liturgijska boja - preporuča se ružičasta boja

1. DODIRNE TOČKE ZA NAVIJEŠTAJ I LITURGIJU

a) "Gaudete"

Ulazna pjesma "Radujte se u Gospodinu, opet kažem, radujte se" (Fil,4,4) (Gaudete in Domino semper) pokazuje temeljno raspoloženje koje karakterizira došašće: to je radosno očekivanje Gospodina! Advent bi trebao biti radosno vrijeme pripravljanja za Božić ("dolazak" Isusa u utjelovljenju), a ujedno treba podsjetiti kršćane na čeznutljivo nadanje kršćana u konačno ispunjenje na kraju života ("dolazak" - parusia)

Liturgijski tekstovi su ispunjeni radošću:

b) Radost treba "podijeliti"

Misno slavlje

Pozdrav:

Bog mira i utjehe neka bude sa svima vama.

Uvod:

Ponekad zazvoni telefon, uzimamo slušalicu, čujemo poznati glas. Onda se drugi uopće ne mora predstaviti. Reagiramo odmah: "A ti si, kako je lijepo što te čujem, drago mi je da si se javio!" Glas koji budi povjerenje, slušamo ga i čini nas radosnim - to bi trebao biti svatko od nas. Dobro i utješno što Bog želi reći ljudima, treba biti izrečeno našim govorom i jezikom. Kakav glas govori iz mene? Da li je to glas koji tješi ili je to glas koji nekoga tišti i čini plašljivim?

Ova nedjelja je i nedjelja Caritasa, naša radost u pomaganju drugima i radost onih kojima naša pomoć dolazi. Mislimo na to danas!

************

Ulazna:

Radujte  se uvijek u Gospodinu, još jednom kažem radujte se! Jer Gospodin je blizu!

Adventska nedjelja je dobila svoje ime po ulaznoj pjesmi koju smo sada čuli. Naziva se, prema latinskim riječima "Gaudete - Radujte se, a liturgijska boja je ružičasta. U Bibliji se govori, na više od 300 mjesta, o radosti. "Radujem se od svega srca u Gospodinu." I ako za desetak dana budemo slušali božićno evanđelje, onda će nam zvučati u ušima: "Javljam vam veliku radost koja će biti cijelom puku"

Šteta je da vanjski izgled Crkve i većine zajednica nije prožet radošću. Svi bismo mi trebali pokazivati više radosti zbog svijesti da nas Gospodin toliko ljubi.

Molitva vjernika:

Božić budi, kod mnogih ljudi, čežnju za sigurnošću i utjehom. Molimo Boga da ova čežnja ljudi ne ostane neispunjena.

Propovijed

1.

Ne gasite Duha uz 1. Sol 5,16-24

Pri kraju svoje prve poslanice Solunjanima, koju je napisao oko 50. godine poslije Krista, Pavao ukazuje i opominje vjernike, Solunjane, na konkretan život zajednice. On to čini kratkim, sažetim rečenicama, a čuli smo ih u današnjoj poslanici i čine nam se kao pjesmica. Zato mnogi tumači misle da se Pavao ovdje poslužio već nekom postojećom poukom i da nam prenosi prakršćansku tradiciju. Najprije (reci 16-22) donosi duhovni život pred oči, onda (reci 23-24) zaključuje svoje pismo apostolskom molitvom.

Tri temeljna držanja (ponašanja) kršćana

Pavao se, u prethodnim poglavljima, bavio pitanjima odnosa zajednice prema njihovim pretpostavljenima i ponašanju samih predvodnika, kao i o njihovom odnosu prema službi i prema zajednici. Sada se obraća svim članovima zajednice i oblikuje temeljno pravilo kršćanskog ponašanja "Budite dobri međusobno i prema svakome." (r.15.b) Pavao smatra da u temelju biti kršćanin znači živjeti po Božjem Svetom Duhu i njegovu sinu Isusu Kristu.  Iz Duha Svetoga Pavao izvlači tri temeljna ponašanja kršćana:

Radost kod kršćana

Već na početku pisma (1,6) Pavao hvali Solunjane da su, usprkos velikim opasnostima, riječ Božju primili radosno u Duhu Svetomu. Sada ih potiče da ostanu u toj radosti i to uvijek, u svakoj situaciji, pa i onda kad ljudima baš ne uspijeva osjećati radost,  niti je iskazivati. Ovdje se misli na onu radost koja dolazi od Boga iz Duha Jahvina i njegova poslanika Isusa Krista. I Pavao se često vraća na ovu specifičnu kršćansku radost, usprkos svih svjetskih nevolja: "Radujte se u nadi" (Rim 12,12,15;) "Radujte se u srcima, uvijek i opet kažem, radujte se." (Fil 4,4, usp 3,1) "Kao progonjeni, a uvijek radosni" (2Kor 6,10) "I kada sam vas izlio kao žrtvu paljenicu, tako se radovao sa svima vama."(Fil 2,17) U bit kršćanstva spada radovati se u Gospodinu. I da bi od Boga dobili ovaj dar neprestane radosti, trebaju kršćani "neprestano moliti" i neprestano zahvaljivati. Radost, molitva i zahvaljivanje su tri temeljne oznake "svetosti kršćana".

Proroštvo u Crkvi

Najprije je Duh Sveti onaj noseći motiv, poticajni temelj ovih triju ponašanja u Crkvi. Isto tako se, kod sljedećih poziva, potpuno oslanja na odnos prema Duhu Svetomu:

Ako Bog daruje svoga Duha, postoji mogućnost i opasnost da ljudi ovog Božjega Duha, njegovu snagu i dinamiku, potisnu, unište, isključe, ugase. Ovaj Duh Božji je, prema Pavlu, poseban dar za konačna vremena (eshatološki), koji je poput vjetra, oluje, daha, šaptanja Božjih usta. Taj dar izlazi iz Božjih usta poput ognja, žeže i izgara, što je već došlo do izražaja kod duhovskog čuda - silaska Duha u obliku ognjenih jezika. I trebamo paziti da ne gasimo ovog Božjeg Duha, bilo u Crkvi, zajednici, društvu ili privatnom životu.

Duh i proroštva se ne smiju u Crkvi nikada ugasiti. Iako baš nije uvijek lako, za vodstvo Crkve, razlikovati pravi dašak Duha Božjega od lažnih proroka i krivih ideja. Ali zbog toga i zbog straha i obzira se ne smije ugasiti, tako na brzinu, Duha da bi se sačuvala sigurnost i prividna harmonija.

Za Pavla Crkva nije nikakva pravna institucija, niti kakvo dogmatsko učilište ili nekakvo moralno udruženje pobožnjakovića. Ne, Crkva je, prema Pavlu živa, dinamičnna zajednica koja raste i zrije, koju potiče i vodi Duh Božji. Zato u Crkvu spadaju i prepirke i razmimoilaženja u Duhu Svetome, kao što je i njezina zadaća uvijek tražiti i težiti za jedinstvom i poticanje na darivanje velikodušnih srdaca.

Pod proroštvom Pavao ne misli proricanje budućnosti i razna gatanja. To je božanska milost, pronicati i tumačiti situaciju čovjeka i današnjega svijeta i povijest da bi se tako uvidjelo Božje vodstvo. Proroštvo kida zatvorenost srdaca i donosi svjetlo u tamu odnosa. Ono donosi Božju istinu na vidjelo i posadašnjuje pravo otkupljenje ljudi. Prema poslanici Efežanima proroštva spadaju u temeljne vlastitosti Crkve. ( usp Ef. 2,20)

Nasuprot lažnim prorocima i lažnoj genijalnosti i lažnim karizmatskim izričajima, vrijedi uvijek ono: "Sve isprobajte, dobro zadržite", dakle obaveza "razlikovanja duhova" (usp 1. Kor 12,10; 14, 26 sl.; Fil 1,19).

2.

Božja utjeha neka svijetli kroz naše prozore

Pogled svjetla u bezutješnom okolišu - ponuda reklame

Na jednom reklamnom plakatu promatraju nas tamna pročelja visokih kuća. Boje nas podsjećaju na rano zimsko predvečerje. Po sredini tamno smeđeg pročelja jedan jedini rasvijetljeni prozor, koji automatski privlači pogled na sebe. U toplom svjetlu naziru se, do pola ispunjeni, čaša i flaša. Tko kupi ovu flašu može, usred ovog hladnog i bezutješnog okoliša, doživjeti toplinu i intimnost. Tako, barem, plakat nudi rješenje.

Bezutješnost - svakodnevno iskustvo

Reklamni plakat želi zahvatiti vrlo veliki broj ljudi i njihovo svakodnevno iskustvo. U mnogim područjima naš svijet pokazuje vrlo neutješno lice. Svakodnevno slušamo o ratovima, terorističkim napadima, pa nasilni napadi na nevine, mase gladnih, izbjeglica, azilanata. Mnogi, pod pritiskom recesije i borbe za bogatstvo, strahuju za svoja radna mjesta. U mnogim područjima života vidimo manjak poštovanja života, sve nas to čini bespomoćnima, žalosnima.

