštaju (pastoralni referenti, pastoralne asistentice, stalni đakoni) ?

Visoki socijalni prestiž

Po jednom istraživanju čuvenog Allensbach-instituta  (objavljeno u njemačkom magazinu Focus-u br. 15 od 9. travnja 2001.), dušobrižnici i župnici imaju, poslije liječnika, još uvijek najveći ugled na ljestvici zvanja; prije pravnika i diplomata i sveučilišnih profesora. Na kraju ove ljestvice se nalaze učitelji osnovnih škola i novinari. Usprkos ovog, još uvijek visokog ugleda, nedostaju mladi ljudi koji hoće ići putem duhovnih zvanja - u Katoličkoj Crkvi. Svi poznajemo teze da se jednostavno trebaju promijeniti uvjeti pristupa u službu svećenika; možda bi tada bilo dovoljno kandidata. Npr. ukidanje propisa neženstva ili pak  (uvesti) ređenje tzv. «prokušanih muževa» i žena.

Pored jednih  - kako ja mislim - opravdanih prigovora, prijedloga i pitanja, kod tih svih razmišljanja, ipak ostaje još jedan preduvjet,  ponekad neosvijetljen.

Zvanje - pozvanje

Ja mislim da zvanje jednog dušobrižnika, jednog župnika, jedne redovnice, jednog redovnika, treba jedan značajni i temeljni element: naime poziv. Jedan takav poziv mora izaći od Boga. Ja sam nisam to u stanju.

Kako se događa poziv? Najčešće ne tako kao kod Pavla pred  Damaskom ili kroz vizije i privatne objave. Mnogo češće u istinskom otvaranju za tajnu Boga u Isusu Kristu i njegovu riječ i Crkvu. U tom otvaranju leži i visok zahtjev, naime svjedočanstvo za uskrsnuće Isusa Krista. Nešto od strasti za Boga mora biti spremno za rasti...

Svjedočanstvo za Uskrsloga

Svećenici, redovnice, redovnici za ovo pružaju posebno svjedočenje. Oni se zauzimaju za to, time što su slobodno izabrali jedan drugi oblik života. Samo pod tim uvjetom život u siromaštvu, u neženstvu za kraljevstvo Božje, u poslušnosti Bogu i zajedništvu, biva osmišljen i također ispunjen.

I još nešto: ovaj put «za svijet» konačno ostaje jedan «trn» ili čak «ljutnja», upravo za svijet, tako orijentiran na uspjeh i seksualnost.

Ja mislim da naš svijet treba, danas više nego ikad, takova svjedočanstva, svjedočanstva jednog takovog trna i, uvijek ponovno, onu  «proročku ljutnju».

Isus sam kaže za to: «Tko može shvatiti, neka shvati».

Osobna odgovornost

Na župama i zajednicama leži odgovornost da učine svoj dio za unapređenje ovog, za Crkvu i Evanđelje Isusa Krista, tako važnog poziva. Ovdje odgovornost imaju žene i muževi u Crkvenim ustanovama, savezima, klubovima, grupacijama.

Ne radi se tu o «reklami» u uobičajenom smislu. Ne, radi se o klimi jedne otvorenosti u obitelji (također i u vlastitoj) u zajednicama, krugu prijatelja i grupama mladih, tamo gdje ovakvi pozivi mogu rasti i razvijati se. Tamo gdje nijekanje glavom i nerazumijevanje postaje vidljivo svakodnevno, tu ostaje mnogo toga skriveno.

Radi se o otvaranju važnoga pitanja koje  si mi moramo uvijek ponovno postaviti: «Što Bog hoće od mene? Od mene ovdje i danas, u uvjetima u kojima se nalazim, u toj situaciji koju sada moram prebroditi?»  Slušamo li mi kršćani doista glas dobroga Pastira koji se i danas nama približava u mnogostrukim znakovima?

Osobno svjedočenje jednog redovnika

Jedan redovnik - o. Antonio Hortelano, redemptorist, moralni teolog -  napisao je, u osvrtu na svoj život:

«Ja sam 50 godina svećenik. Kada bih sada bio onoliko star kao kod mojega ređenja za svećenika i imao iskustvo svih ovih godina, da li bih opet postao redovnik? Ja ću na ovo, indiskretno, pitanje odgovoriti s apsolutnom iskrenošću. Istina je da je zajednica imala problema sa mnom, a i ja s njima. Istina je da neženstvo pada  teško u nekim trenucima života. Istina je da su strukture Crkve ponekad nesnošljive. Istina je, istina je, istina je... Ali i pored svega i svačega i poradi sebe samoga, ja mogu danas, s apsolutnom iskrenošću, reći da bih opet postao svećenik, redemptorist, moralni teolog...

Pored svih briga postao bih, da sam i 25-godišnjak,  opet redemptorist. I stoga želim hrabrosti svim mladim ljudima koji se osjećaju pozvani da postanu redovnici, da bez straha poduzmu ovaj korak i da budu sigurni da će, uz pomoć Isusa Krista i zajednice, moći naviještati oslobođenje siromašnima u svijetu sa zvukom trube. Ah! I da ne zaboravim: da bi se nešto velikoga učinilo za kraljevstvo Božje, mora se za to odlučiti, čak i na trapezu se njihati - bez sigurnosne mreže ispod.»

Svijet, a naročito naše zemlje, trebaju danas i sutra hrabre i na Evanđelje Isusa Krista strastveno orijentirane svećenike, redovnice i redovnike. Podržimo danas djelatne svećenike u njihovoj dragocjenoj službi u Crkvi i ne propustimo također   -ako je nužno-  njih podržati i nositi u njihovim teškim trenucima ili preopterećenosti.

P. Lorenz Voith prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen