Prema rasporedu čitanja  Svi sveti (1. studenog) vrijede i kao ekumenski blagdan. Luteranska Agenda od 1955. i Lekcionar od 1978. nude za taj dan vlastita čitanja  Otkr.7,9-12 (13-17) i Mt 5,2-10 (11-12) pod nazivom Sjećanje na sve svete. Katolička Crkva slavi  taj dan kao svetkovinu Svih svetih sa dva čitanja iz Novog zavjeta (Otk 7,2-4.9-14; 1 Iv. 3,1-3), evanđelje o blaženstvima (Mt 5,1-12-a) i vlastitim predslovljem:"Nebeski Jeruzalem - naša domovina."

 

Blagdan  ima svoje korijene na Istoku. Tu se, već u 4. stoljeću, na različite datume, slavio spomen svih mučenika. I danas je, u bizantskom obredu, u nedjelju nakon Duhova, Nedjelja svih svetih. U istočno sirijskoj liturgiji slavi se u petak poslije Uskrsa. Blagdan Svih svetih na 1. studenog najprije se počeo slaviti u Engleskoj i Irskoj, sredinom 8. stoljeća. Možda svoje porijeklo vuče od izgradnje kapelice u čast svih svetih u sv. Petru  u Rimu, za vrijeme Grgura III. (731-741), a Grgur IV. (828-844) je blagdan proširio i na europsko kopno.

Zanimljivo je da se je kod nas (Hvarska biskupija) ovaj blagdan, u puku, nazivao Mali Božić ili Prvi Božić. Kao dijete, sjećam se pjevane „Jutarnje" (Matutin) u 4 sata u jutro,  čiji himan je imao istu melodiju kao i himan na Božićnoj jutarnji. A ljudi su čestitali jedan drugom Sve svete (posebno onima u Americi.)

Plod donijeti u strpljenju.

Jedne večeri, pred blagdan Svih svetih, sjedio je Jack, žestoki prijatelj čaše, u krčmi, u svom selu, u Irskoj. Njemu se pokazao đavao i želio ga je uzeti u svoje kraljevstvo. Jack mu ponudi svoju dušu da mu dade posljednje piće. Đavao je pristao i sam se pretvori u novčić s kojim bi mogao platiti piće. Jack brzo stavi novčić u novčanik i čvrsto ga zatvori. A jer je u novčaniku nosio uvijek srebrni križić, đavao se nije mogao preokrenuti. Jack je trgovao s đavlom; on će ga pustiti, a đavao obeća Jacku da će mu duša biti još 10 godina slobodna.

Nakon 10 godina, u noći pred sve svete dođe đavao nazad i htio je Jacka uzeti sa sobom. Jack ga zamoli za zadnju želju. Njegov posljednji zalogaj neka bude jedna jabuka koju bi mu đavao ubrao. Đavao mu ispuni želju i popne se na jabukovo stablo. Jack izvadi nož i brzo ureže križ na kori drveta: đavao je bio na drvu zarobljen i nije bio u stanju Jacka uzeti sa sobom. I Jack je opet trgovao s  đavlom; on ukloni križ, a đavao obeća da mu nikada neće odnijeti dušu. I kad je Jack, nekoliko godina kasnije, umro bi mu zabranjen ulaz kroz nebeska vrata, jer je njegov život bio prazan, lažan, i popustljiv. Poslali su ga na paklena vrata. Ali i tu mu je ulaz bio zabranjen, jer je đavao obećao  da mu nikada neće odnijeti dušu. Đavao ga pošalje natrag odakle je i došao- i jer je bilo tako tamno i hladno, vjetrovito, a put dalek, dobije Jack komad  žeravke  direktno iz paklene vatre. Jack stavi žeravku u izdubljenu tikvu da se ne ugasi i krene na put. I od tada njegova prokleta duša, uoči blagdana Svih svetih, šeće po svijetu s svjetiljkom kroz tamu, sve do dana posljednjeg suda.

Poveznica za liturgiju i propovijedanje

Uz svetkovinu

Blagdan Svih svetih nekako stoji u sjeni Dušnoga dana. U danima prije blagdana ljudi su zauzeti uređivanjem grobova. A na sam dan se, u popodnevnim ili večernjim satima, zajednice okupljaju na grobljima na bogoslužju za mrtve („blagoslov grobova"). Posjet grobovima preminulih rođaka i prijatelja je dio "programa" toga dana. Svi sveti je prvi u nizu od dana koji nas podsjećaju na smrt u mjesecu studenom . Sljedeći dan je Dušni dan, a protestanti imaju i „Nedjelju mrtvih".  Ali turobno vrijeme (magla kiša - prve hladnoće) i umiruća priroda ukazuju na ograničenost svih zemaljskih stvari, tako da je ovaj mjesec i popularno prozvan „mjesec mrtvih". Upravo ovaj mjesec uokviruje liturgija s dva blagdana (svetkovine), koji gledaju preko smrti, prekoračuju okvire ograničenosti našeg vremena i daju mu eshatološku širinu: Svi sveti i Krist Kralj.
Dok nas nedjelja Krista Kralja (na kraju mjeseca) podsjeća na dovršetak svjetske povijesti Kristovim ponovnim dolaskom, dan Svih svetih nam skreće pažnju na onu "braću i sestre koji su već postigli savršenstvo" (predslovlje). Dakle, ne misli se samo na one koje je Crkva službeno kanonizirala i uzdigla na slavu oltara - to sigurno ne - nego na sve ljude za koje se nadamo i vjerujemo da su s Bogom u vječnom domu  na nebu, u nebeskom Jeruzalemu.
Tima možemo pribrojiti, s puno uvjerenja, brojnu naše preminulu rodbinu, prijatelje i dobročinitelje. Jer pod „svetima" se prvotno nije mislilo na one koji su bili proglašeni od strane Crkve kao takvi. Pavao označava i naziva kršćane, kao takve, svetima (Rim 1,7; 1 Kor 1, 2, 2 Kor 1:1, Fil 1,1). Svetost se, po svojoj biti, podjeljuje krštenjem i svaki kršteni nosi svetost u sebi. U ovom svijetu smo hodočasnici na putu prema konačnom savršenstvu i ta svetost je prekrivena ljudskim nesavršenostima i nedostacima za trajanja ovog zemaljskog života.

