a)      Situacija dijaspore: rezignacija ili šansa? To je pitanje. Već dugo vremena ne živimo u društvu prožetom kršćanskim načelima, zato su pozivanje na državu i njeno zakonodavstvo uzaludni (pobačaj, spolni odgoj u školi, poštivanje nedjelje  itd.) i osuđeni na bezizglednost ako se radi o tome da bi  progurali temeljne kršćanske zakone. Kršćani trebaju uvijek imati pred očima potrebe  drugih ljudi, iako ti ljudi istovremeno ne žele, niti očekuju našu pomoć.

            Posebna bi zabluda bila „elitno samozatvaranje" koje bi prepustilo tijek sljedećih stoljeća onim grupama koje vide spasenje u nekom kratkoročnom dahu. Konačno, neko  takvo samonadvisivanje  je nekršćansko, jer ne bi mogli tumačiti ono prijašnje a niti bi mogli utjecati na njihov  razvitak danas.

b)      obnova. Naša se nada temelji na Isusu Kristu. I zato nije ispravno ako postavimo opasnu alternativu Isus -da, Crkva - ne i puštamo da se s tim manevrira.  Ako je mladim ljudima danas Isus moderniji, otvoreniji, pristupačniji, nego mi njegova zajednica, onda je vrijeme da se mi obratimo k njemu.  Naše nasljedovanje sigurno nije dovoljno konsekventno.  Predbacuje nam se da izbjegavamo Isusove zaghtjeve iz govora na gori, a to se vidi po nedostatku radosti, siromaštva i slobode.

            Upravo je radost ta koja među nama tako nestaje, a obilježava ovo adventsko vrijeme i vidan je znak nade koju daje naša vjera. Naše obraćenje mora biti okretanje k redosti. Radost se ne može sakriti, niti održati na duže ako nema temeljitog i dubokog korijena u vjeri.  I zato bi poziv na obraćenje trebao biti ne jednosmjerno okretanje ljudi prema Crkvi, nego i okretanje Crkve prema ljudima da se evanđelje Isusa Krista može pravilno naviještati.

 Tumačenje teksta

 a)      Bar 5,1-9

 U ovom proročkom govoru dolazi novo ime za Jeruzalem: Mir pravednosti i slava Božjeg strahopoštovanja.. To  je jedno kasnije značenje  „grada od Schalem"  u  „grad od Schalom"  - mira, ali sve nade ljudi pa i nada za mirom koncentriraju se u ovom gradu. I to ne vrijedi samo za Židove  koji su nakon babilonskog sužanjstva morali živjeti u dijaspori i za koje prorok piše. I židovski vođe, u kojima se miješa  religiozno i političko, se vezuju uz ovo mjesto nade. Odavde bi trebalo doći spasenje Izraela.  Mi danas znamo  da je, po Isusovoj smrti i uskrsnuću došlo spasenje iz Jeruzalema na cijeli svijet. Više nego što to govori danas nemirno područje, ime ovog grada dobiva teološko značenje: Jeruzalem postaje nositelj nade da će sam Bog stvoriti „nebeski Jeruzalem" u kojem će Isus biti središte. I zato ovdje mora nastati prva kršćanska zajednica, zato odavde mora krenuti Evanđelje na svoj put po svijetu. Svi trebaju znati da Bog stvara mir po svojoj pravdi.

 b)      Fil 1,4-6.8-11

 Kršćanstvo je konkretno ili ga nema. Zauzeti se za Evanđelje ne znači samo propovijedati, kao što je to neumorno činio Pavao, nego Evanđelje treba u zajednici zajednički živjeti. Ono što danas dolazi u obzir su mali koraci koji će biti učinjeni na mnogim mjestima, od mnogih kršćana. (prema jednoj afričkoj poslovici?). Za ono što je potrebno  ljubav daje odlučujuće poticaje. Ona zahtijeva mudrost i razumijevanje za svaku odluku. Tko na ovakav način razmišlja i tako postupa, bit će „čist i bez mrlje" za dan Kristov.

 c)      Lk 3,1-6

 Pozivi na pokoru  su još jači nego druga ponavljanja: njihova osjetljivost i djelotvornost neće biti ništa veće po neprestanom ponavljanju, dapače naprotiv: umaraju, iscrpljuju se i zato postaju bezvrjedne.  S ovom dilemom  se suočava i kršćanska poruka iako Evanđelje, u svom svečanom uvodu, daje posebni naglasak na obraćenje. Obraćenje je važno svakog dana, no preokret se baš ne događa svakog dana. Ivanov poziv na pokoru kao i kasnije poziv Isusa iz Nazareta ciljaju na bitnu promjenu ljudi. Obraćenje je svaki dan moguće tako da čovjek gleda spasenje, prihvati ga i tako se uvijek iznova predaje Bogu.

