Poveznice za liturgiju i propovijedanje

I.

U tekstovima Svetog pisma  za današnju nedjelju,  1 Kr 19,4-8 i Iv 6, 41-51, na poseban način igraju ulogu kruh i jelo. Kruh je temeljna hrana ljudi. I zato kruh, na poseban način, dobiva jednu životnu snagu u ovim tekstovima.

Za nas je kruh postao po sebi razumljiv. Zato nam je otežan pogled na „Kruh života" (Isusa Krista),  zbog našeg svakodnevnog ophođenja s kruhom. Možda nam uspije produbiti naš svagdanji odnos prema kruhu ili mu čak dati dublje religiozno značenje. Zato je važno da se u bogoslužju aktualizira svagdanji doživljaj, a onda pokušati učiniti i korak prema religioznom značenju.

Možda bi bilo dobro, pred homiliju, uzeti kruh (svagdanji) u ruke i pokazati ga, držati ga u rukama pa izreći ovakve poticaje:

Gledajte ovaj kruh. Svi smo mi imali i imamo kruh u rukama. Poznamo ga dobro. I svatko zna kako kruh nastaje. Kruh sadrži puno muke, znoja, rada. Ipak, koliko puta jedemo kruh uronjeni u svoje misli, a da nismo ni pomislili, niti u sebi prihvatili, njegov okus, njegovu važnost za život?

Sada i ovdje - gledajte ovaj komad kruha i pokušajmo malo razmisliti o kruhu. U ruci nam ne izgleda tako teško, a ipak toliko je zemalja gdje se ljudi nalaze između života i smrti zbog nedostatka kruha, jer su gladni. Nije prošlo tako dugo vremena da je bilo i kod nas tako. A možda takva vremena stoje i pred vratima.

Imamo ga u rukama i potpuno ovisi o radu ljudskih ruku. I ako ga pravilno upotrebljavamo kad ga jedemo, on razvija u nama svoju životnu snagu.

Druga misao: Kako često ljudi jedu sami za sebe; u restoranu traže stol za sebe, svatko želi „neometano jesti svoj kruh.. Kada smo mi drugima dijelili, drugima nešto ponudili? Kada smo kruh stvarno dijelili?  Svugdje imamo prigode to učiniti, za vrijeme marende na radu ili da se obitelj i prijatelji sakupe uvečer pa zajedno pojesti komadić kruha. I tada raste komadić zajedništva.  Podsjećam vas kako je bilo nekada  lijepo, na Veliki petak, kad smo se okupljali zajedno, poslije procesije, na onaj mali doručak. Svi su  bili tako sretni i oni koji su spremali, i oni koji su jeli (za one koji ne znaju: u Dolu je postojao nekoliko godina običaj da se ljudi, nakon jutarnje procesije Velikog petka - nakon napornog puta, preko nekoliko brda, bespućima Brača, - okupe pred župnom kućom na posni doručak...kakav je to bio doživljaj zajedništva- toga već dvije godine više nema - ali nema ni zajedništva u selu)  Sve to ne bi bilo moguće  bez kruha.

Ovdje smo se sakupili, oko ovog oltara, koji je ujedno i stol. Na njega ćemo uskoro staviti kruhove, male, bijele, okrugle. I slušali smo u evanđelju o Isusu: ON želi za nas biti „kruh života:" ON želi s nama, na poseban način, stupiti u zajedništvo. ON je za nas vječni život.  No, prije nego ON dođe k nama, još nam nešto pokazuje. On dopušta da ga lomimo, kao ovaj kruh, da bi mogao biti razdijeljen mnogima: „uzme kruh u ruke, razlomi ga i dade svojim učenicima govoreći: uzmite i jedite od ovoga svi.. Ovo je moje tijelo..."

Kruh možemo i sami jesti. Ali da bismo ga lomili i dijelili, potrebno je zajedništvo. I život je samo ondje  gdje je zajedništvo.

II.