Gdje u ovom svijetu postoji, za mene, neki rasvijetljeni prozor? Gdje je, za mene, prostor u kojemu ću se dobro i lijepo osjećati, gdje ću dobiti sigurnost i toplinu koju, kao čovjek, trebam?

Lažno tješenje i ograničena utjeha

"Kupi željenu sigurnost sa sadržajem ove flaše.." želi nam poručiti  reklamni plakat. Ipak, znamo vrlo dobro da to predstavlja površan oblik tješenja. A gdje ćemo onda naći prozor koji će nas osvijetliti i odgovoriti na naše čežnje i potrebe? Mogu li živi lanci svjetla biti prozor topline i više ljudskosti? Mogu li sakupljanja odijela i inicijative građana dati utjehu i povjerenje? Može li nekakav sretni odnos dati malo topline i svjetla u ovom beznadnom svijetu?

Bez sumnje, postoje brojne mogućnosti koje ljudima mogu ponuditi utjehu. No, s druge strane, treba na žalost reći, lanci svjetla ne mogu ukloniti mržnju, ni skupljanje odijela ne može ukloniti rat, a ljudski odnosi su tako krhki i lomljivi.

Razlozi nekih bezutješnosti

Što čini naš svijet danas tako bezutješnim?

Jedna učiteljica viših razreda gimnazije je doživjela sljedeće: kad su na večer došli jesti, na stolu je bila tacna s mesom. Svaki učenik je uzeo jedan komad. Učiteljica je ostala bez. Bez razumijevanja su učenici slušali njenu kritiku. Ništa ne dijeliti je, za ove učenike, bilo nešto najrazumljivije na ovome svijetu. Oni su živjeli ono što su naučili: gledaj samo sebe! Ne oslanjaj se ni na koga, budi svoj majstor  i gospodar. Možda mnogim ljudima uspijeva, na ovaj način, pribaviti ono izvanjsko za život, no za ispunjenje nutarnjih ljudskih potreba to nije nikako dovoljno. Tako naš život postaje bezutješan.

Prava utjeha ne dolazi iz nas samih

Ne trebamo sami rješavati svoj problem

Ovih dana nam se otvara, opet iznova, jedan sjajan prozor koji budi čežnje ljudi: "Božić". "Pojavi se čovjek poslan od Boga. On nije bio svjetlo, nego da posvjedoči za svjetlo." (Iv 1,6-8) Ako se danas, kao kršćani, trudimo donijeti svjetlo u našu okolinu, vrlo brzo ćemo doći do granica. Nisu to samo opće granice, koje su postavljene ljudskoj utjehi, nego i mi ćemo, poput Ivana nekada, biti kritički saslušani o našoj poruci. I sasvim drukčije, nego Ivan nekada, stojimo pred brojnim pitanjima i izazovima, bez ikakvog savjeta. Bolno doživljavamo da naš život i naš primjer imaju tako slab utjecaj i svjetlosnu snagu. Tako je, za nas, prva utjeha koju čujemo: "Ti sam nisi svjetlo, nego sam za sebe trebaš naći odlučujuće riječi. Upravo ondje gdje ti prihvaćaš i spoznaješ svoju slabost, on može snažno nastupati i po tebi djelovati.

"Utjeha" bi trebala značiti  "nutarnju čvrstoću". Iz glasa Ivana Krstitelja zvuči ova nutarnja čvrstoća. Božji zadatak je nutarnja čvrstoća. Tako se među ljudima može buditi povjerenje po onome koji dolazi kao "Utjeha svoga naroda". Pravu utjehu može obećati onaj koji je, kroz svoje tame i slabosti, našao utjehu. To je čovjek koji pripada Kristu - kako to kaže sveti Pavao.( 1. Sol 5,18)

Pozvani za tješitelje

U nekim zemljama se, nakon pogreba, poziva "k tješitelju". Time se misli na zajedničku okrepu jelom. U svakoj smo Euharistiji, u najdubljem smislu riječi, pozvani k " Tješitelju". Za Božić bismo mi svi, kao pojedinci i zajednica koja je dobre volje, trebali biti pozvani "k Tješitelju", k pravom svjetlu. I možemo danas samo moliti da naše bogoslužje, naš govor i naš život, budu i postanu jasni putokaz prema Tješitelju, kojega je Ivan tako jednoznačno najavio.