Homiletsko razmišljanje o biblijskim tekstovima

Evanđelje (Mt 2, 1-12)

Zvjezdoznanci se prepiru o pojavi čudne zvijezde. U astronomskoj literaturi  postoje tri moguća razjašnjenja:

1. Konstelacija Jupiter- Saturn, koju je izračunao već Ivan Kepler za godinu  7/6. prije Krista
2. Komet - takozvani Halleyev komet za godinu 12/11. prije Krista, malo prerano za rođenje Kristovo
3. I neka Supernova koju su izračunali  kineski astronomi za god 5/4. prije Krista.

 Ipak malo nam pomažu takvi pokušaji za razjašnjenje naše pripovijesti. Matej opisuje čudesnu zvijzdu, koja je vodila Mudrace iz Jeruzalema prema Betlehemu (dakle od sjevera prema jugu) idući pred njima i stala nad kućom u kojoj bijaše dijete. Filološki, aster znači pojedinačna zvijezda, a ne grupa planeta ili zvijezda (astron). U konstelaciji Jupitra i Saturna godine 7/6. te planete nisu baš bile tako blizu jedna drugoj da su se mogle činiti jednom zvijezdom. Sa svim tim ne treba baš završiti, jer sjećanje na nekakav čudan astronomski događaj u vrijeme Isusova rođenja je bio vrlo živ u kršćanskoj zajednici.  Luz u vezi tih rasprava piše: „Tko pokušava događaj povijesno spasiti reducirajući njegova čudesa, ruši njegovu poruku." 

U pripovijedanju se najprije govori o ljudima koji traže, koji se nikako nisu mogli složiti s dosadašnjim načinom života i koji su se uputili u pustolovno traženje. Gdje je novorođeni kralj? Vidjeli smo njegovu zvijezdu gdje izlazi... Ovaj vid će razviti propovijed.

Za Mateja je glavna izjava pripovijedanja sasvim jednoznačna.  U zvjezdoznancima s Istoka klanjaju se predstavnici školovanog poganstva pred novorođenim kraljem. Isus je, prema tome, došao za sve ljude.  Poruka o njemu ima sveopće značenje za sve ljude.  Uostalom, kod Mateja se to ne pojavljuje prvi put.  U rodoslovlju, Mt 1,1, Isus izričito nije samo sin Davidov, nego i sin Abrahamov, u kojemu su sva plemena na zemlji primila blagoslov.  (Post 12,13) Čeitri žene u rodoslovlju, o kojima se mnogo raspravlja, nisu židovskog porijekla.  I ovdje Matej želi potaknuti kršćane koji su iz židovstva: pazite u vašoj vlastitoj religioznoj tradiciji nežidovi igraju veliku ulogu koju je nemoguće ne zamijetiti. I tako ide dalje u Matejevu evanđelju.  U 4,15 Matej opisuje Isusovu domovinu kao „pogansku Galileju", u 8,11 Matej vidi mnoge koji će doći s Istoka i Zapada i sjesti za stol u nebeskom kraljevstvu zajedno s Abrahamom, Izakom i Jakovom. I konačno, završni čin evanđelja: „Idite po svem svijetu i učinite sve narode mojim učenicima."

Radi se o tome da se izađe iz vlastitih uskih uloga. „Izabranje se ne može određivati poput pismoznanaca u Jeruzalemu koji su samo čuvali istinu, ali nisu krenuli prema Betlehemu. To vrijedi  i za Crkvu za koju Matej piše svoje evanđelje."

Pripovijedanje o poklonu mudraca ima i još jedan drugi, pripovjedački naglasak. Veliki utjecaj, ovaj događaj, ima na umjetnost, slikarstvo, pripovijedanje,  kao i pučku pobožnost.  U prijašnjim prikazivanjima mudraca oni su još nosili perzijsku odjeću. Broj je dugo bio otvoren. U Zapadnoj Crkvi broj se brzo ustalio na tri, prvi put kod Origena. U Sirijskoj Crkvi računalo se sa dvanaest, koji su došli, s velikom pratnjom u Jeruzalem. Mudraci su postali „kraljevi" zbog starozavjetnog teksta Iz 60,3 i Ps 72,10 sl. Koliko je malo utjecaja imala egzegeza na kasniju pučku pobožnost pokazuje se, prije svega, u vrijeme reformacije, gdje se polemiziralo o trima kraljevima pa se i s katoličke strane pookazivala skeptičnost, no to nije baš puno utjecalo na pučku pobožnost. Kraljevi kleče pred Djetetom. I mislim da kasniji nastavak ovog legendarnog pripovijedanja  ima duboki smisao. I da tri kralja simboliziraju  tri starosna stupnja ljudi, a i to da oni predstavljaju različite dijelove zemlje je vrlo smisleno proširenje.

