Poveznice za liturgiju i propovijedanje

a)  Pogled na "dolazak  Gospodnji"

Parousia, koja je još uvijek u tijeku, to jest dolazak Gospodnji u svoj njegovoj mesijanskoj slavi, je misao koja povezuje sve biblijske tekstove  ove nedjelje.

Iz evanđelja (Mk 13,24-32), proizlaze umirujući poticaji puni nade, ali istodobno i hitna upozorenja na budnost. Starozavjetno čitanje (Dan 12,1-3) podsjeća na „odluku" (za spasenje i vječni život, ili uništenje i vječnu smrt), a istodobno obećava  božansku zaštitu za sve izabrane u kriznom vremenu koje stoji ispred suda. No, da li nama išta govore ovi tekstovi o konačnim vremenima? U vrijeme ovog "puzajućeg ateizma" našeg, zapadnog, potrošačkog društva biblijski poticaji koji bi nam mogli držati otvorene prozore za transcendentno, često se pokazuju  nedjelotvornima. Božja riječ, čini se, nema  čvrstog tla u svijetu stvarnih iskustava naših ljudi. Vlada samo "površnost" u kulturnoj povijesti kršćanstva u svijetu, ali nije "sadržana"u svakodnevnom životu.

b) Slijepi let u Božje ruke
Gdje su dimenzije nade? Povjerenje u osobnog Boga, koji nas poziva sve (zove da izađemo iz naše pospanosti i lijenosti ...), treba postati životna snaga koja nas potiče uvijek i svugdje. Mi se možemo potpuno povjeriti Bogu! Isus Krist je otvorio vrata Bogu, za sve, jednom zauvijek. Čitanje Novoga zavjeta (Heb 10,11-14.18) nam to pokazuje u jednoj neizmjernoj kultnoj dramatici Krista, velikoga svećenika. Spasenje je djelo Krista, kršćanska vjera je orijentirana u pravcu Boga. Cijeli zemaljski život je pun smisla i budućnosti ako dobije dimenziju koja usmjerava ravno k Bogu.

c)

U biblijskim tekstovima koji nas prate ove nedjelje, nailazimo na tri široke teme koje su usmjerene  prema razumijevanju apokaliptičnog suda svijeta:

- Užas na kraju zemaljskog vremena
- Dolazak Boga
- Spašavanje (Božje) naroda.
Iako postoje različiti modeli kako se pojedinačno može zamisliti sud svijeta (npr. pojedinačno uskrsnuće s osobnim doživljajem suda ili opće uskrsnuće mrtvih sa sveopćim sudom na kraju povijesti) nadilaze strah i bojazan kad se radi o suočavanju vlastitom smrću.

Za razliku od užasa "ništavnosti", nadom biblijskih izvještaja svladavamo tu granicu  smrti. Oni izvještavaju, snagom vjere, o onom što će uslijediti. Temeljna misao se ogleda u izjavi: "A on će poslati anđele i  sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba" (Marko 13:27). Isto govore i starozavjetna i novozavjetna čitanja: Bog ne napušta svoj narod, nego mu daje svoj novi život - čak i kad se čini da je  sve gotovo.  Ali kako možemo danas osjetiti takve izjave vjere ako to sve nisu špekulacije i teorija, koje se mora dokazati  tek nakon što umremo? A do tada smo zaslijepljeni, kao pogođeni sljepilom?

