...uvijek osporavan

            Od obnove liturgije nakon II. Vatikanskog sabora svečanost Krista Kralja na zadnju nedjelju Crkvene godine nas upućuje (teološki) na dramatiku konačnih vremena (OSTVARENJE I ISPUNJENJE SPASENJA). Naše cjelogodišnje propovijedanje je premalo  „ehatološko". Zaboravljamo, tokom liturgijske godine, a posebno u našim svakodnevnim obvezama i poslovima, „ljudima otvarati prozore" za transcendentno. Čini se da su svi naši tekući planovi i poslovi vezani za „ovosvjetske probleme"   (grade se kuće, centri, crkve, obnavljaju se građevine, organiziraju se putovanja, množe se papiri..), a naša redovita zadaća sve manje dolazi do izražaja: pripravljati ljude našega vremena (koji imaju sve manje vremena i želje za Bogom), pripremati ih na konačni susret s Bogom u vječnosti.  Blagdan Krista Kralja nam može, u najmanju ruku, pomoći  malo stvar popraviti, jer  izgrađuje most  prema „Adventu" i služi, ne samo za razmišljanje u ovom adventskom, predbožićnom vremenu, nego osobnom (koji zahvaća cjelokupnu osobu) životnom odlučivanju, jesmo li postavili dobar životni kurs da dođemo do konačnog sjedinjenja s Bogom?

            Kada je, prije 150 godina, počela „industrijska revolucija" (nove energije: koks, pa čelik, pa nova pogonska goriva, parni kotao), kršćanske Crkve su prekasno shvatile „znakove vremena" -  stajalo se prekriženih ruku pred mnoštvom (bogati iskorištavaju proleterijat; dječji rad, nikakvo socijalno osiguranje, nikakvo osiguranje pred nesrećom, stanja nedostojna čovjeka u „najamnim kasarnama"...) Ideja o jednom „socijalnom Kristovu kraljevstvu" je trebala ukazati na zastrašujuće stanje. Pokret francuskog Paray-le Monial  je tražio, bez uspjeha, (1889) uvesti blagdan Kristovog socijalnog kraljevstva. Monarhističke vlasti nisu htjele prihvaćati vrednovanje „stanja radnika"..   Tek nakon teških bitaka I. svjetskog rata  uveden je blagdan  „Krista kralja". Uveo ga je, 1925. godine, Pio XI. - pismom „Quas primas". No,  jugend (mladi)" Trećega reicha „ su  povezali svoje slavlje s blagdanom Krista kralja te je tako blagdan odlutao u druge vode i dobio karakter „demonstrativnog slavljenja".

Cilj Crkvene godine 

Teološki smisao ove svečanosti je vrlo širok i duboko utemeljen: božanski plan spasenja ljudi će se, na koncu povijesti, ostvariti u Isusu Kristu u „okrunjenom savršenstvu." Putujući Božji narod, Crkva se mora, na ovome svijetu,  stvarno angažirati (usp. socijalnu encikliku „Solicitudo rei socialis" od 20.2. 1988.), no to angažiranje je „usmjereno" na putu prema Kristovu konačnom dolasku (parusiji). Crkva moli „dođi kraljevstvo tvoje.." i tako postavlja luk između „zauzimanja za mir i pravdu na zemlji" sada (misao na socijalno kraljevstvo Kristovo ) i budućnosti koja je pred nama (dovršenje u Božjem kraljevstvu) - Krist, kralj neba i zemlje.

Kralj religiozne istine ponuđene pojedincima i ljudskom rodu *

Svetkovina Krista, kralja svega stvorenja:

God. 1925. slavila je Katolička Crkva 1600. obljetnicu nicejskog sabora na kojemu je definirana dogma o božanstvu Krista kao utjelovljene riječi Božje. Tom zgodom, papa Pijo XI. podsjetio je prigodnom enciklikom "Quas primas" od 11. 12. 1925. na ono što Crkva vjeruje o Kristu kao pravom čovjeku i pravom Bogu te uveo blagdan Krista kralja kao vrhunac otajstava spasenja. On je tada odredio da se ovaj blagdan ima slaviti na posljednju nedjelju u listopadu, pred svetkovinu Svih svetih. Time je želio pokazati duhovnu i nadnaravnu crtu Kristova kraljevstva.
Drugi vatikanski sabor je to još više pokazao kad je, u smjernicama za reformu liturgije, odredio da se svetkovina Krista kralja svega stvorenja pomakne na posljednju nedjelju Crkvene godine. Liturgijsku godinu završavamo obnovom vjere u Kristov ponovni dolazak o svršetku svijeta. Time nas liturgija podsjeća da je ljudska povijest u Kristu, raspetom i uskrslom, dobila nov smjer kretanja, jer joj Krist daje smisao u skladu s Božjim planom o spasenju ljudi.
Predslovlje ove svetkovine sažima ono što novozavjetni spisi uče o Kristovu kraljevskom dostojanstvu. Ono nije zemaljsko i despotsko. Krist kralj ne ide za skidanjem zemaljskih i demokratski izabranih vladara. Prema današnjem predslovlju uskrsli Krist je veliki svećenik i kralj koji će, u eshatonu, predati nebeskom Ocu kraljevstvo. Ono je kraljevstvo istine i života, svetosti i milosti, pravde, ljubavi i mira. Takvo obilježje Isusova kraljevskog dostojanstva traži od nas vjernika da se u zemaljskom i povijesnom svijetu zalažemo za duhovne vrijednosti.
Liturgijska reforma obogatila je službu riječi današnje svetkovine. U ovoj liturgijskoj godini za evanđelje imamo razgovor Isusa i Pilata tijekom suđenja. Pilat pita Isusa je li on kralj, a Isus odgovara da jest kralj istine, ali da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Ovaj razgovor pretpostavlja povijesni razlog suđenja Isusu pred Židovima i pred Rimljanima. Pred Židovima je Isus odgovarao na optužbu smatra li se Sinom Blagoslovljenoga (usp. Mk 14, 61), tj. Mesijom u nadnaravnom, izvanrednom smislu riječi. Isus to nije mogao zanijekati, jer bi porekao svoj identitet i svoje dotadašnje djelovanje. Pred Rimljane tužitelji, sljedbenici religije u Boga jedinoga, nisu mogli izaći sa strogo vjerskim razlogom. Pilatu ne bi bilo dovoljno ustvrditi da se Isus osjeća Sinom Božjim, Mesijom u nadnaravnom smislu riječi. Zato su tužbu obojili politički: Isus se pravi Mesijom s kraljevskim pretenzijama. Tu je Pilat morao reagirati štiteći vrhovništvo rimskog cara nad Palestinom i Židovima prvog stoljeća.
Isus je kralj, spreman na smrt kao potvrda svoje odanosti Bogu i ljudima. U takvom ozračju njegovo priznanje pred Pilatom zvuči i kao poziv: "Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas" (r. 37). Završavajući liturgijsku godinu, obnavljamo svoju podložnost Kristu kralju istine i molimo snagu da unosimo duhovne vrijednosti u svijet svoga vremena.

Gospodin kraljuje u sjaj zaodjeven (Dan 7, 13-14)