Sve to ne smije odvesti od novozavjetnog pripovijedanja: Bog daje mogućnost da se pogani poklone Kristu Izraela.

 Misno slavlje

Uvod: Današnji blagdan u dijalektu nazivamo „ Tri kroja" ili „Vodokršće". Mudraci s istoka dođoše se pokloniti novorođenome kralju.  A stari je običaj da se ovih dana blagoslivljaju obitelji. No, ipak dok smo mi ovdje sabrani, neće uči nikakvi kraljevi, mi sami bismo trebali susresti novorođenoga Kralja slušajući njegovu riječ i prinoseći žrtvu. On želi doći k nama i rasvijetliti poneku tamu koja, i u Božićnim danima, želi nadvladati nad nama. S mudracima s istoka, i mi mu se želimo danas pokloniti. To ćemo učiniti priznajući i kajući se za svoje grijehe.

 Molitva vjernika

Gospodine Isuse Kriste, ti si svjetlo svijeta, koje prosvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na svijet.

Podaj svima koji su odgovorni u Crkvi svjetlo tvoga Duha, molimo te

Prosvijetli političare da postupaju po tvojoj volji, molimo te

Pomozi kršćane koji svoj život vide samo u tamnim bojama, molimo te

Daj da svi ljudi shvate da samo ti možeš biti pravo svjetlo, molimo te

Budi uz svu djecu i mlade svijeta, posebno naše župe, da postanu svjedoci tvoga svjetla, molimo te

Primi sve naše pokojne u svoje kraljevstvo i daj da im svijetli tvoje svjetlo, molimo te.

 Jer samo ti rasvjetljuješ tamu naše noći, tebi zahvaljujemo, u vijeke vjekova.

 Meditacija:

 

Propovijedi:

 a)

„Vidjeli smo gdje izlazi njegova zvijezda..."

Krenuti, tražiti, pitati

 Kakva pripovijest. Koliko je puta ova scena naslikana, koliko se pripovijedalo, iznova opisivalo. Pomislimo samo na priču o četvrtom kralju. Domovina biblijskih mudraca ostaje u potpunoj tami.  U jednom trenutku se pojavljuju da se poklone novorođenom kralju, a onda opet nestaju u tami povijesti.

 Čežnja za konačnom istinom

Što je to što konačno fascinira ljude u toj pripovijesti ? Tu se pripovijeda o muškarcima koji su sve ostavili i pošli tražiti, pošli i u tuđinu, u nepoznato. Zašto? Jedino što mogu reći je: „Gdje je novorođeni kralj židovski? Vidjeli smo kako izlazi njegova zvijezda i dođosmo mu se pokloniti?"

Zar to nije po malo ludo - na prvi pogled? Cilj ostaje neodređen i nejasan, a ipak je to zvjezdoznance pozvalo na putovanje. Pogled na zvijezde je u njima probudio duboku čežnju. Kakva je to čežnja, kakva je to lijepa stvar, koja ih je namamila na ovo putovanje?  Zar i mi to ne poznamo u sebi ili jesmo li osjetili u posljednjim godinama čežnju za nekakvim dubljim smislom, za dubljom istinom našeg života? Ova pitanja su potpuno zahvatila ove ljude i oni kreću tražiti i ništa ih neće smesti sve dok ne nađu konačni odgovor.

 Mudraci pred novorođenim kraljem

I onda velika radost pronalaska. Strastveno traženje ovih muževa konačno je našlo svoj cilj - u jednom, prividno neuglednom, novorođenom djetetu.  Koliko su puta umjetnici nacrtali ovu scenu (imamo takvu sliku i u Škripu od Palme Mladjega). Veliki i mudri se klanjanju pred malim djetetom.  Što nam može reći ova slatka slika? O ovom će se djetetu jednom reći da je put, istina i život. I nitko ne dolazi do Oca osim po njemu.

