Prigoda da razmislimo o položaju Crkve i slici Crkve danas. Danas slavimo svečanost silaska Duha Svetoga. To je ujedno i rođendan Crkve. Živimo u vremenu kad doživljavamo velike kritike Crkve, a s druge strane  Crkva ima veliki napredak i ugled u svijetu. Kao dušobrižnik susrećem se češće s kritikama nego s pohvalama Crkve. I zato je vrlo važno da se razmišlja o Misteriju Crkve, a čini da je to utonulo u zaborav kod mnogih klerika i laika.

***

Desetak godina vjeronauka - uz posebnu pripravu za krizmu  - naši mladi  (a i brojni stariji) ne znaju što bi započeli s  blagdanom Duhova.  Ono što se na radiju čuje (u zapadnim zemljama) za Duhove je sve vezano uz odmor (vikend na Mallorci), avanture. Blagdan Duhova nije uopće ukorijenjen u vjerskoj svijesti ljudi. Božić veseli „srce" , Uskrs zapošljava  mozak s tajnom smrti  i uskrsnuća, a  o Duhovima  se, uglavnom, govori o izletima, kratkim odmorima i slično. Usprkos svim žarkim bojama, u ovom duhovskom  svjetskom previranju,  nedostaje „duha"  kojemu neki blagdan  duguje svoj „smisao".  I treba, svakako, zapaziti  da je blagdan „Duhova"  - blagdan kršćanstva - u ovom, od Crkve udaljenom svijetu  koji izgleda tako bezbožan, zato se mnogo „organizira" a malo „slavi". Ovom žalosnom  činjeničnom stanju  treba, u svakom slučaju, u liturgijskom slavlju svakako suprotstaviti: Duhovi bi trebali biti vrhunac - kruna  i završno slavljenje Uskrsa. Zato je potrebna brižna priprava. Možda bi bilo dobro osvijestiti međuovisnosti židovstva i kršćanstva.

„ I kad je djelo bilo dovršeno koje je Otac dao Sinu da na zemlji izvrši (Iv 17,4), poslan je, na dan Pedesetnice, Duh Sveti..."  Ovim riječima (konstitucija o Crkvi  br.4)   Vatikanski koncil  svjesno povezuje Duhovski blagdan  s uskrsnim spasiteljskim djelovanjem  sa „mysterium paschale" sa smrću i uskrsnućem  Isusovim. Isusov   „Prelazak"  (transitus)  od smrti preko uskrsnuća do vječne slave  nalazi u poslanju Duha Svetoga svoju puninu.  Istočna Crkva je, do danas, sačuvala tu usku povezanost, jer je uz uskrsnu noć ovo drugi glavni termin za krštenje.  Zato se  svih ovih sedam nedjelja nazivaju „velika nedjelja". I zato imenujemo, ne bez razloga, ove nedjelje do Duhova vazmene nedjelje, a ne nedjelje po Uskrsu.  U Italiji se i danas (zbog liturgijske odjeće) naziva „crveni Uskrs." Zato slavljenje ovog blagdana  treba urediti što je moguće svečanije.

U mnogim župama naše biskupije / Hvarske/  je običaj da svećenik za vrijeme pjevanja  „Dođi Duše presveti" posipa vjernike laticama cvijeća, a negdje je običaj da ministranti posipaju svećenika i sve prisutne  oko oltara.

Upravo pedesetog dana nakon prvog dana Pashe slavio se  Schawu'ot „Blagdan sedmica" (7x7+1). To je početno bio radosni seljački blagdan kad su se prinosili prvijenci ječma (Usp Izl 23.16; 34, 22 Pnz 16,9) I druga dva hodočasnička blagdana imala su svog temelja u zemljoradničkom - seljačkom  životu.  Pessah kao blagdan beskvasnih kruhova i Sukkot  (blagdan sjenica) kao zahvala za berbu ulja.  Sva tri velika blagdana su kasnije „historizirana",  to znači dodani su im događaji iz povijesti Izraela: Pessah je  posadašnjivala  spasiteljski izlazak iz Egipta: Sukkot, kao jesenjski vinogradarski blagdan, podsjeća narod na hod kroz pustinju i konačno se naš pedesetnički sedmični blagdan (u rabinskom židovstvu)  počeo povezivati sa davanjem Zakona na gori Sinaju.  A to je opet povezano sa Pashom   zbog navođenja vremena u Izl 19,1.