Kao što evanđelje usporedbu o smokvi koristi da bi na osnovu zemaljskog doživljaja označilo eshatološke događaje, isto tako moramo tražiti analogna, tj. usporediva  iskustva i slike kako bismo bolje razumjeli poruku koju nam  Bog šalje. Zapamtite: posljednja vremena ne počimaju danas, nego Božja riječ treba biti shvaćena kroz praktično iskustvo.  Takvo nas iskustvo susreće kad nam se netko tko je u nevolji obrati za pomoć i našom pomoću dobiva novi život - staricu u domu su, nakon dugo vremena, posjetila njena djeca. Za vrijeme ove posjete, ona cvjeta. Prije su je stanovnici doma i kućno osoblje  doživljavali kao odsutnu ili ravnodušnu. Sada se interesira za mnoge stvari, uči od onoga što čuje od svoje djece i uči  ponovno sudjelovati u životu s okolinom. Darovano vrijeme  postaje darovani život. Okretanje ljudima može izazvati spasenje.
Dijete se ne uspijeva uklopiti u razred. Zato je autsajder, ostat će izoliran. Ili polako raste, postaje kivan na drugu djecu i  onda postaje sve agresivniji, a na kraju svih napora će ostati, prema svim kontaktima,  ravnodušan. No, na jednom razrednom izletu ili kod promjene škole  mu se nudi prilika da stupi u kontakt s nekim drugim učenicima. Od bivšeg "glupana" postaje, odjednom, potpuno normalno dijete. Ili će se u novoj grupi probuditi vještine koje se nisu mogle razviti u samoći. Tako može početi novi način života.
Bračni par je u svađi. Nakon perioda punog povreda i uvreda, konačno shvate pa se okreću jedan prema drugom i mole za oproštenje. Atmosfera postaje opuštena. Provalije koje su ih dijelile su premoštene, počima se osjećati staro zajedništvo. Nešto novo raste.
U tim i mnogim drugim slučajevima čovjek je izašao iz svoje izolacije, usamljenosti ili samoće i ušao u novu zajednicu. To se događa, jer mu se netko drugi obratio (darovao mu pažnju).
Beskrajno velika izolacija - "isključen" - stoji pred ljudima kao  smrt. Ovdje želimo naglasiti da  Božje obećanje - učinkovito u uskrsnuću  Isusa Krista - danas i sada nama govori: "Ja te neću ostaviti samog, nego ću te dovesti u svoju blizinu i ponudit ću ti novi život u zajedništvu sa mnom. Obraćam se tebi i želim tvoj život nakon smrti."

Tumačenje teksta

a) prvo čitanje Dan 12,1-3

Danijelova knjiga je nastala u drugom stoljeću, oko 160.  prije Krsta, ali nam je ime autora potpuno nepoznato(?!). Stilski je vrlo blizu apokaliptičnoj književnosti  kasnog židovstva. Vizije, snovi, zanosi, slušanje nebeskih glasova određuju takav stil pisanja.  Judeju su okupirali Seleuci pod režimom kralja Antioha IV, koji je brutalno progonio židovski narod, tako da su mnogi Židovi pretrpjeli mučeništvo.

Ova apokaliptička knjiga pokušava otkriti i protumačiti smisao patnji. S obzirom na  trenutne nevolje i progonstva  postavljaju se pitanja o smislu patnji  i zato se govori o uskrsnuću na novi život o kojemu odlomak govori.

O uskrsnuću mrtvih se, u ovom odlomku, sasvim jasno govori. I tako je ovo, u židovskom krugu, najstarije teološko pisano svjedočanstvo o uskrsnuću mrtvih na život ili na osudu ( kasniji tekstovi  2 Mak 7,9 sl, 12,43 sl; 14,16)

b) poslanica Heb 10,11-14. 18

Poslanica Hebrejima je prožeta predodžbama o velikom svećeništvu Isusa Krista. Po krugu adresanata - židovskim zajednicama - je jasno da Pavao nastoji svoje temeljne uzorke pronaći u Starom zavjetu. Isus se postavlja kao usporedba s velikim svećenicima.

Ovaj tekst vuče paralelu između žrtava u Hramu i žrtve Isusa, Sina Božjega, na križu. U ovom tekstu nalazimo bitne izjave o Kristu kao velikom svećeniku, povezane s kritikom starozavjetnog bogoslužja - koju se može usporediti s kritikom židovskog zakona. Kršćani se trebaju odvojiti od hramskog i poganskog bogoslužja,   a prihvatiti oblik euharistijskog slavlja. Tekstualno se govori da su starozavjetne žrtve dokinute, a  ljudima se daje oproštenje po jedinstvenoj Kristovoj žrtvi. Ono što se ovdje, u Kristu događa, događa se jednom zauvijek i konačno.

c) evanđelje Mk 13,24-32

Predloženi tekst je uzet iz govora u Markovu evanđelju  (13, 1-37) koji govori o budućem kraljevstvu Božjem. Ovaj govor ima apokaliptičke oznake. Koliko se otkrivenja nalazi na jednom brdu! Kao povijesna pozadina ovog govora o razorenju je židovski rat (1.stoljeće po Kristu) i misli se na razorenje Hrama u Jeruzalemu. Tekst je dio odgovora na pitanja o vremenu najavljenog razorenja Hrama kao znaka za dolazak Gospodinov (r.2).

