Dodatak propovijed u vrijeme poklada - karnevala!
Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima
Prvo čitanje (Iz 43, 18-19, 21 -22, 24b-25)
Prvo čitanje je uzeto iz (drugog) Izaije i odvodi slušatelje u vrijeme babilonskog sužanjstva i prvotno je bilo namijenjeno ljudima koji su bili stalno usmjereni na prošlost i stalno su se na nju vraćali. To je bilo nekad dobro staro vrijeme? To je za druge bilo iskustvo stalno živjeti u predbacivanjem grijeha. Hram koji je stajao kao znak Jahvine prisutnosti, sada je gomila ruševina. Pod kamenjem je ležalo nadanje cijelog jednog naroda.
I Jahve objavljuje narodu da on gleda unaprijed i da tako i njih uzima. A k tomu je dodan i naglasak da putovi i ceste vode kroz stepu i pustinju. Zar nije prorok previše rekao? Za njega sve ovisi o tome da Jahve oprašta sve grijehe po svojoj vlastitoj volji. Naglasak je po njegovoj vlastitoj volji. U svojoj vjernosti on daruje i budućnost. Dok ljudi poznaju što je prošlo i prolazno, kod Jahve nema nikakvog ograničenja vremena na prije i poslije.
Slike stepe i pustinje i dan danas ljudima neposredno govore. Oni nisu samo fascinirani daljinom, nego se tu osjećaju malenima, nemoćnima i izgubljenima. U prenesenom smislu tako treba shvaćati susrete i odnose. Ako su pred nama samo grijesi i pogreške, onda ljudi (i narodi) trebaju putove koji idu kroz stepu i pustinju i trebaju pomoć i zaštitu. Izaija, Jahvin prorok, je dušobrižnik. On prenosi Božju riječ i otvara oči za novo. A onda će prošlost zaista biti prošlost.
Iz 43 spada u „deuteroizaiju" i govori o povijesti Izraela u babilonskom progonstvu. Liturgijski odlomak (perikopa) donosi pojedinačne stihove iz dvije, u sebi, zaokružene cjeline: 43, 16-21 i 43, 22-28.
Prva cjelina teksta je donesena kao formula poruke i donosi proročku riječ s najavom spasenja: Sam Jahve će učiniti nešto novo. Novo više nije ono što se očekuje, ne ono što se vjerovalo, novo! Tekst jasno govori: Bog nije kriv ovoj patnji i progonstvu Izraela, nego naprotiv, ne ostavlja Izraela na cjedilu, usprkos grijesima.
Druga cjelina govori o sudu u kojem Bog ne osuđuje, nego oprašta grijehe svoga naroda. Odatle i nada za budućnost. U središtu stoji spoznaja da čovjek živi od novog oproštenja. Novo je moguće - Božje oproštenje postavlja nove skretnice.
Drugo čitanje: 2 Kor 1, 18 -22
Pismo koje mi čitamo u odlomcima nam otkriva ljude u maloj zajednici Korinta kojima Pavao predbacuje da govore ovako i onako. Razlog tome je odgoda posjete koja je već dugo bila planirana. Inače, znamo iz pisma kojega je Pavao pisao zajednici u Korintu da odnosi nisu bili baš jednostavni, da ne kažemo opterećujući.
Pavao skreće pogled i ukazuje na Božju vjernost koja je stalna. Njegov da u Kristu je obećan i ostvaren. I Pavao je svjestan da ga je on, uz Silvana i Timoteja ,njima naviještao. Ne Pavao nije ostavio otvorenim u naviještanju. Božji da je jednoznačan i uzdignut iznad svih sumnji. Jer se čini kao da bi Pavao bio nesiguran suvremenik, zato se i brani. Točnije, jer on ne može doći, brani da bi se njegovo propovijedanje moglo prihvaćati suzdržljivo.
Krist je tu „da" svemu što je Bog obećao. U pohvalnici ljudi mogu reći samo „Amen:" To je mnogo više od prihvaćanja i priznanja. To je jedini mogući odgovor koji dolazi iz vjernosti i vodi k vjernosti. Pavao govori o tome da nam je Krist stavio „pečat" („učvršćenje - pomazanje - pečat - podjeljivanje Duha")
U bogoslužju predviđeni „Amen" nakon molitava dolazi u opasnost da ga se jednostavno izgovara, no Pavao u „Amen" vidi izražaj i isticanje života i pohvalu.
Evanđelje Mk 2, 1 - 12
To je povijest ozdravljenja. Isus naviješta „riječ" - Evanđelje. Mjesta nema ni pred vratima. Toliko ljudi se skupilo. Četiri čovjeka nose uzetoga - i jer se ne mogu probiti, penju se na krov. Tu treba odvažnosti i povjerenja. Sada se treba dogoditi. Uzeti se stavlja, tako reći, Isusu pred noge. I kad je on vidio njihovu vjeru, tako piše, najprije uzetome oprašta grijehe. Zbog toga tako dugi put? Napor za otvaranje krova?
To je i pripovijest o dokazivanju. U drugom dijelu se govori o potajnim mislima pismoznanaca -odakle njemu ta moć opraštanja grijeha. Ono što oni misle u glavama, postaje javno. Oni trebaju spoznati da Isus ima moć opraštati grijehe na zemlji. Dakle, prihvatiti ono što je određeno za Božji sud. Uzeti postaje primjer. „Kažem ti, ustani, uzmi svoju ležaljku i idi kući."