Vrlo je vjerojatno da se „davanje zakona" (Izl 19, 3-20) i „poslanje Duha na dan Pedesetnice",  zbog biblijskih opisa popratnih pojava, povezalo: vihor i oganj su u Svetom pismu uvijek popratni znakovi  Božje objave koju čine vidljivom i čujnom. Možemo stvarno ova dva blagdana, židovski blagdan „Pedesetnice" i „Duhovski blagdan"  označiti kao blagdane Objave.  „Pedeseti" dan  (grčki „pentekoste" znači „pedeset" i dao je sigurno ime blagdanu)  mogao je, sasvim jasno, ukazivati  na neraskidivu vjernost Božjeg saveza  prema narodu. Tako ima povezanosti židovski blagdan Schawu'ot sa Božjom naklonošću punom ljubavi sa židovskim narodom . I pogled na ovo „sklapanje saveza", dakle na povijest Izraela, je uvijek i „pogled naprijed" na konačno, posljednje, mesijansko ispunjenje ovoga saveza.  Mojsije je uzašao na brdo Sinaj da primi zapovijedi, (tip)  Krist je uznesen u nebo da bi dovršio evanđelje (anti tip). U povezanosti s Uskrsom i Uzašašćem  blagdan  Pedesetnice (Duhova)  je blagdan „savršene ljubavi i radosti zbog Isusovog otkupiteljskog djela.  To označava i gorenje uskrsne svijeće sve do Duhova. Treba dovesti do izražaja 50 dana nepomućene uskrsne radosti.

Središnjica Duhovskog slavlja je poslanje Duha Svetoga.

Kad je veliki teolog Romano Guardini 1922. objavio svojih pet predavanja o „Smislu Crkve", započeo je svoja razmišljanja  riječima:  „Započeo je jedan nepredvidljivi korak u povijesti. Crkva počima rasti u dušama ljudi." Nekada je i u laičkim krugovima bilo puno interesa za Crkvu i za pitanja „zašto?" „kuda?" Ovo oduševljenje za Crkvu je našlo svoju potvrdu u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi Drugog vatikanskog koncila 1964. godine. Od tada se nešto oko ove teme primirilo, čak izgleda kao da je oduševljenje nestalo, a o Crkvi se govori  samo s ljudskog stajališta.

Mnoštvo ljudi naših dana iskazuju Crkvi duboko i sinovsko strahopoštovanje i čak djetinju odanost. Oni se dive njezinom stoljetnom, čak i tisućljetnom trajanju, njezinom sposobnošću održavanja u svjetskim olujama, princip autoriteta kojega se uspješno drži. Humanisti je hvale, jer je sačuvala, u svojim samostanima, u svjetskim previranjima, mnoga kulturna dobra antike, odobravaju Crkveno zauzimanje za umjetnost i ljepotu liturgije. Političari je hvale zbog njezine odgojne uloge u velikom dijelu društva, hvale odgojne ustanove i karitativne institucije koje Crkva održava i podržava za stanovništvo.

Jedno drugačije razmišljanje se može naći kod ljudi koji su udaljeni od Crkve, kod mlađe generacije. Oni se priznaju vjernicima, vjeruju u Krista Sina Božjega, ali odbacuju Crkvu. Pri tome se radi o tome kako oni doživljavaju Crkvu pa navode:

-         diskriminaciju žena - (jer ne mogu biti svećenici)

-         zabranjivanje izvanbračnih spolnih odnosa

-         razni financijski skandali

-         biskupska imenovanja ( kod nas još to nije slučaj)

-         skandalozni život nekih svećenika

-         prigovaraju papi da nepotrebno troši na putovanja  (kod nas rasipnost u gradnji nekih crkvenih zdanja)

I ovdje se govore mnoge istinite stvari i na taj način žele gurnuti Crkvu u nekakav konzervativni kut i ne žele s njom razgovarati.  No, i ovdje stoji ljudski aspekt Crkve u prvom planu.