 Misno slavlje

 Uvod: 

        Pozdravljam vas na ovu drugu nedjelju došašća. Pred nama je lik Ivana Krstitelja, koji nas poziva na obraćenje. Radi se o obraćenju zato vam danas želim ispričati sasvim kratku priču. Jedan vrlo napredni učenik napadao je svoga vjeroučitelja i govorio da  kršćanstvo postoji već 2000 godina, a da se svijet ništa nije poboljšao. Uvijek ima mržnje, neprijateljstava,  ratova i nasilja.  A župnik na to odgovori: „Ljudima je već tisućama godina poznata upotreba sapuna, a ipak prljavština nije uklonjena. I kršćanstvo želi da ga se svaki dan upotrebljava poput sapuna."

            Sposobnost za svakodnevno obraćenje je sadržaj ove druge nedjelje došašća. O tome ćemo danas razmišljati  i za to molimo sada Gospodina, gospodara života.

 Kyrie

 Molitva vjernika

            poželjno je i pastoralno vrlo korisno pjevati prvi obrazac molitve vjernika „Bože, daj mir jedinstvo"

 Meditacija poslije pričesti:   

 Kamenje maknuti s puta

 Propovijedi

1.

1. Radost

Ovo nije vrijeme u kojemu bi osoba Ivana Krstitelja bila baš popularna. Netko tko izlazi iz grada i ide u pustinju da bi se bavio askezom i nju pripovijedao, kritizira one na položaju u državi i društvu i one koji su spremni krstiti na obraćenje se u vodi Jordana

Ovaj lik nudi premalo životne kvalitete koja bi baš sada bila u modi. Možda ovaj lik nije nikada ni bio u modi. Netko u ovom oporom čovjeku pronalazi nešto što sam traži, onako kako je predstavljen, ali što on traži?

Nedjelja «Gaudete» je treća nedjelja došašća., ali tema zahvaća cijeli advent. Pa i u današnjem čitanju je to ključna riječ. Sigurno je ključna riječ u poslanici Filipljanima u kojoj dolazi devet puta, na određenom mjestu. Tome ne odgovara Ivan Krstitelj. Radikalnost, da! Vjera, da! Ali radost?

Radost je riječ koja se zapanjujuće malo upotrebljava, ali i zapanjujuće malo zloupotrebljava. Riječ ljubav se ne može upotrijebiti zbog tolikog zloupotrebljavanja, jer mogla bi dati krivi dojam. Riječ veselje, radost, upotrebljavamo skoro samo kad kažemo: nekoga razveseliti, nekome učiniti radost. Zato nam ta riječ ima prizvuk koji nas dodiruje i čini nam dobro.

 2. Motivi

            Možda je, u nekom dubljem smislu riječi, «radost» ono što je  motor mnogočemu što činimo. Ne mogu zamisliti niti jednog suvremenika koji bi za poticaj upotrebljavao riječ radost. No, usprkos tome u toj riječi odjekuje nešto što bismo i danas rado doživjeli ako bismo, u jutro, ustajući iz kreveta,  s tom perspektivom gledali na dugi dan.

            U poslanici Filipljanima se govori da se Pavao s radošću spominje zajednice u Filipima i da za njih moli. Grčki «chará» je u srodstvu s riječi «charis». Radost je nešto što se dobiva na dar.

            Upravo užurbanost koja nas tjera u zabave, uživanje, događaje ili doživljaje, čini nemogućim doživjeti plod koji bi iz toga trebao doći: radost. Štogod čovjek više za njom trči, ona se sve više gubi. Štogod se žešće za nju bori, tim se ona pokazuje hladnijom.

 3. Umijeće radosti

            Možda će nam i uspjeti da nam advent bude vrijeme pripravljanja,  da se otvorimo za dar radosti. Za to bismo trebali, najprije, biti kod sebe, biti sposobni za otvorenost. Otvorenost ne dolazi automatski ako smo mi neprestano «izvan sebe», jer toliko puno činimo, jer smo toliko među ljudima. U vjetru otvorene ulice konačno se zatvaramo, dižemo kragnu ogrtača.

