Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Iz 55,6-9)

66 poglavlje proroka Izaije ukazuje na tri moguća vremenska razdoblja i različite autore.  Iz 1-39 se stavlja između 740 i 700 i vrijeme proroka  Izaije i njemu se pripisuje taj tekst, navedene su razne teme.  Deutero Izaiji se pripisuju  poglavlja 40-55  vrlo često govori o utjesi i spasenju, znači vrijeme oko 540. godine. A poglavlja 56-66 pripisuju se Trito Izaiji oko 530, dakle kratko nakon babilonskog sužanjstva.  Sva tri djela su još kasnije proširivana.

 

Deutero Izaija sadrži tekstove jedne grupe u babilonskom sužanjstvu, uokvirene u jedan  prolog  (Iz 40 1-11) i jedan epilog (Iz 55,6 odnosno 10-13) pori tom stoji u prvom planu Božje djelovanje i novi izlazak (exodus)  Deutereo Izaija se još naznačava kao knjiga „Utjehe";  slike i tekstovi koji jačaju i potiču su na poseban način poznati baš iz ovog dijela. Propast Jeruzalema i progonstvo se promatraju kao djelovanje Božjeg suda. I predstojeći povratak i ponovna izgradnja Jeruzalema se promatraju kao djelovanje Božje. Bog oprašta, Bog tješi, Bog vodi svoj narod kući.. Monoteizam je u prvom planu, Bog je jedini.  Bog nije Bog samo za Izraela, nego upravlja sudbinom svih naroda.  Spasenje se ne očekuje od kraljeva, nego od Mesije, Sluge Božjega.  O četiri pjesme „o slugi Božjemu"   je opisna sudbina Božjeg glasnika „Sluge Božjega"  Ovo su koristili prvi kršćani za predodžbu o Isusu kao slugi Božjemu.

Deutero Izaija završava sa pozivom, Boga tražiti, sa opomenom na obraćenje i obećanjem Božje milosrdnosti. Bog sam je uzvišen za ljude je samo uvjet da ga traže i da ga spoznaju.

Drugo čitanje (Fil 1,20 -24.37)

Prva kršćanska zajednica  u Evropi o kojoj nešto znamo bila je Filipi, rimski provincijski grad u grčkoj Makedoniji, koju je osnovao Pavao na svom drugom misijskom putovanju. Filipi je rimska kolonija. Sve je prožeto Rimom, pismo, kultura, pravo i to u kraju gdje je sve bilo opkoljeno Grčkom. Ima puno vojske i veterana. Grad je štovao cara kao Boga. Religiozno su Filipi bili vrlo zanimljiv. Tu je bilo trakijskih božanstava, najpoznatiji  je trakijski Bog  jahač koji uslišava molitve. Kult boga Dionizija je bio važan kao i štovanje boga Silvana i još mnoga druga božanstva. Filipi su bili šaroliki trgovački grad.

Filipi su i draga zajednica Pavlu ali tu se nalaze i svađe i ružne riječi. Različita pisma idu amo tamo. Pavao se osjeća povezanim sa Filipima po „primanju i davanju" uzimao je i materijalnu pomoć, što inače od nikoga nije uzimao (4,15) Poslanica  Filipljanima je napisana prije 1. Korinćanima u godini 45/46  i to iz Efeza. U stručnim krugovima se raspravlja da li je ova poslanica bila izvorno jedno pismo ili je sastavljena od dva ili tri pisma.

Fil 1, 20 i sl su osobni pavlovi redci. Govori o svojoj čežnji za Kristom. Smrt je izgubila svoj strah. Tko je u životu povezan sa Kristom bit će s njim povezan i u uskrsnuću. Umrijeti znači za Pavla biti sasvim blizu Kristu. Istodobno govori o svojoj zadaći naviještanja evanđelja i biti tu za zajednicu.

Evanđelje (Mt 20, 1-16)

Ime „Matej" ne dolazi u evanđelju, već tradicija vrlo rano pripisuje evanđelje jednom „Mateju". Pisac je svakako bio judeo kršćanin sa židovskim i helenističkim odgojem. Kao mjesto nastanka se pretpostavlja sirijski prostor a vrijeme nastanka oko 85 godine. Pisac je imao pri ruci nekoliko izvora, pretpostavlja se usmenu predaju, Markovo evanđelje i zbirku govora Q.