Ovdje postoji velika opasnost da netko u Crkvi vidi samo ljudske zasluge i slabosti i nije u stanju otkriti Tajnu vjere. On neće moći shvatiti da će Crkva uvijek ostati Tajna vjere.

Isus je rekao: „Mene su progonili i vas će progoniti". Od tada do danas je bilo onih koji su sve sile uprezali da sruše Crkvu. Ni ovi se ne mogu shvatiti bez vjerovanja u „misterij zla". Samo shvaćanjem i prihvaćanjem ovog misterija razumijemo napore takvih.

„Crkva je u Kristu sakrament, to znači znak i sredstvo za najuže sjedinjenje s Bogom, isto kao i za jedinstvo cijelog čovječanstva" (Konstitucija o Crkvi 1)

„Crkva u cjelini jedinstvena je danas, jučer i sutra Kristov sakrament." Ona je Crkva Božja, svjedok Božjih stvari među ljudima. Ona, po svojoj biti, živi od vjere u Isusa Krista. Ako Isus Krist ne bi bio stvarno bogatstvo Crkve, onda je Crkva bijedna. Ako Duh Isusa Krista, koji joj je na dan Duhova darovan, u njoj ne cvjeta, onda je ona sterilna.  Ako Krist nije njezin graditelj, ako Duh nije žbuka koja vezuje živo kamenje od kojega je sazidana, onda će se njezini zidovi raspasti. Ako njezino svjetlo ne svijetli, koje je cijelo prožeto Kristom, onda Crkva vezuje ljude sponama smrti.  Ako Crkva ne naviješta istinu, a ta je Isus Krist, onda je njezin govor laž. Ako Crkva nije sakrament (djelotvorni znak Isusa Krista za nas), onda za ljude nema nikakvog značenja.

-         mora biti živa zajednica (Communion),niti klerikalna (odozgo prema dole), niti laička (odozdo prema gore), nego mora biti Narod Božji sa svom raznolikošću darova (karizmi), službi i služenja.

-         Ona mora biti hodočasnički narod Božji - ne nepokretne institucije, nego Crkva na putu kroz prašnjave puteve ljudske povijesti. I zato joj je potrebno neprestano čišćenje i obnova.

-         Ona treba biti mesijanski sakrament spasenja za svijet, ne identična sa svijetom, nego treba biti  zastupnik ljudi posebno siromašnih, potlačenih, odbačenih i onih na rubu društva.

-         Ona treba biti misionarska i otvorena svijetu: ona svoju snagu crpi iz izvora božanske objave i liturgije, prožeta vjerom da je tijelo Kristovo i građevina Duha Svetoga.

Ako sami želimo pomoći  da se pokaže obnovljeno lice Crkve, onda ne smijemo samo diskutirati o Crkvi. O njoj, o njezinom smislu  možemo usput govoriti onda - kako Romano Guardini kaže, ako je možemo ljubiti. Jer samo onda možemo živjeti iz „Misterija Crkve"  jer je majka sveopćeg novog života koji izlazi od Boga. Romano Guardini ovako sažima našu problematiku: „ S Crkvom nećemo prije biti gotovi, nego je počnemo ljubiti. Ništa prije."

Pozdrav: Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga

neka budu sa svima vama.

Uvod: Tri svečanosti vladaju Crkvenom godinom: Božić, Uskrs, Duhovi. Na ovaj način Crkva, po liturgijskoj godini, postavlja glavne naglaske na događanja ljudske povijesti koje ne smijemo previdjeti. Duhovi nisu završetak Uskrsnog vremena. Duhovi su početak novog vremena - novi vrhunac - kao prvi dar onima koji vjeruju Otac šalje Duha Svetoga. Djelo Isusovo nije završeno, ono se nastavlja, treba donositi sve više ploda i nas čvršće povezivati s Bogom.