Naš zemaljski život stoji između onoga  "već je " i "još ne", između onoga što jesmo i što ćemo biti. Blagdan Svih svetih nas upućuje na ono biti očitovano. Pogled na one koji su dostigli savršenstvo daje nam sigurnost u dostupnost cilja koji nam je obećan. Svjetlo one slave nema nikakve veze s patnjama ovoga vremena (Rim8,18). Ovo je također vidljivo u oba  čitanja svetkovine. Prvo čitanje (Otkr 7,2-4.9-14) govori o velikom mnoštvu "iz svakog naroda, plemena, i rasa", koji su odjeveni u bijele haljine i stoje pred prijestoljem Jaganjca. Oni se opisuju kao oni koji su „oprali svoje haljine i ubijelili  ih u krvi Jaganjca." Slika ukazuje na krštenje, bijele haljine nas podsjećaju na  haljinu koja se daje kršteniku nakon krštenja kao znak da je postao novo stvorenje. Sada je simbol božanskog posinstva, kako stoji u obredu krštenja: "Čuvaj je neokaljanu za život vječni." O tom istom Božjem posinstvu govori drugo čitanje (1 Iv 3,1-3): „Mi se zovemo i jesmo djeca Božja." Ovdje se  eshatološka vizija Otkrivenja „uzemljuje " da netko bude dijete Božje,  znači da živi u odnosu s Bogom i to tako da prisutnost Božja u svijetu bude jasna, u nadi da će vidjeti Boga onakvog kakav jest.
Tako se, zapravo, na svetkovinu Svih svetih radi o nama samima. Jer smo na to pozvani i određeni krštenjem i ono što mi sada živimo je "zajedništvo svetih" koje ispovijedamo u Apostolskom vjerovanju, a to će se pokazati na svim kršćanima, svih naroda i vremena.

Pastoralni prijedlog napišite plakat i izvjesite na oglasnu ploču:

Misno slavlje

Pozdrav: Gospodin nad svim gospodarima i kralj nad svim kraljevima neka bude sa svima vama.

1.

Uvod: Crkva danas slavi sve one ljude koji su završili svoj život i sada su u raju, kod Boga. Oni su veličanstveni plod pšeničnog zrna, koje se predalo za nas u smrt, da mi živimo. I tako gledamo na cilj prema kojemu smo svi mi na putu. I taj cilj nije daleko, sveci su zajedno s nama ovoga časa, okupljeni oko oltara, oko živoga Gospodina. I svi smo mi zajednica, članovi jedne Crkve. To jača našu nadu i naše povjerenje. Obratimo se Kristu, glavi cijele Crkve:

2.

Uvod: Stojimo na početku jednog mjeseca koji nas podsjeća na smrt i prolaznost ovog svijeta. U takvoj Situaciji Crkva nam daje - u liturgiji - pogled u onaj svijet, u eshatološku budućnost.  Ona nam danas stavlja pred oči ljude, koji su već postigli dovršenje - savršenstvo. I oni su kod Boga. Time se ne misli samo na sve one koje je Crkva već proglasila svetima, nego sve koji su u raju, među njima su, sigurno, brojni naši prijatelji i znanci, članovi obitelji koji su nam bili blizi, s kojima smo živjeli i koje smo voljeli.  Svi smo mi pozvani na ovo konačno dovršenje u nebu, jer smo po krštenju postali djeca Božja. I zato se sada, na početku svečane svete Mise, želimo sjetiti našega krštenja: po njemu smo učlanjeni u Crkvu, u Božji narod, u novo stvorenje, koje će nam se konačno objaviti u nebu. Dok pjevači budu pjevali  Gospodine smiluj se, ja ću vas poškropiti blagoslovljenom vodom.

Pastoralna preporuka svećenicima Dobro bi bilo poškropiti prisutne u crkvi idući od oltara prema izlaznim vratima, škropeći s jedne strane, a vraćajući se k oltaru, s druge strane. Jedan ministrant  nosi posudicu s vodom.

Vrlo je svrsishodno danas upotrijebiti i kađenje.

Molitva vjernika

Prijedlozi za propovijed

1.