Koga Isus ozdravlja? Uzetoga? Četvoricu muškaraca koji su ga donijeli? Pismoznance? Na početku svog evanđelja Marko pokazuje tko je Isus, odakle on ima svoj autoritet (vidi krštenje) i što on čini s uzetim na očigled sviju. Kad on odlazi, onda se otvaraju oči svima. Završetak se pretvara u hvalu zajednice i svih prisutnih.
Mnogi ljudi povezuju - još i danas - doživljaj biti uzet (u prenesenom smislu), boli i patnje s grijehom. Augustin opisuje grijeh kao „ cor incurvatum in se ipso" „biti okamenjen u samome sebi". Ako se ovo uzme tjelesno, onda prouzrokuje bol, patnju i potiče i pritišće mnoge ljude. Evanđelje promatra cijelog čovjeka. I za to je mnogo modernije nego današnji pogled na zdravlje. (Koga zanima mnogo šire tumačenje ovog čuda može pročitati - ako zna njemački - i na: www.theophil-online.de/philolog/mflog1.htm)
Misno slavlje
Pozdrav:
Milost Boga Oca, ljubav Boga Sina i radost Duha Svetoga neka budu sa svima vama.
Uvod
Teško nas pogađa patnja nekog čovjeka, a još teže nam je kad vidimo kako trpi nama neka draga i bliza osoba. Onda molimo i palimo svijeće da bi Bog dao zdravlje, po zagovoru ovog ili onog sveca.
Ne vidimo i ne tiče nas bolest duše - grijeh. To kao da ne shvaćamo ozbiljno. Isus je, svojim postupkom u današnjem evanđelju, pokazao što bi nam trebalo biti važnije. Pa, na početku ove svete mise, ispitajmo se kako se odnosimo prema grijehu kao bolesti duše.
Molimo Gospodina da i nas ozdravi, u prvom redu na duši.
Kyrie:
Gospodine, radujemo se zbog tvoje riječi koju nam daješ -
a mi jedva govorimo o našoj nijemosti
Gospodine, smiluj se!
Zahvaljujemo ti za blizinu koju nam daruješ
darujemo ti našu rascjepkanost,
Kriste, smiluj se
Dijelimo nadanja koja od tebe primamo -
naše strahove i bojazni ti stavljamo u ruke
Gospodine, smiluj se!
ili:
Milosrdni Bože, karikature postaju provokacije i rađaju mržnju,
molimo za tvoga Duha
Gospodine, smiluj se!
Naš Gospodine,
želimo živjeti sa svim ljudima u miru i slobodi
molimo sada za tvoje svjetlo:
Kriste, smiluj se
Duše života,
šire se predrasude i strahovi za koje smo mislili da su nestali
molimo te za snagu oproštenja
Gospodine, smiluj se!
Molitva vjernika
Dobri Bože, ti uvijek pružaš ruke prema nama da nas oslobodiš opasnosti i grijeha, zato ti vapimo:
Molimo te za bolesne: da budu strpljivi u patnjama i da imaju ljude koji će im pomagati.
Molimo te za sve koji stoje u službi drugim ljudima, daj im snage, strpljenja i ustrajnosti.
Molimo te za sve koji nose odgovornost za druge, da razumiju njihove potrebe, opasnosti i brige.
Molimo te za one koji određuju sudbinu naroda, podari im jasan pogled za ono što je za zemlju dobro.
Molimo te za one koji ne vide izlaz iz svoga grijeha i krivnje: podaj im hrabrost istini pogledati u oči i početi novi život.
Bože, ti želiš naše spasenje, za to je potreban i naš napor. Zahvaljujemo ti što si kod nas i stojiš uz svakoga od nas
Meditacija poslije pričesti
Tereti:
Nemoj započeti današnji dan s jučerašnjim krhotinama.
Jučerašnji dan, sve dane i godine prošle su nestale, pokopani u vremenu. Na njima ne možeš više ništa mijenjati.
Imaš li krhotina? Ne poteži ih sa sobom, jer te one ranjavaju dan za danom. I na kraju nećeš moći više živjeti.
Ima krhotina kojih se jednostavno možeš osloboditi ako ih predaš u ruke Božje. Ima krhotina i tereta koje možeš zacijeliti ako sve zbilja zaboraviš.
I ima krhotina koje, uza svu ljubav, ne možeš izliječiti. Njih ostavi na miru.
Bolji izgledi
Bolji izgledi
počimaju onda
kada mi koji ih nemamo
otvoreno o tome govorimo.
Budućnost nije u tome
da u nju vjerujemo
ili pak ne vjerujemo
nego da se za nju pripravimo.
Pripravljanje
se ne sastoji u tome
da ne gledamo unazad
nego da radimo za budućnost.
Ono što se vidi kad se gleda unazad
i s tom slikom pred očima
nešto drugo činiti
kao da gledamo unazad. Erich Fried
Propovijedi
1.
Ponekad se nađe koja mala rečenica u evanđelju koja mi se posebno sviđa. Ponekad neka mala oznaka na kraju donosi ono bitno. Tako je i u današnjem evanđelju.