Sve to čini Duh Sveti u cijeloj Crkvi i u svakom pojedinom od nas. I svaki od nas treba Duha Svetoga da bismo mogli u svagdašnjem životu živjeti kao kršćani.  Zato ćemo moliti Duha Svetoga, posebno preko zaziva i posipanja laticama ruža, što nas treba podsjetiti na darove Duha Svetoga. Ako stvarno želimo osjetiti djelovanje Duha Svetoga, najprije zaboravimo na sat, otvorimo dušu i srce njegovom djelovanju, pokajmo se za svoje grijehe.

Gospodin nam je obećao svoga Duha da ispuni naša srca i zapali nas ognjem svoje ljubavi. Molimo za toga Duha. Ponovimo svi skupa:

Pošalji Duha svojega, i obnovi lice zemlje

Jer si svoju ljubav izlio u naša srca po Duhu Svetom kojega si nam poslao, Tebe hvalimo sada i u sve vijeke vjekova.

1.

Vatra je uvijek imala privlačnu moć kod ljudi svih vremena. Kao dijete često sam (posebno u zimskom razdoblju) palio vatre. I sakupljali smo se oko vatre. Vatrom se grijalo i kuhalo. Tako sam već zarana na učio da vatra ne samo gori, nego i širi toplinu. Znali smo i kod jače vatre topiti olovo.

Duhovi su blagdan kada se Isusova želja ostvarila: „Došao sam da bacim oganj na svijet. Kako bih se radovao da se zapali." (Lk 12, 49)  U obliku gorućih jezika dođe Duh Sveti na apostole koji su se bili okupili na molitvu (Dj 2,3). Ovaj oganj koji je sišao na mladu Crkvu i koji se proširio po cijelom svijetu, nije nikakav plamen slame.  To je oganj koji gori i koji ostaje.  Plamen slame, brzog oduševljenja, plane, ali vrlo brzo se i gasi. I u našim danima ima mnoštvo takvih plamenova slame, koji za trenutak planu i vrlo brzo nestanu - i to nikako ne može biti slika za plamen Duha Svetoga.

Duh Sveti je oganj jedne sasvim druge vrste, to je oganj koji poput pravog ognja prožima i grije i preobražava. S takvim, pravim ognjem se ne može igrati. Tako ni Duh Sveti nije nikakav zabavljač, niti cirkusant u ovome svijetu, nego netko tko donosi pravu radost. Zabava je površna, a radost ide do dubine duše. Duh Sveti nas želi odvesti u Božje dubine. Duhovi nisu neki novi blagdan između Uskrsa i Božića, nego stoji na  liniji povezan s Uskrsom. Duhovi se zovu i Pedesetnica. Nakon što se uskrsnuće Kristovo slavilo sedam sedmica puta sedam dana, pedeseti dan je početak širenja Radosne vijesti u cijeli svijet: Krist je uskrsnuo od mrtvih! Ova poruka treba, dapače mora, doprijeti do krajnjih kutova zemlje da bi svi ljudi mogli živjeti u novoj stvarnosti i primiti novo dostojanstvo koje je Bog darovao ljudima.

Na početku vazmenog slavlja bio je novi oganj: svjetlo uskrsnuća Kristova rasvjetljuje noć  grobova. Na kraju pedesetodnevne uskrsne radosti opet oganj, ovaj put oganj koji je gorio u apostolima - i učinio ih svjedocima Evanđelja. U izvan biblijskoj riječi, ali koja je vrlo bliza Evanđelju stoji zapisano da je Isus rekao: „Tko je blizu mene, taj je blizu ognja." (Koptsko Tomino evanđelje, logion 82)  Nije to laka riječ, koju se može samo tako napisati u spomenar ili album poezije: „Tko je blizu mene, taj je blizu ognja." Tu je i toplina koju Isus spominje kao kušnju o topljenju u patnji. U patnji se nastavlja biti Isusov učenik. A to se govori i o Crkvi danas. Učenicima nije obećan uspjeh i ugled, ne sjaj slave kod navještaja Evanđelja, nego polje koje treba obrađivati, nošenje i donošenje.