Za starozavjetnu podlogu odlomku iz evanđelja, u kojem se Isus predstavlja za nadnaravnog kralja, ove godine imamo tekst iz Knjige o Danielu: o Sinu Čovječjem koji će doći na oblacima nebeskim o svršetku ljudske povijesti.
Podsjetimo se da je Knjiga o Danielu pisana u vremenu progona Židova od strane sirskog vladara Antioha IV. Epifana (171-164 pr. Kr.). Kralj je želio da svi državljani budu jedne vjere, to jest njegove. Zato je zabranio Židovima obdržavanje vlastitih vjerskih blagdana i obreda te počeo progoniti one koji su se suprotstavljali njegovim odredbama na tom području. Knjigu o Danielu napisao je nadahnuti pisac da svoje sunarodnjake podrži u vjeri otaca te da im ulije nadu u skori svršetak progona.
Sedmo poglavlje, iz kojega je uzet današnji odlomak, sadrži viđenje o četiri simbolične zvijeri koje zapravo označuju razdoblja poganske vladavine: Babilonci, Medijci, Perzijanci i Grci. Antioh IV. Epifan je potomak "četvrte nemani", simbolički prikazan kao "mali rog" čija usta govore velike hule.
"Gledah u noćnim viđenjima" (r. 13) su dugi sati razmišljanja i molitve nadahnutog pisca koji je tražio zagonetku patnje svoga naroda. U razmišljanju kako da podrži vjeru svojih progonjenih sunarodnjaka sveti pisac vidi kako "na oblacima nebeskim dolazi netko kao sin čovječji". Zvijeri, koje je nešto ranije vidio, dolazile su iz mora kao sjedišta sila protivnih ljudima. Ovaj dolazi odozgo, od Boga koji je naklonjen ljudima. "Kao sin čovječji" znači "u ljudskom obličju, s licem poput ljudskog". Kao što nemani, u ovom apokaliptičkom viđenju, predstavljaju poganska carstva, tako simbolički lik Sina čovječjeg predstavlja "kraljevstvo svetaca Svevišnjega" (Dan 7, 18). Tako pojedinac predstavlja zajednicu i zajednica uosobljuje svoga duhovnog vođu. Sin čovječji je ovdje duhovni voda naroda Božjega koji će provesti Božji plan o spasenju progonjenih vjernika. "Pradavni" kojemu biva doveden Sin čovječji je Gospodin Bog kao gospodar svemira i ljudi kojemu nikakva zemaljska sila ne može izmaknuti. Bog će provesti svoj plan o spasenju unatoč protivljenju progonitelja.
Ovom duhovnom predstavniku naroda Božjega biva predana "vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici" (r. 14). Za povijesne čitaoce, članove malog i politički nejakog naroda, ovo je značilo da će Božja pravda na koncu pobijediti te da će i moćni poganski narodi priznati Božje vrhovništvo.
Isus se, u evanđelju, često naziva Sinom čovječjim i to u trostrukom smislu: ima vlast opraštati; čini djela Božja ozdravljajući bolesnike i propovijedajući Božje kraljevstvo; doći će o koncu svijeta suditi žive i mrtve. U takvog Isusa, Sina čovječjeg mi vjerujemo.
Psalam 93, iz kojega imamo današnji pripjevni usklik "Gospodin kraljuje u sjaj zaodjeven", slavi Boga kao kralja prirode zato što može unijeti red u poremećene prirodne sile. "Čvrsto stoji krug zemaljski, neće se poljuljati!" Ovaj nas psalam podsjeća da je Isus kralj svega stvorenja, to jest da priroda nakon njegove smrti i uskrsnuća na nov način slavi Boga. Znademo li prepoznavati Božju prisutnost u ljepotama i divljini prirode?

Alfa i Omega, onaj koji jest, koji bijaše i koji dolazi (Otk 1, 5-8)