Neki dan sam vidio sliku kanonizacije u crkvi sv. Petra, koja datira od prije nekoliko godina. U takozvanoj Berninijevoj „Glorioli", alabastrenom prozoru u apsidi bazilike koji je okružen brojnim anđelima, gdje se redovito vidi golubica - simbol Duha Svetoga, sada se vidi slika novog sveca. Time se želi reći da je ovaj svetac  u nebeskoj slavi.
Ova nam se slika stoljećima stavljala pred oči i potpuno nas prožela. Svetac je uklonjen od nas, podignut na slavu oltara, postao je predmet štovanja. On sada ima vrlo malo ili ništa zajedničkog s nama.
Takav pogled na svetost preskače nešto bitno. Sveci su bili ljudi poput nas. Oni su živjeli u određenom društvenom i povijesnom kontekstu, u vrlo specifičnim okolnostima. Oni su djeca svoga vremena. Ovo se odnosi na mučenike iz prvih kršćanskih stoljeća, kao i na svece naših dana. Njihova svetosti ili njihovo biti svet se nije očitovalo u određenim izvanrednim činima ili radnjama, nego u prvom redu, u životu svakodnevice. Živjeli su svoje živote sa svim ljudskim snagama i slabostima, ali su ozbiljno shvatili poruku: „Bit ćemo djeca Božja i jesmo". U toj svijesti su uređivali svoje živote, a to je za njih značilo, u prvom redu, život u nasljedovanju Krista. Živjeli su tako da je milosna Božja prisutnost kroz njih djelovala na ovome svijetu, kraljevstvo Božje je blizu, da, već je tu. I u njihovom konkretnom životu se to vidjelo.

Sveci su prihvaćali razne križeve koji su im bili na putu, mane i slabosti, kako vlastite, tako i onih oko njih, oni su ih prihvaćali i to ozbiljno. Bili su svjesni  svojih ljudskih nesavršenosti, ali s nadom u Božju opraštajuću ljubav. Oni su nastojali živjeti život koji prihvaća čovjeka kao brata i sestru i za njih se zauzimali. Upoznali su izazove svoga vremena i to što im se događalo su  pokušavali tumačiti u svjetlu vjere. Tako im je život bio obilježen trima pokretima ruku koji obilježavaju sveti život: ruke uzdignute Bogu (na molitvu), ruke okrenute prema prirodi i stvorenju (rad) i ruke usmjerene prema čovjeku koje prihvaćaju ljude kao braću ili sestre (ponuđene ruke). Svetost nije povlastica nekih, posebno odabranih, ljudi - svetost pripada svima nama. Svetost nije nekakav sustav vrlina i savršenosti, nego odgovor na Božji poziv da  se jasno vidi njegova prisutnost u svijetu. Svetost se ne sastoji u bijegu iz svijeta, nego  u životu u svijetu. Svetost nam omogućuje jasno gledati Boga i njegovo djelovanje u svijetu, a posebno onda kada je pogled na Boga zamračen. Postoje brojni putovi i načini, a svatko od nas bi trebao ići nekim putem, prema svojim sposobnostima i mogućnostima.
Ako Crkva proglašava svetima  neke osobe, onda to čini, prije svega, da pokaže da je takav život moguć i to u različitim okolnostima. Nisu sveti samo oni koje nam Crkve  stavlja pred oči, nego su tu i ljudi znani i neznani čiji se križevi križaju s našim križevima. Ima ljudi koji samim svojim postojanjem daju  nadu drugima, razmotrimo, na primjer, da je papa Ivan Pavao l. kad je 1978. izabran za papu, impresionirao mnoge ljude. On to nije učinio po velikim govorima ili gestama, nego svojim ponašanjem, svojim stavom, svojim postojanjem. On nije zanijekao svoju ljudskost, nego ju je živio i na taj način budio nadu: nadu u svijetu, kojega karakterizira strah od atomskog razaranja, socijalne nepravde, rata i građanskih ratova. Nadu u Crkvi koja je podijeljena, koja je prožeta napetostima krize i koja mora preživjeti u svjetovnom okruženju. Ova nada je ukorijenjena u njegovom uvjerenju, djelovala je pobudno i pozivala je na jedno sunadanje i pozitivan stav.
Ivan Pavao I. je jednom ispripovjedio legendu koja govori o raznim malim, svakodnevnim načinima za svetost: Iznenada umre Irac, te se morao pojaviti pred Božjim sudom. Bio je poprilično nemiran, jer se bilanca njegova života pokazala prilično siromašnom. Pred njim je stajao dugi red i dok je čekao, pažljivo je slušao.  Za prvog u nizu Krist je rekao, nakon što je prošao kroz dugi popis: " Kad sam bio gladan, ti si dao nešto jesti. Dobro dakle: Ulazi u raj". Drugom je rekao: " Bio sam žedan i dao si mi piti." Trećem: „Bio sam u zatvoru i pohodio si me". I tako dalje. Gledajući koga je poslao u raj, Irac je mislio sa strahom: on nije dao ni jesti, ni piti, on nije posjetio ni zatvorenike, ni bolesne. Konačno je došao red na njega. Pun straha gleda u Krista, koji je gledao kroz popis. Tada Krist podiže oči i reče mu: „Ovdje nema ništa posebno napisano. Ipak postoji nešto što si dobro učinio, bio sam tužan, depresivan, bezvoljan i došao si k meni, pričao mi viceve i učinio si da se smijem i tako mi vratio nadu i hrabrost: „Ulazi u raj!" Svecima nije mjesto u „glorioli", nego među ljudima.