Tako je Crkva današnjice - a to smo svi mi snagom sakramenta krštenja i krizme - pozvana na pažljivost i slušanje onoga „što Duh govori Crkvama." Kako se to često ponavlja u Ivanovom Otkrivenju kada se radi o tome da se prenese ono što uskrsli i prisutni Krist želi postići u općinama - zajednicama (Otkr, 2,7.11.17.29; 3,6.13.22). To, na poseban način, postaje aktualno sada kad svi mi rastemo u novu zajednicu.

Ne smijemo dalje nositi i predavati pepeo, nego oganj. Mnogi misle da je Crkva proširena u svijetu, ali ako u Crkvi nema Duha Svetoga, ako vjernici umjesto Duha Svetoga traže duha ovog vremena i njega slijede, onda može doći čas, i doći će kada će se plamen ognja Duha Svetoga ugasiti.

Tko se izloži plamenu Duha Svetoga, taj prividno, svjetski gledano gubi. Ali oganj je i znak ljepote i nade, jer se tu krije svjetlo koje prosvjetljuje tamu. Oganj nam govori o slavi koju Bog objavljuje, kao kad se objavio u stupu izraelskom narodu pred kojim je išao u pustinji ili se objavio Mojsiju u grmu neizgorivom. Božji oganj ne želi uništiti, nego pročistiti. On ne želi srušiti, nego preobraziti i učiniti novim.  On nas potiče i daje odvažnosti, uklanja strah. To je djelovanje Duha Svetoga u ovome svijetu.  On dolazi da bi sve učinio novim.  Oganj Duha Svetoga donosi pokretanje u ovome svijetu, on dolazi k nama da nas ponovno prožme.

Tako molimo

„Ogrij što je zamrzlo

Što je suho ovlaži,

Svrati što je stramputno.

Poznato nam je svima da nismo sami na ovome svijetu. Svatko od nas to zna, a u stvarnosti potiskujemo to u pozadinu. Trivijalna istina jest da ja nisam sam na svijetu. Samo sam malo zrno pijeska, možda ponekad bacano amo tamo, pokraj mnoštva drugih.

Ono što jesam postao sam iz materije skuhane u prajuhi u milionima godina evolucije, izrastao sam u jednog, više ili manje, inteligentnog dvonošca. Jedan među ogromnim mnoštvom.

Malo bi se tko osjetio zadovoljnim i složio a ovakvim opisom. Živimo, više ili manje, svjesni svoje vrijednosti. Tako ne mislimo bez razloga i temelja i potpuno nepravedno. Također,  doživljavamo da naš životni prostor nije cijeli univerzum, niti cijeli svijet, nego jedan mali, vidljiv dio. I ovdje baš nismo jedan ili jedna među mnogima.

U Njemačkoj se zadnjih godina osjeća fenomen da se nitko ne želi angažirati kao počasni djelatnik u vodstvu organizacija mladih i socijalnih djelatnosti , da bi moglo sve funkcionirati u bazi, a odakle nema  opipljivog dodira s ciljem grupa da se nešto pomaže ili može mijenjati.  Što svijet postaje više globalan, to postaje manji za nešto što bismo mogli, s povjerenjem, pokrenuti.

Drugi pozitivnije gledaju na položaj čovjeka. Upravo globalno povezivanje znanja otvara svijet u kojemu može pojedinac naći svoje mjesto.Za neke je opijenost internetom  povezana s neograničenom komunikacijom koja se u uskim krugovima isprobavala na kratkim  radio-valovima.

Početkom  devedesetih godina je jedan fizičar pokušao  protumačiti razvoj informacijske tehnologije u svjetlu pitanja smisla.