Ovdje imamo uvodno viđenje Knjige otkrivenja koja je napisana kao utjeha progonjenim kršćanima Male Azije u vrijeme Domicijanova (81-96) progona. Za vrijeme liturgije "u dan Gospodnji", tj. nedjelju vidjelac Ivan dobio je od Boga nalog da zapiše svoja viđenja i pošalje ih kršćanima u sedam maloazijskih gradova.
Uskrsli Krist je, u našem odlomku, nazvan Svjedokom vjernim i Prvorođencem od mrtvih zato što na saslušanju pred Židovima i Rimljanima nije porekao svoju odanost Bogu i ljudima. Prvorođenac je od mrtvih zato što je tijelom i dušom ušao u nebesku slavu. Kao pravi čovjek i pravi Bog sjedi zdesne Bogu. "Vladar nad kraljevima zemaljskim" je izraz radi kojega je Ivan mogao odgovarati pred državnim sudom. Kršćani su bili optuživani kao ateisti zato što ne priznaju državne bogove, a Gospodinom ne zovu cara, nego uskrslog Krista. Evo, ovdje oni o Kristu vjeruju također da je vladar nad zemaljskim kraljevima. U vremenu progona to znači da zadnju riječ ima Bog i uskrsli Krist po kojemu Bog ljude spašava od zemaljskih tirana.
R. 6 našeg odlomka je liturgijski usklik Kristu, uzet iz liturgije prve Crkve: "Njemu koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen!" Uskrsli Krist ljubi krštenike i u vremenu nevolje. Učinio ih je svećeničkim narodom Božjim koji je osposobljen i zadužen da Boga slavi svojom liturgijom i svojim svagdanjim životom. Ovdje imamo novozavjetni temelj za saborski nauk o općem svećeništvu svih krštenih. To svećeništvo, dakako, pretpostavlja i traži zaređene služitelje koji ovlašteno predvode liturgiju Crkve. Crkva svojom liturgijom iskazuje čast Bogu i uskrslom Kristu. "Amen" je usklik preuzet iz židovskog bogoslužja koji znači: "Čvrst je, stabilan je, tako je!" Tim usklikom prisutni vjernici prihvaćaju i potvrđuju molitvu svoga predstojnika u toku bogoslužja.
U r. 7 imamo sliku iz Dan 7,13 - odlomak koji danas imamo za prvo čitanje. Prvi kršćani preuzeli su iz Danielove knjige sliku o Sinu čovječjem koji dolazi na oblacima nebeskim i primijenili je na uskrslog Krista koji će doći o koncu vremena sudit žive i mrtve. Ova vjera u Krista, sveopćeg suca, imala je dvostruk učinak: najprije utjeha da će Krist, sveopći sudac otkriti i kazniti sve nepravde koje bivaju nanesene potlačenima u svijetu, zatim i svijest osobnog susreta s Kristom sucem kojemu ćemo odgovarati za svoja djela. "Gledat će ga svi koji su ga proboli" je citat iz Zah 12, 10 gdje narod plače nad odbačenim vođom i kaje se za svoje grijehe. Ovim Ivan proriče obraćenje progonitelja i izriče nadu da će Crkva preživjeti progon.
Sveti pisac daje izravno riječ samom Bogu koji govori: "Ja sam Alfa i Omega!" To je prvo i posljednje slovo grčke abecede, čime se izriče vjera da od Boga sve počinje i u Bogu sve završava. "Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi" (r. 8) je dobar prijevod Božje formule očitovanja Ehjeh ašer ehjeh iz Izl 3, 14 ili Božjeg imena na hebrejskom Jahveh. Bog se otkrio po Mojsiju kao onaj koji jest tu, koji će biti tu u toku događaja izlaska. Ovim podsjećanjem na Božju pomoć u Starom zavjetu, novozavjetni nadahnuti pisac izriče vjeru u Božje vrhovništvo i potiče na pouzdanje u Boga. Bog je prisutan u ljudskoj povijesti i on svoj plan spasenja vodi prema ispunjenju, kako god nama ljudima izgledalo da zlo u svijetu cvate i da Bog biva ignoriran.

Tko je god od istine, sluša moj glas (Iv 18, 33-37)