2.

a) Čak i "sveci"  nisu pošteđeni patnje

Ne samo da  velika vizija pečaćenja  vjernika (Otkr 7), nego i cijeli Novi zavjet, pa i svi tekstovi iz ranog kršćanstva  nas vode na susret s kršćanima - koji su hrabro i odvažno - vodili tešku životnu borbu. Jedna od najvećih  zabluda kršćana našeg vremena je ta što oni stalno traže da budu pošteđeni patnje, umjesto da mole za snagu da junački ustraju. Mnogi katolici - vjernici - se nadaju da, zato što vjeruju, neće biti pogođeni bolima ljudske sudbine, jer smatraju da - gotovo automatski - stoje pod zaštitom Višnjega, a on (Bog) će se tada postaviti kao "obrana" da dobri budu oslobođeni svake brige i tuge.
Već sveti "Biblije" - rani kršćani - su bili pozvani da kroz svoj zemaljski život budu „nositelji križa". Zajedništvo života s Isusom je bilo, za učenike u pouskrsno vrijeme, i zajedništvo sudbine u patnji i smrti. Oni su znali da patnjom iskušani kršćani,  pogledom na Gospodina Isusa Krista, pobjednički izlaze iz gorke boli. Jer samo s Kristom mogu doći do pobjedničkog vijenca. Iz nerazrješive povezanosti s Kristom, koja se stalno jača molitvom, osjetili su energiju, hrabrost da ne propadnu, nego upirući pogled na križ, hrabro nastave. Bog ne uzima teret, ali jača ramena. . . za  nošenje križa!

b)  Životni modeli svetaca
Sveci nam ne smiju izgledati kao svijetu strani, ne smiju „izgledati  nerealni". A sveci su bili ljudi grješnici koji se nastojali da, opet i opet, počimaju iznova! I u svim područjima života. Bilo bi jako dobro ako bi naši vjernici imali više kontakta s biografijama zadivljujućih  muškaraca i žena iz Crkvene povijesti:
-           Poznavanje svetaca zaštitnika (treba roditelje mnogo više informirati o svetim zaštitnicima djeteta čije ime nose, u razgovorima za krštenje) - Proučavanje sveca zaštitnika župe, biskupije, kraja (svjesno poticati ljude na  njihovu životnu povijest, a posebno u raznim godišnjicama i jubilejima)

-           Informacija o važnim ličnostima Crkvene povijesti (osnivače redova povezati s hodočašćima samostana i svetišta), upoznati karakter i osobnost tih velikana.

U svakom slučaju, sveci moraju

c) Svi su krštenici pozvani na svetost

Svetkovina Svih svetih nas poziva na spomen svih kršćana i kršćanki koji su otišli prije nas. To nisu samo službeno proglašeni svetci, koji nam se danas stavljaju pred oči: ljudi koji nikada nisu dopustili da im se začepe usta zbog vjere u Krista, ljudi otpora, koje se nije moglo spriječiti u iznošenju svoga mišljenja; ljudi koji su  vrlo često u bili najstrašnijem iskušenjima (i najdubljim poniženjima)i pjevali su pobjednički, uskrsni Aleluja (i u nutrini doživljavali uzvišenje Gospodina Isusa Krista i za to svjedočili).
.....Neizbrojivi su takvi sveci dvadesetog stoljeća na Istoku i na Zapadu.

U svojoj patnji opominju nas svih proročke riječi:
"Ojačajte klonule ruke i učvrstite klecava koljena! Recite preplašenim srcima "Budite hrabri, ne bojte se! Pogledaj, Bog tvoj dolazi i pomoći će ti "(Izaija 35,3-4).

3

Sveci -  originali vjere i nasljedovanja

Jaki tipovi

Danas se ne može bolje nekog čovjeka opisati, nego da ga se nazove «jakim tipom». Često tu netko utjelovljuje upravo ono što bih ja rado bio, za što se ja zalažem, ili za što vjerujem da sam pozvan.

Postoje i «promašeni tipovi», no s njima se više izruguje i ismjehuje, nego što su pozvani na nasljedovanje. Ipak nije sve tako jednoznačno, jer ponekad ono što u očima «svijeta» izgleda propalo, može biti, kod Boga, «jaki tip».

Šteta da su svi ovi «jaki tipovi», koje Crkva naziva «svetima», mrtvi.  Šteta da čovjek najprije mora biti mrtav da bi ga se «uzdiglo na čast oltara». Ali takav je čovjek, dokle god živi može svoje planove i ciljeve baciti preko glave i dokle god živi, uvijek je u mogućnosti napraviti suprotno. I zbilja, biste li vi svakog čovjeka koji vam je simpatičan podigli na čast oltara?

