Nova crkvena godina  C 2012 / 2013

1. nedjelja došašća

Poveznice za liturgiju i naviještanje:

Na početku Crkvene  godine liturgija i njezini tekstovi usmjeravaju naš pogled na završetak svijeta. Tokom cijele godine je misao vodilja: mi kršćani smo oni koji uvijek čekaju na povratak Isusa Krista, očekujemo potpuno dovršenje svijeta (vidi konstitucija o Crkvi, br. 48); mi smo samo hodočasnička zajednica prema tom cilju.  U četiri tjedna adventa se simbolično izražava ovo čekanje Gospodinova dolaska.

Postoje tri važna aspekta:
a) Stvaranje svijesti o vlastitoj konačnosti i svrhovitosti u  svijetu. U posljednjih nekoliko tjedana, pozornost nam privlači kasno-jesenska priroda koja nas usmjerava ka nestalnosti i smrti. Novi početak liturgijske godine svjesno uzima ovo iskustvo i potvrđuje ga.  Zbog toga ne smijemo  očajavati, nego  živjeti iz ove svijesti i po njoj.

b) Održavanje napetosti iščekivanja. Očekivanje u došašću nas uči  da mi ne postavljamo termine ili datume, nego Bog. Ovo podlaganje planiranju drugih  moderni čovjek nerado prihvaća. Trebalo bi pokušati naučiti da se, u ovim tjednima adventa,  ne bi trebala odvijati "Božićna slavlja" stranaka,  zajednica, klubova, škola, itd.  Ako se Božić ne može slaviti zbog praznika i odmora, nego prije Božića, onda  to slavlje treba urediti u adventskom raspoloženju. Ovo vrijedi i za  razne „Božićne koncerte „ pa i Crkvenih ljudi u adventu. Trebali bismo podignuti glas protiv sviranja Božićnih pjesama na radiju i televiziji prije Božića (nije li to kršenje naših vjerničkih prava  - da se vjerničke pjesme ne koriste prije Božića u trgovačke svrhe?)  Ovo vrijeme treba u župi urediti da župa bude „zajednica čekanja", jer ćemo se onda više radovati samom blagdanu.  Jedna starica mi reče: "Ja se  ne radujem Božiću. Do sada sam, u posljednjih nekoliko tjedana, bila pozivana gotovo svaki dan na slavlje, a sutra (Božić) sam posve sama."

c) Posljedica usvajanja konačnosti života  je Bogu ugodan način (stil) života. Za  Pavla se to sastoji u pokazivanju ljubavi prema  bližnjima. Župa treba biti uzor i model za prakticirajuću  ljubav. U praksi to znači: okretanje prema onima koji su potrebni pomoći unutar i izvan župe i potpora akcijama Crkve za „Nedjelju Caritasa".  Sve će to biti moguće ako budemo sebe ograničavali u ovom došašću.

********

Dvostruka napetost očekivanja označava vrijeme došašća. S jedne strane: očekivanje „blizog"  Božića i božićnih blagdana;  i drugo, očekivanje povratka Krista na  " kraju vremena". Oba očekivanja su  u suprotnosti s načinom života suvremenog čovjeka.  Tako, za mnoge, ovo vrijeme  zbog brojnih svečanosti i užurbanosti raznih priprava, nije nikakvo tiho i blago vrijeme  za razmišljanje  o otajstvu  Božića i priprave na slavljenje tog otajstva. Mnogo manje njih shvaća vrijeme zemaljskog života kao pripravu za vječnost, kao pripravu i otvorenost na susret s „Njim koji je konačni smisao ljudskog života",  za konačan susret s Gospodarom vremena i povijesti.  Posebno sada kada nam se čini da je moguće, reklamama i potrošnjom, ostvariti "raj na zemlji" gdje, prividno, izgleda da se brzo mogu ostvariti čežnje, želje i potrebe.  Tu se  poruka  o „čekanju i nadanju u ljubavi", moguće, doživljava kao frustracija i razočaranje i odbacuje u stranu, što zapravo živi u najdubljim očekivanjima ljudi:  čežnja za jednim TI, čežnja za uspjelim odnosima, za smislom i životnim ciljem. Ta čežnja se često ruši što se pokazuje upravo u  ovom trenutku božićnog vremena. Sve je više osamljenih  pa raste broj samoubojstava, upravo u ovim danima. Koliko se starih i bolesnih ljudi,  svake godine o Božiću, pošalje - „šupira" u bolnicu ili starački dom, jer smetaju slavlju. Je li to stav s kojim idemo ,putem pravednosti, Kristu u susret. I tako se pripravljamo djelima ljubavi na njegov dolazak.. „ (Dnevna molitva)