Suđenje pred Pilatom odvija se, prema Ivanovu prikazu, dijelom u sudskoj dvorani, a dijelom vani, pred mnoštvom Židova koji su predali Isusa Rimljanima na izvršenje smrtne kazne.
Ovaj prizor događa se u sudnici. To je razgovor Isusa optuženika s Pilatom sucem. "Jesi li ti kralj židovski?" (r. 33) je odjek "politizacije" Isusova slučaja. Na saslušanju pred židovskim velikim vijećem Isus je optužen da se pravi transcendentnim Mesijom, Sinom Božjim u višem i drugačijem smislu nego ostali pobožni Izraelci. Ovdje je prijavljen kao kraljevski Mesija koji sprema pobunu protiv Rimljana. Zato Pilatovo pitanje znači: imaš li namjeru okupljati vojsku kako bi uspostavio san svih Židova svijeta - novu i samostalnu židovsku državu? Kad ovo pita, Židovi su već 93 godine pod rimskim vrhovništvom, otkako je Pompej god. 63. pr. Kr. s vojskom ušao u Jeruzalem te nad zavađenom braćom uspostavio rimsku vrhovnu vlast.
Isusovo pitanje: "Govoriš li to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?" (r. 34) ima za povod židovsko i rimsko poimanje Mesije. Ako su Židovi tužili Isusa da se osjeća Mesijom, odgovor će biti pozitivan. Ako Pilat postavlja pitanje sam od sebe, u stilu poganskog poimanja mesijanstva s političkim pretenzijama, odgovor će biti negativan. Pilat se ljuti na optuženika te pokazuje da ga ne zanima židovska vjera, ni Isusov religijski pokret. On traži priznanje da bi mogao proces nastaviti i okončati. Isus odgovara: "Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta" (r. 36). Iako Pilat nije slušao Isusove govore u toku javnog djelovanja u kojima je naglašavao da je on odozgo, a njegovi protivnici odozdo, ipak je iz cijeloga Isusova "slučaja" trebao uvidjeti da Optuženik počinje strogo religijski pokret. On nema vojnih jedinica; nitko ga nije branio u času uhićenja, a sam je otklonio Petrov pokušaj da tako postupi. "Židovi" kojima je Isus "predan" u četvrtom evanđelju su protivnici koji se svjesno i zlobno zatvaraju onome što Isus pokreće. Iz ovog retka i drugih mjesta u četvrtom evanđelju, gdje se o Židovima govori s određenom strogošću i osudom, ne smijemo mi kršćani zaključivati da sve Židove ondašnjeg i sadašnjeg naroda valja prezirati kao "bogoubilački" narod.
Pilat je razumio da Isus ipak za sebe prisvaja naziv "kralj" u nekom posebnom značenju. Zato pita: "Ti si dakle kralj?" (r. 37). Isusov odgovor: "Ti kažeš", izvjesno je ograđivanje. On jest Mesija iz kraljevske loze Davidove, duhovni kralj vjernika, ali ne politički prevratnik. Kad kaže da se rodio da svjedoči za istinu, Isus pretpostavlja sve što je do tada govorio o Božjoj istini. Čitatelji četvrtog evanđelja se trebaju sjetiti kako je sam Ivan, u vezi s Isusom, "posvjedočio za istinu" (5, 33). Isus je u toku razgovora sa Židovima Jeruzalema o blagdanu Sjenica istaknuo da govori istinu koju je čuo od Oca i predbacio sugovornicima da mu ne vjeruju (8, 40.44-46). Glavna je vrlina Isusovih učenika da od Isusa primaju i prihvaćaju istinu, odnosno da učenički hode za Isusom koji je Očeva istina (14, 6). Isus moli Oca da učenike "posveti u istini" (17, 17.19). Zato je u razgovoru s Pilatom istina ono što Isus objavljuje kao od Oca naučeno i doživljeno, a to je put vječnoga spasenja.
Pilata to ne zanima i on ironično dobacuje: "Što je istina?" (r. 38). Ovo nije filozofsko pitanje u smislu da se njime ozbiljno želi baviti, nego nestrpljivi odgovor državnog činovnika kojega ne zanima Isusova istina.
Ivan je u povijesti muke više od ostalih trojice evanđelista naglasio Isusovo kraljevsko dostojanstvo. Kod njega se naslov "kralj" u povijesti muke spominje 12 puta. Tipičan je protest Židova protiv kraljevskog naslova na križu. Pilatovo: "Što napisah, napisah" (19, 22) ima za prvi učinak: naslov križa ostaje kako je prvotno napisan. Za Ivana to znači i više: Isus ostaje kralj i to kralj s križa.
Okupljajući se danas oko Krista kralja vjerničke istine, mi želimo iznova prihvatiti Božje vrhovništvo nad našim životom i djelovanjem te, u skladu s takvom vjerom, djelovati u svijetu.

preuzeto iz: http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=653

Misno slavlje

Pozdrav:  Krist kralj, Gospodar nad gospodarima neka bude sa svima vama

Uvod:               Naš svagdanji život je prožet dvostrukim i često vrlo oprečnim doživljajima. Jednom smo na vrhu, na površini, primamo priznanja, plješću nam. Drugi put se događa obratno, izbjegavaju nas, gaze nas, drže nas za ništa, izgleda nam kao da nismo ni za koga i ni za što. Jednom stojimo u središtu, onda smo netko. Drugi put smo odbačeni u kut i nismo nitko.

            I ovim iskustvom smo danas, na blagdan Krista kralja, sasvim blizu Isusu. Jednom su ga slavili i hvalili, a malo nakon toga pribili na križ. Uvađanjem blagdana Krista kralja mnoge se ljude poštuje.

            Dobro je vjerovati u Boga koji je, na svom životu, osjetio ovo dvostruko iskustvo. Tako možemo, zajedno s njim i u  zajedništvu jedan s drugim, slaviti ovu svetu Misu.