Svečanost Svih svetih nije suma, zbroj svih svetaca u kalendaru. Ova današnja svečanost nije nešto kao kad uspije neka kazališna predstava gdje za sve postoji još jedan «izlaz na pozornicu». Danas pustimo našu vjersku maštu da malo radi i otkrit ćemo, u ovom nebeskom skupu, i one za koje nitko nije mario, niti ih uvažavao, niti je mislio da bi oni jednom mogli biti ovdje, sve one bezimene, «sive miševe» posred «ptica zemaljskog raja». Možda će nam tako pogled biti nešto oštriji i za svete među nama, jer sveti žive na zemlji. Ovdje su oni postali ono što su i danas, a kad su jednom na nebu i kad su predani «čašćenju», onda redovito postaju kipovi i figure i uvijek imaju nešto sjajno ili drveno na sebi.

Postavljeni prema gore - postavljeni prema dolje

Oduševljeno čašćenje su normalni ljudi - to bi zaista sveci trebali biti - odavno napustili: anđelima jednaki, oni koje tjera oganj ljubavi Božje, nepokolebljivi u napasti, itd. Vjera i nadanja se pokazuju kao uobičajeni oblici  njihovog prošlog života. Kad umru, ne raspadaju se, nego se njihovi ostaci pretvaraju u relikvije. Pobožno umijeće bajki i priča. Ljudi su danas nešto ozbiljniji i izbirljiviji. Svaki zna, koliko je sebičnost može prikrivati karikatura ljubavi. Svatko zna da je neljudski previše zahtijevati, od sebe i drugih,  da bi se malo postiglo. Radije bih potražio čovjeka koji bi sa mnom dijelio stvarnost bogatu rizicima, čovjeka koji poznaje bijes i strah, glad i uzrujanost, koji će biti izdan poput neke preljubnice i bez ikakvih prava. U njemu bih rado otkrio puninu Božje ljubavi.

Mnogi ljudi, koje danas susrećemo, su više okrenuti prema dolje(usp 4.pjesmu o sluzi Božjem), bez ljepote i ljupkosti, udarani, mučeni, pogrđeni, bez izgleda i ljepote - zlostavljani, izgladnjeli, protjerani- jer je njima obećano pravo na život,  a želja za životom prekinuta, od kojih okrećemo pogled, a Isus ih je proglasio blaženima. Onima, progonjenima sa zemlje je, u prvom redu, obećana gozba na nebu.

Şveti su normalni ljudi koji znaju da vino bolje prija od vode, koji poznaju sate umora i razočaranja, koji su znali biti žalosni i uzbuđeni. Ljudi koji su se priznavali grješnicima, ali koji su se odlučili za Krista.

Sveti - ljudi koji ne pašu u ni jednu shemu

Sveti su originali vjere, ili nasljedovanja, bilo da su u purpuru ili palačama, kolibi ili pustinji, bilo da su se hvatali oružja  ili da su trpjeli nasilje; bilo da su veliki teolozi ili nepismeni, bilo mističari ili ljudi pogrbljenih ramena. Ovdje se isplati pitati za savjet: ili se osjećate da vas razumije netko tko je u svojim krepostima sadržavao sliku svoje majke, kad se skine prije spavanja, koji se kao dojenče srijedom i petkom odricao sisanja, ili je nakon obećanog novca, dobio svog odbjeglog kanarinca.

Svet je čovjek u mjeri u kojoj on vjeruje ljubavi, možda čak i ne zna da je Bog ljubav. Biti svet nije nikakav katolički privilegij. Ova pustolovina počima ondje ljudi nađu put u siromaštvo, gdje nisu htjeli biti ništa drugo nego ljudi  i nisu ništa drugo htjeli biti nego ljudi kao i drugi (su ljudi) - solidarnost, bratska ljubav, odgovornost. Tko traži svetost, on je mora tražiti kod siromašnih, taj se mora pregnuti i ne smije uzdignuti nos.

Isusov put je započeo u Betlehemu, a završio na Kalvariji i u tim granicama nalazi se put svetosti.  Bio je osuđen, odbačen i nije postajao neljudskiji, nego sve više ljudskiji, sve svetiji. Svet je onaj koga vjera, nada i ljubav nose kroz sve peripetije života. Onaj tko ide otvorenih očiju kroz život, taj zna da su se sveti opet vratili (kako je to jednom rekao Walter Nigg).

4.

Sveti i blaženi

Poneki put se pitam zašto Papa Ivan XXIII. (još) nije proglašen svetim. Po mojoj jednostavnoj i naivnoj slutnji postoje (još) mnogi ljudi koji mu ne mogu oprostiti što je širom otvorio vrata i prozore Crkve u odnosu na moderni svijet. Propuh koji, od tada, pokreće Crkvu prehladio je mnoge sukršćane. Grupe koje zahtijevaju dalekosežnu obnovu Crkve pozivaju se na njega. To bi moglo postati crkveno-politički opasno...

Iz ovog razmatranja može se zaključiti:

Sveti su oni ljudi koji nemaju protivnika i ne dozvoljavaju se zlouporabiti kao pijuni.