Od 1. nedjelje došašća počinje nova liturgijska godina. Ovo je, također, prilika za novi i možda humaniji način života  kojeg  dugujemo našem svijetu poradi Krista. Moramo i trebamo "naučiti jedni od drugih, kako moramo živjeti Bogu ugodnijim životom" (drugo čitanje). Baš kao i proročke riječi: „pravo i pravda "(prvo čitanje) koje je počelo u potomku  Davidovu, Isusu iz Nazareta, u stvarnosti će dati našem  životu novu dubinu. Dakle, s obje noge  čvrsto na tlu, bit će moguće „uspraviti i podići glave, jer je blizu naše otkupljenje"(Evanđelje). "Prolazni i neprolazni (vječni) svijet" (završna molitva) će se susresti u vjerniku. Sve ovo u nama omogućuje rast napetosti, koja je potrebna da bi ovdje moglo rasti „kraljevstvo i vlast Božja."

Liturgija prve nedjelje došašća nas želi pozvati da se stavimo u ovu napetost iščekivanja - iščekivanje ispunjenja obećanog i samog ostvarenja toga obećanja, tako da kroz njih zasvijetli Krist, svjetlost naroda.
Tumačenje tekstova

a) Jer 33,14-16

Ovaj vrlo kratak tekst sadrži jedno obećanje Izraelu, a posebno Jeruzalemu. Da bismo mogli  shvatiti ovo obećanje, moramo poznavati povijesne okolnosti kad je nastalo to obećanje. Poglavlje 33 nastavlja na misao 32. poglavlja  (isplati se opet kupovati zemlju u okolici Jeruzalema, grada čiju je propast Jeremija najavio i čiju će sudbinu Bog promijeniti). Ovdje se radi o jednom umetku Deuteroizaije. Reci 14-16 su možda kasnije dodani.

b) 1 Sol 3,12-4,2

Ovaj tekst se sastoji od dva dijela:

3, 12-4,2 (I): Radi se o molitvi Pavla, Silvana i Timoteja na kraju zahvale za kršćanski život zajednice u Solunu, koju su oni osnovali. Molitva za ljubav je, ujedno, i blagoslovna želja misionara.

Kako se treba ljubav konkretno pokazati na djelu u zajednici:

„Ona treba izgrađivati zajednicu" Ljubav nije  nikakav (statički) posjed, nego jedna (dinamička) snaga. Mlada zajednica u velikom makedonskom gradu  mora najprije postati zajednica. Ljubav mora ujediniti različite ljude, različitog porijekla, društvenog položaja i kulture i sve ih složiti u zajednicu. Zajednica mora postati mjesto ljubavi. Samo gdje su ljubav i dobrota tu boravi i Gospodin...

„Ona treba „pozivati sve ljude". Zajednica ne smije postati zatvoreni krug. Naročito se mora okrenuti prema onima izvana. Uzori za tako nešto su bili Pavao i njegovi suradnici. Ova dvostruka ljubav  je put prema eshatoloskom ispunjenju zajednice. Ako zajednica živi od ljubavi, iz ljubavi i u ljubavi, onda je plemenita i sveta pred Bogom i stoji u pravom odnosu prema Bogu.

4, 1-2 (2) opomena je moguća, jer Pavao poznaje situaciju u zajednici preko Timoteja koji se vratio iz Soluna (3,5). On  poznaje primjerno bratstvo iz te zajednice  (4,9). Ipak, on želi da ona (kako se to doslovno kaže) „raste i bude sve bogatija u ljubavi" (3,12) i da „ neprestano čini nove korake"  (4,1) tako da  bude ljubavi vrijedna zajednica koja je atraktivna i za nečlanove  - tako se kršćani najbolje pripremaju za ponovni dolazak Kristov.

c) Lk 21, 25-28, 34 -36

Ovaj tekst  je iz velikog govora o posljednjim vremenima (21,5-36) i dijeli se u tri  dijela:

Redci 27-28 (1) U apokaliptičkom govoru opisuju se znakovi parusije (usp Mk 13,24-27).