I pitanje je samo malog broja desetljeća kada će mašine nadvisiti kapacitet ljudskog mozga i to bez prestanka povezane i uključene. A to znači, tako misli ova struja, da sve što je bilo ograničeno našim mozgom, da svi naši živci i osobnost više neće biti ovisni o nekoliko kemijskih reakcija i procesa u našem mozgu, nego će čovjek živjeti na temelju umjetne inteligencije. Sva raznovrsnost svijeta, svi mogući svjetovi su zamislivi, dohvatljivi, prema tome i stvarni. Ljudi mogu utjecati i voditi razvojne procese sve do kozmičke omega točke, gdje će biti postignut vrhunac informacija da će cijeli svemir okružiti mene - to jest nevažno zrno pijeska. To znači postajem bog.

To bi moglo zvučati kao neka znanstvena fantastika, ali ova ideja fascinira svijet, da iz naše dohvatne fizičke stvarnosti osmislimo novu besmrtnost i da je dohvatimo. Zato moramo fascinaciju misli pustiti da u nama djeluje, da osjetimo čežnju koja se iza toga krije: da moj ja, ono  što moj život čini životom  i što ga ostvaruje,  da to neće propasti u smrznutom svijetu, nego da je dio sveopćeg ili da će biti nešto što predstavlja omega točku našeg postojanja.

Nasuprot ovim velikim vizijama moglo bi nabrajanje naroda u sredozemnom području, o kojemu govore Djela apostolska, izgledati provincijski: Međani, Elamljani, Parti. Duhovska poruka je dovoljno jasna: ondje gdje je Duh Sveti, tu se on ne ograničava na jedan narod ili jezik. Još manje se Duh Sveti pušta ograničiti samo na male grupe, zajednice ili bilo što slično. Nježna područja su preuska za Duha Božjega. Ne, ovaj izraz je ironičan  i ne pogađa bit. Duh Božji nije prikladan za polemiziranje o «nježnim područjima»,  jer on nije nikakav zahtjev, nego ispunjenje.  Duh Božji daruje potpunu slobodu, ne po potvrđivanju «nježnih područja», jer on iz Boga izlazi kao potvrda koja sve nadilazi.

To se ne smije shvatiti kao jeftino opravdanje Crkve za anonimnost i hladnoću u njoj, nego za ono što ona jest: ukazivanje na Božje obećanje. Po ovom obećanju su pojedini ljudi svjedočki «investirali» svoj život u Evanđelje, iako možda nikada nisu doživjeli plod ove muke. Charles de Faucault, za mene, pripada tim ljudima.

Duhovi nisu samo blagdan univerzalnosti. Jedan Bog, Duh jednoga Boga dijeli se nad mnogim okupljenim učenicima, jer je svaki od njih član Crkve. Svaki, u svojoj različitosti,  ima svoje mjesto u nastupajućem Kraljevstvu Božjem.

U nedjelju Presvetog Trojstva, koja dolazi iza Duhova, će biti još jasnije zašto je to tako.  Jer ovaj Duh Sveti koji se izlio nad apostole, koji ne izlazi samo od Oca, je Duh koji je ispunio jednog čovjeka - Isusa Krista. Iako o ovome baš puno ne razmišljamo, Krist je bio čovjek kao i mi, sa svojim potrebama za blizinom i sigurnošću.

Ono što je Crkva, mora se po ovom Duhu mjeriti, jer Crkva je izišla iz duhovskog događaja. Što je u njoj blizina, što je u njoj univerzalnost, ne može smatrati svojim vlastitim proizvodom. Crkva nije bila nikada jeruzalemsko društvo vjernika koje se, malo po malo, internacionaliziralo.

Još više, ona je na Duhu osnovana kao Crkva koja obuhvaća Izrael i sve narode. Nije nastala iz aktivnosti, a potom se razvila u zajednice (općine) u kojima su se ljudi lijepo osjećali.

Mnogo više, ona je osnovana iz Duha koji zahvaća pojedinog čovjeka, osposobljuje i uključuje u zajedništvo preko Krista s Bogom.