Nije li kod Franz-a Jägerstätter-a  slično? Mnogi ljudi su, prije 50 godina, stajali pred  istom odlukom savjesti kao i on i pitali su se ne bi li, kao kršćani, morali bojkotirati ratnu službu. Oni su došli do jedne druge odluke, iz bilo kojih razloga. Tako dugo dok mnogi svoje utjecaje ostvaruju, otpor protiv njegovog proglašenja svetim je prevelik. Osim toga postoji opasnost da se oni pozovu na njegov primjer koji nije suglasan s navedenim linijama crkvenih i svjetskih visosti...

Iz ovog  razmatranja može se zaključiti:

Sveti su oni ljudi koji se ne zabunjuju i ne daju povoda nikakvim nesporazumima.

1982. godine proglašen je svetim redemptorist Petar Donders, porijeklom iz Holandije. On je djelovao kao misionar i dušobrižnik među gubavcima, mnogo godina u Surinamu. Mala prepreka koja se trebala prijeći kod njegovog proglašenja svetim, bila je njegova ljubav prema pušenju cigara...

Iz tog razmatranja može se zaključiti:

Sveti su oni ljudi koji nemaju nikakvih pogrješaka (u najmanju ruku ne onih koje se zabranjuju  za vrijeme  proglašenja svetim) i  trebaju uvijek pružati jedan dobar primjer.

Vi  ste se možda čudili da većina onih koji su proglašeni svetima i blaženima, pripadaju jednoj redovničkoj zajednici ili su čak neke osnovali. Otvorena je tajna da se  proces proglašenja svetim zaključuje ako grupa koja radi na njemu raspolaže odgovarajućom izdržljivosti, novčanim sredstvima i javnim priznanjem. Tako nešto se u politici naziva lobby.

Iz ovog razmatranja može se zaključiti:

Sveti su oni ljudi koji imaju iza sebe jedan utjecajni lobby.

Možda vas ova razmatranja srde, a možda se možete na njih smješkati. Mene ona izazivaju da dalje razmišljam o svetosti.

Tko ne može biti svet

Očito je da to još ne može biti sve što treba reći o svetosti. Ja bih ovu listu neželjenih kriterija htio usporediti s biblijskim kriterijima za blaženike:

Isus proziva blaženima one ljude koji su siromašni i nemaju nikakav lobby.

Isus proziva blaženima one ljude koji su proganjani i trpe od svojih protivnika.

Isus proziva blaženima one ljude koji se bore za svoju egzistenciju i koji si ne mogu priuštiti teološki i filozofski dotjerane kreposne kataloge.

Isus proziva blaženima one ljude koji žive po svojoj savjesti i jednostavno čine što je pravo po njihovom ljudskom osjećaju.

Isus proziva blaženima one ljude koji su  (toliko) nevažni, a da bi ikad mogli pružiti jedan odgovarajući primjer.

Uskoro se dobiva utisak da Isus proziva sve i svakoga blaženim, jer nisu «moderni». Da li je to njegov glavni kriterij? Može li stanje «biti siromah», «biti tužan», «biti gladan» ikad predstavljati vrijednost za kojom se teži? I kod Isusovog kriterija se mora pogledati što stoji iza toga.

Traženje Božjeg kraljevstva kao najviši cilj

Isus proziva blaženima one ljude čije je razmišljanje, opipljivost, osjetljivost i težnja  posve usredotočeno na Božje kraljevstvo. Ljudi koji su se tako jako upustili u nastajuće kraljevstvo Božje da su sve ono što je inače ljudima važno, zaboravili i zapustili. Na prvom mjestu, za njih, stoji žudnja za kraljevstvom Božjim. To je njihova najviša i najvažnija vrijednost. Sveti su oni ljudi koji su kraljevstvo Božje učinili najvišim ciljem i  središtem svoga života. Oni se ne brinu za to što su se, u danim prilikama, našli na strani gubitnika. Takovi ljudi se ne pitaju da li će jednom biti proglašeni blaženima ili svetima. Praksa proglašavanja blaženima i svetima odgovara, prije, ljudskoj potrebi za jasnim uzorima i sklonosti da se nekoga može obožavati. To je također dobro tako, ali to ne može biti sve.

Svi sveti

Blagdan Svih svetih bi htio, s jedne strane, častiti bezbrojno mnoštvo ljudi koji su čežnju za kraljevstvom Božjim učinili svojim životnim središtem.

Blagdan  Svih svetih bi htio, iznad toga, ovu čežnju za kraljevstvom Božjim probuditi u nama svima. U nama koji smo još na putu, koji smo u traženju jednog uspjelog života, koji tražimo primjere na koje se možemo ugledati, koji tražimo kriterije i ciljeve za koje se isplati upotrijebiti cijelu životnu snagu.

Konačno bi blagdan Svih svetih htio da svi,  koji se nalaze na putu prema Božjem kraljevstvu, osjete da ne idu sami ovim putem. Oni su povezani u veliku zajednicu svih svetih. Spoznaja o tom velikom zajedništvu može nam dati snagu da idemo svojim putem,  dati nam toplinu i sigurnost koja nam tako često, na našem putu, nedostaje.