Židovska apokaliptika pokušava, tadašnjim načinom govora, iznijeti sljedeće: zbog konkretnog povijesnog iskustva patnje apokaliptičari iznose, u prvi plan, da će Bog u Izraelu ostvariti spasenje unutar povijesnog ostvarenja (o tome i tekst u današnjem prvom čitanju iz Starog zavjeta). Za njih stoji spasenje i povijest u određenom diskontinuitetu. Apokaliptičari su  vjerovali u jednoga Boga  koji će na kraju povijesti koju on izvodi započeti novo vrijeme spasenja, ne u jednom kontinuiranom događanju ,nego  u posebnom Božjem djelovanju („novostvaranje") i po posebnom zahvatu u tijek vremena ljudske povijesti.  Ovaj „prekid" se opisuje kroz kozmičke katastrofe i na tu sliku svijeta se Luka, apokaliptički, naslanja.  Cilj ovakovog načina prikazivanja  jest: probuditi u ljudima nadu u svim nevoljama i kušnjama - Bog vas neće konačno ostaviti na cjedilu!

Luka zahvaća apokaliptično razmišljanje  da bi pokazao da ovaj svijet treba promatrati po njegovom završetku po Bogu, dakle eshatološki.

Redci 27-28 (2) govore o „dolasku Spsiteljevu". Kod opisivnja parusie Luka koristi (usp Mk, 13,26; Mt 24,30) sliku iz Danijelove apokaliptičke knjige (dan 7,13), no pri tome se slika osamostalila. Dok kod Danijela Sin čovječji dolazi k Pradavnom, kod sinoptičara dolazi k ljudima. Krist se objavljuje kao  Gospodar povijesti. A to, za kršćane, znači spasenje. Luka ovdje ne govori da će kršćani biti pošteđeni katstrofa, nego u nevoljama imaju temelja za nadu, jer su blizu otkupljenja,  to jest ispunjenja Božjih obećanja.  Tekst ne govori o budućem dolasku Gospodina kao suca, nego želi probuditi nadu i povjerenje kod zajednice.

Redci 34-36 (3)  Ove opomene na budnost izlaze iz slike svijeta:  katastrofe na kraju svijeta može izbjeći samo onaj tko je spreman, „tko moli" i tko je „budan", koga svagdašnji problemi zavedu neće  opstati u ovoj katastrofi. Ovdje nema govora o „suđenju ljudi", grješnika i pravednika.  Izenadnost događaja  svršetka  zahtijeva spremnost kršćana. A to nije isto što i ustrajnost u nevoljama.

Misno slavlje

1

Pozdrav: Započinjemo jedno intenzivnije vrijeme našeg kršćanskog života. Kroz ovo vrijeme bismo trebali malo produbiti našu vjeru, osnažiti našu nadu, ražariti našu ljubav. Božja milost neka bude sa svima vama.

Uvod:  „Bog neće umrijeti onoga dana kad mi više ne budemo vjerovali u njega. Ali mi ćemo umrijeti onoga dana kad naš život više ne bude obasjavan darovanom svjetlošću čuda iz izvora svjetla koje dolazi s onu stranu našeg razuma."  Ova misao koja  potječe od poginulog Daga Hammarskjölda  daje nam uvod u advent.  Katkad pokušavamo Boga istisnuti iz naše svagdašnjice i zaboravljati ti ga. Sada se želimo uputiti na put ponovnog otkrivanja. On će nas susresti u onom svjetlu koje svijetli iz čuda utjelovljenja Sina Božjega.

2.

Pozdrav: Na početku nove Crkvene godine sve vas srdačno pozdravljam blagoslovnom željom: milost i mir od Onoga koji jest, koji je bio i koji ima doći neka bude sa svima vama.

Uvod:

Vrijeme adventa - vrijeme dolaska. Netko dolazi. A tko to želi doći? To je Spasitelj, Gospodin (usp Lk 2,12). Dolasku Spasiteljevu s naše strane, odgovara čekanje - očekivanje; biti spreman, biti budan. „Bdijte i molite, uvijek", tako nam govori danas evanđelje po Luki koje će nas pratiti tijekom ove liturgijske godine.