Centralna tema kod Mateja je „basilea" „kraljevstvo nebesko". Kraljevstvo dolazi kao dar k ljudima tako djeluje Bog s ljudima i među ljudima. Kraljevstvo se Božje ne može definirati. Isus o njemu govori u prispodobama. . Prispodobe  počivaju na metaforama. Metafore  su slikovite usporedbe. Neka misao se donosi slikama i prispodobe koje zapravo međusobno nemaju ništa zajedničkoga. Iz toga nastaju iznenađujuće povezanosti i asocijacije. Isusove usporedbe prikazuju Boga i njegov kraljevstvo povezano sa aspektima stvarnosti i ljudskog iskustva, koje se odmah ne povezuju sa „basilea" kraljevstvom Božjim. Prispodobe su kratke pripovijesti, koje pozivaju na idnetifikaciju da se zajedno smije ili osjeća. Mt 20 spada u takozvano Matejevo „posebno bogatstvo" jer se ove prispodobe nalaze samo u ovom evanđelju. Na svom putu Isus je napustio Galileju i prešao u Judejsko gorje. Kao izlječitelj i čudotvorac privlači mnoštvo ljudi, sukobi sa farizejima i pismoznancima su u punom jeku. Radikalitet  Isusove poruke sve je jasniji. U prethodnom poglavlju radi se o nasljedovanju, poziv bogatom mladiću, ostaviti imanje i sve razdijeliti siromasima je vezan sa poznatom slikom o devi koja će prije kroz iglene uši nego bogataš u kraljevstvo Božje.  Sada u prispodobi o radnicima u vinogradu doživljaja s ljudima se na iznenađujući način  povezuju s Bogom i Božjim kraljevstvom. Poznate slike i predodžbe o Bogu kao Božja ljubav i Božje milosrđe a prije svega  Božja pravda promatra se sasvim drukčije. Božja pravda se ne orjentira prema uspjehu i sposobnosti pojedinca nego na potrebama svake osobe.  Ovaj način gledanja na pravdu može se doživjeti kao nepravda. prispodoba koja daje naglaske  o kojima se isplati razmišljati, ne čvrsto definicijski, nego potiče na asocijaciju i dalje razmišljanje i ispravak krivih mišljenja i shvaćanja Boga i njegove vlasti.

Misno slavlje

Pozdrav:

Bog, koji je vaš život i vaše spasenje neka bude sa svima vama.

Uvod:

Postoje mnoge stvari u životu, koje ne shvaćamo. To nam je poznato i puštamo da se stvari događaju. Zar nas onda čudi da i Boga ne shvaćamo, čiji putovi nisu naši putovi i misli njegove nisu naše misli?  Ali preko Boga ne možemo tako lako proći. Bog ide za nama, i on želi da ga mi nađemo, po svom Sinu nas zove svakog časa. U Isusu nam je Bog darovao svoje spasenje, dao nam je životu posebni smisao i poziva nas da u svetoj Misi primamo tijelo i krv njegovog Sina. I tako sada slavimo zahvalnicu  i slavimo Božju dobrotu , jer nas je on pozvao neke u prvoj uri a neke u jedanaestoj uri.

Sve ono što nas opterećuje u odnosu prema Bogu i ljudima, želimo povjeriti milosrdnoj ljubavi Božjoj da možemo radosna srca slušati Božju riječ i slaviti Euharistiju.

Gospodine, smiluj se

Molitva vjernih

Bog je veći nego ljudi i zato ga danas molimo za dobrotu i milosrđe:

• Za sve kršćane: da budu spremni, uvijek iznova, od Boga tražiti snagu i hrabrost, potpuno se na njega osloniti:
• Za sve narode na zemlji da žive u slozi, razumijevanju i solidarnosti
• Za ljude u našoj domovini: za sigurniji i dostojniji život, za socijalni mir svim ljudima koji u njoj žive,
• Za one koji rade u odgojnim, savjetodavnim ili zbrinjavajućim zvanjima: da nađu put i uravnoteženu mjeru između strogoće i dobrote,
• Za sve one koji su zahvaćeni nezadovoljstvom, zavišću, mržnjom i uskogrudnošću, da nađu snage druge razumjeti i prihvatiti
• Za naše pokojne da kod Boga nađu vječni život

Ti nam Bože daruješ spasenje i vodiš nas u život. Zahvaljujemo ti sa Sinom i Duhom Svetim, sada i u sve vjekove. Amen.

 

Meditacija poslije pričesti

Dođite, braćo, dijelimo

Često treba vrlo kratko vrijeme da mi o drugoj osobi stvorimo sliku, kako o ljudima tako i o Bogu.  vjerujemo da znamo, što mu je važno što ga zanima.

I zato nam je prenesena današnja prispodoba: Sa Božjom pravdom i sa kraljevstvom Božjim je kao - onda dolazi pripovijedanje ove prispodobe. Prispodobe počivaju na metaforama. Metafore su slikovite usporedbe. Često koristimo ovaj govor u slikama: kad djetetu kažem „anđeo" osobi koju volim „srce" ali i u pogrdnim riječima govorimo također slikovito. Ako mi srca padne u hlače, ako želim glavom kroz zid, ako mi nestaje tla pod nogama, sve su to slikovite riječi koje sažeto govore ono što želim reći.  jedna misao ili doživljaj će se iznijeti nekom slikom ili pojmom koji nikako nisu povezani. Tako nastane jedna iznenađujuća, začuđujuća veza i bude se neke nove asocijacije, misli. I ovo nas prisiljava da iznova počnemo razmišljati. Isusove prispodobe donose Boga i Božje kraljevstvo u vezu sa aspektima koji stvarnost i ljudsko iskustvo koje se odmah ne povezuje sa Bogom ni Kraljevstvom Božjim.