Uvod u 1Kr 19,4-8 i Iv 6,41-51

Prorok Ilija je bio bezuspješan u borbi protiv Baalova kulta. Umoran i malodušan legne, kako to naše čitanje danas govori (1Kr 19,4-8), ispod jedne žuke. I u tom času najdubljega poraza njega Bog (iz „onog svijeta", transcendentog svijeta - svjedok je tome nastup anđela) jača, hrabri; skreće mu se pažnja na kruh i vodu da se ojača za četrdesetodnevni boravak u pustinji.  U diskusiji o Isusovu „porijeklu"  u evanđelju (Iv 6,41-51) postaje jasno da je nezadovoljni narod bio u pustinji nahranjen, u prvom planu kruhom, jer to je bio samo zemaljski, obični, prehrambeni kruh. Na ovoj razini ostaju oni (nevjerni) koji vide u Isusu samo „čovjeka". Sasvim drukčije je s vjernicima koji, u osobnom susretu s Kristom i „pozadinski", doživljavaju da su dobili životnu snagu od pravog kruha života, to je životna povezanost s Bogom preko Krista. Objava Božja u Kristu Isusu je najveći dar Božji kojemu možemo pristupiti samo u vjeri.

Tumačenje teksta

a) 1. Kr 19 4-8

Ilija je u bijegu pred kraljem Ahabom (873-855 prije Kr), jer je nakon jedne borbe za vjeru dao pobiti baalove svećenike. Bojao se za svoj život, zato je pobjegao u pustinju. Beznadno je legao pod neki grm u hladovinu i zaželio smrt iz ruke Gospodnje, jer je, po ljudsku, sve izgledalo beznadno. A pri tome se tuži da nije ništa bolje postupao od  svojih otaca. Da li je pri tom mislio na svoj neuspjeh u borbi protiv baalovih svećenika (što izgleda neshvatljivo s obzirom na uspješnost borbe na Karmelu  u prethodnom odsjeku) ili misli na svoju slabu stalnost ostaje nam nejasno. I sada je zaspao i budi ga Božji glasnik koji ga potiče na jelo. Neki kruh pečen pod pepelom (recimo nešto poput naše peke)  i voda su bili uobičajena nomadska hrana.  Slična pripovijest je poznata u Bibliji  (Post 21,14 Hagara u pustinji Beerscheba) Početno je pripovijest završavala da je po ovoj hrani Ilija mogao nastaviti do Božje gore Horeba. Sada  dolazi napomena  o hodu od 40 dana i noći i tako podsjeća na Mojsijev boravak na brdu Sinaj  (Izl 24,18) gdje taj niti je jeo, niti pio (Izl 34,28; Pnz 9,8.18). Ovo vrijeme simbolički označuje vrijeme priprave za susret s Bogom.

b) Iv  6,41-51

Kristološki govor o kruhu (6,25-51b) je vrlo usko povezan s darom čudesnog hranjenja u pustinji (6 1-1¸5). Ovaj govor o kruhu je jedna Isusova samo objava koju su učenici Ivanovi nadopunili  „euharistijskim govorom."

U retku 41. prisutni Židovi se srde zbog Isusovih riječi: „Ja sam kruh koji je sišao s neba". Time Isus potvrđuje da je on objavitelj. No, Židovi vjeruju da poznaju njegovo porijeklo (r 42). On je ipak „sin Josipov"  i poznaju njegovu majku. Tako Židovi vjeruju da mogu odbaciti ovu nečuvenu izjavu.  Oni su uvjereni da znaju  kako se odvija Božja objava - preko nadnaravnih događaja.  Oni ne vjeruju - poput predaka u pustinji -Bogu baš svaku )Izl 16,2-3; 17,3; Br 11,1; 14,27 usp 1 Kor 10,10).  Ovo krivovjerje  susreće evanđelist po napomeni na : „milost Božju koja dolazi". Iz Tore i proroka  (usp Iz 54,13) postaje jasno da se svaki čovjek - i najneugledniji -  smije nadati Božjem spasiteljskom djelovanju na kraju vremena. No, pristup Ocu  može vjerniku omogućiti samo  Sin (Isus)  (rr 47 sl). On jedini daje vječni život. Podsjećanje na nebesku manu u pustinji, koja nije mogla dati nikakav vječni život Isus prebacuje na sebe.  ON je kruh života. Dok naravni kruh čini da se s vremenom opet gladuje, u ovoj pripovijesti se prikazuje radikalno drukčije: sa retkom 51 c postaje od „govora o kruhu" „euharistijski govor" i dobiva novu stepenicu razmišljanja.  Dio rečenice: „moje tijelo je za život svijeta" sadrži shvaćanje stvarnosti euharistijskog sakramenta.  Davanje života se događa  u komunikativnom djelovanju  održavanja blagovanja kod kojega je prisutan Isus kao Krist u tijelu i krvi i sebe stvarno nudi kao hranu.