Ali kako je on došao nekoć, tako želi opet iznova doći u svakog pojedinog od nas. A zašto? Jedan duhovni pisac naših dana ovako obrazlaže: "Ti si drugačiji nego prije godinu dana. Promatraš drugačije nego prije godinu dana. Slušaš drugačije nego prije godinu dana. I zato se on mora u tebi ponovo roditi" (M.Malinski).

Da bi nam Gospodin pomogao nadvladati naše slabosti, priznajmo svoju slabost pred Bogom i ljudima i molimo ga za milosrđe.

Molitva vjernika

Dobro bi bilo (i radi raspoloženja i dojma, ali i radi sadržaja) za molitvu vjernika uzeti pjevanje: „Bože, daj mir jedinstvo" ili zazive „Da se dostojiš.. iz završetka litanija svih svetih..."

1)

Obratimo se Gospodinu Isusu, kralju Božjeg kraljevstva koje dolazi, a kojega mi očekujemo kao Spasitelja:

2)

Već je prva Crkva zazivala: Maranatha,  Dođi, Gospodine Isuse. Želimo se pridružiti ovom adventskom zazivu prve Crkve:

• Isuse, naš učitelju, ti Riječi Očeva, pomozi nam da te shvatimo, bez tebe ćemo lutati. Dođi,  Gospodine Isuse, molimo te
• Prosvijetli učitelje, pisce, novinare i sve koji druge poučavaju, podari ih dobrim mislima i duhom mira. Dođi, Gospodine Isuse, molimo te
• Tvoja riječ nas oslobađa mržnje i zdvajanja, tvoj zakon pomaže nama i svim ljudima na putu pravednosti i pomirenja, Dođi, Gospodine Isuse, molimo te
• Daj da narodi na zemlji zaborave i prevladaju ratove i učini našu zemlju novim svijetom kojega ljudi žele i očekuju s tobom. Dođi, Gospodine Isuse, molimo te

Gospodine i Bože naš, pogledaj na ljude koji su prepušteni smrti. Molimo te, spasi nas dolaskom tvoga Sina i daj da prispijemo u vječno zajedništvo s našim Otkupiteljem, koji s tobom živi i kraljuje Bog, po sve vijeke vjekova.

Meditacija nakon pričesti

Učini nas nemirnima, o Bože kad mi, zbog obilja kojeg posjedujemo, izgubimo žeđ za vodama života:  ako zaljubljeni u ovo zemaljsko vrijeme, prestanemo sanjati o vječnosti, ako uza sva nastojanja koja činimo za izgradnju ovoga svijeta, pustimo da nam nestane vizija novog neba.

Propovijed

Biblija odlomak: Luka 21,25-28.34-36

Zahvalan sam Bogu  da red čitanja  daje upravo ovaj tekst evanđelja za prvu nedjelju došašća ili  adventa. Ovaj nam tekst  može otvoriti oči za drugu stvarnost. Ljudski zakoni čovjeku i ovaj svijet  svijetu, svakodnevna užurbanost nemaju  posljednju riječ. To neće uvijek biti tako, ali svijet ima jedan cilj, a to je biti uzdignut u Božju sigurnost. Iako je možda postalo staromodno vjerovati u drugi dolazak Kristov, jer se ovo vjerovanje čini suprotnim  od želje za slobodom čovjeka i njegovog samoodređenja, meni je ova misao vrlo važna. Jedna nada u mom životu: ovaj svijet i mi ljudi nismo Bogu nevažni i on nije ravnodušan prema nama, on nas očekuje, on nas pozdravlja - ne samo svakog čovjeka nakon njegove smrti, nego i cijeli svijet. Utješna misao, ali ne i tješenje. Govorimo  o Isusovom drugom dolasku,  jer je on već davno došao na naš svijet. I tako smo opet u došašću, u pripremi za dolazak Boga. Vrijeme pripreme ide u dva smjera. Jedan smjer - priprava  na Božić, blagdan utjelovljenja. I ako se osobno pripremam, onda  u tišini trebam biti slobodna od svega što me odvraća od  "duhovnog uređivanja kuće",  kao što temeljito uređujem svoja četiri zida pred važan posjet i dovodim ih u red.  Istovremeno se pripravljam i za njegov  drugi  dolazak, na njegov povratak.