Današnje evanđelje spada u takozvano „posebno Matejevo blago" jer se ova prispodoba nalazi samo kod Mateja.  Isus je napustio na svom putu Galileju i prešao u Judejsko gorje, put ga vodi dalje u Jeruzalem.  Kao izlječitelj i čudotvorac privlači mnoštvo ljudi, sukobi sa farizejima i pismoznancima su u punom jeku. Radikalitet  Isusove poruke sve je jasniji.

Radnici u vinogradu

U prispodobi o „radnicima u vinogradu" su iskustva ljudi na iznenađujući način povezana s govorom o Bogu  i kraljevstvu Božjem.  Poznate slike o Bogu se ponovno uzimaju: Bog je ljubav, Bog je milosđe, Bog je pravedan.  Ove vlastitosti Božje su nam dobro poznate, a opasnost je vrlo velika ako mislimo, jasno je kakav je Bog. U Matejevoj tradiciji nam je preneseno: „Kraljevstvo je Božje kao domaćin..."

Prispodoba poziva da sami počnemo misliti. Pustite sada asocijaciju, uzmite svoje misli u ovaj tekst. Evo nekih misli kao pomoć, a vi sami razvijajte dalje.

Možda se pomislili kao i ja: ipak je ovdje negdje prispodoba nepravedna, a u isto vrijeme je pravedna.  Uglavnom shvaćamo kao pravednu, ako svi moraju donijeti isti rezultat. Ista plaća za isti rad nije neka društvena ili feministička tema nego je po sebi razumljiva.  I onda ovakav tekst. I ako gledamo potrebe svakog pojedinog čovjeka. Onda jedno dijete treba drukčiju pratnju i podršku nego drugo dijete. promatrati pojedinog čovjeka  znači i dopustiti da potrebe dođu u središte a onda se „prebacuje" ono što mi nazivamo pravednim.  Da li je to pravedno željeti biti prema nekome pravedan.

 

Ne prema uspjehu nego orijentiran prema potrebama

Božja vladavina, tako želi reći prispodoba se ne ravna prema  uspjesima nego prema potrebama čovjeka.  jedan denar je potreban za preživljavanje. Rekli bi „egzistencijski minimum" . Prispodoba je vrlo pravedna - u mojim očima, kad kaže da je Bog pravedan, jer onda želi reći najprije: svaki čovjeka treba živjeti, svaki čovjek ima pravo na život.  za imati mjesto kod Boga ne možemo mjeriti prema tome kada je došao. Ovo pitanje je veoma zanimalo zajednicu.  Jesu li svi pred Bogom jednaki? Židovi i ne -Židovi, oni koji su u zajednici angažirani - ili oni koji su došli kasnije?  Ovaj vid dolazi na kraju do izražaja.

Možemo naći i druga razmišljanja i misli. prispodoba se ne može potpuno protumačiti nego nas potiče uvijek iznova na promišljanje, tumačenje.

1.

Biti slobodan po vjeri                                                         Uz Fil. 1,20-24,27

„Junaci" i „prosječni ljudi"

Devedesetih godina prošlog stoljeća  mnoge su ličnosti iz političkog, društvenog, umjetničkog pa i Crkvenog života došli iz Istočne u Zapadnu Njemačku.  Oni su bili junaci za vrijeme totalitarnog komunističkog režima. Oni su se ponašali „normalno" u okolnostima koje su imali na raspolaganju. Ili su se brinuli za svoj vlastiti život ili su se borili da dobiju nekakav slobodan prostor za Crkvu, što je bilo moguće samo uz neke kompromise sa državom. Tako su govorili neki predstavnici Crkve. Sve bismo mogli, na neki način, shvatiti, posebno oni koji su živjeli pod diktatorskim okolnostima, samo za to  ne bi imali razumijevanja oni koji su pod tim režimom trpjeli. Povijest prošlog stoljeća pokazuje da je bilo malo mučenika,  da je otpor dolazio uglavnom od pojedinaca i on se oslanjao na njih. A te su karizmatske osobe imale utjecaj koji nije nikako izmjerljiv. Oni su mogli, bez obzira što je s njima bilo, pokrenuti nešto, što izvanjska sila više nije mogla zaustaviti. Upravo rizik suprotstaviti se velikim opasnostima, može čovjeka učiniti vrlo jakim i osposobiti ga za djelovanje.

 

Granične situacije

Iz svjedočenja potlačenih ljudi je jasno da baš granične situacije oslobađaju snage za koje se nikad ne bi vjerovalo da ih netko posjeduje.  Opasna izloženost vodi tako radikalno prema onom bitnom pred čime nestaju sve one nebitne stvari. To nam mogu možda potvrditi i stariji ljudi koji su preživjeli strahote rata ili progonstava. Tamo gdje se radi o vlastitom preživljavanju  i o neposrednoj odgovornosti za druge oslobađa se velika energija. I kasnije se čovjek pita kako je to bilo moguće takve opasnosti prevladati. U odstojanju čak to i nije moguće reći, to određuje konkretna situacija.