To je jedan od brojnih izvještaja o ozdravljenju. Uzetomu Gospodin oprašta grijehe i tako ga ponovno stavlja na noge. Isus, spasitelj svijeta, ozdravlja i na tijelu, i na duši. Poznamo tu poruku, ona se vrlo često pojavljuje u evanđeljima.
Odlomak iz Markova evanđelja kojega nam danas Crkva daje kao duhovnu - duševnu hranu, može nas odvesti i na jedan drugi trag.
Sve je malo drukčije nego uobičajeno. Ako hoćete, tu ima mnogo više akcije. Najprije, uzetoga nose četvorica ljudi. Žele k Isusu. Put im je zatvoren. I oni odluče popeti se na krov kuće. Pa sa svom pažnjom dignuti bolesnog prijatelja na krov, pažljivo raskriti krov i onda spustiti nosiljku pred Isusa. Koliko truda i muke za prijatelja.
I toga časa, piše evanđelist jednu rečenicu koja me neprestano fascinira: Kad Isus vidi NJIHOVU vjeru, reče uzetome: »Sinko, oprošteni su ti grijesi.«
Kad je Isus vidio NJIHOVU vjeru - o uzetome se ništa ne govori - kao inače : »Idi, vjera te tvoja spasila.«
Ne, kad Isus vidi NJIHOVU vjeru - radi se o vjeri onih koji su nosili uzetoga. Jer ONI vjeruju, jer su ONI sve ovo učinili da bi donijeli prijatelja pred Isusa - događa se čudo, događa se ozdravljenje.
Kad Isus vidi njihovu vjeru - u toj jednostavnoj rečenici - rečeno je nešto bitno o Crkvi i Crkvenoj zajednici.
Nas nosi vjera drugih!
»Upali svijeću za mene!« »Moli za mene!« ili »«Misli na me« - takve rečenice ili njima slične svatko od nas je nekad čuo ili ih izrekao. Nekad, pred važnim ispitima ili događajima u životu. Ove rečenice, na svoj način, potvrđuju da nosimo jedan drugoga u vjeri. I čini nam dobro kad znamo da nas drugi nose u vjeri. Ja se, u svakom slučaju, tako osjećam.
I kad Isus vidje njihovu vjeru - kojom su četvorica ljudi nosila uzetog Kristu. Bolesnik sam nije mogao poći Kristu.
Pa i danas možemo reći da je rijetkost da se netko uputi Kristu, mnogi su postali uzeti u vjeri, ne pokreću se, nisu zainteresirani, ne žele ili ne mogu.
Mnogi roditelji mogu o tome pjevati žalosnu pjesmu. Trudili su se da predaju vjeru. No, djeca to nisu prihvatila, jer neće ili ne mogu.
Jedino što im preostaje jest za djecu vjerovati, djecu u molitvi donositi Kristu da on izliječi njihovu uzetost.
Nas nose u molitvi, ali da li mi nosimo koga?
Winfridia je katoličko studentsko udruženje. Vidimo i osjećamo kako katolička vjera nestaje. Pa taj fenomen osjećamo i mi na Braču.
I ako želimo, ako stvarno želimo da vjera bude jača, da se razvija, da živi dalje, jer ta vjera oživljuje i na duši i tijelu, ako nam je dakle stalo do toga, onda je naša zadaća da postupamo kao oni muževi: uzetoga donijeti Kristu.
K tome spada da mi i za druge molimo. Za sve ljude pa i za one koji su kao ljudi odlični, ali do vjere ne drže ništa. Ili za kolege na poslu koji nemaju ništa protiv Crkve, ali su posljednji put bili u njoj na krizmi. Ili za kolege u udruženjima, koji se muče s određenim problemima vjere i prijeti im opasnost da je izgube.
Uzete donositi Kristu, tu spada i davanje svjedočanstva o vjeri. Pa i onima koji, na razne načine, ružno pišu ili govore o Bogu i vjeri, Crkvi.
Kad je Isus vidio njihovu vjeru - ove kratke riječi o nosačima uzetoga nama daju utjehu, ali i nešto od nas traže.
Utjeha da nas drugi nose u vjeri, zahtjev da mi donosimo druge Kristu, Kristu koji nas ljude može i želi ozdraviti na duši i tijelu. Ništa bolje se ne može dogoditi, nego da nas Krist ozdravi..dakle.
2.
1. Bolest i grijeh
Što je lakše: oprostiti grijehe ili reći uzetome: Ustani i hodi? Na prvi pogled se ovdje skandalozno miješaju dvije stvari. Na jednoj strani bolest, možda i od rođenja. Neki čovjek je žrtva. Na drugoj strani je grijeh, čin kojim se čovjek, u potpunoj slobodi, odvaja od ljubavi Božje. A to su dvije sasvim različite stvari.
Na sreću, Isus je i na drugim mjestima evanđelja jasno pokazao da nije ispravno, u ono vrijeme popularno mišljenje, nesreću koja pogađa nekog čovjeka, miješati s grijesima, kao da bi žrtva nesreće ili bolesti bio na neki način sam tomu krivac, zbog svoga grijeha. A to je ludost. Perspektiva Isusovog pitanja je sasvim drukčija. On ne pita, moralistički, o grijehu kao uzroku bolesti. Isus gleda posljedice. A one su, u oba slučaja, socijalno ograničenje. I grijesi i bolesti ograničavaju životne mogućnosti. I zato Isus djeluje. Njegovo ozdravljenje stvara životne mogućnosti. Uzeti može opet sam hodati i sam uređivati i određivati svoj život.