            Kao prvo, trebali bismo učiti da budemo doista «kod nas samih». Onda možemo pokušati otvoriti se i potražiti nešto što bi se zvalo radost. Ne smijemo tražiti bilo gdje, nego ondje gdje se nalazimo. Doveli smo do savršenstva umjetnost da budemo nesretni, po tome što brčkamo po negativnom i bez zadovoljstva miješamo po juhi dok ne pronađemo i posljednju kosu. Radost dolazi onda kad se otvorimo ako se otvorimo životu, prihvatimo i primimo stvari koje nas susreću, upravo one neugledne.

            Radost koja nije samo trenutačna, nego snaga koja nosi, motivacija za nešto novoga, pozitivna snaga.

I upravo to mislim da je Ivan Krstitelj nudio i ostvario mnogo više, nego oni koje je ostavio u Jeruzalemu, gradu punom žurbe. Ivan je imao nešto za čim je gledao. Živio je od gledanja naprijed. On je imao nekoga koga je čekao.

            Konačno, zadobiti radost je mistična umjetnost, otkriti Boga. U mnogim stvarima koje me susreću, posebno u perspektivama za kojima idem, može se sakriti ono što nosi ako dopustim da mi se daruje. Bog pušta da ga se otkrije. Upravo to je tajna Božića u betlehemskoj štali: Bog dopušta da ga otkrijemo u našem svijetu.

2.

Adventske mogućnosti susreta

 «Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnajte mu staze.Neka se svaka dolina ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne, neka krivudavi putovi postanu pravi, a neravni ravni.» Lk 3, 4-5

 Svatko od nas zna da lijepa riječ može dati snagu za život za jedan dan, sedmicu ili cijelog života. Dobra riječ je sposobna izbaviti čovjeka iz situacije zdvajanja. Ovdje možemo nešto predokusiti od snage riječi. I jasno je da svaka lijepa riječ ima i adventsko značenje. Zato, baš sada, u adventskom vremenu, pripazimo malo na naše riječi da to budu lijepe riječi a ne ružne, riječi koje će pokazivati toplinu ljudske blizine, a ne udaljenosti.

            Postoje riječi, koje mogu našem postojanju dati sasvim novo svjetlo. Takvu riječ bih htio postaviti na početku moje propovijedi. Potječe od Martina Bubera, a glasi: «Svaki život je susret»! Stoji li to? Možda se prisjećamo trenutaka kada smo bili vrlo sretni, puni života. Zar to nisu trenutci kad je došlo do nekakvih susreta? I pri tome ne trebaju to uvijek biti ljudi u kojima leži nešto po čemu bi došlo do susreta i po tome do novog života. Želio bih ih označiti kao «adventske mogućnosti susreta za svakoga.»

            Kako gledam npr. na sliku? Imam li sliku koja mi je postala jedan «TI» po kojoj ja opet pronalazim samoga sebe i koja mi nešto znači, jer mi pokazuje nešto razumijevanja.

            Povezano s ovim, pada mi na pamet ruski pisac Dostojevski. Posjetio je u Drezdenu, sa svojom ženom, kraljevsku galeriju slika. Žena je pričala: »Moj muž je žurio kroz sobe i odveo me je ravno pred «Sikstinsku Madonu». Kasnije sam primijetila kako je mogao dugo, u najdubljoj potresenosti, stajati pred tom slikom. I na mene je djelovala izvanredno: činilo mi se kao da Majka Božja s djetetom na ramenima dolazi u susret onima koji ulaze. Bila sam pogođena do u dno duše.« Dostojevski je toliko volio tu sliku da je naručio otisak. Mnogo godina kasnije umro je ispod te slike.

            Potresenost, zahvaćenost o kojoj je ovdje riječ se može dogoditi između čovjeka i slike koju promatra, a koja bitno mijenja promatrača. I ovo bismo trebali reći: sve što smo pustili u naše oči, sve nas to prožima. Time ćemo na kraju našeg života biti ono što smo vidjeli, jer po onom što smo vidjeli, mi se mijenjamo. Svaki od nas je dobar dio onoga što smo vidjeli.

            To ne vrijedi samo za oči, nego i za uši: zato i pitanje da li ikada malo vremena provodim slušajući muziku? Pitam se to, jer je i u muzici stalno prisutan jedan TI, koji mi može govoriti.