No, te energije, u graničnim situacijama, ipak ne ostaju neprotumačive. Psiholozi govore da snaga za nadvladavanje ili za izdržavanje graničnih poteškoća izvire iz fenomena vjere. Sigurno da vjera može odvesti do fundamentalističkih ideologija, ali ima i jednu, nikad rasvijetljenu, snagu koja nosi i motivira. Ona može, kako je to Isus rekao i „brda premještati." Vjera u vlastitu mogućnost stajanja ili vjera u Boga, koji je na spasiteljski način prisutan u nevolji, a koji će jedini biti budućnost, sasvim sigurno, u  jednoj moći koja se ne da prisiliti, a koja se i ne može na silu dobiti i zato je sila slabih.

Pavlova vjera

Ovaj fenomen vjere je i snaga koja nosi apostola Pavla. Slušamo u poslanici Filipljanima da je Apostol - iako u Efezu - u tamnici i da čeka na ishod postupka. Pavlova izjava da ne zna  što je za njega bolje, nekakav pozitivan ishod ili da umre, možemo samo razumjeti iz ove velike nutarnje snage.  Ne trebamo Pavla činiti junakom, jer on ne govori o nekoj želji za mučeništvom. Granična situacija njegova boravka u tamnici dovela ga je do toga da prihvaća  svoju sudbinu. Uvjerenje koje je dobio da je sve radi  Krista, darovalo mu je nutarnju slobodu u slučaju da zbog Boga izgubi tjelesni život. Apostol je razumio jednu istinu  da je vjera u Isusovu stvar, u njemu oslobodila snagu, da u naizgled bezizlaznoj situaciji, u opasnosti od smrti, vidi perspektivu života.

A mi?

Kako danas s time postupati? Imam dojam da neprestana bol i patnja koju danas susrećemo na svakom koraku, strahovito pritišće današnje, sekularizirane ljude. Opažamo da, koliko god smo vjerovali u dobar ishod povijesti, nismo daleko odmakli. Mjesto velikih despotskih sila, danas su došli građanski ratovi, protjerivanja, etnička čišćenja. Nevjernik danas stoji pred kaosom vlastite utopije. I onaj koji vjeruje stoji pred pitanjem. On stoji pred pitanjem o Bogu koji  mu može pružiti mir. I ovdje mi stojimo pred izazovom: je li u nama vjera u Boga oslobađa takvu energiju koja čini da progonjeni prežive?  Može li ta snaga u nama urediti naš život? Vjerujmo čvrsto u Boga i onda ćemo moći opstati, kako u mislima, tako i stvarno pred mehanizmima današnjeg svijeta i nećemo pred njima kapitulirati, nego ćemo se učvrstiti u vjeri da je Bog jedina šansa ovog svijeta.

Pavao kaže, na drugom mjestu: „Naša domovina je na nebesima."  Time ne govori da se nas zemlja ništa ne tiče, nego da je Bog gospodar zemlje i da mi trebamo tako živjeti i tako djelovati.

2.

Je li Bog nepravedan?

Bertolt Brecht pripovijeda sljedeću epizodu: Upitali su gospodina K.« Što vi činite kad volite jednog čovjeka?« »Napravim o njemu jednu predodžbu.« odgovori gospodin K »i brinem se da joj se izjednači.« »Tko? Zamišljeni lik?«  »Ne«, odgovori gospodin K. »čovjek!«

Ovim razgovorom kritizirao je  pisac način kako ljudi, često, jedan s drugim postupaju. Mnogi supružnici koji bi se htjeli voljeti, poznaju ovaj način ophođenja. Svaki napravi o drugom nekakvu sliku i očekuje da se onaj drugi, za vrijeme bračnog života, približi toj zamišljenoj slici. Ne da se zamišljena slika treba prilagoditi čovjeku, nego se čovjek treba prilagoditi toj zamišljenoj slici. Zbog nekog takvog, krivog očekivanja razbili su se mnogi brakovi.

Ovo što je rečeno ne vrijedi samo za brakove, nego su se zbog ovoga raspala i mnoga prijateljstva, ali od toga trpe i mnogi stranci. Mi smo razvili neke predodžbe o drugima i očekujemo da se drugi, smjesta,  prilagode našim željama, da drugi budu takvi kakve smo mi zamislili. Ako pak drugi ne odgovaraju, onda se vrlo brzo razočaramo, ne nad nama, nego nad njima. Tako propadaju ljudski susreti i ljubav.