Misno slavlje

Pozdrav:

Naš Bog i Otac koji živi i koji daruje život, neka bude sa svima vama.

Uvod:

I.

Ovo bogoslužje devetnaeste nedjelje, na kojemu vas sve skupa srdačno pozdravljam,  nas može podsjetiti na neke snove i čežnje čovječanstva. Čeznemo za životom, za sretnim i ispunjenim životom, čeznemo za životom koji je ispunjen i koji nam neće nikada nestati, nego ostaje uvijek.  Ne morati umrijeti, nego vječno živjeti..a to nam obećava Isus u današnjem evanđelju. Ostaju li takva obećanja za nas i za ljude našeg vremena samo san? Ili to može biti nada i živa stvarnost?

Dnevna molitva i čitanja imenuju neke ključne riječi koje nam žele otvoriti vrata životu: voda života, kruh života, meso za život svijeta. To sve daje Duh Sveti, Duh Isusa Krista koji nas čini djecom Božjom. Tko traži život, mora tražiti Boga. On nam dolazi ususret u Isusu Kristu. Njega pozdravljamo u našoj sredini...

Ispovijedam se...

Gospodine, skini s nas krivnju koja opterećuje naš život. Dođi nam ususret i učini nas spremnima za put k tebi, Kristu, Gospodinu našemu

Amen

Molitva vjernika

„Tko vjeruje ima život vječni", vjernički iznosimo svoje molitve:

Propovijed:

1.

Utješno je ono što nam govori prvo čitanje. Ne može se biti tako iscrpljen i umoran da ga Bog ne može podignuti. I onda kad smo smrtno iscrpljeni i  kad nas proždire sumnja i zdvajanje, Bog nas jača da možemo živjeti i ići dalje. 40 dana i 40 noći do Božje gore Horeba, do tamo gdje se Bog objavio kao Bog saveza, tamo gdje je dao svoj zakon života.

Utješna je to povijest koju nam pripovijeda čitanje. Govori nam o kruhu, kako kruh mijenja ljude. Smrtno umorni i razočarani prihvaća opet svoj život. On zna da je pred njim dug put. Svaki dan i svaka noć skraćuje tu udaljenost.

Povijest Ilije nam govori što čini kruh kojega nosi anđeo. U razgovoru sa Židovima Isus ide korak dalje:" Ja sam kruh živi koji je sišao s neba. Tko jede od ovog kruha živjet će uvijeke."  I tvrdi da je značenje ovog kruha za vječni život isto kao značenje običnog kruha za zemaljski život.  Ondje gdje Židovi vide u njemu sina Josipovog, on tvrdi: „ Došao sam s neba." Ondje gdje oni tvrde da mu poznaju i oca i majku, tu se on poziva na svog Oca koji mu je dao vlast uskrisivati mrtve. Govori kratko i jasno: „Zaista, zaista vam kažem: tko vjeruje ima život vječni."

Što je jelo za zemaljski život, to je vjera za vječni život. Želi li čovjek dobiti jakost od kruha, mora ga jesti.  Želi li netko imati snagu onoga koji je došao s  neba, mora u njega vjerovati. Tko jede, taj živi. „Tko vjeruje, ima život vječni", jer „ja sam kruh života. Tko jede od ovoga kruha živjet će uvijeke."