            U svom dnevniku Ana Magdalena Bach piše o svom mužu Johannu Sebastianu Bachu: «Tko je upoznao moga muža, taj bi se promijenio zbog njegovog ispravnog života i cijelog bića po njegovom dostojanstvu ljubavi. I slušanje njegove muzike mnogima ne bi dozvoljavalo da se ne trude postati bolji. Nije zahtijevao pohvale. Ipak se jednom vrlo radovao. Bilo je to nakon praizvedbe jedne kantate kad mu je prišao jedan student i rekao:»Kod ove muzike osjećam da mogu najmanje sedmicu dana ne učiniti nikakvo zlo». Imala sam osjećaj da ga je ova pohvala nepoznatog studenta više razveselila, nego silna priznanja prijatelja.

            Zašto je onaj student kod slušanja muzike imao dojam da bi mogao cijelu sedmicu ne učiniti ništa zlo? Zato što je slušanjem muzike ušao su svoju najdublju intimu. Možda je osjećao nešto od onog nutarnjeg suzvučja i harmonije bez kojega se ne može, sa samim sobom, živjeti u miru.

            Primijetim kako se često, kod čitanja svetaca, navodi da su oni ljubili sve veliko, lijepo i dobro. Prije svega su ljubili riječ Božju, kako nam se kroz biblijski tekst predaje. Nerijetko je ovo napisano kao da se nama osobno obraća. To nam pokazuje upravo evanđelje koje smo malo prije čuli.

            Tu govori Ivan Krstitelj: 'Pripravite put Gospodinu!' A kome ja pripravljam put? Za koga trošim svoje snage? Za Gospodina? Ili, zar se ne okreće sve oko mene. Kako često je to tako? Zato nas zove ovaj adventski glas da najprije otkrijemo samoljubni ja i da ga nadvladamo. Jer Ivan napokon zna predobro da je upravo to najveća zapreka za dolazak Gospodnji. On zna da Bog ne može doći ako se okrećemo oko sebe i oko vlastitog JA.

            «Poravnajte mu staze! Svaki brijeg i gora neka se slegnu.» Ovdje se misli na brda oholosti, sebeljublja, zavisti, zlobe koji se mogu podignuti među ljudima. zato i adventski poziv: uklonite sve što se ispriječilo između vas i drugih ljudi. Neka se ledenjaci vaših hladnih odnosa rastope u svjetlu Božje ljubavi.

            «Svaka provalija neka se ispuni», moglo bi se reći: izdignite se iz vaših ponora poraženosti, žalosti. Izađite van iz magle i doline svojih grijeha.

            «Što je krivo neka bude ravno.» Ne neprestano amo tamo, neodređenost, nego jednostavnost, ispravnost i pravilnost linije trebaju biti  predznaci našeg života. Gdje je to slučaj, onda ćemo: «Vidjeti spasenje koje dolazi od Boga.»

Sa svime može doći do dubljeg susreta. Još više: u svemu nam Bog dolazi ususret. Prije svega u  svojoj utjelovljenoj Riječi. Mislim da nema vremena kroz godinu koje je tako pogodno kao advent da ovo otkrijemo. Ili je možda najprije advent onaj koji ovo otkriva.

3.

Pesimistično raspoloženje se širi

Mi živimo u jednom nemirnom vremenu. Mnogi su mučeni strahom za budućnost. Gubljenje radnog mjesta, budućnost djece i mladih, a i budućnost svijeta i našega društva - to su teme koje zaokupljaju ljude. Pesimistično raspoloženje se širi (također i kod onih koji su uspješni i kojima, naočigled, ide dobro); sve više ljudi boluje od depresije. Samoubojstva iz kruga poznanika i strašna umorstva za koje doznajemo iz medija, sve nas to pogađa.

K tome slijedi: mnogi ne očekuju gotovo ništa od odgovornih u državi i društvu. Političarima se više ne vjeruje da mogu riješiti privredne i društvene probleme ili čak ih se osuđuje da to uopće i ne žele. Također, niti Crkvi se ne vjeruje da se može suprotstaviti razvitku sve većeg tržišta. Ona je sve više shvaćena kao institucija koja je suviše zaposlena unutrašnjim sukobima i objašnjenjima i kojoj nedostaje ozračje snage. U toj situaciji pogađa riječ Evanđelja: I svi ljudi će vidjeti Spas koji dolazi od Boga.