Tekst se može podijeliti u slijedeće dijelove: najava kozmičkih znakova za dolazak Sina Božjega (r 24-27),  usporedba o smokvi (jedno od rijetkih stabala koje u Palestini sezonski gubi lišće) sa završetkom apokaliptičkog govora (28-32) i poziv na budnost kojom završava ovaj tekst.

Evanđeoski tekst je napisan poslije 70.god, nakon užasnog židovskog rata i progona kršćana pod Neronom, razorenja Hrama i Jeruzalema.

Mnogi kršćani su zdvajali s obzirom na vremenske okolnosti, jer su prema židovsko-kršćanskom i židovskom uvjerenju razorenje Hrama i kraj svijeta bili u uskoj vezi. Kršćanske zajednice trebaju orijentaciju i nove snage. U ovoj situaciji evanđelist ne ponavlja Isusov govor, nego najavljuje u apokaliptičkom govoru - i svijetu slika poruku Isusa Krista.

Kršćani, nakon smrti i uskrsnuća, dospijevaju u pravi život. Marko ne izvještava o konkretnim detaljima ili vremenskim oznakama kad bi se to moglo očekivati, nego njegov tekst treba biti  teološka poruka, a ne  naviještaj povijesnog ili kozmičkog svršetka svijeta.

Misno slavlje

Pozdrav: U Božjoj ruci je sudbina svijeta, njegova vjernost neka bude sa svima vama.

Uvod:  Tko pažljivo promatra događaje našeg vremena, taj će se često upitati: hoće li ovome doći kraj? S

obzirom na preteške svjetske probleme, misli se da ovaj svjetski poredak da neće dugo izdržati, da će se sve urušiti. Dosadašnji recepti više ne vrijede.

To što se događa u velikom, svaki od nas opaža u malom. Ima perioda u našem životu kad  više ne znamo gdje smo, ni što ćemo.

Konac dobar, sve dobro - kaže jedna poslovica. A kršćani mogu ovu rečenicu primjenjivati i kad loše ide, jer kad sve ide naopako, Bog nas ne ostavlja.  On vodi, i ono najlošije, dobrom završetku. Možemo li u to vjerovati?

Molitva vjernika:

Bože, ti si gospodar povijesti. Ondje gdje mi vidimo završetak i propast, tu ti daješ novi početak.

• Za sve koji se trude, u ratnim i kriznim područjima na zemlji, za pravedniji i ljudskiji svijet: jačaj ih svojom riječju Radosne vijesti, molimo te
• Za sve one koji se oslanjaju na zakone i poredak ovoga svijeta: slomi njihovu lažnu sigurnost i učini da se obrate, molimo te
• Za sve one koji su preplašeni žalosnim događajima našeg svijeta i sve gledaju crno, ojačaj ih u vjeri, molimo te
• Za sve među nama koji te još uvijek traže i ne mogu te naći ili su te izgubili: dođi im u susret, molimo te
• Za sve kojima se život primiče kraju, učini da imaju povjerenja u tvoju riječ, molimo te
• Za naše pokojne, pokaži im ono čemu su se u životu nadali, molimo te

Svemogući Bože, ti vodiš ovaj svijet. Dođi i dovrši ovaj svijet po slici tvoga Sina  Isusa, koji s tobom živi u vijeke vjekova.