Bog sam može stvarati život. I to Isus želi pokazati. Stvoritelj života djeluje ondje gdje Krist djeluje. A to je uvijek na jednom određenom mjestu: ondje gdje čovjek trpi i gdje je, zbog toga, izdvojen iz zajednice. Ako želimo razumjeti evanđelje, trebamo naglasiti da Bog, po Isusu Kristu, u našoj sredini i zajedništvu ljudi ponovno stvara život i da ga želi stvarati po ljudima koji njemu žele pripadati.
2. Jedan drugoga nositi
I poslanje, nas koji pripadamo Kristu, je naznačeno u sceni u Kafarnaumu. Četvorica ljudi nose uzetoga. On treba druge da bi se mogao micati. Četvorica prijatelja na nosilima nose uzetoga. I ne dopuštaju da ih masa spriječi. Snalažljivi su i pronalaze put do cilja kojeg su postavili.
Upravo to znači biti kršćanin: biti čovjek za drugoga:.
- ondje gdje je potrebno da druge podržavamo pa čak i nosimo. Uzetosti su raznovrsne i često nisu samo noge koje više ne nose.
- ponekad je potrebno ići u sukob - i s većinom, pa ponekad i s ljudima koji žele biti Kristovi, ali njima na putu stoje oni koji trebaju pomoć. Takvi sukobi zahtijevaju stalnost i smisao za borbu, u konkretnom slučaju, ovdje je bila potrebna ustrajnost i snalažljivost.
- Ljude osposobljavati, ali ne činiti ih ovisnima o sebi. Cilj je da uzeti opet stane na svoje noge. To vrijedi za svaku vrstu pomoći i savjetovanja.
Četvorica koja nose su povezani, umreženi. Ni jedan od njih ne može sam pomoći. Trebaju sva četvorica da nose uzetoga. To čuva svakoga od te četvorice da se ne osjeća svemogućim pomoćnikom.. Povezanost znači da je vrlo važno znati tko još može nositi da bi uzeti došao tamo gdje želi doći.
3. Bog stvara svoj narod
Četvrorica povezanih nositelja dovode nas na jedan drugi trag. Ne samo na to da trebaju četvorica za nositi bolesnika. Jer cilj je onaj kome oni nose bolesnika - da bolesnik bude sposoban živjeti samostalno - zajedno s drugima. Kad bi se samo izliječila uzetost da on može ući u svoj jednosobni stan, da se tu zatvori, ozdravljenje bi bilo površno.
Ovdje, na ovoj točki zajedno dolaze, to smo već vidjeli, ozdravljenje uzetosti i oproštenje grijeha. Grijeh, bilo svoj ili kojega smo doživjeli- tuđi, on čovjeka vezuje, on ga koči. Ozdravljenje, pak, želi stvoriti zajedništvo. To je obećao prorok Izaija nasuprot političkih struktura koje su upale u nevolju. Bog govori: Narod kojega sam stvorio, naviještat će moju hvalu« Bog stvara život, a život je stvarno zajedništvo.
To možemo doživjeti ondje gdje se oslonimo na zajedništvo. Nije to bilo kakav susret. To je poziv biti ud na tijelu Kristovu, na zajedništvu Crkve. Upravo je to ono što slavimo, mi smo Crkva ondje gdje slavimo Euharistiju i sudjelujemo na Tijelu Kristovu u sakramentu. To ima i zahtjev biti zajednica, koja ne steže, ne koči, nego oživljuje, jača i krijepi da živimo vlastiti život.
3.
Beznadni slučajevi
Neki mladić stoji pred odlukom: uzeti drogu kao svi u grupi kojoj pripada, ili će izgubiti prijatelje. I nakon kratkog vremena on se guši u spirali droge, laži i ne vidi više nikakvog izlaza.
Drugi je oženjen, vara svoju ženu. Što je bezazleno počelo, postaje sve veći i veći konflikt. Ne želi izgubiti svoju obitelj, ali ni svoju prijateljicu. Nakon nekog vremena gubi jednu i drugu.
Svatko od nas bi mogao nastaviti s takvim slučajevima na čijem kraju se može reći: O, kad bih ja mogao još jednom početi. Kao kod videa, jednostavno pritisnuti na dugme za start i sve počima iz početka.
Život s pogreškama koje se više ne mogu popraviti izgleda da pripada našem životu. A ipak tekstovi današnjeg čitanja nam govore da uvijek postoji nada da se izađe iz đavolskog kruga grijeha i krivnje.
"Evo, sve činim novo"
Imamo pred sobom prekrasan tekst Izaije proroka. Narod je, zbog vlastite krivnje ili krivnje svojih vođa, upao u ropstvo. Nije slušao svoga Boga i nalazi se u progonstvu, daleko od svoje domovine.
I sada govori prorok: »Ne misli na ono što je prije bilo, na ono što je prošlo nemojte gledati."
U jednom vremenu kao što je naše gdje iz povijesti izranjaju mnoge sjene, gdje postoje sablasti antisemitizma, nacizma, ksenofobije dobro je misliti što danas znači ta riječ.