Veličanstvo Božje u neuglednosti jednog djeteta. Neugledan i dvoznačan će ostati kasniji put ovog djeteta.  Vidjet će ga se na strani malih i slabih, na strani grješnika, onih koji nisu uspjeli. I konačno će ovo dijete svršiti na križu. A ipak, oni koji su ga shvatili, s puno zahvalnosti, će priznati: u ovom djetetu, u ovom čovjeku, u njegovoj dubokoj solidarnosti sa siromasima i izgubljenima nam se objavila veličanstvenost, dobrota Božja!

Zvjezdoznanci s istoka su došli na kraj svoga putovanja. No, nije to cilj za počinuti. Moraju se vratiti u svoju zemlju, ponovno na put, ponovno u opasnost.  Da bi izbjegli bijes kralja Heroda, moraju se vraćati drugim putem u svoju zemlju.

 Strastvenost traženja

Velika fascinacija ovog događaja ne dolazi od bilo čega. Očito, ona nešto u nama pokreće, nešto važno,  neko pitanje koje ne smijemo izbjeći. Zvjezdoznanci nisu zadovoljni životom onakvim kakav jest. Oni ne traže malu, prolaznu sreću, oni ne idu za sitnim nadanjima, oni traže veliku nadu, nadu za svoj život? Jesmo li išta sačuvali od te strastvenosti? Čežnju za traženjem istine u svoj njezinoj dubini? Za pravednošću?.. Ili nam je život postao opterećen svim i svačim? Mi smo se opskrbili svim i svačim, pravim i krivim a velika pitanja smo zaboravili! Mogli bismo možda učiti od mnogih mladih ljudi, koji se nikako ne zadovoljavaju s onim što jest?  Mislim da je to vrlo simpatično kod mladih ljudi - ako je tako. Na žalost ima i među mladim ljudima veoma mnogo staraca!

 Pitanje uvijek iznova počima?

Naša vjera je sigurno dio smisla, daje sigurnost,  daruje  osjećaj doma, nadam se da to ovdje i sada možemo osjetiti.  A ipak, i nama se događa ponekad kao mudracima. Tu je najprije dubok mir  da smo pronašli dijete, ali onda trebamo opet u neprijateljski svijet, na put pun nesigurnosti i opasnosti. I nismo konačno na cilju. Javljaju se ponovo pitanja. I nemamo jedan odgovor za sve i uvijek.

Švicarski pisac, Max Frisch, o tome opominje u svojim dnevnicima, da se ne zadovoljimo tako olako s pitanjima i odgovorima - a onda da zaboravimo bitno pitanje: „Kao pisac pojedinih djela smatram da sam ispunio svoju zadaću ako u nekom djelu uspijem postaviti neko pitanje bez odgovora na kojega gledatelji ne mogu živjeti i to vlastitog odgovora, kojega mogu samo životom dati."

Shvaćate li što Max Frisch želi reći? Najvažniji odgovor na pitanja našeg život ne možemo naći u gotovim i određenim formulama. Sami moramo tražiti odgovore, naše vlastite odgovore. Odgovor kojeg možemo dati samo našim životom, a to je način kako mi sami uređujemo i živimo naš život.  Upravo na to nas poziva pripovijest o mudracima s istoka. Njega tražiti, Isusa,  sa svom stravstvenošću našeg života i dopustiti mu da on uređuje i određuje naš život.  To može biti vrlo trnovit, ali je sigurno dobar put.  A naš život može tada postati vrlo interesantan i napet!

1.

Tko slijedi zvijezdu

 Suprotnosti ne mogu biti veće: s jedne strane zvjezdoznanci s istoka, nevjernici koji ne štede truda da bi vidjeli novorođenog Mesiju. S druge strane Herod: pun straha i brige da će njegovu vlast srušiti novorođeni Mesija. Prekrasnu i duboko smislenu povijest nam priča Matej  da nam pokaže kako je „Emanuel" - „Bog s nama",  Bog svih ljudi.  Njegovo spasenje je neograničeno, prelazi granice socijalnih slojeva, zemalja, jezika, pa čak i same zemlje. Čak i zvijezde, cijelo stvorenje, ukazuju na njega.