Bog je postao čovjekom za Božić: kao dijete  se bespomoćno predao u ruke ljudima.  Ako sebi razjasnim  i shvatim što je Bog učinio i kakvo je dostojanstvo dao čovjeku  svojim utjelovljenjem, zašto se trebam plašiti njegova povratka?  Zar će onaj Bog koji je kod utjelovljenja bio ljubav,  kod povratka biti nekakvo strašilo?  To ne mogu vjerovati.

1..

"Bog ne ispunja sve naše želje, ali ispunja sva svoja obećanja,  on ostaje Gospodar zemlje".  Ovo iskustvo vjere Dietricha Bonhoffera pokazuje da naše želje često nisu identične s Božjim obećanjima.  Zato se u današnjim biblijskim čitanjima osjeća čudna napetost.
a) Luka je, kod sastavljanja svojih govora o konačnim vremenima, iz kojega je uzeto današnje evanđelje,  uzimao u obzir dvije situacije ondašnje zajednice.

• Problemi trenutka (opasnosti/ nevolje) rađaju strah pred onim što ima doći. Ovdje on želi ohrabriti  Isusovim riječima.  Apokaliptični govor ide za tim da slikovito naglasi: Bog je Gospodar povijesti. On neće završiti spasenje u ovom vremenu /unutar povijesnom/po kojemu će Izrael opet biti jako kraljevstvo, nego će nastati početak novog doba spasenja. Taj rez opisuju apokaliptičari uz pomoć slika prirodnih katastrofa. Znajući o funkciji takve katastrofe kao početku nove ere za vjernike, nestaje svaki strah. Čak i kršćanska zajednica  upada u nevolju  zbog tih  katastrofa, a ne samo nevjernici.  No, nevolje su sve veće, što se više  bliži otkupljenje.  Stoga, ove riječi i govor daju zajednici hrabrost i nadu. Oni nisu izmišljeni kao pedagoško sredstvo za buđenje straha.
• Ljudima koji žive u suvremenom svijetu i kojima je dobro, koji se smatraju sretnima i zadovoljnima, ideje  o povratku Kristovu nisu poželjne.  Te misli odbacuju i posvećuju se  sigurnosti i čuvanju blagostanja. Zato i upozorenje  na  biti budan i pripravan.

b) Obje izjave, iako govore o bitno različitim situacijama zajednice, pa tako i  u bitno različitim situacijama ljudskog života u modernim vremenima: briga / nevolja i sreća / zadovoljstvo, imaju isti smjer: svijet i njegovu povijest treba tumačiti i promatrati, od početka, iz njegova kraja. I u smrti pojedinog čovjeka  umire svijet kojega je on, na svoj način, vidio i doživio,  pa treba i život pojedinca promatrati iz njegovog konca, smrt se mora uračunati u planiranje života.  Obje povijesti, kako svijeta, tako i pojedinca su usmjerene prema cilju.  Ovaj cilj, Isusovom  smrću i uskrsnućem zadobiven, jest spasenje.

c) U adventu /došašću/  živimo prema cilju. Mi slavimo spomen na događaj  spasenja koji se dogodio u bezizlaznoj situaciji prošlosti, a očekujemo obećano, konačno spasenje.  I samo ovo sjećanje donosi spasenje.  Postati svjestan  ove usmjerenosti na cilj. Ozbiljna vjera u  već započeto ispunjenje obećanja spasenja  vodi k opuštanju nasuprot svagdašnje  brige koja se tiče vlastite osobe.  Ovu opuštenost ne možemo izjednačavati sa ravnodušnošću.
d) Priprema za kraj, kao posljedica vjerovanja da je Krist  gospodar povijesti, zahtijeva, kao što Pavao kaže, aktivnu ljubav prema subraći kršćanima, a preko njih i svim drugim ljudima. Vjerovanje u konačnost ne uključuje nikakav fatalizam. Nada u Kristov dolazak znači radije djelovanje u sadašnjosti, djelovanje na dobrobit bližnjih.

2.