Molitva vjernika

Pomolimo se  Bogu koji, u Isusu Kristu, pozna naše nevolje i za koga je svaka osoba važna i vrijedna:

• Za one ljude koji se sve manje i manje snalaze, jer im nedostaje posao, perspektiva i pravedan prihod, molimo te...
• Za sve ljude koji su sami i napušteni, koji su tužni, jer se ne osjećaju prihvaćenima, molimo te
• Za sve ljude koje drugi izbjegavaju, jer su različiti, zato što su stranci ili imaju druge navike, molimo te...
• Za sve ljude koji pate zbog nepravednih uvjeta,  kojima prijeti rat ili progon, molimo te...
• Za nas, koji  živimo s našim vlastitim brigama i mi trebamo tvoju ljubav, molimo te...
• Naše pokojne razveseli u svome kraljevstvu istine, pravde, ljubavi i mira, molimo te...
• Kristu Kralju iznesimo, u tišini, svoje molitve.... /tišina/

Iznijeli smo ti naše prošnje i molitve, a ti ih, u svojoj dobroti, primi i usliši, koji živiš i kraljuješ po sve vijeke vjekova.

Propovijedi

1.

Jesu li to uopće „problemi"...

Što je siromašniji život i s manje financijskih sredstava, tim više nam se otvara pogled prema jednom širem pitanju, a to je: „koja je uopće zadaća naše službe..."  i što trebamo učiniti da bismo ljudima „skrenuli  pogled" prema Bogu (konačna dimenzija liturgije i pastorala) i radili u svijetu za mir i socijalnu pravdu (diakonia - u svjetskim razmjerima). U ovakvim okolnostima sve naše diskusije (na brojnim sastancima - koje traju satima) su bez ikakve vrijednosti.

Hod prema „završetku" treba biti uočljiv u Crkvi

Zašto kod nas „sekte" i druge vjerske grupacije imaju sve veći uspjeh?  Jer imaju  hrabrosti (na zauzetiji i ljudima bliži način) vjerske dimenzije (čežnju za ispunjenjem kod Boga) propovijedati sasvim jasno dok Crkva  govori o eshatologiji samo „apstraktno", dok se često naši propovjednici „drže kao gospodari svijeta", sjedeći u župnim kućama i čuvajući pozicije.. sekte obilaze od kuće do kuće i tako potvrđuju svoje zauzimanje za ljude.

Što bi trebalo učiniti?

Cijelo naviještanje (propovijedanje i djelovanje) riječju i djelom zajednice (župe) bi trebalo biti više okrenuto prema konačnim vremenima. A to znači: kad Crkva ne pripravlja ljude na smrt - onda je ona  preskočila jednu svoju bitnu zadaću.. (VII poglavlje konstitucije o Crkvi II. Vatikanskog sabora „Lumen gentium" govori o „konačnom karakteru putujuće Crkve.) Ako Kristovo „kraljevstvo nije od ovoga svijeta" (današnje evanđelje),  trebalo bi se potpuno usmjerenje života kršćana okrenuti  prema onom  svijetu, a istodobno imati i suodgovornost za svijet dostojan čovjeka (socijalno pravedan) i djelovati u ovom svijetu. Jer kršćanin živi u ovome svijetu (ima sve zamislive zadaće u ovom svijetu), iako nije od ovog svijeta prema određenju („dijete ovog svijeta") nego je „dijete Božje."  Ovo dvostruko određenje treba doći do izražaja i u liturgiji. (usp konstitucija o Crkvi br.48).

2.

a) Život nas kršćana je premalo usmjeren na konačno dovršenje. Zato i mi vjernici (je li to uopće činjenica?)  imamo prevelik strah pred smrću! Ovdje, na zemlji, gradimo čvrste građevine - a ipak smo samo gosti. A prema onome gdje ćemo biti stalno - prema tome se premalo usmjeravamo."

„Da li smo uopće svjesni da „samo oni koji se ne plaše smrti mogu dospjeti u život." (Christa Meves) Zašto tako rijetko držimo pred očima  naš konačni cilj? Zamislimo se malo: „Najsporiji koji ima cilj pred očima, trči brže nego onaj koji trči naokolo bez ikakvog cilja." (Gotthold Ephraim Lessing)