Izaija poziva da ne upadnemo u zdvajanje i samosažaljenje zbog prošlih grijeha i pogrešaka, da ne razmišljamo stalno o tome što smo krivo napravili. On govori još više: Bog sam gradi nove putove, ondje gdje izgleda da nema više nikakvog izlaza, u pustinji, on gradi novi put za svoj narod. Ne radi se o smrtnoj tišini, o prošlosti. Bog potpuno jasno imenuje grijeh svoga naroda, ali usprkos tome osigurava mu jedan novi početak.
Sam narod, što god on činio, ne može izbrisati krivnju prošlosti i učiniti da se ona zaboravi - ali Bog to čini sam: "Ja sam onaj koji ću sam izbrisati grijehe tvoje prošlosti, ne mislim više na tvoje grijehe."
To su rečenice vjere iz Biblije koje mi olakšavaju život. Ne zbog mojih zasluga pred Bogom postajem pravedan, nego zato što je Bog uzeo moju prošlost. Predao sam je njemu. I zato imam nadu i u onim vremenima koja mi ne izgledaju tako sjajna i ružičasta, jer Bog je onaj koji se brine da nam se otvaraju novi putovi u budućnost.
Pomoćnici za novo
Evanđelje nam pokazuje da Isus isto tako prelazi preko grijeha prošlosti, da on ozdravlja čovjeka od njegove uzetosti.
Ovdje bih skrenuo pozornost na nosače uzetoga. Uzeli su zadatak da pomognu bolesniku. Našli su Isusa, ali put k Isusu im je bio zapriječen zbog mnoštva ljudi i nisu mogli k njemu. I umjesto da odustanu i čekaju neku drugu priliku, našli su novi put k njemu: otvoriše krov i spustiše bolesnika pred Isusa.
Ovdje se događa nešto novo: iako su nosači prekršili ono normalno ponašanje, možda čak i prekršili aktualni zakon, donijeli su bolesnika k Isusu.
Za mene je ovo prigoda da promislim o novim pristupima k Isusu. Ja tako lako prestajem tražiti put k Isusu zbog situacije u Crkvi, politici ili osobnom životu - ne mogu učiniti ništa.
Jesmo li se kada upitali zašto je ovako sa mnom, zašto je ovako s mnogim ljudima, s našom župom? Zašto su mnogi paralizirani, nepokretni? Odgovor možemo naći u Evanđelju. Isus najprije liječi grijeh, a onda se događa čudo da je paralizirani, nepokretni ustao. Sasvim sigurno da su mnoge stvari u našoj župi paralizirane zato što nije uklonjen onaj nutarnji razlog duhovne paralize, a to je grijeh. Možda je potrebno samo malo skrenuti svoj pogled, možda je dovoljno da pogledam stvar iz drugog kuta i otvaraju se nove mogućnosti za mene osobno, za nositelje Crkvenih časti, za političare.
"Društvo učinka"
Konačno, Evanđelje mi daje još jedan odgovor na temeljno držanje i ponašanje koje nas ovog trenutka pritišće: "Svatko je kovač svoje sreće" - Samo ako sam imalo okretan, sva vrata su mi otvorena! Ako zbilja hoćeš, možeš sve učiniti.
- To je mišljenje i ponašanje koje ne računa s pogreškama, koje ne misli na one koji su siromašni, koje ne računa na one koji su na rubu društva.
- Ponašanje i mišljenje da ću ja sve sam moći napraviti ide dotle dok mi ide dobro. Evanđelje me oslobađa ovog pritiska da ja sve sam moram učiniti. Bolesnik je tamo donešen. I ozdravljenje se ne događa zbog njegovog učinka, nego zbog njegove vjere.
To je vjera nosača i vjera bolesnika, tu je netko tko ima moć ozdravljati. I Isus ovdje čini sve novo. On oprašta bolesniku grijehe i ozdravlja ga od njegove uzetosti.
Što nam treba za novi početak?
Prepoznavanje vlastite nemoći, povjerenje u Boga da mi on želi dobro i želja za novim. I dok mi rasopravljamo o različitim problemima, netko može reći, poput Izaije: "Već se vidi novo, zar ne vidite?"
4.
Ozdravljanje jednog uzetog
Besprimjerna vjera
Evanđelist Marko izvještava, u današnjem evanđelju, o izlječenju jednog uzetog. Isus ne ozdravlja samo njegove tjelesne mane, već također ono što ga iznutra čini bolesnim. On mu oprašta grijehe. Na ovo nitko nije bio pripravan, jer su sve nade bile usmjerene (samo) na tjelesno ozdravljenje. Prijatelji uzetoga čine sve kako bi on dospio do Isusa, da od njega bude izliječen. Mnogi ljudi koji su se tiskali oko Isusa zakrčili su im put. Tada im dođe pomisao da odnesu uzetoga na krov kuće u kojoj se Isus zadržavao. Oni su otvorili krov, što i onda, kod tadašnjeg jednostavnog načina gradnje, nije bila laka stvar. Oni su ga, pomoću užadi, spustili do Isusa. U ovoj uzbudljivoj senzaciji otvaranja krova, koja pripada značajnim epizodama Evanđelja, naviješta se neograničeno povjerenje u snagu liječenja koja izlazi iz Isusa.