Propovijed

a) čak i danas postoje apokaliptični "izračuni" ...
Koliko često se danas pojavljuju, najavljuju raspoloženja katastrofe (zar to nije danas naša situacija u medijima) sve je - samo po sebi - "katastrofalno". U zadnjim desetljećima slušamo do besvijesti: ratovi ovog stoljeća bili su uvijek oslikani apokaliptičkim slikama, strah od atomske bombe, rast svjetskog komunizma (u smislu propasti svijeta - Fatimska tajna) ) sve se navješćivalo u zastrašujućim slikama. I što god se čovjek više počinje prilagođavati svijetu, tim više osjeća ugroženost svoga zemaljskog postojanja. Tako će i "nagađanja" u budućnosti biti vrlo popularna i lukavi gospodarstvenici će ih iskorištavati kako bi potpirivali što veću potrošnju.
I čini se vrlo potrebnim uklanjati nesporazume koji postoje među kršćanima, tako da  apokaliptičkim tekstovima govorimo o budućnosti. Ovu tendenciju senzacionalističke fantazije se mora postupno uklanjati iz naučavanja  i propovijedanja Crkve. No, to će biti dug i naporan put.

b) pravilno razumjeti očekivanje

„Blizina dolaska Gospodina" je bila tipično ponašanje za kršćane najstarijih vremena. Oni su dobro razumjeli: bilo bi pogrešno, na primjer, kao obeshrabreni držati svoje ruke u krilu (2 Sol 3,6-12) i tako čekati na parusiu (dolazak uzvišenog i proslavljenog Gospodina). Umjesto toga, zajednica mora živjeti u zdravoj napetosti između aktivnog življenja u svijetu i dolaska uskrslog Krista koji još predstoji, zbog čega postoji određena udaljenost od svijeta. Tko bi se mogao „privezati" uz ovaj svijet kad znamo da smo samo hodočasnici u dom Božji? U toj mjeri i na taj način je Gospodin blizu i našoj generaciji koja treba o ovome voditi računa. Njegova se blizina očituje: u njegovoj riječi, živi među nama u slavljenju Euharistije, omogućuje nam da u sakramentima doživimo otajstveno iskustvo susreta s Bogom. On nam je blizu - i to je važno - u bratskoj i sestrinskoj ljubavi njegovih vjernika u zajednici, a posebno prema onim ljudima koji su u sjenovitoj strani života (usp. Mt 25,40: "Što ste učinili jednome od ove najmanje moje braće, meni ste učinili." On je uvijek u najužem sjedinjenju sa svima koji vjeruju u njega, kao pratilac u životu. 
U liturgijskim slavljima - u svetoj Misi- se može učiniti ta blizina Gospodinova vrlo opipljivom i intenzivnijom i treba se očitovati na sve načine u bratskom životu u svijetu.
- Trebalo bi se više kršćana i kršćanki angažirati u slavljenju svete Mise i aktivnije  "sudjelovati", tako da se osjeća prisutnost Gospodina komu služimo.

- Socijalna mreža zajednice - diakonia - spada, isto tako, u važni dio zajednice kao što spada i liturgija.

c) konačni „odlazak kući" je još uvijek pred nama

Što se dogodilo u Kristu jednom, dogodilo se zauvijek (drugo čitanje) i prelazi i vodi k ostvarenju punine. Vjernik je čvrst u vjeri  da, na kraju, ne pobjeđuje zlo, nego da je cilj svjetske povijesti ispunjenje Božjeg spasenjskog plana.. Dakle, mogli smo tijekom cijele godine ove godine, kad smo čitali evanđelje po Marku, tu „Radosnu vijest" - kao što to stoji u naslovu samog Markovog  evanđelja, (Marko 1:1) - pozivati ljude. . I svaki je od evanđelista razvio ovu radosnu, blagu vijest na svoj način. Ali ni u jednom slučaju nisu od ove radosne poruke učinili "prijeteću poruku" pa tako ni današnje evanđelje se ne smije na tajnačin, pogrešno, shvatiti. Najbolja „budnost"  u Isusovom nasljedovanju je ne izgubiti iz vida  cilj.

Konkretna sudbina kršćanske zajednice u svijetu ima i druga značenja: zajednica Isusovih učenika  koju se u svijetu i prezire, dijeli sudbinu svoga Učitelja. U tom slučaju ona se  pokazuje „budnom" ako tu situaciju prihvaća. Muke i patnje su predznak konačnih vremena, znak konačnog otkupljenja. Opasnost za zajednicu je pospanost, "put manjeg otpora", nevoljkosti da se suprotstavi svijetu . A to je povezano, da nas svijet koji misli u drugim kategorijama,  proglašava sumnjivima, ismijava ili čak progoni.