            b) uvijek razmišljamo u relacijama ili - ili. Ili ovostrano (zdravlje, uspjeh služenje ljudima) ili onostrano ( bijeg od svijeta, krivo shvaćena religioznost kao bježanje od ovo svjetskih  političkih  odgovornosti). Mnogo više, konačno, trebamo postati svjesni da se radi o „oboje i " jer  Isus živi kao Uskrsli - Uzvišeni, da smo našli životnu orijentaciju, da smo na putu prema nebeskom ispunjenju. No, ovaj cilj (sudjelovanje na sveopćem Kristovom kraljevstvu) nas svakodnevno postavlja pred nove zahtjevne izazove,  a to je angažiranje za sveopće dobro ljudi ovdje na zemlji, „za solidarno ljudsko društvo." Mir na temelju pravde, naglašavanje osobne odgovornosti pred znanošću i tehnikom bez prestanka i stvarno angažiranje u korist „bijednih na zemlji." Jer ovaj svijet, u svojoj etičkoj i religioznoj dezorijentaciji, nailazi na mehanicističke koncepte razvoja (...koji sve više tjeraju ljude u materijalnu bijedu i građanske ratove), trebaju kršćani biti u stanju  povezivati kako cilj (ostvarenje i ispunjenje Božjega kraljevstva),  tako i put (etičko socijalno zauzimanje kao zahtjev kršćanskog vjerovanja).

                        Za pripremanje propovijedi dobro bi došlo: proučiti socijalne enciklike posljednjih papa: Populorum progressio , Pavla VI. - Solicitudo rei socialis Ivana Pavla II i Caritas et  veritate, Benedikta XVI.    

3

Usmjeravanje životnog pravca..

Posljednju nedjelju Crkvene godine trebamo iskoristiti za promjenu životnog pravca:

Cilj se mora neprestano isticati: ispunjenje životne povijesti u i po Isusu Kristu. „Ne kao da sam već postigao, ili da bih bio savršen. Ali težim prema tome da to dohvatim, jer je mene zahvatio Isus Krist." (Fil 3,12) Ova spoznaja daje našem zemaljskom životu jednu uskrsnu dimenziju. Teološko utemeljenje blagdana Krista Kralja je „Pashalni misterij" (tajna muke i smrti i uskrsnuća Isusa Krista.)

„Tko ne zna ništa o cilju, ne može ni poznavati put." (Christian Morgenstern) Jer kršćanin živi za budućnost koja je pred nama (eshatološki orijentiran), može se radosna srca posvetiti sadašnjim zadaćama života: „Sadašnjost je doista jedino i pravo vrijeme koje nam pripada i koje bismo trebali koristiti prema volji Božjoj." (Blaise Pascal)   Ako želimo biti sluge „radosne uskrsne vijesti", onda svugdje i uvijek trebamo davati svjedočanstvo radosti, nade, vjere i ljubavi.

Trebamo neprestano pokušavati zalagati se za dobrobit ovoga svijeta, ali ne smijemo izgubiti, iz očiju, „prolaznost" ovog zemaljskog života.

Kako je utješno i usrećujuće: „smjeti ići Kristu u susret..", a time biti na putu prema ispunjenju vječnoga života. Na ulazu na jedno groblje stoji napisano, rečenica koja nas ispunja ohrabrenjem: „Život nadživljava smrt!"

Krist Kralj, istinski  cilj našega života

4.

U Isusu, Bog daje čovjeku čast i dostojanstvo

"Čast komu čast ide."
             "Čast komu čast ide ."
Ova poslovica, izreka je svakako mnogima poznata.
"Čast komu čast ide ."
Prema ovome se i mnogi ljudi ponašaju. Ponašanje ne smije biti kao da vrijeđa, kao da nekoga  zbijamo u kut. Želimo se tako ponašati, jer je to ispravno.
"Čast komu čast ide ."
Na koga mislimo kad to kažemo i mislimo?
"Čast komu čast ide ."
Iskaz, izraz koji, kako se čini, vrlo lijepo spada  uz današnji blagdan Krista kralja.
"Čast komu čast ide ."
Zar ta fraza ne čini  male i velike?  Zar ona  ne dijeli na one male ljude koji moraju častiti i one velike koji primaju čast? S ovog stajališta se ta rečenica nikako ne uklapa u današnji blagdan Krista kralja.
          "Čast pripada onomu tko daje čast." Prije nekoliko godina, pastoralni teolog Ottmar Fuchs je  izgovorio ovu rečenicu na dodjeli počasnog doktorata teologu-oslobođenja Paulu  Süssu pa  je malo iskrivio smisao rečenice: "Čast pripada onomu tko daje čast." Ovdje rečenica dobiva jedan sasvim drugi smisao, i prividno,  vodi od velikih i značajnih promjena prema onim malim ljudima koji, prema važećim mjerilima, ne mogu biti poštovani.