 Kako danas spas učiniti vidljivim?

Kako može Crkva, kako mogu župne zajednice, kako možemo mi kršćani danas ovaj spas učiniti vidljivim ili, u najmanju ruku, dati naslutiti? Kako bismo trebali živjeti, kako mora izgledati naše «obraćenje» da bi ljudi na nama vidjeli što je mišljeno s tim spasom ili, u najmanju ruku, da počinju pitati za njega?

Ja pokušavam naći odgovor na ovo pitanje u svjedočanstvu prvog čitanja iz knjige proroka Baruha.

Pozadina za ovu zbirku kasnijih pisama koja je bila pripisana sekretaru proroka Jeremije, je vrijeme poslije babilonskog izgnanstva. Nisu se svi Židovi vratili iz progonstva. Mnogi su se plašili  polaska u nepoznato i velikog oskudijevanja u budućnosti. Oni su ostali u tuđini, u dijaspori. Ali njihovo srce je čeznulo za Jeruzalemom, za Hramom.

 Naša čežnja je uvijek veća nego ono što mi doživljavamo

Ova čežnja je bila pojačana kroz proroštva koja govore o jednom «drugom izlasku». Prvi izlazak, bijeg iz Egipta, bio je sat rođenja izabranog naroda. Jahve je oslobodio svoj narod jakom mišicom, uz dokaz svoje moći i čudesa. Drugi izlazak, povratak iz Babilona  -  tako je to prorok Izaija obećao  -  bit će još veličanstveniji: Bog će izgraditi put kroz pustinju, čak će i hromi i slijepi ići tim putem, puni radosti vratit će se svi natrag na Sion. ( usp. Iz 35).

Posve u smislu ove stare vizije, opisuje naš tekst, povratak Židova kući iz dijaspore. Jeruzalem je kao majka koja se uspinje na brdašce kako bi vidjela svoju djecu koja se vraćaju. Ne samo da će se brda poravnati i doline ispuniti, pustinje će procvjetati, mirisno cvijeće će povratnicima kući praviti hladovinu, oni se vraćaju «pod veličanstvom Gospodnjim». Ova vizija proroka nije nikad posve postala stvarnost. Povratak tzv. kasnih povratnika bila je jedna skromna stvar i protezala se stoljećima. Tekstovi proroka stvaraju jednu sliku nade  koja nije povezana ni s kakvom određenom situacijom. Naša nada i naša čežnja su uvijek veće nego ono što doživimo i dostignemo. Mi smijemo držati svoj život otvorenim  za ovu veliku nadu koju će Bog  «na kraju dana» i ispuniti.

 Spomenite se onoga što vam Bog poklanja danas, isto tako  kao i prije

A ipak nam Biblija daje odgovor na brige i strahove koji nas muče, pa i na pitanje koje smo na početku postavili: Kako možemo spas kojega nam nudi Bog učiniti vidljivim?

«Odloži ogrtač tugovanja i nevolje - i zaogrni ogrtač božanske pravde, krunu veličanstva!» Ne znači li to za nas, za Crkvu, danas: prestani se tužiti na opadajuće brojeve (vjernika)  kod službe Božje i na gubljenje utjecaja u društvu! Spomeni se na ono što vam Bog poklanja danas, isto tako kao i prije, na «blago u zemljanim posudama», iako je lomljivost ovih posuda vrlo bolna. Tamo gdje se riječ Božja živi, ona djeluje na svijet. Tamo gdje se moli, Duh Božji je na djelu i pokreće srca ljudi.

«Ustani, Jeruzaleme i popni se na visinu!» To znači za novi Jeruzalem, Crkvu, za nas kršćane: preispitajte vaš stav, vaš način pogleda! Ne gledajte plašljivo na sebe same! Pogledajte na ono što Bog čini među ljudima, također i među  «dalekima»! Ako imamo takav pogled i njega zaoštrimo, pronaći ćemo i danas ljude, «radovati se da je Bog na njih mislio». Dobro primijetiti svjesno, znači, njega pojačati. I kada bi mnogi kršćani skupili i izmijenili ono što žive iz Evanđelja, ne samo da će sami sebe ojačati, nego će postati znakom nade za druge. Advent  -  neka doprinese tome, da «svi ljudi vide Spas koji od Boga dolazi».

Pf. Karl Gravogl

 Sve žuri prema vječnosti

 Ne hvataj se

 Za malo zastati

 Gdje je spas ?