Kad bi bilo drukčije, trebalo bi vičući pobjeći. Onda bi i želja i molitva Crkve da svi budemo jedno, bila totalitarna. Pa i onda kad se radi o ljudskoj blizini u Crkvi, bilo bi nesnosno  kad Crkva ne bi, u svakom trenutku i uvijek, znala: nismo utemeljeni na nama, nego je drugi temelj - Onaj koji je stvorio svijet i koji  ga želi okupiti oko sebe, odvesti k Izvoru. Omega točka nije ono što smo mi i što mi želimo, nego je omega točka sam Krist.

To se vidi u sakramentima. U krštenju smo pozvani po imenu i ugrađeni u narod Božji,  izabrani da budemo znak nade za sve ljude. U krizmi smo pomazani uljem, osposobljeni za to poslanje u Duhu Svetom.  U Euharistiji se jedan Gospodin dijeli u razlomljenom kruhu za mnoge da bi nas same izgrađivao u svoje tijelo. Krist je glava i stvorenja, i Crkve, i svakog pojedinog krštenika. I zato se u njemu spaja pojedinačnost i općenitost. I tako svaki čovjek dobiva od Boga nezamjenjivu vrijednost.

Prije nekoliko godina držao je jedan stariji brat, u okviru dana razmatranja u našoj zajednici, referat o jednoj duhovnoj temi. On me prilično iznervirao. Ja sam razumio pojedine riječi i sastav rečenica, ali ne i sadržaj onoga što nam je htio prenijeti. Učinilo mi se kao da je on držao ovaj referat na jednom, meni stranom jeziku. Jedan drugi subrat  -bio je mnogo godina portir i pomoćnik u našem samostanu u Beču-  imao je dar, razgovarati s gostima, koje je služio, iz svih zemalja, iako on sam nije govorio niti jedan strani jezik.

Mnogi, ne mali problemi našega društva, a također i Crkve, mogu se opisati kao jezični problemi.

Ne dolazi to otprilike da sljedeća generacija razvija jedan jezik koji mnoge starije osobe ne razumiju. Oni upotrebljavaju bezbrižno neobične strane izraze  ili  riječi koje šokiraju.  U njihovom jeziku očituje se druga vrsta razmišljanja i osjećanja. Kada se sastanu vlasnici kompjutera, te razgovaraju o bits, bytes hard- i software ili o drugom što stoji  s tim  u vezi, ne razumiju njihovi suvremenici gotovo ništa, ne mogu o tome razgovarati i često su stoga ljutiti. Svako stručno područje razvija svoj jezik. Oni koji nisu u to upućeni mogu se samo diviti i čuditi. Na jeziku se vidi koliko duhovnih strujanja, mentaliteta i držanja postoji u našem društvu i mora zajedno izaći na kraj.

U Crkvi nije drugačije. Crkveno-posvećeni najčešće nisu svjesni da njihov jezik javnost više  ne razumije. To važi za jezik liturgije, Objave kao i za jezik pastirskog pisma ili papinog poučnog pisma. Tu postoje mnogi izrazi i načini govora s kojima mogu samo upućeni nešto započeti. Da se iz ponekih objavljenih propovijedi ili papinskog poučnog pisma često vade sadržaji koji se nalaze na krajevima jest zato što se glavni sadržaji izvještavaju na jednom jeziku kojega mnogi ne razumiju.

U prvom čitanju čuli smo o čudu Duhova. U Jeruzalemu su se zadržavali hodočasnici iz mnogih zemalja. Jedno jezično šarenilo. Ispunjeni Duhom Svetim, tako nam se pripovijeda, počeli su učenici govoriti stranim jezicima. Svi su ih čuli govoriti na svome jeziku. Ova pojava zaslužuje pažnju: učenici su govorili jezike onih kojima  su htjeli govoriti.

Onaj tko je pokušao naučiti jedan strani jezik, zna da nije dovoljno ispravno povezati pojedine slogove. Kako bi se moglo izražavati na stranom jeziku, mora se uroniti u načine razmišljanja drugog naroda. Strani jezik jest savladan tek onda kad se počinje razmišljati onako kao što razmišljaju ljudi dotičnog naroda.