Očitu nemoć suvremenog čovjeka „da  očekuje" povezat ću sa scenom koja bi se mogla odigrati na nekoj željezničkoj stanici. Neki čovjek, očito u pijanom stanju, nasred perona  je stavio svoj kofer i legao spavati. I tako je  promašio cilj svoga puta, a ne zna da mu je, na taj način,  pobjeglo vrijeme.
Jesu li zaista glavne točke normalnog ljudskog života stanje opijenosti ili svakodnevni stres i brige zbog  rokova? Naše  postmoderno materijalističko, slobodno društvo očito je formiralo, kod ljudi,  takav oblik života da se bilo što, što se pojavi  između tih mjerila, ukazuje kao nepoželjno. Pri tome stvarni život  je uvijek ono „između" nedovršenog, imanja, željenog, očekivanog. Cilj propovijedi bi mogao biti:  Vrijeme došašća u povijesti spasenja, u tumačenju Luke, kao simbol za konkretnu egzistenciju ljudi. Katastrofa i ljudski brakovi su fiksne točke postojanja koje se mogu prevladati samo ako im  se daje  dublje značenje. Potrebno je temeljno usmjerenje cijelog načina života, da bismo, s Ignacijem  Loyolom, mogli reći: krepost ravnodušnosti, ponašanje  u pravoj opuštenosti, koje se očituje u opuštenosti , koje povjerava  svoje polovičnosti  onom većem TI, tako  može rasti i zreti. Došašće, kao vjerski simbol za čovjeka koji se okreće prema Bogu koji dolazi, prožima značenje cijelog ljudskog života.  Tko  se doživljava u nedovršenom stanju, osjeća kvalitetu onoga što mi nazivamo spasenjem, osjeća  nedostatak ljubavi u sebi i drugima i on će ide u potragu za njom. Ovdje su vrata kroz koja Božja ljubav, u Isusu Kristu, može doći do ljudi.  Pri tome se ne zahtijeva  nešto veliko. Sveti  Bernard iz Clairvauxa  je to opisao, u propovijedi za došašće, na ovaj način: "O čovječe, ne moraš proći kroz more, ne moraš bušiti oblake, niti graditi svoj put  preko alpskih visina. Nije daleko, kažem vam, blizu je riječ, ona živi u tvojim  ustima,  u tvom srcu (Rimljanima 10,8). Trči prema njemu do pokajanja tvog srca i  ispovijedi tvojih  usta " (1. govor za Došašće, poglavlje 10).

3.

Svatko može postati milijunaš Uz Lk 21,25-28; 34-36

Dolazak Sina Čovječjega je daleko

Koga se još dotiču ovakve prijetnje? Gdje su ti znakovi na suncu, mjesecu  i zvijezdama? Koji  su  narodi smeteni i zbunjeni zbog huke i grmljavine mora?  Zašto bi se ljudi trebali bojati nečega što je  još vrlo daleko? Kako zamišljati to pokretanje nebeskih sila? Ako je  dolazak Sina Čovječjega povezan s tim događajima, onda imamo dovoljno vremena čak i previše..
Tako, u stvari,  ljudi reagiraju  danas na  govor o Isusovu dolasku. Više straha imamo pred uništenjem  svijeta od strane čovjeka kroz nuklearne elektrane, zagađenja oceana, zagađenje podzemnih voda, trovanje, raspad ozonskog sloja, genetske manipulacije, nego zbog dolaska Sina Čovječjega. Pred ovakvim razvojem situacije mogu  biti smeteni i svi narodi  i mnogi naši mladi ljudi su zaista prepuni straha. No, ne izazivaju strah samo ove nedaće.. Ima i mnogih drugih modernih znakova:  gubitak posla, nezaposlenost, rastava braka,  sve manje vjenčanja, proglašavanje homoseksualnih brakova jednakovrijednim, sloboda pobačaja, eutanazija... sve to širi veliki strah i zbunjenost.
Da li postoji bilo kakva veza između uništenja svijeta do kojega će dovesti ljudi i dolaska Sina Čovječjega? Zar nije upravo došašće blagoslovljeno vrijeme za postavljanje takvog pitanja koje nas vodi prema razmišljanju i kajanju?