            Paulo Süss se, u nasljedovanju tesara iz Nazareta koga danas slavimo, ponekad nesmotreno, ponekad brzopleto, možda  ne misleći  na  Krista kao kralja, a s obzirom na patnje i obespravljenosti ljudi,  stavio potpuno na stranu siromašnih i obespravljenih.  "Čast pripada onomu tko daje čast." Paulo Süss ima mogućnost opredjeljivanja za siromašne,  te proširuje i odlučuje se za opciju, čvrsta odluka za druge i drukčije. Zato što je netko drugačiji, ne smije ga se deportirati, staviti u kut, nego upravo zato što je netko drugačiji, treba mu  naša posebna čast i poštovanje.

Lišen časti
            A koliko ljudi je danas lišeno časti, oni se osjećaju kao povijesni otpad, smrad! Danas se jaz između siromašnih i bogatih zemalja proširuje, jer gospodarstvo svijeta diktira grupa bogatih, industrijaliziranih nacija.
            Nije li tako i kod nas kada se standard mjeri kroz cijenu radnika? To jest kada se sve mjeri kroz skupoću radnika na sat?  Nisu li tu  marljivi ljudi koji se moraju brinuti svoje obitelji? Ako za gospodarstvo nema ni dobitka, ni gubitka, za radni narod je sigurno gubitak. Ili, ako je potrebna  štednja proračuna za društvenu skrb,  zar onda opet ne diskriminiramo ljude od  kojih su sada očekuje toliko? Ovdje posebno mislim na samohrane majke, umirovljenike, nezaposlene, posebno očeve koji su nezaposleni. Zar nije nepravda da se, na veliko, priča o štednji na mirovinama i dotle se nekome tko odlazi s položaja priprema neviđen luksuz (palača, vozači, auto.. sekretarice, savjetnici, tjelohranitelji) sve na račun siromašnog naroda?

            Zar se ljudima ne oduzima čast i dostojanstvo kad ih se izbjegava, jer su drukčiji? Ali isto tako lažno se predstavlja dostojanstvo onih kojih ruše društveno socijalni poredak i traže da ih se poštuje kao i sve druge (homoseksualni brakovi). A gdje su prava onih drugih koje takvo ponašanje vrijeđa?. Zar i kršćanske zajednice ne doprinose tome kad isključuju one druge?

Zar nas nije potresla vijest da je Engleska, na silu, prošlog stoljeća deportirala 150. 000 djece iz Engleske u Australiju gdje su bila izložena teškim radovima, tobože za spasiti Australiju od najezde žute rase? I nitko se ne pita za prava te djece na osnovno, na vlastitu domovinu. I to, Engleska, koja danas uči svijet ljudskim pravima? I ona kriza sa svinjskom gripom debelo obogaćuje nekoliko vlasnika tvornica lijekova... Milijarde dolara dobiti.. Gdje su tu ljudska prava?

Zar nas politika ne isključuje iz naše zemlje? Jedna mala šačica ljudi ili čak samo par osoba odlučuju o našoj sudbini, a sudbini i teritoriju naše zemlje? Tko se zauzima za naša ljudska prava?
Kada je u pitanju drugi / druga, razumijemo, ali  gdje su naša prava? Ako jedna osoba ima pravo tražiti (i njoj se udovoljava) da se skine križ iz učionice, gdje su prava svih drugih koji žele imati križ?

U Isusu, Bog daje čovjeku  čast i dostojanstvo

            Čast pripada onomu tko daje čast. - Zar se u ovoj rečenici ne krije bit današnjeg blagdana- u Isusu,  Bog daje čovjeku  čast i dostojanstvo?
            Ja sam toliko vrijedan da Bog misli na mene, da  Bog vodi povijest tako da upravo maleni dobivaju čast. Ja sam  mu toliko vrijedan da Isus, zbog svoje poruke o kraljevstvu Božjem, uzima na sebe smrt, jer je ona previše opasna za vladara. Čast pripada onomu tko daje čast.
Mi slavimo Krista kralja, jer po njemu, mi mali, dobivamo  i dolazimo do časti!