Do sada je Isus govorio u slikama i usporedbama: „Ja sam živi kruh, ja sam svjetlo svijeta, ja sam voda života.." Govorio je o kruhu kojega Bog daje. Sada ide dalje, napušta govor u slikama, ne govori više u usporedbama. Sada govori o kruhu kojega on daje. Sada daje, svemu skupa, jednu novu dimenziju. „Kruh kojega ću ja dati tijelo je moje." Ovaj kruh kojega on daje sada ima novu dimenziju.

Isus nije kao kruh. On je u kruhu Euharistije. Zato djelitelj pričesti kaže: „Tijelo Kristovo!"  Njegova riječ je uspomena, ispovijed, zahtjev. „Krist kojega sada ovdje jedeš nije samo komad kruha. Niti je to simbol pripadanja tome, niti je to izraz solidarnosti  među prisutnima, niti je to znak spremnosti na dijeljenje. Kruh kojega ću ja dati, je tijelo Isusovo." Na to primatelj odgovara: „Amen. Da vjerujem. Ispitao sam se da li vjerujem ili dolazim iz običaja. Ispitao sam se slušam li Oca i prihvaćam li njegovu nauku i živim. Znam da nisam vrijedan da uđeš pod moj krov. No, ispovijedam: Amen, vjerujem!"

Utješna je pripovijest koju nam pripovijeda čitanje. Pripovijeda kako kruh mijenja ljude. Što je kruh za zemaljski život, to je Isus za vječni život. Ne može se za njim samo čeznuti, ne može se u njega samo vjerovati: može ga se jesti, kao što se jede kruh. „Kruh kojega ću ja dati, tijelo je moje  za život svijeta."

Misli za propovijed

Kruh se smatra temeljnim prehrambenim artiklom. Uzimamo ga svakog dana. U evanđelju nam Isus nudi sasvim drukčiji kruh. Ima nešto zajedničkog ako površno gledamo, sa svagdanjim kruhom. Trebao bi održavati život ljudi. A onda tek počimaju razlike i one su beskonačno veće, nego ono što je zajedničko. Isus govori o nebeskom kruhu. Njegovo uzimanje daje nam vječni život koji traje uvijek. I taj kruh konačno treba biti tijelo Gospdinovo.

Isusovi protivnici sumnjaju u ovu izreku, a mi bismo, vjerojatno, to isto učinili. Mi poznamo Isusa još manje nego oni koji nisu mogli vjerovati njegovoj riječi. Na što se moramo mi oslanjati? Tekst nam daje jasan odgovor. Nismo mi oni koji trebaju učiniti prvi korak. Otac je, po Isusu, učinio prema nama prvi korak i opet ga čini.

Ne smijemo vjerovati da  možemo, na silu, napredovati.  Naša zadaća je prihvatiti Božju ponudu. Bog nas želi opskrbiti „za put kroz pustinju", kao Iliju. Ne trebamo stvarati nikakve preduvjete: samo imati povjerenje u njega. I što nam može manjkati? Dokle putujemo, Bog je s nama, a kad umremo onda smo kod njega.

Jeste li već jednom bili na mrtvoj točki? Kad više niste mogli ništa dalje, ni duhovno, ni tjelesno? Ako da, onda ste, braćo i sestre, u dobrom društvu, na primjer, s velikim prorokom Staroga zavjeta, Ilijom o kojem nam pripovijeda današnje čitanje, o njemu i njegovoj mrtvoj točki. On, taj prorok silan na djelu i riječi, više nije mogao ništa, sve mu dodijalo. Gotovo! Otide jedan dan hoda u pustinju i poželi umrijeti. Sada je dosta. „Gospodine, uzmi život moj, nisam ništa bolji od mojih otaca!" Legne ispod jedne žuke (brnistre) i zaspi. I u takvoj slijepoj ulici pokaza se izlaz. S neba dođe anđeo i ponudi mu hranu i piće. Ilija blaguje od ponuđene nebeske  hrane i pića i pođe svojim putem.  Savladao je svoju mrtvu točku. Od pamtivijeka su tumači Svetoga pisma, u ovome, vidjeli navještaj svete Euharistije.

Kao što je Ilija primio kruh i vodu iz anđelove ruke i tako dobio snagu za svoj život, tako i primanje tijela i krvi Kristove vjernike ispunja novim životom.