Onaj razgovor gospodina K. možemo mirne duše primijeniti, ne samo na naš odnos s ljudima, nego i na naš odnos s Bogom. Mnogi ljudi nose u sebi sliku Boga koju su sami stvorili: sa ili bez brade, kao knjigovođa ili učitelj, lako razdražljiv i uvredljiv. I očekujemo da se on prilagodi svim našim zahtjevima. Neki dan sam čuo: »molio sam Boga, ali me nije uslišio.«

Ponašanje vlasnika vinograda, o kojem nam Isus govori danas, nikako ne odgovara našim poimanjima Boga. Po našem mišljenju, Bog mora biti pravedan i po našim kriterijima isplatiti radnicima za njihov rad u vinogradu. Ako to ne napravi, onda je on jedan nepravedni Bog. I mnogi ljudi su se potpuno prevarili i razočarali u Bogu kojega su sami zamislili.

Biblija nas izričito opominje da se čuvamo napasti staviti Boga pod našu kontrolu. »Ne čini sebi nikakve slike Boga.« (Izl 20,4)  glasi jedna od zapovijedi, a kod Izaije nalazimo: »Misli moje nisu misli vaše.« (55,8) Bog je mnogo veći, bolji, mnogo ljudskiji, nego što ga mi možemo zamisliti. Pitanje vlasnika vinograda, iza kojeg se Bog sakriva, »zar si ti zavidan, što sam ja (prema drugima) dobar?« (Mt 20,15) je koliko kritika naše predodžbe o Bogu, toliko i objava njegova bića.

Sigurno bismo mogli napraviti cijeli popis onoga  što smo sve činili. Tako je u životu, tako je i kod Boga, misle mnogi, ali Isus ovdje križa našu računicu.

Priča sa neočekivanim završetkom -

Upravo ovdje se susrećemo s  radnicima u vinogradu koji su radili od 6 ili od 9 u jutro. Oni su radili po pogodbi za 1 denar. U to vrijeme je jedna obitelj  s tim mogla vrlo dobro živjeti jedan dan. Tako se čovjek cijeli dan, cijelu, godinu  trudi da dobro preživi, a da pri tom na Boga ne zaboravi. I tada dolazi svakome njegova zarada.

Ali Isus ispriča priču s interesantnim završetkom. On govori da radnici dolaze pri kraju, prije nego se zatvore vrata, popodne oko 17 sati kad je već hladnije i kad više nije bilo dnevne žege. I svi su dobili istu plaću: oni koji su podnosili žegu dana i oni koji su došli pri kraju.

I upravo ovdje Isus ruši naše ljudske odredbe. Ali nas, u pripovijesti, smeta da je gospodar vinograda slao radnike u vinograd pri kraju dana. Ne smeta nas da su zadnji dobili cijeli denar. I po tome su oni koji su duže radili očekivali veću plaću. Ali Gospodar plaća i njima jednako. I zbog toga se bune oni koji su cijeli dan radili. Ovaj protest bi se mogao i ovako shvatiti: »Ti nas izjednačavaš s onima koji su cijelog života radili ono što hoće, a tek na kraju života su našli put k tebi.« Zar i mi, ako smo u istinu iskreni, ne dajemo pravo radnicima cijelog dana?

Božja mjerila

Tako velika je dobrota i razumijevanje vlasnika vinograda da on jednostavno daruje, zadnjima i predzadnjima, ono što trebaju za život. I dobrotu se ne može osuditi. Ovdje Isus pokazuje jednu važnu stranu Boga. Bog ne računa po našim mjerilima koja gledaju na posao i ono što se učinilo. Bog ne pita koliko koji pojedinac može učiniti. Bog ne bira. On nudi svakome svoju dobrotu - i to do najzadnjega. Tako glasi Isusov odgovor na kritiku ljudi, onda kao i danas - spasenje se Božje ne može zaslužiti. Da, spasenje Božje je ponuda - dar svakome pojedinome.

Radostan sam da je Isus ispričao ovu priču. Sada mi je jasno da Bogu ne moram pokazivati nikakav naporan  rad. Bog mi jednostavno daruje ono što mi nedostaje za život u zajedništvu s njime. Pa i onda kad mnoge stvari u mom životu nedostaju ili krivo idu. On mi nikada neće oduzeti moje ljudsko dostojanstvo, a upravo to mi često puta uništavamo - oduzimamo kad govorimo » ovaj je za to» i »onaj nije za to.« Pitanje o vrijednosti jednog čovjeka nećemo mi ovdje, na ovoj razini riješiti, nego će to učiniti netko drugi.

I još jedna šansa stoji u današnjem evanđelju. A to je da  vježbamo naše oči - naš pogled. U evanđelju se govori o radnicima prve ure:« Ili je oko tvoje zavidno?« I kroz ovu Isusovu priču vidim veliku šansu da  vježbamo naše oči. Školovanje očiju da ih ozdravimo od zla. Možda bi, za početak, bilo dobro prisjetiti se ove priče kod onih ljudi za koje mi i ne marimo znati, a njih Bog ipak prihvaća. I zašto ne bismo i mi na takvim ljudima otkrivali dobre strane.

Želim svakom od nas jedan takav, Božji pogled!

3.