P. Hans Hütter prevela Katica Kiš

2. XI. Dušni dan

Na dan uskrsnuća:

Poznati fizičar Newton otišao je jednog uskrsnog jutra sa svojim učenicima na šetnju. Put ih je vodio mimo groblja. Tada progovori jedan od učenika, malo podrugljivo: »Učitelju, tko može vjerovati da prah ovih mrtvih može jednom postati tijelo i opet oživjeti?» Newton samo reče: «Imaj malo strpljenja»

Za vrijeme sljedećeg sata fizike naredi učitelj, među ostalim, da se donese šaka željezne prašine. Tada mu donesu, a on to pomiješa sa zemljom i upita podrugivača: «Tko će skupiti ovu prašinu željeza iz prašine zemlje'» Kad učenik nije znao nikakav odgovor, uze Newton magnet položi ga iznad mješavine. Tog časa nastane živost i kretanje u mješavini i polete brojne željezne čestice k magnetu.

Učitelj pogleda ozbiljno podrugivača i druge učenike i reče: «Onaj koji je dao mrtvom magnetu silu, neće li dati veću silu našoj duši ako se ona treba, na dan uskrsnuća, presvući kroz preobraženu prašinu.»

Parabola o blizancima

Dogodilo se da su se u nekoj utrobi začela dva blizanca. Prolazile su sedmice, a oni su rasli. Kako je rasla njihova svijest, tako je rasla i njihova radost. «Reci zar nije prekrasno da smo začeti? Zar nije čudo da živimo.»

I blizanci su počeli otkrivati svijet. Kad su našli pupkovinu kojom su bili vezani za majku i koja im je davala hranu, bili su radosni.  «Kako je velika ljubav naše majke da ona dijeli svoj život s nama.»

Tako su prolazile sedmice, opaziše da su se izmijenili. «Što to znači upita jedan?» Drugi reče: «To znači da naš boravak ovdje, na ovom svijetu, dolazi kraju.» No, drugi odgovori: «Ali ja ne mislim otići odavde, želim ovdje uvijek ostati.«

Propovijed

1

Moliti za pokojne

Ni jedan mjesec u godini nema toliko sjećanja na pokojne kao studeni. Počima s katoličkim blagdanima svih svetih i spomena svih vjernih mrtvih. Sredinom mjeseca u Njemačkoj je Nacionalni dan žalosti za sve poginule u obim svjetskim ratovima i žrtvama nasilja i terora. Koncem studenog, posljednje nedjelje Crkvene godine, evangelička crkva slavi spomen svih usnulih - pokojnih- ili Nedjelju vječnosti. Sva ova sjećanja nam pokazuju koliko je osobno nastojanje da zadržimo pokojne u sjećanju i upravo to oblikuje naš kulturni, zajednički život. Društvo koje zaboravlja svoje pokojne će živima, vrlo brzo, uskraćivati dužno poštovanje i pažnju. Prema tome je sjećanje na pokojne znak stvarne životne kulture, određenog samovrjednovanja, zahvalnosti i strahopoštovanja prema onima koji su nam utrli put u postojanje.

Više nego uspomena

Ova kulturna podloga dijeli Dušni dan od ostalih spomena mrtvih u studenom. Sjeti se onih koji su ti dali život i uputili te u život. Naše spominjanje ne daje pokojnima njihovo postojanje. Oni žive, jer su braća i sestre Isusovi. On nam obećava svoju riječ: »Gdje sam ja, tu će biti i moj sluga.» (Iv 12.26) Vjera stoji u nerazrušivoj vezi s našim Gospodinom i uključena je u ovu molitvu. »Oče, hoću da oni koje si mi dao, budu ondje gdje sam ja. Neka gledaju slavu koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanka svijeta.» (Iv 17,24) Oslonjeni na Isusovu riječ, uvrštavamo pokojne u naše molitve, jer i oni spadaju u narod Božji. Ovaj običaj, kojega je Crkva njegovala kroz sva vremena, potječe iz znanja vjere da i naši pokojni pripadaju sveobuhvatnom otajstvenom Tijelu Kristovu. Zbog toga  nalazimo spomen pokojnika u poznatim euharistijskim molitvama, kanonima, zajedno sa spomenom svetaca. Molitveno spominjanje pokojnika je znak vjere u jedinstvo živih i mrtvih. Mi to činimo u nadi da je Bog prisutan u svakom životu, bilo da je živ ili mrtav, ili u stanju čišćenja.

Molitva za čišćenje

Ova generalna linija molitve za pokojne ima još jedan naglasak: to je molitva za oproštenje. Vjera u uskrsnuće ne poništava mnoge grješne okorjelosti u našem životu, nego ukazuje na jedno potpuno okretanje pokojnika prema Bogu. Ova obnova čovjeka se bolno događa u smrti. I to je ono što daje smisao slikovitom govoru o čistilišnom ognju. Svi vanjski stupovi - nosači moraju «izgorjeti», da može pročišćeni i slobodni DA pokazati se pred Bogom. I ako uključujemo pokojnike u naše molitve za  očišćujuću promjenu njihova života, to činimo iz svijesti naše zajedničke, sveopće solidarnosti pred Bogom, da im on bude milosrdni sudac.