Pripovijest na Duhove priča nam o promjeni mišljenja i o novom načinu razmišljanja Isusovih učenika. To je u njima pokrenuo Duh Sveti. Ovo novo razmišljanje otvorilo ih je za djelo misija u cijelom, tada poznatom, svijetu. Kad danas govorimo o misiji, mislimo na to, da smo u vlasništvu istine, te možemo druge ljude naučiti našoj vjeri, našim vjerskim razmišljanjima, osjećajima i spoznajama. Oni koji to znaju, predaju neupućenima, uče ih i obraćaju. To funkcionira, nažalost, vrlo rijetko, jer naše vjersko učenje nije primljeno od mnogih ljudi, a mi naginjemo tome da razlog za to tražimo kod tih ljudi. Mi ih smatramo nevjernicima, onima koji ne žele vjerovati. Kada smo malo pažljiviji, krivnju bacamo na zlog duha vremena itd. O mogućnosti da mi sami možda ne govorimo pravim jezikom kako bismo mogli biti razumljiviji ljudima, o tome  ni ne mislimo.

Ako sam ja pripovijest na Duhove pravo razumio, svi prisutni su se otvorili Duhu Svetomu i dozvolili se od njega poučiti i obratiti. Kada dalje čitamo poslanice apostola, saznajemo da je to, na duže vrijeme, bio vrlo težak poduhvat. U mladoj Crkvi postojale su mnoge grupe, pokreti i duhovna strujanja, razvile su se vrlo različite teologije. Prodiranje kršćanskog razmišljanja u helensko-grčki svijet negativno je djelovalo na Crkvu i donijelo joj mnoge probleme. Ljudi koji su došli iz židovske tradicije očekivali su od drugih da usvoje najprije židovske običaje i životne navike. Obrnuto, razmimoilaženja  grčko-rimskih mišljenja bila su od pomoći, te je kršćanstvo našlo put prema svim narodima.

Kada danas slavimo događaj Duhova, to znači mnogo više nego se samo dati oduševiti; znači više nego samo jedan osobni doživljaj. Slaviti Duhove znači otvoriti se Duhu Svetomu, upustiti se u strano razmišljanje, strana iskustva, strano znanje, stranu mudrost. Onaj tko hoće razumjeti Duha Svetoga ne može zaobići učiti njegov jezik. On nama govori kroz Božja, velika djela u povijesti ljudi. U pripovijesti na Duhove prikazao je Petar djelovanje Boga u povijesti svoga naroda.

Onaj tko hoće svoju vjeru saopćiti drugima, mora naučiti jezik ljudi kojima hoće pričati o djelovanju Boga. On se mora upustiti s njima, s njima ući u razgovor, shvatiti njihove brige i nadanja i pokazati Božje djelovanje u njihovom životu.

Nelagodnost u našoj Crkvi, po mom mišljenju, stoji u vezi s tim da nam teško pada upustiti se, jedni s drugima, unutar Crkve kako bismo se ozbiljno međusobno shvatili, s našim različitim iskustvima. Mi sjedimo u krugovima zajedno i optužujemo jedni druge za nevjeru, naivnost i gledamo s visoka jedni na druge. Kako rijetko se trudimo da čujemo govoriti Duha Božjega iz vjerske prakse drugoga. Nama je teško dozvoliti postojanje  mnoštva  kršćanskog vjerovanja i života i  iz toga shvatiti glas Duha Božjega.

Isus je, na Uskrs, svojim učenicima udahnuo Duha Svetoga. Vrlo upadljiva slika koja podsjeća na pripovijest o postanku čovjeka. To je jedan dah koji učenike čini živima, dah života, vitalnosti, a ne dah smrti koji spaljuje i nagriza sve što mu se stavi na put. Tamo gdje počnemo udisati Duha Božjega, postat ćemo živi, dobiti povjerenje u šareno mnoštvo života koji je produhovljen Duhom Božjim.