Značenje žutih  semafora
Na velikim raskrižjima naših gradova vrlo je živo. Tu se gomilaju automobili, guraju se pješaci. Svi stanovnici naših velikih gradova znaju gužvu  tih vrućih  prometnih  točaka. Tu bi bilo strašno mnogo sukoba i žrtava ako raskrižja ne bi bila sasvim točno i precizno zamišljena i lijepo uređena. Stoga, stotinu metara prije daju se  prethodne najave raskrižja sa semaforima  i duge bijele strelice na ulicama tražeći  da se pravilno rasporedimo. Vrlo  je loše ako u ovom trenutku ne poznamo put. Onda se  pokušavamo snalaziti suprotno prometnim pravilima  što izaziva bijes i ljutnju drugih sudionika  u cestovnom prometu - ili pokušavamo ići krivim putem, pa onda naći zaobilazak i pravi pravac i prijeći raskrižje.
U mnogim slučajevima crveno svjetlo postaje čak i simpatično. To je trenutak da se možete orijentirati. Zeleno svjetlo je dobrodošlo, jer daje slobodnu vožnju. No, žuti semafor? Da li je uopće  potreban? Zar se nije moglo bez njega?
Policija može dati odgovor na to pitanje, jer imaju mnogo iskustva i  poznaju mnoge nevolje i nesreće... Direktna izmjena crvene i zelene ne može  raditi, jer je izgrađena bez sigurnosnih faza. Čak i takozvani "žuti vozači" ugrožavanju sigurnost. Međuvremensko žuto svjetlo ima zadatak čuvanja reda. Na znak žutog signala, cijelo raskršće se  raščišćava. Svi sudionici prometa se moraju sami svrstati; još jednom promisliti pravac, a vozač baciti pogled na auto i upravljačku ploču i pogledati tko im je s lijeve ili  desne strane. Na ovaj način je uklonjen svaki trenutak opasnosti, a spremamo se i na moguća iznenađenja. Žuto svjetlo daje malo mira i tišine i donosi malo reda u neredu da, nakon toga, možemo ponovno uredno ući u promet.

Došašće ima zadatak učiniti reda
Naši trenutni događaji - osobito sada u vrijeme došašća - pozivaju nas na,  makar i kratko, razmišljanje. Uredan slijed života nije moguć ako bi netko jurio kao luđak po ulicama i raskrižjima. Posebno su tu oni razmaci vremena  u dnevnim događanjima, na putu između posla i doma, između dana i noći, u susretu između čovjeka i čovjeka i između čovjeka i Boga. Takvi su trenuci vrlo potrebni. Čovjek ne može biti stalno u pogonu. Ali isto tako ne može sudjelovati u neodgovornim i nepromišljenim  "bezuvjetnim aktivnostima", o kojima je  Goethe rekao je da one konačno završavaju u bankrotu. Obje pripadaju čovjeku: predati se radu i povući se malo u sebe, odmoriti se  i malo promišljati.

Netko bi mogao pitati zašto baš u došašću govoriti o raskrižjima i semaforima, zašto baš u ovim tjednima pred Božić te teme moraju biti ugrađene u dnevni ritam rada i događanja, zar nas se ne bi moglo, cijelog adventa, poštedjeti  ovih žutih semafora? - Bog je već došao u ovaj  svijet po svojem utjelovljenju i tako u svijetu i u životu svakog od nas postavio velika raskrižja  na kojima postavlja pitanje jesu li planovi  i postupci u skladu s njegovim planovima ili se možda sukobljavaju? Na  tim raskrižjima,  u našim životima, trebamo  žute semafore koji nam daju misliti o dolasku kraljevstva Božjega na ovaj svijet. Došašće nam može  pomoći da ne upadnemo  u "zamku" i da izbjegnemo  katastrofu. To nam pripravlja put spasenja.

Rudar postao milijunaš
Jednom kad sam  šetao i umoran od hoda sjeo na klupu pored velikog križa, odmarao se i čitao časopis, progovori mi jedan šetač  i ispripovjedi mi da je on iz ruhrskog područja i da je ovdje zbog liječenja bolesti silikoze. Kroz prozor svoje sobe gleda na ovaj križ i sada se popeo na brdo da ga vidi iz blizine.  Kad je opazio da u rukama imam kršćanski časopis, započeo je duhovni razgovor. Govorio je o svom rudarskom životu, o svom putu u komunizam i kako je, konačno, bio njime razočaran. Konačno ga je propovijed njegovog evangeličkog župnika dovela do obraćenja. Vrlo sretan je nadodao: ja sam preko noći postao milijunaš. "
Možda može i nama ovaj advent pomoći, svojim tihim trenucima sabranosti i fazama orijentiranja, da i mi postanemo bogatiji. „Boga čekati, znači već ga i imati." (Augustin).