2.

Pitanje ljudi „Što dolazi nakon" je vjerojatno staro koliko i čovjek sam. Postavlja  se uvijek kad se čovjek nalazi u nekakvom klancu iz kojega ne vidi izlaza. To je uvijek slučaj u životu, a posebno kad se misli na vlastitu smrt. Isus govori o kraju i on taj govor oblači u riječi koje čudno zvuče.  Govor je o tami, o padanju zvijezda s neba. Sile će se nebeske poljuljati. Ništa ne ostaje onako kako smo mi to navikli. Sve, prethodno tako pouzdano  i prijateljsko, više nije održivo. Strah se širi. Strah da je sve gotovo. Strah od onoga što se događa sada i što će se događati. 
Poticaj koji evanđelista stavlja Isusu sada u usta - ako ga pokušamo protumačiti - postaje velika utjeha. On, Sin čovječji, Krist, ne ostavlja čovjeka sama u ovoj propasti.  On "dolazi s velikom moći i slavom." I on šalje svoje anđele da sakupe njegove izabranike s četiri strane svijeta. Nitko neće biti zaboravljen. Uistinu umirujuće obećanje ako se možemo, s povjerenjem, osloniti na njega.  Slično je prorok Danijel naviještao Izraelcima: "Ali tvoj narod će biti u to vrijeme spašen, svatko tko je zapisan u knjizi." To znači: "Ja nikoga ne ostavljam sama i svakog ću pojedinačno dovesti u moju blizinu i dajem mu novi život u zajedništvu sa mnom. "
Julien Green je skovao izraz: "Ti ne možeš ni zamisliti Jimmy,  koliko je Bog zainteresiran za tebe, toliko se on za tebe zanima, kao da si ti jedini na svijetu." Arapska izreka kaže: "U crnoj noći, crni mrav na crnom kamenu - Bog ih vidi." Bog nam je obećao svojim riječima sigurnost za nas, riječ koja preživljava smrt - a na nama je  da to prihvatimo.

drugi vidovi homilije: 