Sigurno se smije pretpostavljati da se uzeti i sam nadao ozdravljenju. Ali što je mogao učiniti bez pomoći svojih prijatelja? Bila je prije svega njihova vjera ta koja je uzetoga nosila k Isusu. Glasi: Isus je vidio njihovu vjeru. Također smo i mi vjerni kršćani upućeni jedan na drugoga. U osami ja teško mogu vjerovati. Niti jedan od nas nije počeo vjerovati od nulte točke. Ja sam zahvalan da sam imao religiozne roditelje koji su moju vjeru donijeli do svijeta, kada se još nalazila u početnom stadiju. I također, u mojem daljnjem životu su mnogi ljudi pridržavali moju vjeru. Postavlja se pitanje nama: Osjećamo li se upućeni na pomoć naših sukršćana kako bismo mogli uvjerljivije vjerovati? I da li mi pomažemo drugima da oni pronađu dublju vjeru? S drugima, i nama će uspjeti prodrijeti kroz zakrčeni krov dvojbe i vjerske nesigurnosti.
Isus liječi mnogo dublje bolesti čovjeka
Što čini Isus kada su mu donijeli uzetoga? «Kada je Isus vidio njihovu vjeru», tako mi čujemo, «rekao je uzetom: oprošteni su ti tvoji grijesi». Jedino i samo očekivano čudo tjelesnog ozdravljenja je najprije izostalo. Ako se to kasnije i dogodilo, to je bilo više od dodatka. Isus je htio time pokazati da je u stanju izliječiti mnogo dublje bolesti čovjeka. Samo zato je pokazao ovakova čuda koja su ljude izvana ozdravljala. Ali ona nisu bila učinjena sama zbog sebe. Ljudi su htjeli Isusa, uvijek ponovno, dovesti u ulogu jednog čudotvorca, a pri tome su previdjeli zašto je on bio poslan od Boga: «izliječiti sve one čije je srce slomljeno» (Iz 61,1) «da naviještam oslobođenje zarobljenima» (Lk 4,18)
Ja ne bih htio pobiti da ljudi bivaju izliječeni u Lourdesu. Ipak, za mene je pravo čudo Lourdesa da ljudi, iako ne bivaju izliječeni, crpe novu nadu. Jer bolest nije ono najstrašnije što pogađa jednog čovjeka. Ona može biti čak i puna smisla ako po njoj rastemo, kroz nju udarimo na ono što je važnije nego zdravlje. Sveta Hildegarda od Bingena govori o infirmitas salubris, o jednoj spasonosnoj bolesti. Ona sama je cijeli život bila mučena strašnom migrenom, iako je mnogo znala o snagama prirodnog liječenja i njih sigurno koristila. Ona kaže da postoje ljudi koji su tjelesno zdravi, ali iznutra bolesni. I postoje ljudi koji boluju od bolesti, a ipak su iznutra zdravi. Da bismo doživjeli nutarnje ozdravljenje, zato je Isus došao.
Ozdravljenje do duboko u srce
Kao u svim vremenima, bilo je i u njegovo vrijeme, ljudi koji su raspolagali neobičnim ozdravljujućim snagama. A ipak - izliječiti cijelog čovjeka - duboko do u njegovo srce - prije svega osloboditi ga od grijeha koji ga čini bolesnim, bilo je za sve prisutne pismoznance koji su vrebali Isusa, djelo huljenja na Boga. U njihovim očima si Isus utvara nešto što samo Bog može. «Kako jedan čovjek može tako govoriti? On huli na Boga. Tko može opraštati grijehe osim Boga jedinoga?» Ovo je bio za njih jedan razlog više za odbaciti Isusa i izvrgnuti ga smrti. Za one pak, koji vjeruju u njega, moralo bi oproštenje grijeha biti jedan nesumnjiv znak da je Isusu poklonjena božanska moć, da je Bog sam u njemu djelotvoran. «Vi trebate prepoznati», kaže Isus «da Sin čovječji ima punomoć, ovdje na zemlji, opraštati grijehe».
Samo Bog može opraštati grijehe. On to čini po Isusu u kojemu je prisutan - ozdravljujući i opraštajući. Znači li to da nitko više ne može opraštati grijehe? U toliko ne, jer je svo ljudsko opraštanje utemeljeno u Božjoj opraštajućoj volji i samo On može oprostiti grijehe. Također i svećenik izgovara, u sakramentu pomirenja, oproštenje, ali ne iz svoje osobne punomoći. Kroz njegova usta govori Isus «ego te absolvo», «ja ti opraštam tvoje grijehe». Ali nije tu samo svećenik koji može u ime Isusa opraštati. Mi svi smijemo drugim ljudima opraštati kako bismo im u tome poklonili Božje oproštenje.
Božja bezgranična spremnost opraštanja
Kako bih osjetio ozdravljujuću snagu oproštenja, moram imati povjerenje u Božju bezgraničnu spremnost opraštanja. Samo tako mogu osjetiti da mi je zaista oprošteno. Jedna psihoterapeutkinja mi je, jednom prilikom, rekla kako, u svojoj praksi, susreće čak i kršćane koji ne mogu prijeći preko svoje krivnje, naročito ako ih ona teško pritišće. Ona im je savjetovala da si dopuste u ispovijedi, sakramentu pomirenja, prihvatiti Božju opraštajuću ljubav, od svećenika si dozvoliti u pamet dozvati: Bog ti je oprostio!