Bog je slobodan u darivanju

Isto pravo za sve

Gdje bi došao učitelj koji bi tako postupio? Koji bi doslovno, u posljednjoj minuti, dao pozitivnu ocjenu onima koji nisu ništa radili kroz »žegu školske godine« i jednako su prošli kao i njihov marljivi susjedi? A tek oni drugi, koji se ne moraju za ništa mučiti, jer im sve pada u krilo: talenti i simpatije...? Gdje je tu pravednost? Ovaj primjer se vrlo jednostavno može prenijeti i na druge životne situacije.

Uspoređivanje s drugim - otrov za zajednički život

Svuda nailazimo na zavist. Teško nam je vjerovati da je netko pravedan ako ne vidi i ne priznaje naša stremljenja i naše uspjehe. Umjesto da se radujemo da imamo ono što nam je potrebno, mi smo uglavnom nesretni zbog toga što drugi imaju. Ako se stvarno tako ponašamo, onda sličimo djeci koja kod najmanje razlike  viču: » To je nepravda! Jer je on dobio veći komad kolača, nego ja.«

Bog po našoj slici?

Ovo naše razmišljanje i ponašanje prenosimo i na naš odnos prema Bogu. Zar ne osjećate neku zavist ako opazite da ste vi bili Bogu cijelog života vjerni, a drugi se obrate tek na kraju života i spoznaju da ima Boga pred kojim moraju dati račun? Razmišljanje o plaći nam leži duboko u kostima. Ako biste vi, kojim slučajem, bili među onima koji su došli posljednje minute, zar se ne biste radovali takvoj nagradi koju ste dobili, a koja je »nezasluženo veća« nego što ste očekivali.

Našim mjerilima pravednosti, jednostavno, ovdje nema mjesta. Ova prispodoba nam ne govori o slici koju mi imamo prema Bogu i njegovoj pravednosti, nego o pravednosti po Božjim mjerilima, držanje koje se i nama preporuča ako smo ljudi po Božjoj slici i ovoj usporedbi ili pak to želimo biti, ako s pravom nosimo ime »kršćanin«.

Moramo shvatiti i shvaćamo da ne prestajemo  praviti Boga po našoj slici. Njega koji nam opet i opet ponavlja: »moje misli nisu vaše misli i moji putovi nisu vaši putovi (usp 1.čitanje)

Božja pravda i milosrđe su neodjeljivi.

Za nas ljude su to dvije suprotnosti, proturječja, jer je naše poimanje pravde samo ljudsko poimanje. Bog ne računa onako kako mi računamo. On daje, a da ne broji. Zar može dobar gospodar biti nepravedan? Njegova pravednost se ne može uspoređivati. Tko računa i tko hoće Boga prisiliti na svoje pravo, taj neće dobiti ništa što je za sebe izračunao: to znači da će otići prazan u usporedbi s onim što Bog daje. Mnogo će bolje biti prepustiti Bogu izračunavanje nagrade.

Sve je nezasluženi dar - moja ti je milost dostatna.

Božja nagrada je dar koji izmiče ljudskim mjerenjima. Svi mi ovisimo o Božjoj dobroti. Tko od nas može samo jednog trenutka misliti da smo mi radnici prvoga sata?

Mogli smo se čitav  dan (život) truditi, a uvijek će postojat neizmjerna razlika između onoga što smo zaslužili i što nam je Bog darovao kao čisti dar, isto kao što nema nikakve relacije (veze) između naših grijeha i Božjeg oproštenja, inače bismo mi sami konstruirali našu svetost zbog vlastitih napora i »takozvanih zasluga«. Ipak se naš dio traži i poželjan je.

Kako ćemo doznati i naučiti što je ispravno držanje? Trebamo ostaviti Božju slobodu u darivanju, nikad se ne prestati radovati njegovoj velikodušnosti i dobroti, gladovati i žeđati za njegovom pravdom, a da se ne plašimo da ćemo mi pri tom biti uskraćeni. - Bog ne računa na jeftin način (Misli 2) Uvijek u životu misliti kako ojačati one koji misle da su u svakoj situaciji uskraćeni. Ako se tako vladamo, onda smo uistinu sretni.

4.

*Jedna pripovijest o pravdi i dobroti

Od Boga izabran i stavljen u njegovu službu

Nepojmljivo je u vremenima kao našim, da na biro rada dođu majstori gradnje i vlasnici tvornica ili drugih poduzeća kako bi tu našli radnike za svoje pogone. Dugačak red onih koji traže posao u našem vremenu, čini nam stranom Isusovu sliku o zemljoposjedniku. Htio bih Isusovu pripovijest ostaviti tako kako je ispričana, da bih iskusio što je s njom htio kazati.