3

Raspoloženje konca svijeta
Dakle, draga braćo i sestre, mogli bismo opisati atmosferu, koju  u nama stvaraju čitanja za ovu nedjelju.
Raspoloženje konca svijeta.
Propast svijeta. Sunce pomrča. Mjesec potamni. Zvijezde padaju s neba. Sud.
Raspoloženje konca svijeta!
Na kraju Crkvene godine, evanđelja su turobna: umiranje ljudi, najavljuje se  dolazak Krista kao suca. A čak i među starijim osobama se možda probudilo sjećanje na one dane kad su mama, tata i župnik budili strah od pakla kod djece.
Mlađi ljudi danas govore da je to bila prijeteća poruka, a ne radosna vijest.. I tako, dok se pjesma "Knjige će se otvoriti" više ne pjeva, neki bi rekli hvala Bogu, ali činjenica ostaje.
Ne, ta evanđelja o propasti svijeta  i prirodnim katastrofama izgleda da ruše našu prekrasnu sliku o svijetu, a posebno sada kada smo tako blizu  Božića koji se približava.
Misliti na neizbježan kraj je, današnjim ljudima sve teže, pa čak i nama kršćanima. Nešto se u nama buni protiv toga.
Na početku kršćanstva to nije bio slučaj. Naprotiv, mlada Crkva nije mogla dočekati dolazak Krista kao  suca svijeta. „Maranatha - dođi, Gospodine Isuse! " je bio popularan pozdrav i molitveni zaziv pun duboke čežnje. Tako završava Novi zavjet: "Dođi, Gospodine Isuse!"
Ovo se danas potpuno izgubilo. Umjesto radosti za budući život, novi svijet širi u nama, često, difuzni strah pred stvarima koje će se dogoditi.
Draga braćo i sestre!
Vjerojatno to nije nikakav strah pred budućnošću koji nas tjera da nekako taj kraj odgurnemo. Umjesto toga, čini mi se da bi to mogao biti strah od vlastite prošlosti.
Mi se ne bojimo toliko onoga što dolazi, nego što smo sada, u ovom trenutku.
Mogu zamisliti da se ljudi često pitaju  - kao što se to i sam pitam :"Što bih učinio ako bi danas bio moj zadnji dan?"
I sigurno bismo dali brojne odgovore kao što sam ih ja sebi dao:  pomiriti s nekim, tražiti oproštenje, dati oproštenje, posjetiti nekoga, uživati posljednji put u prirodi  i stvarno moliti.
Ali - i to je ono odlučujuće  - mi to ne činimo često. Mi nemamo hrabrosti, a niti snage da činimo ono  što bismo morali činiti. I zato - jer mi zapravo nismo zaista oni koji i što bismo trebali biti  - stoga je to razlog zašto se plašimo onoga što ima doći, u stvari plašimo se onoga što smo mi. Ne zato što bi konac bio tako stravičan, nego zato što osjećamo  da nismo, na kraju,  pravični ni prema Bogu, ni prema našim bližnjima, a ni prema samima sebi.
Draga braćo i sestre, u pogledu neizbježnog kraja, možda bismo trebali priznati sami sebi da naš život zaista  nije savršen.
Potrebno nam je obraćenje,  novi početak, tako da se opet mogu osjećati ugodno u svojoj koži.
To je zahtjevan život. Sigurno. A možda, zato što mnogi osjećaju ovaj zahtjev, ali ga ne žele prihvatiti ni priznati, pa se okreću od Crkve i Boga, istiskuju misao na smrt i na kraj svijeta.
Naše društvo, ponekad, mi se čini ogromno, optimističko,  glasno, sretno  bučno slavi i to u ogromnim količinama  i nikako ne voli da ga se podsjeća na ono što apsolutno sigurno dolazi.
Evanđelja o sudu - prijeteća poruka?
Za mene je to više poruka koja me budi!
Evanđelja ne prijete nekakvim  zlim bogom, koji nas sve želi uvući u zločestu igru.
Umjesto toga, ova  evanđelja nas potiču da  gledamo u naš život,  da ga prihvatimo ozbiljno, ne dangubiti, ne možemo  stvar odlagati s opravdanjem: "Od sutra ću početi stvarno živjeti!"
Život je previše dragocjen da ga se stvarno ne živi.
Draga braćo i sestre!
Krist će se na koncu pojaviti da održi sud.
Sudac nije despot koji kažnjava proizvoljno optuženog i radi ono što on želi. Sudac stvarno otkriva ono što se dogodilo, a zatim dolazi presuda koja je vezana za pravdu.
I ovu pravednu presudu  suca  očekuju mnogi, koji su sada na sjenovitoj strani života.
Dječak, koji mora raditi u nečovječnim uvjetima, na primjer, na afričkoj plantaži,
djevojka koja je kupio azijski svodnik za europske seks turiste.
Mladić koji je bio mučen, jer se zalagao protiv nasilja brutalnog režima, ...
Zar nemaju sve takve i stotine tisuća drugih žrtava nasilja i nepravde u ovome svijetu pravo na ovaj konačan sud pravde? Za mnoge, ideja  o pravednom sudu na kraju svijeta je jedina nada u njihovoj patnji.
Draga braćo i sestre!
Bog je pravedan, jer je dobar. Neće dopustiti da itko bude prikraćen ili da će se nekome gledati kroz prste.
Ali Bog je milostiv, jer je on dobar. On će pogledati svakog od nas pogledom ljubavi. I tim  pogledom on će vidjeti sve naše neispunjene čežnje, želje, naše muke, slabosti i patnje i on će prepoznati i priznati naš trud.
Krist će se pojaviti  na kraju povijesti i presuditi svijetu.
On je milosrdan i pravedan sudac. Ne prijeti, on nam daje hrabrost da stvarno živimo naše živote i potiče nas da ne ulazimo u loše  kompromise.
Mi smo u ruci, ali ne kao izgubljeni, nego kao zaštićeni.