Nestajuće granice

Dani Svih svetih i Spomen mrtvih su povezani. Zar to nije prekrasan simbol: da smrt vrijedi jednako i za takozvane siromašne duše čistilišta, kao i za svete u nebu. Bog oprašta, mijenjajući susret izgubljenog sina u opet nađenog i ljubljenog člana obitelji, od grješnika u sveca. I zato je naša molitva za pokojne i obraćanje njima i s njima naizmjenično. I tako naše sjećanje na pokojnika može dobiti i izgled čašćenja. Potiče nas, hrabri nas radosni pogled na one kojima je Bog darovao puninu svoje milosrdne ljubavi i koje je učinio preobučenim sudionicima svoga stola na nebeskoj gozbi.

Zar onda ne vidimo i razlog one poznate uzrečice, da se o pokojnima treba samo dobro govoriti. De mortuis nihil nisi bene. Kome Bog konačno oprašta, smijemo li mi tome dalje računati njegove pogreške i ograničenost?

2

1. Tama

Promjena vremena iz ljetnog u zimsko učinila je večeri tamnijima. Dolazi tamnije godišnje doba. I tako nije nikakvo čudo da u sjevernoj Europi priče i tame imaju posebnu i veliku ulogu. Slika dvoje djece, koja su odbačena i moraju sama ići kroz sve tamniju šumu, je prastrah.

Pronalazak električne energije nije ništa umanjio strah od tame, naprotiv. Upravo tamo gdje svjetlo znanosti svijetli, zahvaća nas sve dublje i dublje tama straha. To prije ako postoji briga da nema nikoga o čijoj ruci bi mogao hodati kroz gustu šumu. Umjesto toga trčimo kroz dugačak tunel, gdje se žarulje prijeteći gase sve dok se potpuno ne ugase, tama dolazi sve bliže. A to je da tama kojoj ususret svatko od nas ide i koja prijeti svakom pojedinom od nas. Prije ili kasnije dolazi kraj svakom tunelu.

2. Poruka i iskustvo

Postoji i odgovor vjere na tamu. Pismo mladoj Crkvenoj općini u grad Kolossu, iz koje smo čuli čitanje, daje odgovor na to pitanje, na najbolji mogući način: kao hvalu. Poslanica počima zahvalom:»Sa radošću zahvaljujem Ocu! On nas učini sposobnima da sudjelujemo u sudbini svetih, koji su u svjetlu. On nas je oteo iz vlasti tame  i uzeo nas u kraljevstvo njegova ljubljenog Sina»

Ove rečenice možda imaju uobičajeni oblik. Kad je Pavao osnovao zajednicu, izrekao je mnoge stvari koje su veoma slične. Ali jesu li ostali samo izričajni oblici? Sada dolazi ovo pismo u zajednicu i obnavlja uspomene. Još više, pismo dolazi u vrijeme nesigurnosti pa staro zvuči sasvim novo ukoliko se opazi da to ima veze s vlastitim iskustvom.

Vlastito iskustvo s tamom nas čini nesigurnima.  Za starije to nije nikakvo posebno pitanje. Oni, radije nego mladi, potiskuju pitanje konačne tame smrti, jer se polako približava slabost i malaksalost. No, tamu zatajenja - pred sljedećim ispitom, tamu osamljenosti - nakon razdvajanja,  tamu neočekivane bolesti ili vrtlog tame ideja, ideologija, zahtjeva, to doživljava svatko.

3. Sveti u svjetlu

Što je pravi razlog da je kršćanski odgovor na tamu zahvala, baš zahvala »sa radošću»? Kršćani trebaju Bogu zahvaljivati, jer nas je osposobio da budemo dionici životne sudbine onih koje poslanica Kološanima naziva svetima. Time ne misli na galeriju svetaca koji stoje uokolo crkava na raznim postoljima. Još više: Zahvaljujmo s radošću Bogu, našem ocu, jer nam je u krštenju dao mogućnost da sudjelujemo na životu svih onih, koji su ispunjeni svjetlom od Boga.

I time se odmah govori što se dogodilo i što nam je darovano time što nas je pozvao da budemo sveti. »Bog nas je oslobodio vlasti tame i uzeo nas u kraljevstvo ljubljenog sina.» Tama ima tako malo vlasti nad nama, kao što neki diktator nema vlasti nad onima koji su pobjegli i zatražili azil u nekoj drugoj zemlji. Po krštenju nas je Bog uzeo u kraljevstvo svoga sina, Isusa Krista. Privezanost na izjave vlasti koji govore: »trebaš učiniti ovo, kupiti ono, učiniti ono, nisi vrijedan ako ne učiniš...je uništena po jednom koji ti govori: ustani podignut s i uzet u kraljevstvo kojemu ne prijeti ni smrt groba.

Ovo kršćanstvo nije sanjarski nestvarno. Jasno da i dalje postoje nejasnoće i tame, jer Božje gospodstvo još nije dovršeno. Ali jer je Jedan, sa svojim svjetlom, tako duboko sišao, sve do krajnjeg kuta smrti i uskrišen je, zato za nas tama nema nikakvu posljednju i odlučujuću prijetnju. «Bog nas je oslobodio vlasti tame i uzeo nas u kraljevstvo svoga ljubljenog Sina.» Ne dršćite pred tamom. Zahvaljujte Bogu i vi ćete otkriti kako je malo svjetla potrebno da potpuno, stvarno i u ovom svijetu može razbiti tamu.