Ja vidim opisanog zemljoposjednika koji «rano ujutro napušta svoju kuću, kako bi unajmio radnike za svoj vinograd». On to čini pri trećem satu. Pogledajmo mi, ovdje, orijentalno dnevno vrijeme. Počinje u 6 sati ujutro, s prvim pokušajem da unajmi radnike. Tako čini u 9 sati, drugi pokušaj. Budući da je poduzeće veliko, to je razumljivo. On mora imati mnogo posla ili trenutno veliki zadatak,  kada u 12 i 15 sati još jednom ide kako bi našao suradnike. Nevjerojatno i nerazumljivo je traženje radnika u  17 sati popodne kada radni dan ide kraju. To je privredno neshvatljivo. Najkasnije ovdje se stavlja pitanje, je li posjednik zaista  stoga oslovio radnike, jer ih potrebuje.

Htio bih ovdje uvesti skrivenu točku u igru, s kojom hoće Isus prenijeti svoju blagovijest: «S Božjim kraljevstvom je kao sa zemljoposjednikom. Kada zemljoposjednika zamijenimo s imenom Boga, o kojemu pripovijest govori, bez da ga imenuje, moramo konačno reći: tako kako je ovaj zemljoposjednik djelovao, tako djeluje i Bog. On je ovdje objasnio kako postupa Bog:

-          Kao prvo: Bog je onaj koji ne čeka na upit kvalificiranih ljudi, već on ide. U vlastitoj inicijativi oslovljava ljude i zove ih da budu njegovi suradnici. On njima prilazi, bez da ih prije poznaje ili da mora znati njihove sposobnosti. On hoće ljude koji slijede njegov poziv.

-          Kao drugo: Bog  nije dobar, a da ide samo jednom i unajmljuje suradnike, već čini to drugi i treći put. I još je naglašeno djelovanje Boga koji se očituje u tome da je on i one «koji su ostali» u zadnjem satu oslovio i kaže: «Idite i vi u moj vinograd». Izričaj Isusov, u ovoj usporedbi, pokazuje da Bog svakog poziva u svoju službu - kako one koji se nude, tako i one koji se kasnije ohrabruju, a također i one koji vjeruju da se poziv na njih više ne odnosi, jer su se ustezali, zadržavali i čekali.

Plaća stavljena u perspektivu

Između zemljoposjednika i prvih radnika bio je dogovoren denar, uobičajena dnevnica. Na to se s njima dogovorio, prije nego što su započeli raditi. Za radnike trećeg, šestog i devetog sata znači, nešto manje po ugovorenoj uredbi: «Ja ću vam dati što je pravo». Oni su se u to upustili, iako su mogli izračunati da će dobiti manje, nego oni zaposleni cijeli dan. I oni koji su bili od njega oslovljeni tek pred kraj, mogli su misliti: Mnogo neće iz toga izaći, možda za komad kruha - bolje nego ništa.

I tada sat naplate. Na ekstremno provokantan način Isus priča dalje. Da je zemljoradnik isplatio radnike po onom redoslijedu po kojem ih je unajmio, ništa se ne bi dogodilo - ali ni naglasak priče ne bi bio tu, ono što Isus hoće saopćiti. Mrmljanje i zavist radnika «prvoga sata» opisuje on kao  «zavist». A njegovo djelovanje   kao «dobro», jer on i zadnjima smije dati ono što smatra za pravo. Isus pokazuje,  u ovoj priči, Božja mjerila po kojima on nagrađuje. Nisu tu brojevi satova i ugovoreno - «ako to učiniš, tada...», već spremnost suradnika za Nebesko kraljevstvo. Usredotočiti svoj život na Božji poziv i za to očekivati odgovarajuću plaću od njega u Nebeskom kraljevstvu, Isus odvaja od onoga što ću za to dobiti. Isus postavlja u prostor jedno mjerilo o odnosu Boga u kojemu on susreće ljude: ne pravednost, nego dobrota i velikodušnost. Ako kod radnika  «prvoga sata» dođe do zavisti, tada se diskvalificiraju sami u očima Božjim. Oni ne mogu polaziti od toga da budu u Nebeskom kraljevstvu prvi ako ne prepoznaju i ne akceptiraju Božja pravila.

I preko očekivanja podaren

Time smo kod zaključne rečenice današnjeg evanđelja: «Tako će posljednji biti prvi». Ova rečenica koja se upotrebljava i na drugim mjestima Evanđelja, ne zaokružuje Isusovu pripovijest, već stavlja pitanje više nego pripovijest: kako mogu ja «pravedno» živjeti kako bih došao u Nebesko kraljevstvo? Isus nas dovodi do ophođenja Boga s ljudima. Čovjek ima svoju pretpostavku o Nebeskom kraljevstvu, o pravednosti koja se vrši tamo od Boga i samokritično što on može očekivati na temelju svojega rada i muke. Isus pušta ljude u ovoj pripovijesti da padnu na nos svi koji hoće s Bogom trgovati i s njim se obračunavati - na osnovu svojega vlastitog procjenjivanja. Kako god izgledalo razumno, to je tada nerazumno u očima Božjim. Njegovo mjerilo prepoznati i znati da smo mi pozvani od Boga i da se ovo pozvanje sastoji jednostavno u tome da budemo kod njega, jest za mene zadatak