U sakramentu pomirenja susrećem Isusa koji mi oprašta svu krivnju, iako je ona još toliko teška. On mi dozvoljava osjetiti, što je već u obećavajućim riječima starozavjetnih proroka izgovoreno od Boga: Ja činim sve tvoje pogrješke poput oblaka! Ja ih bacam iza svojih leđa! Ja ih utapam u dubine mora! U Isusu nastala ljubav Božja prema čovjeku liječi ono što je duboko u mojem srcu još bolesno. Tako se ja prepoznajem u ozdravljenju onoga koji je bio potreban izlječenja u Evanđelju, isto tako i u ovom uzetom: kao onomu kome je potrebno izlječenje - i u onome kojega je ozdravio, Isus liječi ono što je u meni još uzeto, Isus liječi što je u meni još gluho za Božju spasilačku i oslobodilačku riječ. On ozdravlja moju sljepoću i otvara mi oči srca za svoju ljubav koja, upravo u opraštanju, ne poznaje granica.
P. Felix Schlösser
S obzirom da je ova nedjelja i pokladna nedjelja dodajem i »pokladnu propovijed«
Propovijed u vrijeme poklada, karnevala
Prvi dio sveopće Crkvene godine se bliži kraju. S ovom nedjeljom završava prvi ciklus nedjelja kroz godinu, završava utorkom pred Čistu srijedu. Život mnogih župa je ovih dana označen karnevalskim svečanostima. Tankoćutni propovjednik mora ovo raspoloženje iskoristiti.
Važno je naglasiti da bi propovjednik mogao (trebao!) i na žešći način uhvatiti se u koštac s nekim problemima u župi, ali nikako ne smije to biti vrijeđajuće. Ne bi se smjelo zapostaviti malo komičnosti u propovijedi i ulaziti u neke sitne "moralne zavrzlame." Propovijed ne bi smjela biti, za ljude, nešto što će ih ljutiti, nego mora biti nešto oslobađajuće, nešto što nas čini nutarnje i vanjsko radosnim. Ako je običaj držati neku šaljivu propovijed, postoji vrlo velika mogućnost da imaju najbolji senzibilitet za sastaviti ono biti radostan i ozbiljan.
U nekim mjestima je uveden običaj da se pozove djecu na karnevalsku službu Božju, gdje djeca dođu u crkvu maskirana, možda i ove nedjelje. Treba ispitati da li je to pravilno i može li ići dalje, jer od "uzvišenog do smiješnog" je vrlo mala razlika i čovjek se treba pitati da li se tada može održati ova razlika.
Tko uzme karneval kao prigodu i u propovijedi govoriti o kršćanskim "luđacima", neke misli vodilje bi mu mogle pomoći da se malo intenzivnije pozabavi ovom problematikom.
-
G.K. Kaltenbrunner: Moć maski. Želja ljudi za teatrom i promjenom - Freiburg 1982.
-
D.-R. Moser: Maškare, zvončari, ludorije. Jedanaest priloga (znanstvenih istraživanja) Remscheid 1984.
-
E. Kimminich: Đavlovi propagandisti. Srednjevjekovno predstavljanje duhova i oblici organiziranja karnevalskih noći. Frankfurt am Mein 1986.
" Tko je maškara"
Razmišljanja jedne kršćanske maškare.
Ovog tjedna pada karneval koji se doživljava na razne načine dok na "Čistu srijedu sve ne bude gotovo..." Karneval je usko povezan sa Crkveno liturgijskim vremenom: s Vazmenim pokorničkim vremenom. Velika je šteta da ljudi zapravo ne vide usku povezanost između karnevala i Uskrsa kad se karneval vrlo burno slavi upravo u pretežno katoličkim krajevima.
Bila je to energična svetica, Terezija iz Avile (1515- 1582; "Terezija od Isusa") koja je bila stroga obnoviteljica karmelićanskog reda, a govorila je:" Pokora kad je pokora - jarebica kad je jarebica." I tu leži jedna duboka mudrost koja je rođena baš u katolicizmu, a ono ima svoju kolijevku u židovstvu gdje su religija i religiozno razumijevanje bili duboko zemaljski povezani. Pa i krajevi koji su vrlo rano prihvatili kršćanstvo (Grčka i Italija, sjeverna Afrika) bili su protkani radošću, stoga nije bilo teško, ni komplicirano prihvatiti kršćansku poruku radosti. A to se opet razlikuje od "njemačke temeljitosti" ozbiljnih Germana. Ne smijemo zaboraviti da postoje bitne paralele između kršćanstva i maškara, sjetimo se samo kako se prikazuju sveci i njihova svetačka aureola i kapa maškara. Ne mislim reći da su sveci bili nenormalni, nego oni drugi misle da su samo oni normalni, a oni "drugi", to jest sveci da su nenormalni.....
U očima svijeta su sveci na neki način "maškare", jer su učinili neka djela za koja svijet misli da su nemoguća. Oni su "učinili nemoguće mogućim..."
-
jedan je cijelo svoje imanje razdijelio, postao je siromašan da bude uz siromahe. A Crkva je govorila:" Ovakvih kakav je brat Franjo iz Asiza trebali bismo imati mnogo više..."