 Imati povjerenja u svoje čežnje

Koga je jednom zahvatio osjećaj, taj će učiniti sve, prihvatiti sve moguće poteškoće, jednog dugog, nepoznatog putovanja, pa i s nepoznatim ishodom.  Zvjezdoznanci su slijedili zvijezdu, kao što ljudi slijede ideju kojom su bili oduševljeni, kao da su imali neku viziju  ili neki san u glavi, a još više u srcu. Tko slijedi zvijezdu, taj će pokušati skok u nepoznato, taj će se uzdati u svoje čežnje više nego u dobre savjete. No, ipak vrabac u ruci nije uvijek bolji nego golub na grani.. Postolar ne treba cijeloga života ostati kod svoga posla, a dobro baš i nije uvijek tako blizu - zato moram plivati daleko.

Crkva je uvijek živjela od takvih ljudi i svaka životna povijest sveca je jedna čežnja koja je jača od onoga što moćnici i tvorci javnog mnijenja dozvoljavaju.  Čežnja se ostvaruje, često, protiv želja vlastite obitelji, protiv mogućnika u politici, često i protiv takozvanih realista u vlastitoj Crkvi kojima je najdraže sve ostaviti po starom.  Često kršćani slave takve muževe i žene koji su, za života, imali u svojim redovima velike suprotivnosti: Terezija Avilska koja se, s velikim povjerenjem u Boga, borila protiv pastira u Crkvi, jedan biskup Romero, koji je bio političkim mogućnicima trn u oku, Franjo Asiški koji se odijelio od oca da to nije jasnije mogao pokazati.

 Strah zbog vlasti

Nasuprot zvjezdoznanaca stoji Herod, kralj židovskog naroda.  Ono što su postigli mudraci, uz veliki napor i zalaganje, njemu i njegovim pismoznancima moglo je, doslovno, pasti u krilo. Jedno pitanje, pogled u Bibliju i dobili su odgovor: „U Betlehemu judejskom."

A ipak, Herod se bojao za svoju moć tako da mu je Mesija, umjesto radosti, probudio žalost i strah. Ništa mu nije izgledalo opasnije od najdublje čežnje židovskog naroda - dolazak Mesije. Politička sila i vjerski vođe su se udružili u opasnu kombinaciju. Tako se vjerski vođe pretvaraju u marionete kralja Heroda i sami sebi zatvaraju put mogućnosti da susretnu Boga.  Njihove spoznaje iz knjiga, njihova znanja ne služe njihovoj vjeri i ona ostaje zastrašujuće bezuspješna,  služi samo jednoj svrsi - sačuvati vlast kralja i očuvati njihove postojeće odnose i položaje.

 Postaje jasno

Epifania - grčki naziv za današnji blagdan jasno pokazuje da iz skrovitosti, iz tame dolazi na svjetlo, da postaje javno. Najprije se misli na novorođenog Mesiju, koji se tajanstveno objavljuje trima mudracima kao predstavnicima svega svijeta. Postaje jasna tvrda suprotnost između zvjezdoznanaca i  političkog i vjerskog vodstva: ljudi od kojih se to ne bi očekivalo i koji nisu imali vjere, prihvatili su s povjerenjem svoje čežnje i našli Mesiju - „Bog s nama",  a oni koji su po svom teološkom znanju i mogućnostima to mogli i prije otkriti, ostali su kod svoga starog razmišljanja.

 Pripovijest o mudracima je ujedno i poticajna pripovijest, ali i ona koja opominje.  Ona nas opominje da ne prihvaćamo mogućnost zloupotrebe vjerskog, da ne ostajemo na starom načinu.  Kad pismoznanci nude svoje znanje mogućnicima, gaze svoju vlastitu vjeru.  Nisu daleko od nas vremena kad se u ime Gospodnje ratovalo i blagoslivljalo oružje.

 No, ipak je pripovijest o mudracima više od opomene, ona je i poticaj: imajte povjerenja u svoje snove, vizije.  Pa i u Crkvi, u kojoj mnogi govore da treba biti realističan, pa čak i u društvu gdje su najviše vrijednosti  vlastita korist i napredak: nasljedujte Božju zvijezdu, krenite u nove nepoznate putove, onda ćete naći Boga, drugačijeg nego što ste očekivali. No, jedno je jasno: samo onaj koji vjeruje zvijezdi, taj će naći Boga.

 Nositi čežnju