«Prvi» sam kod Boga onda kada sam spoznao da se nagrada u prvom redu sastoji u tome biti osobno oslovljen od Boga i u drugom, biti od njega obdaren onako kako ja, nikada u svojemu životu, ne mogu zaraditi. Plaća za jednoga koji traži Boga ne može biti veća ili manja, od biti kod njega. I još je važno po izričaju ove pripovijesti: ne postoji niti jedan čovjek, koji se pojavljuje u nebu i kojemu Bog na temelju njegove zasluge daje mjesto u prvom redu. Onaj koji se oko toga prepire, još nije sposoban za Božje kraljevstvo. To je jedino Božji dar, biti kod njega ako slijedimo njegov poziv.

 

Za kraj:

Za koga je Isus pričao ovu pripovijest? Da li su to bili farizeji, da li učenici, ili mi kršćani danas?

Ovo su farizeji koji su  izračunali kroz sljedbu zapovijedi i zakona jedan poseban povlašteni položaj, već za vrijeme života i istodobno jedno mjesto u nebu - sve po točnom ispunjenju ovoga. Oni računaju s tim da će imati jedno dobro mjesto u Nebeskom kraljevstvu.

Učenici: U nekoliko redaka današnjeg evanđelja kaže Petar Isusu: «Mi smo sve napustili i tebe smo slijedili. Što ćemo za to dobiti?» On nije daleko od prijašnje grupe.

Mi: dvije tisuće godina kasnije, još uvijek ispunjenje samo kroz zapovijedi Isusa i Crkve, hoćemo svoje mjesto učvrstiti na zemlji i očekujemo našu odgovarajuću plaću u nebu.

*P. Feri Schermann prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen

5.

Propovijed za žetvenu zahvalu

(ova svečanost nije u mnogim krajevima  ponegdje se  slavi veoma svečano, bilo bi dobro i o tome razmisliti. Evo misli za tu prigodu.)

On me drži na rukama i čini da cvjetam

„Ne može se ni  zamisliti što Bog može učiniti iz dijelova našeg života, samo ako mu se potpuno predamo." B. Pascal

Pričao mi je jedan pater da su mu uvijek u sjećanju  misije u Müncbachu. On je bio dvije sedmice u školi, dječjem vrtiću, kod bolesnih i roditelja prvopričesnika. Ono malo slobodnog vremena bilo je iskorišteno za dobro posjećene privatne razgovore. I došao je završetak misija. On kaže da još uvijek vidi brojnu djecu, koja su došla sa svojim roditeljima i crtežima kao uspomene- darovi. Malo su pričali o roditeljima i starijima koji su za vrijeme misija našli radost u vjeri. Sada mislim na sebe i sve koji su na kraju zajedno sa mnom pjevali:«Tebe Boga hvalimo« Činilo mi se da je svaki pojedini, u tom trenutku, Bogu osobno govorio «hvala«. Mislim da je svaki prisutni mogao i imao zašto reći Bogu hvala.

To je bio jedan doživljaj za album i uvijek mi dobro čini, kada malo unazad gledam u album.O događajima razmišljati i njih prosuđivati je druga stvar. To promatramo s jedne druge strane života..Mislim da bismo trebali naučiti gledati svoj život i svoje trenutno stanje, kroz Božje naočale.

Ako svoj prošli život gledam Božjim očima, onda ću dobiti jedan sasvim drugačiji pogled na događaje, pa ću otkriti da mnoge stvari nisu bile slučajne kako mi se u prvom času činilo. Otkrit ću da mi je sam Bog mnoge stvari darovao, a da ja to uopće nisam planirao, htio ili zaslužio. I od tuda učim najmanje stvari shvaćati kao darove Božje.

Žetvena zahvala je dugo vrijeme bila shvaćana kao stvar seljaka i zemljoradnika. U crkvu su se donosili prekrasni i najveći plodovi polja i vrtova.

Ako mislim na one bezbrojne darove koje mi je Bog dao kao nezasluženi dar, onda ne trebam ići u vrt, ni u polje tražiti plodove. Niti treba sa tavana crkve iznositi prašnjavu žetvenu krunu koju ću malo obnoviti da bih dostojno mogao slaviti ovaj dan.

Trebam naučiti potpuno spontano moći reći - hvala. A onda neću trebati dugo tražiti u bilo kojem odsjeku života ono za što moram i mogu Bogu reći hvala. Mnogi trebaju puno vremena da bi, nakon nekog doživljaja, mogli reći  Bogu hvala.

Zato je žetvena zahvala svečanost spoznaje: nema ni jednog časa života u kojem nije On kraj mene. Žetvena zahvala je i slavlje povjerenja: On me drži na svojoj ruci i brine se za mene - pa i onda kad žetva mog života potpuno zataji ili slabo urodi. Žetvena zahvala  živi od nade: On čini da ja »cvjetam« poput »ljiljana na polju« On obogaćuje moj život.

Molitva