-
drugi je ostavio svoju karijeru i postao je misionar u Indiji i Japanu. "Luđak", "maškara" govorili su njegovi plemići i rodbina. A Crkva je govorila: onakvih kakav je bio Franjo Ksaverski trebali bismo imati mnogo više.
-
A koliko takvih primjera ima kod kršćana ( pa i još danas)
-
tu je jedan s kojim se nepravedno postupalo i šuti, makar se mogao braniti.
-
tu neki koji je bio posvađen i čini prvi korak k pomirenju, iako su ga drugi trebali prvi učiniti.
-
ondje neki oprašta iako bi mogao dignuti tužbu.
-
ondje pak neki i dalje voli i ostaje vjeran, iako više nema osjećaja i izgleda besmisleno i beskorisno.
-
ondje netko ispunja svoju zadaću iako vidi da ga se bezobzirno iskorištava i da mu nitko neće biti zahvalan za njegovu brigu i pažnju. ("nezahvalnost je hvala svijeta")
Da "lud je" kažu ljudi danas - kao i mnogo puta u povijesti - kad netko pokušava tako svoj život izgraditi po vjeri, koliko god to može, ako ide nedjeljom na misu, kad bi bilo "normalno" malo izbjegnuti ili otići nekamo drugamo.
"luda je" kažu "normalni" malograđani, kad neka žena čeka dijete, iako već ima troje djece.
"lud je" kažu "normalni" kad netko danas želi postati svećenikom...
"lud" je govore materijalisti ako netko ne gleda na novac, nego na etičke vrijednosti.
Tko želi živjeti kao kršćanin, često puta bude pribrojen luđacima, s njim se postupa kao s maškarom, postaje ruglom "ovog svijeta", a istovremeno kršćanin stavlja "ovom svijetu" ogledalo pred oči. I tko malo bolje promisli, taj će otkriti da se zapravo iznenada role (uloge izmjenjuju), više nije maškara lud, nego baš svijet.
Onaj, dakle, svijet koji kršćaninu ne dopušta živjeti onako kako želi, prema njegovom pozivu i zvanju, na putu prema svetosti. Svijet laže, a luđak govori istinu poput djeteta. Svijet se izlaže sjaju sunca, a luđak uzima ogledalo i okreće zrake prema pozadini, iza kulisa da se vidi sva lomljivost i nečistoća. Svijet gradi svoje betonske bunkere, oslanja se na burze i bilance, a luđak pokazuje na natpis "Odbrojeni su dani tvoji, izvagan si i nađen si prelaganim." Kuća od karata. Svijet računa sa svojim kompjuterima i oslanja se na računicu prednosti i dobitaka. Zašto još vjernost? Zašto još istina? Zašto još odricanje? Zašto još čednost, skromnost?
-
a ipak ima vjernosti u ovom preljubničkom pokoljenju.
-
Ima istinitosti usred uljepšavanja, komplimenata, propagande.
-
Ima bratstva usred izdaje i neprijateljstava.
-
Ima ustrajnosti usred beznađa, vjere usred nevjere, žrtvovanja usred nemara i sitosti.
-
Ima čistoće usred sveopće "svinjarije" kako je sve ovo naopako.
Kršćani su postali ruglo svima, tako je to izgleda već je Pavao pisao. Ali baš te ljude Isus naziva blaženima. "Blaženi siromasi duhom!", ti luđaci. Čisti srcem - ti frustrirani. Oni koji gladuju i žeđaju za pravednošću - gdje toga već ima ,ti beznadnici. Oni koji se ne kite nepravdom - oni će biti nazvani blaženi. Oni koji svakodnevno uzimaju na sebe križ i nose ga, onako kako to Evanđelje govori.
Tko može ovakvog što izmisliti?
To je izmislio sam onaj koji je nosio karnevalski kostim i luđačku kapu. Doslovno. Tako su mislili vojnici kad su mu navlačili purpurni ogrtač i stavljali na glavu trnovu krunu. To je bio jedan karneval i Pilat ga je predstavio kao nadmaškaru: »Evo čovjeka.« Što je tada bio jedan, bijedni siromašni čovjek, jedan luđak? Tko ima pravo: car u Rimu, Židovi ili Isus? Ima li pravo luđak ili svijet?
I luđak je imao pravo, jer je Bog postavio drugačija pravila. Isus je živio po tim novim pravilima i po njima propovijedao. To su ona blaženstva i ona jao vama, popravak normalnih. " I ako te netko udari po lijevom obrazu, pruži mu i desni", to nije normalno. A zar to ne leži unutar kršćanske vjere? Tako dugo dok to ne postane temeljna postavka života svih ljudi, povezana s nadom da ništa nije uzalud, nego da vodi k istini, mnogi nisu ništa razumjeli od kršćanstva. Tamo pucaju i sve reforme u Crkvi koju ovi luđaci moraju podnositi, a te reforme žele ograničiti, gle paradoksa, one koji žele živjeti po vjeri. To možemo reći i na drugi način: kršćanstvo je po svojoj izvanrednosti i sol zemlje i svjetlo svijeta.
Pravi kršćanin je u istinu luđak - maškara - i to ne samo na karneval, nego uvijek, svakoga dana. Ludost križa prožima njegov život. I upravo ta vjera želi da se živi kao nešto što razbija normalne mjere i stvari ovog svijeta, u svetoj ludosti donosi pred Boga u pravom svjetlu.